Kako piše u najavi, “IVEX na adresi Delta 5 jedan je od najvažnijih prostora riječke urbane i nezavisne kulture, a nalazi se pred neizvjesnom budućnošću zbog spora između Lučke uprave i Grada Rijeke. Upravo zato, program okuplja sadašnje korisnike zgrade i brojne prijatelje zainteresirane za očuvanje i razvoj IVEX-a kao javnog društveno-kulturnog centra. Stoga, poručuju organizatori, ‘prihvatite poziv prostora koji već desetljećima proizvodi kulturu, znanje i zajednicu te zajedno promislimo njegovu budućnost’”.

Od 18 do 20:30 sati otvoreni program će se odvijati na svim katovima zgrade, a aktivnosti su zamišljene kontinuirano, na način da im se posjetitelji_ce pridružuju u bilo kojem trenutku. Program se od 20:30 sati seli na krov zgrade gdje slijedi druženje uz ljetno kino i glazbu uživo. 

Otvoreni će biti i ateljei udruge Delta 5, gdje će se razgledavati pop-up izložbe te razgovarati s renomiranim vizualnim umjetnicima Igorom Eškinjom, Tomislavom Brajnovićem, Milijanom Babić i Fokus grupom, video umjetnicom Nadijom Mustapić te dizajnericama Anom Tomić i Anom Labudović. DELTALAB priprema ‘forenzički stol’ posvećen prošlosti, sadašnjosti i mogućim budućnostima IVEX-a, dok će Urbani separe predstaviti kartu za snalaženje Deltom. Tu je i niz drop-in radionica izrade plakata, oslikavanja i pisanja, kazališni kolektiv Igralke te video instalacija o povijesti zgrade.

Program IVEX na jedan dan zajednički provode stanari zgrade: Urbani separe, udruga Delta 5 (Riso i prijateljice, MKF&AT, Igor Eškinja, Nadija Mustapić, Milijana Babić, Tomislav Brajnović, Fokus grupa) i DELTALAB – Centar za urbanizam, arhitekturu i urbanu tranziciju Sveučilišta u Rijeci. Program aktivnostima podržavaju prijatelji: Velvet Festival, kolektiv Igralke, udruga Filmaktiv, Društveni centar Rojc iz Pule, kolektiv Kolektor, udruga LORI, inicijativa Dodirni mi koljena, Poetkult, RiRock Akademija, udruga Film svima, Skate klub Cherry i brojni drugi.

Tuniska redateljica Kaouther Ben Hania u dokudrami Glas Hind Rajab predstavlja istiniti događaj iz siječnja 2024. godine kada su volonteri Crvenog polumjeseca u Palestini primili poziv za hitnu pomoć jer je šestogodišnja djevojčica ostala zarobljena u automobilu tijekom izraelskog napada.

“Film je svjetsku premijeru imao u natjecateljskom programu festivala u Veneciji, gdje je dobio Veliku nagradu žirija. Prikazan je i nagrađen na brojnim drugim svjetskim festivalima te je tuniski kandidat za Oscara za najbolji međunarodni igrani film”, stoji u najavi.

Ulaz na projekciju naplaćuje se pet eura.

Više detalja pronađite ovdje.

Program čini obljetnička izložba, a pokreće se i novi digitalni arhiv koji će od 17. prosinca biti dostupan na adresi arhiv.kic.hr, dok će večer otvorenja zaokružiti jazz program inspiriran Modern Jazz Quartetom – svojevrsna glazbena posveta KIC-ovoj povijesti.

“KIC je osnovan 1965. kao Centar za kulturu i informacije, s vizijom da se putem inovativnih formi progovara o suvremenim društveno-političkim zbivanjima, kulturnoj politici i najvažnijim društvenim temama”, a od svojih početaka razvijao je “širok spektar programa – od informativno-političkih i književnih, preko likovnih i glazbenih, do filmskih i opće-kulturnih sadržaja. Godine 1969. u sklopu ustanove osnovana je Galerija Forum, kojom je upravljao tim renomiranih umjetnika predvođen Edom Murtićem, a kasnije proširenom Studijem GF posvećenim mladim, još neafirmiranim autorima”, stoji u najavi.

Postav izložbe u Galeriji Forum “prati prva dva desetljeća Centra i njegovu specifičnu ulogu u lokalnom kontekstu, u vrijeme socijalističkog modernizma, obilježeno intenzivnim društvenim razvojem i specifičnim jugoslavenskim političkim kontekstom”. Istovremeno, moći će se pogledati instalacija s multimedijalnim sadržajem, a koju su oblikovale dizajnerica Petra Milički i arhitektica Iva Maria Jurić, dok oncepciju potpisuje Jelena Pašić“, stoji u najavi programa.

Online arhiv omogućuje pregled gradiva koje uključuje plakate, fotografije, tiskane publikacije, filmske zapise i tonske snimke zabilježene u posljednjih šezdeset godina KIC-ova djelovanja.

Izložba ostaje otvorena do 31. siječnja.

No pred zagrebačkom je publikom sada bar malo olakšanje u vidu novog okupljališta za ljubitelje sedme umjetnosti. Na poznatoj lokaciji Kluba MaMa s programom počinje repertoarno mikrokino MaMa koje se, kako stoji u najavi, “naslanja na 25-godišnji kontinuitet filmskih programa Multimedijalnog instituta, najprepoznatljivijih kroz Human Rights Film Festival, ali i programe i aktivnosti jednako dugovječnog programa Vizualni kolegij”. O razlozima pokretanja novog kina Petar Milat, programski koordinator Multimedijalnog instituta, rekao je sljedeće: “Prvi, očigledni, razlog jest trenutačni manjak prostora u Zagrebu, a koji bi odgovarali našim potrebama. Druga, za nas interno važnija, stvar jest da ponovno želimo okupiti filmsku zajednicu na projekcijama u MaMi, i to oko filmskih poetika i praksi koje promoviramo našim brojnim izdanjima o filmu i kinu.”

Repertoar će, najavljuju, biti koncipiran u dva smjera. S jedne strane, pratit će aktualnu autorsku produkciju, odnosno day-to-day program sa svjetskih festivala koji nema mogućnost prikazivanja u redovitoj distribuciji, dok će s druge nuditi i “klasičniji” kurirani program, vezan za autorske cikluse, obilježavanje značajnih godišnjica, izdanja novodigitaliziranih kopija, pronađenih filmova i slično. Osim toga, prikazivat će se i “distributerski dark horse”, to jest aktualni filmovi previše ekstremni za klasičnu distribuciju, te filmovi iz partnerskih arhiva koji su, iako ključni u razvoju filmske umjetnosti, nedovoljno prezentirani u domaćem filmofilmskom prostoru. Prvi i neposredni cilj je uspostavljanje tjednog i mjesečnog ritma projekcija, s nastojanjem da se dođe do dva termina tjedno, ističe Milat, a drugi da “mikrokino doista postane repertoarno malo kino, koje neće prikazivati isključivo kurirane programe već i naslove iz ponude lokalnih distributera.” 

Redovne projekcije zasad će se održavati svakog četvrtka, a ulaz na sve programe je besplatan. Program mikrokina MaMa započinje u četvrtak, 14. studenog projekcijom filmova američkog eksperimentalnog redatelja i umjetnika Jeromea Hilera. Riječ je o četiri kratkometražna filma: Marginalia (2016), In the Stone House (2012), New Shores (1971) i Ruling Star (2019). Do kraja studenoga program donosi još dvije projekcije: 21. studenog u 19 sati na programu je dokumentarac Ryuichi Sakamoto: Coda u režiji Stephena Nomure Schiblea, koji prati život, umjetničku karijeru i ekološki aktivizam nedavno preminulog japanskog skladatelja, a nakon toga, 28. studenog u isto vrijeme prikazuje se Mladost/Proljeće, prvi dio trilogije Wanga Binga, o teškim uvjetima mladih tekstilnih radnika u Kini. Drugi dio trilogije bit će prikazan na 22. izdanju Human Rights Film Festivala u prosincu, a treći u programu kina MaMa početkom 2025. 

