Festival otvara retrospektiva posvećena libanonskoj redateljici Heiny Srour, kojoj će biti uručena nagrada Wild Dreamer za životno djelo. Srour je autorica radikalnih feminističkih filmova snimanih tijekom ratova na Bliskom istoku, a u retrospektivnom programu prikazat će se četiri njezina filma, među njima i Leila i vukovi kojim se festival otvara.

U igranoj konkurenciji nalaze se nagrađivani festivalski naslovi iz cijelog svijeta: pobjednik Tjedna kritike u Cannesu Koristan duh tajlandskog redatelja Ratchapooma Boonbunchachokea, Dva godišnja doba, dvoje stranaca japanskog redatelja Shôa Miyakea, nagrađen Zlatnim leopardom u Locarnu, te Uskrsnuće kineskog redatelja Bi Gana, dobitnik Specijalne nagrade žirija u Cannesu.

Tu su i dugo iščekivani prvijenac glumice Kristen Stewart Kronologija vode, Drakulina reinterpretacija redatelja Radua Judea te ovogodišnji pobjednik Rotterdama Varijacije na temu Devona Delmara i Jasona Jacobsa. Za nagradu Wild Dreamer natječe se i dugometražni prvijenac palestinskog redatelja Abdallaha Al-Khatiba, Kronike opsade, koji je osvojio nagradu za najbolji prvijenac na ovogodišnjem Berlinaleu.

Dokumentarna konkurencija okuplja deset filmova koji se kreću od intimnih obiteljskih priča do političkih eseja o ratu, granicama i klimatskoj krizi: pobjednik CPH:DOX-a Majska šuškanja kineske redateljice Dongnan Chen, najbolji dokumentarac Berlinalea Kad bi se golubi pozlatili Pepe Lubojacki te Fantomska bol Rožave Maryam Ebrahimi, smješten u poslijeratnu sjevernu Siriju.

Detalje programa potražite na službenim stranicama festivala.

U sklopu šestog izdanja Kinematografija otpora, suradničkog projekta Muzeja suvremene umjetnosti i Subversive Film Festivala, u Black Boxu MSU-a postavljena je izložba beogradske umjetnice Milice Rakić naslova Crvena, da te nema trebalo bi te izmisliti. U svojim radovima Milica Rakić bavi se utjecajem jezika i kulture na oblikovanje identiteta, interpretirajući ideološke kodove u povijesnom i suvremenom kontekstu. Doktorirala je na Fakultetu likovnih umjetnosti u Beogradu, a svoje je radove predstavila na trideset samostalnih i više od četiristo grupnih izložbi u Srbiji i svijetu.

Izložba u MSU-u bila je povod za razgovor o konceptu izložbe, kao i o istoimenom video radu u kojem, ispreplićući igrani i dokumentarni narativ, autorica evocira osobna i kolektivna sjećanja na prošlost obojenu ideologijom, kroz naglašen feminističko-politički diskurs.

Središnji dio izložbe Crvena, da te nema trebalo bi te izmisliti zauzima istoimeni eksperimentalni film u čijem je fokusu problematika ženske emancipacije u poslijeratnoj Jugoslaviji, kao i kritika patrijarhalne ideologije u povijesnom i suvremenom kontekstu. Kako nastaje ideja za ovaj rad i njena artikulacija u formi videa?

U vilu predratnog beogradskog advokata iz 1938. godine, u kojoj je snimljen igrani materijal, dolazim na poziv Nove galerije vizuelnih umetnosti, čiji se galerijski prostor nalazio u njoj. Podsetila me je na vilu venčanog kuma Josipa Broza Tita i osnivača Odeljenja za zaštitu naroda Aleksandra Rankovića, koja je sagrađena 1930. godine, a pre rata je bila u vlasništvu žene. Novi vlasnik 2012. godine postaje Grad Beograd, koji ne uspeva da je proda ni po sniženoj ceni, jer se veruje da u njoj žive utvare, što me je inspirisalo da Crvenu fiktivno uselim u nju, u vreme vladavine virusa korona. Film nastaje kombinovanjem arhivske filmske slike i dokumenata Antifašističkog fronta žena Jugoslavije iz 1947/49. godine s jedne strane, i konstruisanog iskustva DRUGarice rakič i njenog alter ega (Vladimira Bjeličića) s druge, stvarajući sliku koja je dokumentaristički pojednostavljena, a čiji smisao nastaje povezivanjem kadrova i uspostavljanjem njihovih međusobnih odnosa. 