Otvaranjem mikrokina MaMa zagrebačka publika dobiva novu priliku ne samo za uživanje u filmovima na još jednoj popularnoj lokaciji, već i za podršku opstanku kinoprikazivačke djelatnosti u glavnom gradu. Istovremeno, kako ističe Milat, iako nikad više filmova iz tekuće produkcije nije bilo dostupno na hrvatskim filmskim festivalima ili na streaming servisima, komunalni život filma sve je kraći, a “naše malo kino je skroman pokušaj da se to promijeni.”

Kako Dunja Bovan i Jerko Marčić navode u intervjuu koji su tim povodom dali Kulturpunktu, udrugu Kućni kolektiv osnovali su 2019. godine nakon kupnje i useljavanja u prostor, a s namjerom zajedničkog osmišljavanja sadržaja i umjetničkog upravljanja Kućom Klajn. Dio prostora u kući sporazumom je dan na korištenje Udruzi, čiji su članovi i članice samostalni umjetnici, kulturni radnici, nezavisni autori i stručnjaci iz područja arhitekture, urbanizma i restauracije te suvremenih izvedbenih praksi.

Od osnivanja udruga razvija programske linije u područjima audiovizualnih umjetnosti i kinoprikazivaštva, izvedbenih umjetnosti, obrazovanja i edukacije djece i odraslih te međunarodne suradnje. Prostor Kuće Klajn polako postaje u ideji zamišljeno “mjesto susreta, istraživanja, razmjene znanja i stvaranja kreativnih procesa unutar različitih umjetničkih izričaja poput dramskog, izvedbenog, likovnog, književnog, glazbenog i audiovizualnog, pružajući mogućnost povezivanja profesionalnog i amaterskog, lokalnog i međunarodnog, te spajanja gostiju i domaćina”.

O važnosti koju je prostor Kuće Klajn u relativno kratkom vremenu poprimio u svojoj zajednici, ali i šire, možda najbolje govori znatan broj raznih programa i rezidencija koje se odvijaju u malom zagorskom gradu. Riječ je o programima poput Suvremeno u Zagorju, plesne rezidencije Augustinčić u pokretu, istraživačko-umjetničke rezidencije Život na granici, radionica glume, plesa, snimanja i filmske režije, Kina pred Kućom i brojnih programskih gostovanja i razmjena. Kuća Klajn također razvija suradnje i s umjetničkim organizacijama diljem Hrvatske. Na primjer, kako smo već ranije izvijestili, zbog nemogućnosti plaćanja najma prostora u Splitu, cirkuski kolektiv Room 100 dio je svojih programa i aktivnosti preselio u Kuću Klajn.

Ponovno otvaranje obnovljene dvorane Kina Martin – koje je u kući djelovalo od druge polovice prošlog stoljeća do 2004. godine – zajednici bi trebalo pružiti vrijedan multifunkcionalni prostor za kino, kazalište, opuštanje, učenje i razmjenu znanja. Kako kažu u Kućnom kolektivu: “Potrebno je izgraditi mjesto u kojem caruje drugarstvo, mjesto u kojem caruje mir i njeguje se kreativnost.”

S Dunjom i Jerkom tim smo povodom razgovarali o historijatu tog prostora, revitalizaciji kino dvorane te budućim planovima oživljavanja kulturnog života u Klanjcu.

Kuća Klajn ima dugu i zanimljivu povijest, pa za početak krenimo od nje – koje je sve namjene dosad imala i kako ste došli na ideju da je “vratite u život”?

Dunja: Kuća je izgrađena 1937. godine, a izgradio ju je Albert Novak, pripadnik imućne klanječke obitelji koji je, između ostalog, bio prvi autoprijevoznik u Klanjcu, vlasnik linije koja je spajala Tuhelj, Desinić, Klanjec i Zagreb. Jedan dio kuće koristila je obitelj Novak, a drugi, veći dio bio je namijenjen za druge potrebe: između ostalog, tu je bila garaža, smještaj za vozače i prenoćište. U njoj je osnovana i prva klanječka knjižnica, a organizirana su i razna društvena događanja na kojima se okupljala klanječka gospoda. Kuća je nacionalizirana 1943. godine i jedno je vrijeme služila kao internat za djecu izbjeglice s Kozare. Kako se situacija nakon rata smirivala, tako je i kuća nastavila svoj život kako ga je i započela – kao mjesto okupljanja zajednice. Jedno vrijeme u njoj su bili hotel i restoran Zelenjak, a onda je šezdesetih godine upravljanje kućom preuzelo Narodno sveučilište Klanjec te su pokrenuti razni kulturno-umjetnički i edukativni sadržaji: večernja i auto škola, šahovski klub, kazališne predstave, kino… Kino Jedinstvo bilo je centralna gradska dvorana u kojoj su se održavale različite manifestacije – od predstavljanja knjiga do dodjele maturalnih diploma, Lidrana – bilo je srce društvenog života. Pored toga, tu je bila i tiskara. Ona je u sklopu Narodnog sveučilišta funkcionirala kao izvor prihoda – kultura je trošila, a tiskala je zarađivala (smijeh).

U stanu u kojem mi danas živimo jedno je vrijeme živjela gospođa koja je u mirovini počela čuvati djecu iz Klanjca, pa postoji čitava generacija djece, danas odraslih ljudi, koji su tu odrastali. Tako da malo tko u mjestu nije na neki način vezan za ovu kuću, bilo da su tu dolazili u kino, radili, živjeli, dolazili na čuvanje… Povijest kuće isprepletena je s poviješću i društvenim životom Klanjca, a on se u nekom trenutku, sredinom dvijetisućitih krenuo gasiti. Zbog procesa povrata imovine iz kuće su postepeno izlazili poslovni subjekti i privatni stanari, kao i Narodno sveučilište, koje je kasnije postalo Centar za kulturu Klanjec. Mi smo kuću kupili 2019. godine kada nas je dočekala potpuno prazna, ostali su samo dokazi života koji se tu nekad odvijao. Pomalo vraćamo kući energiju i život koji kola po stepenicama i ruševnim gredama koje smo obnovili. Kako smo s vremenom doznavali što se sve u kući događalo, na koje je sve načine funkcionirala kroz povijest, bilo nam je jasno da naša ideja umjetničke rezidencije i kulturnog centra koji bi služio ne samo klanječkoj zajednici, nego generalno umjetnicima i kreativcima, ima u povijesti kuće konkretne temelje.

Jerko: Kada pogledamo te konstelacije, što je kuća bila i što je značila, vidimo da je svoju povijest započela kao mjesto u koje pristižu ljudi iz drugih krajeva, a isto to želimo i mi danas – želimo stvoriti prostor koji će omogućiti različitim ljudima, ne samo umjetnicima, da u njemu borave. Bila je i mjesto proizvodnje umjetnosti, mjesto kreacije koje zajednici pruža kulturni sadržaj, a to je i naša želja – imati prostor u kojem umjetnici i umjetnice mogu mirno stvarati neograničeni vremenom. Zato smo Kuću i podijelili u tri struje ili programske odrednice koje čine boravak, kreacija i izvedba. Jednostavno smo se naslonili na povijest kuće, ili je kuća toliko jaka da nas je poticala.

Nakon ulaska u Kuću krenuli ste s organizacijom kulturnih događanja koja povezuju lokalnu zajednicu i ono što bismo nazvali nezavisnom kulturnom scenom. Kakva su dosadašnja iskustva i reakcije zajednice?

Jerko: Prošlo ljeto smo krenuli s programima koji su bili usko vezani uz sam prostor, pa se tako prva radionica koju smo radili s arhitektima i urbanistima zvala Iz perspektive Kuće. Radionice su primarno bile namijenjene mladim Klanjčanima, a istraživali su povijest kuće o kojoj smo upravo govorili. Organizirali smo četiri radionice glume i pokreta, snimanja i filmske režije pod vodstvom Dinke Radonić, Ivana Rajkovića, Filipa Mojzeša i Ivane Kalc, na kojima su klinci proizveli dosta radova, pa čak i snimili dva kratka filma. Program kojim smo prešli granice Klanjca, a time i sami sebe pomalo iznenadili bile su četiri predstave suvremenog plesa i suvremenog cirkusa koje su se održale u Klanjcu, Humu na Sutli, Zaboku i Gornjoj Stubici. Izvedbe su se odvijale na otvorenom, u prostorima koji nisu primarno izvedbeni kao što su nogometno igralište ili park. U Humu smo u suradnji s Hoomstockom organizirali gostovanje plesnog kolektiva Škvadra čiji su članovi u četverodnevnom procesu prilagođavali predstavu prostoru, a u tom je procesu čitavo vrijeme spontano sudjelovala i zajednica, posebno najmlađi. Takav je slučaj bio i na gostovanju francuskih žonglera u Klanjcu koji su vrlo spontano privukli brojnu lokalnu publiku.

Dunja: U Stubici je mlada cirkuska umjetnica Petra Najman izvodila svoju predstavu Moja smrt i ja, koju igra s kosturom. Nismo bili sigurni kako će publika na to reagirati, jer najviše je bilo djece. No, svi su bili potpuno oduševljeni, i u trenutku kada je predstava završila deset metara dalje mogli ste vidjeti djevojčice kako rade zvijezde i stojeve, a odrasli su nas pitali kad ćemo ponovno doći.

Za Klanjec nam je možda i najbitniji bio program Kino pred Kućom jer je funkcionirao kao najava povratka kino programa. Organizirali smo četiri dana besplatnih filmskih projekcija u parku kraj Kuće gdje smo prikazali trinaest filmova svih rodova i žanrova, domaćih i europskih. Odaziv je bio sjajan i ljudi su bili dosta zainteresirani, veći i samim time da se nešto događa. Dirljivo je bilo na otvaranju programa na kojem smo pustili film Kino otok Ivana Ramljaka. Kada je film završio ljudi koji su sjedili u publici i koji su posjećivali kino koje je u Klanjcu radilo do 2004. godine spontano su krenuli pričati svoje priče, sjećanja i anegdote. To je i za nas bio bitan trenutak da ljude podsjetimo na to su oni 40 ili 50 godina imali priliku ići u kino svakog tjedna, i da smo mi tu s idejom da to vratimo i ponovo pokrenemo.

To nas dovodi i do aktualne crowdfunding kampanje kojom prikupljate sredstva za osuvremenjivanje postojeće kino dvorane. Kako ste zamislili njeno funkcioniranje? 

Jerko: Ideja je da imamo multifunkcionalni prostor koji neće biti isključivo kino dvorana ili prostor u kojem će gostovati kazališne predstave. Dvoranu bi mogli koristiti i ljudi kojima treba prostor za probe, za rad na nekoj predstavi, pa i za seminare, retreat programe i slično. Prostor smo osmislili u suradnji s arhitektima na spomenutoj radionici Iz perspektive Kuće, oni su napravili rendere dvorane, izradili troškovnik i prema njemu smo formirali iznos koji prikupljamo u Kickstarter kampanji. Cilj nam je dobiti prazan prostor koji se može modificirati prema potrebama korisnika i opremiti ga s minimumom potrebne tehničke opreme.

Dunja: U kasnijoj fazi planiramo i uređenje ostalih prostora, poput stare projekcijske kućice koju je potrebno srušiti. Nakon toga ćemo s Gradom aplicirati za digitalizaciju i unaprijediti dvoranu DCP-om i kvalitetnijim razglasom. Uređenje dvorane je osnovna pretpostavka da se možemo otvoriti prema zajednici jer dvorana i kino kao takvo predstavljaju prvi prostor kontakta Kuće s ljudima.

Za programiranje sadržaja zadužena je udruga Kućni kolektiv. Tko su njeni članovi, kako kolektiv funkcionira?

Dunja: Udrugu Kućni kolektiv osnovali smo Jerko i ja s našim suradnicima i sličnomislećim ljudima 2019. godine kad smo kuću i kupili, s idejom da planiranje i osmišljavanje sadržaja koji se odvija u Kući ide kroz udrugu. Udruga trenutno ima 11 članova, to su uglavnom ljudi iz nama srodnih sfera djelovanja, ali opet svatko sa svojom nišom i ekspertizom koja onda može doprinijeti radu udruge i kreiranju programa u Kući. Do sada smo tako i funkcionirali: neki su članovi više fokusirani na tehničke ili fizičke aspekte rada, neki na istraživanje izvora financiranja, pisanja natječaja… Dobro funkcioniramo kao kolektiv i svi doprinose Kući onako kako im najviše odgovara. Nema prisila, već svi članovi udruge vide i osjećaju kuću kao njihov prostor, što i je osnovna ideja: da ovo buda kuća za nas i ljude oko nas.

Kuća Klajn u principu funkcionira kao privatni kulturni centar. Kako takav tip organizacije funkcionira unutar postojećeg pravnog okvira?

Jerko: To je jedan od većih problema, još uvijek neriješenih. Kod nas privatni kulturni centar ne postoji kao opcija, ne može se kao takav registrirati, što u Sloveniji, recimo, nije slučaj. Problem je u tome što smo privatni vlasnici kuće i ne možemo je vlastitoj udruzi ugovorom dati na korištenje. Postavlja se onda i pitanje kako mi možemo kao privatni subjekti uređivati kuću koja je dio zaštićene gradske jezgre, za koga je uređujemo itd. Postoje možda neki putevi kojima bi se stvar mogla pravno urediti, ali nisu utabani i sve je još dosta mutno. Mi i dalje nemamo odgovore od državnih institucija kako da reguliramo odnose, reakcija je slična kao kad samostalni umjetnik dođe tražiti kredit u banku – sustav jednostavno ne prepoznaje tu kategoriju. Otud je negdje i došla ideja o crowdfundingu, jer nam se čini da je jedino gerila moguća i da je jedino moguće direktno pristupati čovjeku. Sve ostalo je toliko zamršeno, od institucija ne možemo dobiti ni informaciju što generira dodatne probleme, pa smo jednostavno to odlučili raditi sami. Onda se opet postavlja pitanje jesmo li naivni, zašto to tako radimo – baš zato jer je drugi put frustrirajuć i zapravo nemoguć.

Dunja: S druge strane, Kuća je koncipirana tako da je jedino stambeni prostor u kojem živimo naš privatni prostor, dok je sve ostalo zamišljeno tako da bude otvoreno javnosti, i kroz djelovanje udruge, ali i na neke druge moguće načine. No moram reći da nam je ideja da postepeno gradimo Kuću draža nego da dobijemo “instant” rješenje. Ovako, što je više upoznajemo tako se sve više i mijenja naša inicijalna ideja što bi Kuća mogla biti. Putem otkrivamo nove stvari – primjerice da u projekcijskoj kućici imamo bunar! – što neke ideje poništi ili otvori neke potpuno nove smjerove. Ljepota je u tom procesu.

Kulturne politike u posljednje vrijeme naglasak stavljaju na razvoj publike i njezino snažnije uključivanje u kulturne programe. Kako taj proces vidite u Klanjcu? Tko je vaša publika i na koji način je uključujete?

Dunja: Ideja je svakako da zajednica i sve ono što se događa u kući, ne samo u smislu prostora već i programski, budu u konstantnoj komunikaciji. Radionica s kojom smo otvorili Kuću organizirana je upravo s idejom pozovemo ljude iz zajednice koji imaju iskustva i sjećanja na kuću, da dođu u prostor i da nam ispričaju svoje dogodovštine i uspomene. Iz tih priča ljudi je krenulo daljnje planiranje i mapiranje. Mi ne moramo provoditi anketu da pitamo ljude u Klanjcu što bi u kinu htjeli gledati, komunikaciju je ovdje moguće uspostaviti vrlo direktno, s obzirom na to da je riječ o maloj zajednici i ljudima je lako prići. S druge strane, Klanjčani imaju živo iskustvo komunikacije s ovom kućom i ta početna pozicija nam ide u prilog jer je puno lakše dobiti povratnu informaciju, a samim time i uključiti ljude u kreiranje programa. Mi smo u Klanjec došli izvana, nijedno od nas nema nikakve prethodne veze s mjestom i ta pozicija nekog aliena – iako ne osjećamo se tako u ovom društvu – može biti dosta nezgodna. Međutim, dosadašnjim programom ljudima smo jasno pokazali da su i oni veliki faktor u cijeloj priči i da smo potrebni jedni drugima. Tim više jer je ideja da umjetničke rezidencije koje će se u Kući rezalizirati moraju imati javnu dimenziju, primjerice prezentaciju ili edukativni sadržaj. Svakako mora postojati direktna komunikacija i veza sa zajednicom.

U 2022. planiramo umjetničke rezidencije koje su u direktnoj komunikaciji s Klanjcem. Jedna je vezana uz postojeću, ali nefunkcionalnu prugu uz rijeku Sutlu čijim je prestankom rada Klanjec izgubio jako puno povezanosti sa Zagrebom i ostalim mjestima u Krapinsko-zagorskoj županiji, a nedostatak te vrste mobilnosti je snažno utjecao na to da ljudi odlaze. S druge strane, htjeli bismo istražiti i taj moment života na granici: s jedne strane na granici sa Slovenijom, a s druge na granici s metropolom iz čijeg života se tu gotovo ništa ne prelijeva. Planiramo i rezidenciju u kojoj bismo s plesačima istraživali Augustinčićev rad, odnosno pokret u njegovim skulpturama, iz čega bi nastali novi istraživački radovi, a kasnije i izvedbe. U svakom slučaju, u Klanjcu je jako puno toga plodno i inspirativno za daljnji rad.

Kuća Klajn / House of Klajn from Kućni Kolektiv on Vimeo.

Tekst je objavljen u okviru projekta Kinemaskop i uz podršku Hrvatskog audiovizualnog centra.

Covid-19 izbrisao je svaki oblik gužve i gomile, pretvorivši ga u simbol potencijalne zaraze. Biti dio mase, izložiti se okupljanju, prema prevladavajućim narativima, potez je koji će dovesti u pitanje zdravlje i opstanak svakog pojedinca. Kako bismo se zaštitili, moramo se distancirati, jer jedino izolacija jamči zdravlje pojedinca. U takvom kontekstu svaki oblik javnog okupljanja, koji podrazumijeva neku vrstu kolektivne razmjene iskustva, postao je neprihvatljiv. Društvenost su zamijenile sveprisutne društvene mreže, a sadržaji poput izložbi, kazališnih predstava, konferencija, predavanja i sličnih, preko noći su mutirali u online dimenziju i postali svima dostupni.

U moru novih sadržaja, filmski medij na prvi pogled pretrpio je nezamjetnu tranziciju, uzmemo li u obzir da je era kućnog videa, VOD platformi i streaming servisa odavno osvojila pažnju gledatelja i postala jedna od tinjajućih prijetnji gledanju filmova na velikom platnu. Idilična koegzistencija art filmova, blockbustera i serija na digitalnim platformama godinama je osiguravala umjeren rast broja pretplatnika, dok je broj prodanih ulaznica za filmske projekcije polako, ali sigurno opadao. Online servisi buktali su sve bogatijom ponudom, a sve zahtjevniji suvremeni gledatelj postajao je sam svoj selektor i kreator filmskih maratona. Takav scenarij, u kojem gledanje filma prelazi u generičko i fragmentirano medijsko iskustvo, u nekoliko nas je navrata potaknulo da se priupitamo: postoji li zaista razlika između iskustva gledanja filma na kućnom TV ekranu, prijenosnom računalu ili pametnom telefonu i onoga u kino dvorani, okruženog drugim gledateljima?

Sve do danas, kina, kinoteke i filmski festivali funkcionirali su kao posljednji obrambeni zidovi kino-kulture, jedinstveni prostori u kojima sudjelovanje u filmskoj projekciji, u mraku poluprazne ili prepune dvorane, i dalje predstavlja specifično iskustvo. Na tom tragu talijanski teoretičar Francesco Casetti, u nekoliko pisanih doprinosa, govori o sposobnosti filmskog medija u stvaranju kolektivnih rituala. Nakon faze iščekivanja, koja prethodi samom odlasku u kino, gledatelj u prostoru kinodvorane postaje dio publike koja zajedničkim gledanjem filma daje oblik nekoj vrsti rituala. “Odlazak u kino podrazumijeva niz uhodanih radnji, ali i društvenih spoznaja, dok ritual zahtjeva fizičku i psihičku posvećenost obredu. Kao i za sudionika u obredu, iskustvo gledanja filma u mraku kinodvorane, svakoga puta iznova je jedinstveno… Okruženi manjom ili većom skupinom pojedinaca, gledanje filma predstavlja i socijalni čin, utemeljen na susretu, gdje društvena masa uhodanim reakcijama kolektivno reagira na podražaje s ekrane.”

Ukoliko je prije pandemije koronavirusa gledanje filma nalikovalo kolektivnom društvenom ritualu, zatvaranje kinodvorana, osim snažnog financijskog udarca, pretvorilo se u neizvjestan izazov za budućnost kino-kulture diljem svijeta. Ubrzo nakon proglašenja pandemije, produkcijske i distribucijske kuće, kao i manja nezavisna kina, prilagodila su se novonastaloj situaciji i predala monopolu online kulture. Pretplatnički servis i online časopis MUBI sklapanjem ugovora s kinima omogućio je 90-dnevno besplatno korištenje platforme, inače poznate po istančanoj ponudi filmskih klasika kao i suvremenih remek djela. Distributeri poput Kina Lorber, Film Movementa, Greenwich Entertainmenta i Oscilloscopea, već u posjedu vlastitih streaming platformi, pokrenuli su tzv. “virtualna kina” u kojima pretplatnici mogu pogledati premijeru restauriranih klasika ili novijih produkcija po niskoj cijeni. Kino Lorber je primjerice pokrenuo inicijativu pod nazivom Kino Marquee i nezavisnim kinima omogućio da premijernim prikazivanjem novih naslova, u virtualnim dvoranama, nastave održavati prihode, kao i odnos s vlastitom publikom.

Samo mjesec dana prije početka pandemije, u Hrvatskoj je zaživjela besplatna platforma Croatian film s ciljem promoviranja profesionalnog kratkometražnog filma, a njezin instantan uspjeh, motivirao je UO Zagreb Film Festivala da pokrene i platformu – Kino Europa Online. Manje produkcijske kuće, poput Bonobostudia, Restarta, Blank inkubatora, Factuma i drugih, u trenutku kada su na snazi bile najstrože epidemiološke mjere svoje su filmove publici nudili besplatno. Pojedina kina u Hrvatskoj učinila su dodatan iskorak kako bi zadovoljila apetite najzahtjevnije publike, pa je primjerice kino Tuškanac, u skladu sa svojom kinotečnom politikom, pokrenulo iscrpnu online retrospektivu posvećenu autorskom filmu. U tom kontekstu valja istaknuti i inicijativu Kina Mediteran, poznatu prije svega kao projekt revitalizacije kina u Dalmaciji, koja je pokrenula live kino, odnosno streaming servis, čiji raspored projekcija u određenom terminu nastoji simulirati dojam jedinstvene kino projekcije.

Dva mjeseca nakon izolacije i postepenog popuštanja mjera, želja za društvenim okupljanjima ponovno je zaživjela, o čemu svjedoče i inicijative poput drive-in kina. Iako u skladu s mjerama distanciranja, ovaj američki trend možda se mogao smatrati atraktivnim u vrijeme rockabilly kulture i kabrioleta sa spuštenim krovovima. Međutim, gledanje filmova kroz zamazana stakla, sa zvukom koji dopire s radio postaje, teško će zamijeniti autentični doživljaj kinodovorane, a još teže zadovoljiti onog razmaženog gledatelja sada već istančanog ukusa, koji je posljednjih mjeseci, ako ne i godina, naučio spretno plivati u moru streaming ponuda. Tog istog gledatelja kupili su pretplatnički servisi, koji su odavno shvatili da ono što privlači pretplatnike jest ekskluzivnost ponude, tj. mogućnost da pojedini naslov mogu pronaći isključivo na Netflixu ili HBO-u, MUBI-ju ili Criterion Channelu, itd.

Iako je vremenski razmak unutar kojeg filmovi nakon svjetske premijere dospijevaju u vode streaming servisa postao sve kraći, filmski festivali čak i u digitalno doba zadržali su status jedinstvenih događanja. Osim što recepcija filma od strane kritike i publike utječe na njegov plasman na tržištu, festivali su danas ključna poprišta međunarodnih susreta, razmjene znanja, sklapanja budućih suradnji i kreiranja mikro zajednica. Proglašenjem pandemije zaustavljena je kompletna festivalska sezona koja započinje u rano proljeće, čime je dovedeno u pitanje ne samo prikazivanje filmova u konkurenciji, već i čitav niz popratnih događanja koja čine identitet festivala. U Hrvatskoj je još početkom ožujka odgođen Zagrebdox, dok se program usavršavanja za filmske profesionalce, Zagrebdox PRO, uspješno održao u online formatu. Neizvjesnu sudbinu imaju i Animafest, kao i Festival Mediteranskog filma, dok su oni predviđeni za srpanj poput Pule i Motovun film festivala za sada potvrđeni. Ono što ostaje upitno jest kako će se ponašati publika nakon ponovno odobrenih okupljanja. Hoćemo li u gledalištima na otvorenom morati sjediti na udaljenosti jedni od drugih od nekoliko metara, ili ćemo jednostavno zaboraviti na dva mjeseca potpune izolacije zbog prijeteće zaraze, i prepustiti se stajanju u redovima za kupnju ulaznica?

Međunarodni festivali nalaze se u sličnom problemu. Cannes je nakon brojnih odgađanja na razočarenje čitave filmske industrije otkazao službeni program, kao i mogućnost da se prestižni paralelni programi poput Tjedna kritike i Quinzaine des réalisateurs, održe online. Jedini dio festivala koji će se održati virtualno jest sajam Marché du Film, kako bi profesionalcima kroz specijalna projekcije i networking aplikacije Match&Meet olakšao mogućnost sklapanja partnerstva, financiranja projekata i slično. Nešto manji, ali jednako značajni festivali poput švicarskog Vision du Réela prilagodili su čitav natjecateljski program virtualnom izdanju. Uz podršku platforme Festival Scope, u limitiranom vremenskom periodu od dva tjedna publika je mogla pogledati filmove u konkurenciji. Zahvaljujući ograničenom broju “virtualnih sjedala”, koji je odgovarao 500 slobodnih mjesta u kinodvorani, premijere filmova nisu prerasle u neograničenu opciju koju inače nudi streaming.

Iako uspješna, takva rješenja nisu trajna, a prema mišljenju mnogih distributera predstavljaju ozbiljnu prijetnju od zasićenja festivalskog tržišta. No, ukoliko se svijet na jesen bude morao suočavati s povratkom virusa, a zatim i s ponovnim uvođenjem restriktivnih mjera, prilagođavanje online formatima pokazat će se neizbježnim. Veliki izazov očekuje kina, kao i festivale u 2021. godini jer nakon niza blokiranih produkcija i nezavršenih projekata pitanje je koje ćemo premijere filmova moći očekivati. Sigurno je samo da je ubrzano širenje pandemije natjeralo sve da ubrzano reagiraju i prilagode se online mogućnostima. Time je i sve izvjesnije da ćemo doživljaj velikog iščekivanja i iskustvo kolektivnog uživanja u filmu – bilo da je riječ o festivalskoj premijeri ili projekciji u redovnoj kino distribuciji – u post-koroniziranom svijetu limitiranih kretanja pratiti samo iz fotelja.

U Pojasu Gaze održana je projekcija filma prvi put nakon dvadeset godina. Prikazan je film Preveliki kaput iz 2013. godine, palestinskog redatelja Nawrasa Abu Saleha, koji istražuje život Palestinaca između 1987. i 2011. godine, u razdoblju u kojem su propale mirovne inicijative te su pokrenuta dva antiizraelska ustanka. Projekcija je održana u dvorani društva Red Crescent koja se obično koristi za proslave i tradicionalne predstave, a posjetilo ju je oko 150 ljudi.

Kina su u Gazi nekad bila izrazito popularna. Dok je 1950-tih godina Egipat upravljao enklavom u kinima su se često prikazivali arapski, azijski i filmovi sa Zapada. Kina su prvi put  zapaljena 1987. godine u vrijeme prvog palestinskog ustanka, a iako su nakon toga obnovljena, ponovno su zapaljena tijekom unutarnjih palestinskih sukoba 1996. godine. S obzirom na to da Izrael i Egipat danas čvrsto kontroliraju granice, većina stanovnika ne može putovati izvan enklave zbog čega se filmovi gledaju samo kod kuće. “Gaza je gladna za kinima. Onemogućavati ljudima da odlaze u kino i kazalište, kršenje je njihovih ljudskih prava”, rekao je Basil Al-Attawna, kazališni redatelj iz Gaze.

Projekciju je inicirala Ain Media – palestinska organizacija iz Gaze koja se bavi medijima i umjetnošću. Član organizacije, Hussam Salem rekao je kako je prije projekcije sadržaj filmova trebalo odobriti Hamasovo Ministarstvo unutarnjih poslova. Scene ocijenjene nedovoljno čednima bile bi cenzurirane, no filmovi koje je odabrao “odgovaraju tradiciji i vrijednostima na kojima su odrasli”. Nezavisni umjetnici kažu da vlasti olako cenzuriraju sadržaje koji ne ulaze u islamističke odredbe, no Hamas svoje intervencije u filmsku i televizijsku produkciju opisuje kao minimalne, prenosi Stuff.  

Piše: Neven Svilar

Postoje neke teme koje naprosto prizivaju patetiku, koja ih obgrli toliko snažno da je gotovo nemoguće izvući se iz tog čvrstog zagrljaja. Ako čovjeku to kojim slučajem i pođe za rukom, dolazi do instant-nostalgije, i to udvostručene: nostalgije za povratkom u taj zagrljaj, koji je nostalgija sama. Razgovor o kinima i onome što su ona nekad predstavljala, ako nije u pitanju znanstveni rad, a ovdje nikako nije riječ o tome, neminovno se pretvara u neku vrstu potrage za izgubljenim vremenom. U pitanju je vrijeme koje se u duhu razvlači i stišće poput harmonike, i koje samim time u svojoj biti postaje nalik filmskom vremenu. Grad koji je nekada imao i trideset kina, i u kojem se gotovo svaki veći kvart ponosio svojim kinom, odavno više nije isti grad; štoviše, nije pretjerano teško braniti tvrdnju da on više uopće nije grad, s obzirom da je izgubio mnoge elemente koji su potrebni da bi se jedno mjesto zvalo gradom. U pitanju je devolucija koja ima brzinu i snagu revolucionarnog, zbog čega se pitanje nestanka gradskih kina ukazuje kao tek mali stupić u ogromnom nizu polomljenih što su podržavali platformu grada. No, povijest ovog grada, kao što ćemo kasnije vidjeti, zapravo je povijest samourušavanja, gdje su ljudi koji su ulagali svoje živote kako bi ga podigli redovito bili poniženi i zbrisani, i gdje je kolektivna memorija krhka poput izgaženog žutog lista na pločniku. Grad ne-grad, u kojem nestaju trgovi, a ulice se pretvaraju u nakazne koridore načičkane ružnim i besmislenim prometnim stupićima, 1970-ih i 1980-ih je imao najmanje 25 kino-dvorana u funkciji u svakom trenutku.

Simboliku zakopanu u temeljima silnih promjena kada su u pitanju kina u Zagrebu ipak treba pokušati što više zatomiti, tim više što će ona ionako uvijek isplivati. O činjenici da je jedna od najvažnijih kino-institucija proteklih desetljeća, Kinoteka u Kordunskoj ulici, prvo vraćena crkvi, da bi nakon toga dvorana izgubila funkciju kino-dvorane, dosta se govorilo početkom novog stoljeća. Međutim, usprkos protestima, Kinoteci nije bilo spasa, i ona je vrlo brzo postala tek točka na mapi kino-sjećanja. Simbolika probija i iz svih pora razgovora o, uz Kinoteku, dva ključna zagrebačka kino-pilona: o kinu Balkan i kinu Zagreb. Činjenica da se ta dva kina nalaze na Cvjetnom trgu, gotovo ima apsurdnu dozu simboličnog naboja. Naime, poput kakve urbanističke Kartage, upravo je Cvjetni trg bio bojno polje bitke za Grad, ali i poprište konačnog poraza čuvara memorije. S tom razlikom da je ulogu Scipiona mlađeg u ovom slučaju preuzeo kriminalni komplot poduzetnika i lokalnih institucija. Ideja memorije grada i trga kao komunalnog prostora potpuno je sravnjena sa zemljom, i prekrila ju je duhovna pustinja. U pitanju je trg na kojem se nalazilo jedno od najstarijih kina u Zagrebu, smješteno na zapadnom dijelu trga u jednokatnici koju je 1937. godine prema projektu Antuna Ulricha zamijenila monumentalna modernistička šesterokatnica, u kojoj je zatim otvoreno kino Capitol, kasnije kino Zagreb. Isto ono rušenje u koje je bila upregnuta sva sila medijske korupcije, zbog čega se godinama govorilo o tobožnjim “štakornjacima”, i ruglu u centru metropole. A upravo je Metropol bilo ime kina u jednokatnici, koje je prethodilo kinu Capitol, odnosno Zagreb, nekada najpopularnijem kinu, koje je srušeno kao da ga nikada nije bilo. Uostalom, baš kao što su srušena i kina Lika, Romanija, Kustošija, kao i mnoga kina u Hrvatskoj.

U proteklih dvadesetak godina na tom je mjestu dvaput odigran sličan scenarij, u tek nešto izmijenjenom kontekstu. Uz prvu devastaciju trga prije točno dvadeset godina, zloglasne intervencije Mihajla Kranjca i Berislava Šebetića u urbanistički krvotok trga kompletnom izmjenom opreme i sječom stabala, tiše je prošao nestanak legendarnog kina Zagreb, kao i promjena imena kina Balkan koje je kao u nekakvoj petparačkoj komediji preimenovano u kino Europa. Promjena imena ovog kina bio je scenarij koji podsjeća na vječnu igru micanja i vraćanja kipa bana Jelačića na trgu, s obzirom da je u pitanju kino koje se do 1940. zvalo Balkan. Jedina razlika u odnosu na Fernkornovu skulpturu, čije je translatiranje i okretanje mača od sjevera prema jugu imalo i ulogu simboličkog raketnog bacača, jest da ulazi u kino Balkan nisu okrenuti niti su se ulazi promijenili.

Kino Balkan smatralo se ne samo prvom pravom, namjenski sagrađenom zagrebačkom kino dvoranom, već prvom dvoranom takvog tipa na Balkanu, s 1100 sjedećih mjesta. Priča o ovoj zgradi je paradigma tragedije ljudi koji su sagradili ovaj grad. Zgradu “Kino Balkan-Palače” podigli su 1925. godine naručitelji braća Alfred i Leo Müller (prema nacrtu arhitekta Srećka Florshutza), nasljednici najveće gradske ciglane “Müller” u Kustošiji, sinovi znamenitog Adolfa Müllera, koji je u jedno poduzeće udružio kinematografe Helios, Apolo i Union, te filmski zavod Urania. Leo Müller, inače zaljubljenik u sedmu umjetnost, bio je veliki filmski mecena te se oprobao i kao glumac u prvim hrvatskim filmovima. Neposredno prije početka Prvog svjetskog rata pomaže ocu u gradnji kina Helios u Frankopanskoj (danas kazalište Gavella), a 1919. na mjestu današnje zgrade kina Europa, prema osnovi arhitekta Ferde Šege, financira adaptaciju postojeće građevine u kino Balkan, koju će ubrzo zamijeniti veliko reprezentativno zdanje. Priča Lea Müllera završava 1941. godine, kada će za sve svoje pothvate biti nagrađen putovanjem u Kerestinec, a zatim i u Jasenovac. Njegov brat će poživjeti tek malo dulje; njegov put završava 1945. u Dachauu.

Pa ipak, naslijeđe Müllerovih i danas postoji, makar se drukčije zvalo. To se, međutim, ne može reći za više od dvadeset drugih zagrebačkih kina.

Jer ako je nestao jedan od najvažnijih trgova u gradu, Kvaternikov trg, treba li se čuditi što su nestala kina koja su ga okruživala i koja su bila komunalni centri, svako na svoj jedinstveni način; kina poput Uranije odnosno Partizana, koje je pretvoreno u skladište jednog dućana, ili Studija u Vlaškoj, koje su dobile na korištenje neke udruge, ili obližnjeg Mosora u Zvonimirovoj, divne dvorane koju svako malo preuzme neka nova udruga entuzijasta, no uvijek s istim nesretnim završetkom, odnosno kina Otokar Keršovani u Švarcovoj koje je postalo centar za kulturu, eufemizam za nepostojanje lokalne kulturne politike, gdje su utopljene mnoge nekadašnje kino-dvorane, i to u cijeloj Hrvatskoj.

Zagreb je ostao bez velike većine nekadašnjih kina, a multipleksi, koji su postali mjesta gdje se mogu pogledati filmovi na velikom platnu, nemaju komunalnu ulogu koju su imala nekadašnja kina. Situacije poput one u kojoj se dugo čeka u redu za karte, da bi došli do prodavača koji stavlja natpis RASPRODANO, danas su potpuno nezamislive. Kao i ona u kojoj nakon takvog raspleta panično tražite čovjeka koji je do maločas prolazio pored  dugog antropomeandra i mrmljao “šare, prodajem šare” i kojeg ste nadmeno se keseći ignorirali, da bi ga konačno pronašli u gužvi i kupili ulaznicu po dvostruko većoj cijeni.  

Sasvim je jasno da pojava multipleksa nije uzrok propasti nekadašnjih kina, jer je u pitanju fenomen koji je došao na samom izmaku celuloidne dekadencije, koja je trajala dugo godina, još od pojave videa. No, većina je danas zatvorenih kina ipak nekako opstajala do dolaska velikih multipleksa. Doduše, i sudbina samih multipleksa je prilično upitna, što nam jasno pokazuje slučaj Broadwayja, jednog od prvih hrvatskih multipleksa koji se pojavio glasno, oholo udarajući u doboš medijskog spektakla, e da bi završilo pusto i prazno, podijelivši tako sudbinu svih onih malih kina koja su nekako u doba pojave Broadwayja konačno stavila ključ u bravu.  

Postoje samo još kao ljušture, oronule zgrade bez namjena, ili u najboljem slučaju pretvorene u kakvu trgovinu, uz tek poneku svijetlu iznimku. Kina su to poput Augusta Cesarca na Svetom duhu, što samo stoji pusto, Bratstva u Dubravi koje je danas mesnica, Centrala u Petrinjskoj, niza napuštenih kina u Ilici, poput opustjelog Kalnika, Jadrana u kojem su se prodavali sendviči, kina Kozara koje je dobila na korištenje opskurna kazališna trupa, kina Lika koje je srušeno i na mjestu kojega se sada održavaju plesne predstave, kina Grič koje usprkos trudu uglavnom stoji neiskorišteno, kina Triglav gdje se nalazi DM, kina Jedinstvo u Samoborskoj, zatim kina Midium, pa kvartovska kina poput kina Trešnjevka, kina Sesvete, kina Sigečica, kina Romanija na Trnju, kao i kina Remetinec…       

Govoriti o kinima u Zagrebu kao specifičnom kulturnom fenomenu vjerojatno ne bi bilo nimalo uputno bez poznavanja širih društveno-povijesnih okolnosti, niti je krenuti takvim smjerom poželjno ako se bez kreiranja šire slike želi doći do određenih zaključaka o tome što je zapravo kino predstavljalo, i što predstavlja danas. Uostalom, gotovo dvadeset godina nakon potpune promjene kulturne paradigme i totalnog zaokreta u odnosu društva, da ne kažemo “kulture”, i u institucionalnom kao i u ne-institucionalnom smislu, prema kinu, svaki pokušaj obasjavanja društvenog značaja ovog fenomena nalik je pokušaju da se reflektorom u starom teatru osvijetli osoba koja stoji u mraku pripremajući se održati govor pred malobrojnom i nimalo entuzijastičnom publikom. Međutim, takvi su pokušaji ipak nužni, iako je u potpunom mraku sjećanja našeg govornika veoma teško naći, i snop svjetlosti glavinja tminom u nervoznoj potrazi pritom ne osvjetljavajući ništa, tek komadiće podija i dijelove nekada davno potpuno bijelog kino-platna, koje je u međuvremenu zadobilo patinu nastalu kao odraz celuloidne memorije. Sjećanje na kino kao simbola jednog vremena zaista se polako utapa u kmici zaborava, no fizičke ljušture koje su obavijale život kina i danas uglavnom još uvijek postoje. One su, doduše, tek malo više od tužnog podsjetnika na drugi svijet, na vrijeme potpuno drukčije od ovoga što živimo danas. Štoviše, kada vidimo kako danas izgledaju stara zagrebačka kina, potrebno je zaista mnogo discipline kako bi se pobjeglo od patetičnog zbora koji se počinje organizirati i naricati u našem duhu. To nije lako: kaleidoskopska sjećanja na djetinjstvo, na stajanje u velikom redu s ocem pred kinom Mosor prije točno trideset godina, kada je u Zagrebu igrao nenadmašni The Last Starfighter pretvaraju se u halucinantna prizivanja najranijeg djetinjstva, u kojima je memorija dekorirana bizarnim štukaturama veličanstvene ekskurzije duha. Redovi pred kinima u Zagrebu, s obzirom na veliki broj kina, ipak se nisu mogli mjeriti s onima u manjim gradovima, gdje su kina bila posvećena mjesta. Kino u Požegi gdje pisac ovog teksta u naguravanju prije projekcije E.T.-ja pada na pod i iz žablje perspektive gleda kako se dotad strogi red pretvara u nabujalu val-masu koja se razbija o ulaz u dvoranu, ili legendarno kino Tesla u Splitu, gdje po svršetku (izlasku s) prve projekcije Karate Kida izlaze grupice dječaka i uz povike “A-ca!” pokušavaju nemuštim pokretima nogom doseći visinu glave svojih zadivljenih prijatelja…

No, kako govoriti o tom vremenu, o periodu kojeg možemo pompozno nazvati “razdobljem kina”? Čini se da je i u ovom slučaju u pitanju nešto nalik filmskom vremenu, ako i sasvim pomaknutom, zbog čega valja ostati hladne glave. Nalik Nolanovom filmu Memento, i ovdje se trebamo vraćati u prošlost kao da je u pitanju odlazak u budućnost, i pratiti izviranje novih, nepoznatih sjećanja. Naime, ne treba smetnuti s uma da su 1980-e godine, koje se iz današnje perspektive, pogotovo nekome tko je tada bio dijete, čine poput kakvog kadra iz remek-djela Douglasa Sirka, zapravo bile period dekadencije, fordovski last hurrah nečega što zapravo nije imalo nikakvu budućnost. Naravno, u tadašnjem trenutku to nije bilo moguće shvatiti, no to je bez sumnje vrijeme u kojem je carstvo kina bilo na izdisaju. Romantika kina, kakvu je u jednoj sekvenci odlično uhvatio Fellini u od mnogih pompoznih kritičara nepravedno podcijenjenom Amarcordu, već je 1980-ih (godinama) bila stvar daleke prošlosti. Štoviše, i tada se mogao napisati tekst pomalo nalik ovome, u kojem je riječ o nestanku starih kina sa svim simbolizmima i nepotrebnom fenomenološkom prtljagom kakvu ti tekstovi često sa sobom nose.

Ovo je prvi tekst dvodijelnog istraživanja o sudbini nekadašnje zagrebačke kinematografske mreže. Tekst je financiran sredstvima iz programa Novinarski radovi u neprofitnim medijima Ministarstva kulture RH. 

Piše: Antonija Eremut

Digitalizacija nezavisnih kina bio je jedan od strateških ciljeva Nacionalnog programa promicanja audiovizualnog stvaralaštva 2010. – 2014. i može se pohvaliti činjenicom da je u potpunosti ostvaren u zadanom roku. Navedeni je program doslovno spasio kinoprikazivačku djelatnost u Hrvatskoj, koja je u jednom trenutku izgubila doticaj s vremenom i tehnologijom, a samim time i kontakt s publikom. Digitalizacija 29 kinoprikazivača u 2013. godini te njih šest u 2014. dostupnima je i konkurentnima učinila mnoga kina u malim, ali i onim manje malim mjestima, a Hrvatsku je svrstala u sam europski vrh i učinila primjerom dobre prakse. Troškove programa digitalizacije većinom je snosilo Ministarstvo kulture (između 60 i 70 posto), dok su ostatak osigurali vlasnici kinodvorana te lokalne i gradske samouprave. Do kraja 2015. godine cilj je digitalizirati još 15 kinoprikazivača i imati 100-postotni učinak. 

Navedeni tehnički i financijski pothvat prate obvezujući ugovori o programskim obvezama koje su digitalizirana kina i festivali potpisali s Hrvatskim audiovizualnim centrom (HAVC) s ciljem održivosti projekta, osiguravanja kvalitetnog nacionalnog repertoara i stvaranja nove kulturne i obrazovne vrijednosti. Primjerice, kao što se promijenila paradigma muzejske djelatnosti, kroz isti proces razvoja novog modela mora proći i nezavisna kinoprikazivačka djelatnost želi li parirati multipleksima i monokulturi blockbustera, odnosno zadržati staru i izgraditi novu publiku. Osnovne programske smjernice zadane su ugovorom i nalažu da kroz godinu 35 posto filmova mora pripadati nezavisnoj hrvatskoj, europskoj i svjetskoj produkciji, a ostalih 65 posto korisnici biraju samostalno. Tijekom godine kina moraju prikazati najmanje šest hrvatskih filmova – i to po šest projekcija u većim, odnosno po dvije projekcije u manjim gradovima. Kinoprikazivači su morali zadržati i svoje 35-milimetarske projektore, jer mnogi važni filmovi nisu digitalizirani, a zanimljivo je primjerice da se odjavna špica mora odvrtiti u cijelosti, u mraku.

U praksi papir i platno dobiju i podnesu barem milijun nijansi sive. Neke od njih istražili smo na Korčuli, u kinu koje djeluje u sklopu lokalnog Centra za kulturu (nekadašnjeg Doma kulture) od 1953. godine. Početak kinoprikazivačke djelatnosti u gradu Korčuli seže u 1926. godinu i improvizirani šator, dok se sam otok može podičiti petim najstarijim kinom u Dalmaciji koje je pokrenuto 1909. godine (prema nekim izvorima 1911.) u Veloj Luci. Stotinjak godina nakon prve velolučke projekcije (2013.), Korčula je bila jedini hrvatski otok s digitaliziranim kinom, a tada su joj je pridružili (ili su pak u procesu) još i Cres, Mali Lošinj, Brač (Bol), Hvar, Vis (Vis i Komiža). 

Život na dalmatinskim otocima, posebno van sezone, nije ni jednostavan ni dinamičan. U to vas odmah uvjere rijetke brodske linije i činjenica da grad koji prema zadnjem popisu ima više od 5000 stanovnika već oko 18 sati izgleda sablasno prazno, a u povijesnom centru doslovno nema “žive duše”. Centar za kulturu, zajedno s kinom i knjižnicom, rijetki su kulturno-društveni sadržaji koji kontinuirano djeluju kroz cijelu godinu. U razgovoru s ravnateljicom Centra za kulturu, Lanom Filippi Brkić, saznali smo da je upravo digitalizacijom kina obnovljen kontakt s cijelom otočkom lokalnom zajednicom, posebno onima najmlađima. Kino se dakle pokazalo kao integrativni faktor koji je privukao publiku ne samo na filmske projekcije, nego posredno i na ostale sadržaje koji Centar nudi. S dvije tisuće gledatelja godišnje prije digitalizacije, broj posjeta kino projekcijama u prošloj je godini povećan na devet tisuća. U redovnom programu održavaju se dvije do tri projekcije tjedno, najčešće vikendom s obzirom da je preko tjedna posjećenost znatno slabija. Najgledaniji filmovi imaju i po 250 gledatelja, ali u tim situacijama najčešće je riječ o organiziranim posjetima učenika osnovnih škola u Korčuli, Lumbardi, Čari, te onih iz Smokvice i Blata, dok Velolučani dolaze nešto rjeđe. Na Minionse i Profesora Baltazara došao je tako čitav otok. Nezavisne sadržaje na Korčuli prikazuju poprilično koncentrirano, kroz suradnju s Kinom Mediteran, Anima Festom, festivalom Rendez-vous, sudjelovanjem u programu Maratona kratkometražnih filmova… Ravnateljica je istaknula i samostalne akcije, primjerice virtualnu izložbu o Vikinzima koja je projicirana u kinu, a za koju su otkupili prava od British Museuma i osigurali prijevod. Korčula ima i ljetno kino, ali ono nije u funkciji jer postojeći projektor nije mobilan, međutim u planu je kupnja manjeg projektora koji bi omogućio ljetne projekcije na otvorenom u skladu s duhom mjesta i naglašenim sezonskim pulsiranjem života u gradu. 

Centar za kulturu razvio je razne pogodnosti za gledatelje: učeničke kartice s kojima su sve 2D i 3D projekcije 20 kuna, srednjoškolske kartice za učenike koji pohađaju dodatnu nastavu iz medijske kulture s kojima su projekcije 15 kuna, pri mjesečnim najavama filmova na facebook stranici organiziraju nagradne igre i dijele besplatne ulaznice, a nakon što prestanu s prikazivanjem nekog naslova plakate podijele djeci. Osim na društvenim mrežama, kino program dostupan je na internetskim stranicama i na pročelju Centra, ali i na nezaobilaznoj oglasnoj ploči u središtu mjesta.

Sve navedeno omogućilo je financijsku samoodrživost kina čiji kapacitet – 276 sjedećih mjesta u gledalištu i 120 mjesta u parteru koja se postavljaju po potrebi – zapravo premašuje uobičajene lokalne potrebe, pa veliki izdatak čine režijski troškovi, s naglaskom na grijanje. Ipak, na kraju godine ostane i nešto dobiti koja se ulaže nazad u program, za koji je pak zadužena isključivo ravnateljica Filippi Brkić koja se, kako nam kaže, oko programa često konzultira s djecom koja svakodnevno borave u knjižnici u sklopu Centra.

Ako se sada vratimo na programske obveze određeno ugovorom o samoj digitalizaciji, jasno je da je teško očekivati da će se isti uvjeti moći ispuniti u Zagrebu, Splitu i na Korčuli. Okolnosti u kojima djeluju digitalizirani kinooperateri razlikuju se na mnogo dimenzija – od broja potencijalne publike i njihova početnog horizonta očekivanja, pa do ljudskih resursa koji su u manjim sredinama skromniji brojem, a često i tehničkim, programskim i marketinškim kompetencijama. Jedna ili dvije osobe brinu se tako ne samo o kinu nego i o svim djelatnostima lokalnih domova ili centara kulture u sklopu kojih kina najčešće djeluju. Upravo je to slučaj i s Korčulom, koja uz ravnateljicu na ugovor o djelu ima još tehničara (operatera). Program i popratne aktivnosti stoga se razlikuju od kina do kina, ali i sam HAVC problematici pristupa s razumijevanjem i dozom fleksibilnosti. Pokušavaju omogućiti kinooperaterima da zdravo startaju, ali ih istovremeno kontroliraju da ne odu linijom manjeg otpora, odnosno potpune komercijalizacije programa. To bi, naročito  u manjim sredinama, bila ekonomski najisplativija opcija, ali bi potpuno promašila ciljeve Nacionalnog programa audiovizualnog stvaralaštva 2010.-2014. koji želi uspostaviti neovisnu mreže art-kina koja tehnički, financijski i programski može konkurirati multipleksima i učiniti filmsku umjetnost dostupnom u manjim sredinama. Od samog početka nije se dakle radilo isključivo o tehničkom napretku u obliku suvremenog digitalnog projektora kojim film možete prikazati istovremeno, ili čak dan prije nego u Americi, nego i o onom sadržajnom. Odnos je uvijek dijalektičan – kinoprikazivači ukus publike istovremeno trebaju uvažavati, ali ga i stvarati. Kako bi osigurao održivost programa nakon procesa digitalizacije, HAVC je prošle godine pokrenuo osnivanje Hrvatske mreže neovisnih kinoprikazivača (udruga Kino mreža) kroz koju se, organizacijom raznih događanja i edukacija, ide u smjeru razvoja i poboljšanja kinoprikazivačke djelatnosti. Riječ je o praksi koja je prepoznata i na europskoj razini te za cilj ima brandiranje nezavisnih kina, njihovo umrežavanje, razmjenu iskustva, znanja i ideja. Kino mreža trenutačno broji 37 kinoprikazivača, a aktivnosti na koje je usmjerena jesu “povezivanje i razmjena programa iznimne umjetničke, kulturne i povijesne vrijednosti, razvoj publike svih kategorija s naglaskom na filmsko obrazovanje djece i mladih, kontinuirano obrazovanje članova u marketinškim, organizacijskim, tehnološkim i programskim područjima te zagovaranje i proaktivno djelovanje u okvirima lokalne, nacionalne i europske kulturne politike”. Kino u Korčuli jedno je od malobrojnih digitaliziranih kinoprikazivača koji nisu pristupili u udruženje jer, prema riječima ravnateljice Filippi Brkić, nisu prepoznali koliku bi i kakvu točno korist imali od samog članstva.

Sudeći po pregledu dosadašnjeg programa, kino u Korčuli prilično je mainstream orijentirano iako zadovoljava programske uvjete, te ima prostora za napredak po pitanju razvoja i vidljivosti nezavisnog programa. Primjerice, u suradnji s knjižarom Kutak knjiga, u sklopu festivala Randez-vous tijekom srpnja i kolovoza održavane su projekcije francuskih filmova koje su na stranicama Centra i među gledateljima prošle gotovo nezamijećeno. Ovakvi su sadržaju u manjim sredinama u startu osuđeni na malu posjećenost, ali baš zbog toga bi se trebalo dodatno potruditi oko njihove vidljivosti i popratiti ih dodatnim događanjima koja će privući, zainteresirati, oblikovati i na koncu izgraditi novu publiku. Taj proces je, istina, ponekad frustrirajući i nimalo lagan pogotovo ako nemate dovoljno kapaciteta, ali udruženja i suradnje malim kinoprikazivačima mogu pružiti priliku da steknu potrebna znanja i vještine koje će im pomoći da u budućnost samostalno i kompetentno osmišljavaju kvalitetan kino program. Nadajmo se da pritom nezavisna produkcija neće biti samo mrsko sjećanje na obvezujuću kvotu koju su morali ispuniti u razdoblju trajanja ugovora.