U filmu se isprepliću dva narativa, igrani i dokumentarni (prikazan u obliku arhivske građe). U igranom dijelu pratimo glavnu junakinju, drugaricu rakič – Crvenu, čija je priča ispričana kroz naraciju izvan kadra kao i kroz njezin alter ego. Što sve simbolizira Crvena, žena stasala u Narodnooslobodilačkoj borbi, a što njezin alter-ego? 

Posleratnu ženu oslobođenu od modnih pravila.

Važnu okosnicu filma čine arhivske scene iz razdoblja obnove i izgradnje FNR Jugoslavije. Koja vam je bila glavna ideja vodilja prilikom istraživanja i propitivanja arhivske građe te oblikovanja iste u umjetnički rad?  

Arhivska građa iz perioda FNR Jugoslavije nudi naizgled samo estetsko iskustvo ili ostatak ideja koje su, u procesu arhiviranja, beleženja i umnožavanja, postale na neki način važnije od ostvarenih rezultata, kao istorijsko prikazivanje stvarnosti ili kao svedočanstvo opsednutosti novog društva velikim ciljevima, u pokušaju stvaranja nečega uzvišenog, istinitog i konkretnog. Na taj način socijalizam postaje parodija realizma, čijim se odstupanjem od realnosti proizvodi novi sistem znakova, kojim može da se posluži i sam umetnik, igrajući se njegovom prazninom.

U arhivskim scenama, glas u offu otkriva segmente iz dokumentacije Antifašističkog fronta žena Jugoslavije pa tako i primjerice činjenicu da kulturno-prosvjetni nivo žena, uz zdravstveni i socijalni status, nije išao u korak s društvenom stvarnošću. Što biste izdvojili kao najvrijednije spoznaje istraživanja dokumentacije AFŽ-a?

U posleratnom periodu Istorijski arhiv Komunističke partije Jugoslavije izdaje kompletna izdanja časopisa Borba, koji je izlazio kao legalni list u toku rata. Među tekstovima naslova Naši partizani liju krv – a vi?, Ranjeni partizani priređuju kulturno veče, Junaci junacima, Iz borbe u borbu do pobede… bio je i Žene se mobilišu za rad na opremi naših partizana (1941), u kome se navodi: “Na koferenciju i dogovor su došle u velikom broju žene svih društvenih slojeva pa je temelj za jedinstvo žena u oslobodilačkoj borbi postavljen. Na dogovor su došle i stare i mlade, ali ovoga puta broj mladih nije prevazišao broj njihovih majki.”

Prisustvo žena u Narodnooslobodilačkoj borbi naroda Jugoslavije izazvalo je prvu radikalnu revoluciju na ovim prostorima. S učešćem u ratu, one prestaju da budu samo anonimne saučesnice, saputnice, saborkinje, saradnice i savremenice istorijskih dešavanja, pa pre zakonskog dobijanja prava glasa, biračkog ili autorskog, 1946. godine ulaze u prostor javnog delovanja, preuzimajući odgovornost i poslove koji do tada nisu bili dostupni ženama. Na Drugom kongresu Antifašističkog fronta žena 1948. godine, Mita Mitrović je prva definisala novi uzorni model žena, koji je proklamovala Komunistička partija: “U tom masovnom učešću žena, kako u ratu, tako i u izgradnji slobodne i nezavisne zemlje, otkrile su se i otkrivaju se najlepše crte jugoslovenske žene.” Pronađena arhivska dokumentacija Antifašističkog fronta žena Jugoslavije iz 1947/49. godine govori o ženskoj aktivnosti tog perioda, s uočljivom razlikom u posleratnoj emancipaciji žena, koje su predstavljene kao saputnice, žrtve ili svedoci istorijskih dešavanja. 

Izložba postavljena u Black Boxu nastavlja fiktivni diskurs iz filma pa tako publika ima priliku vidjeti zbirku umjetničkih djela, u vlasništvu Crvene, nastalih između 50-ih i 60-ih godina dvadesetog stoljeća. Na koji se način radovi autora poput Ede Murtića, Ivana Picelja, Slave Antoljak i brojnih drugih umjetnika mogu dovesti u odnos s njezinim kulturno-ideološkim načelima? 

Crvena revolucionarka se zalaže za treću etapu revolucije (1950–1965): “ako bismo postavljali neke ‘zadatke’ pred umetnike to bi mogao biti samo jedan: da budu umetnici”; bez obzira na Titov govor (1963) o trenutnom stanju u jugoslovenskoj umetničkoj praksi.

Važan segment vašeg rada predstavlja jezik, što se očituje i u ovoj izložbi gdje su istaknute rečenice (primjerice Ako ja nisam heroj, što je onda heroj / Vazduh miriše na ludilo) postavljene uz radove gore spomenutih umjetnika. Na koji način promišljate naizgled jednostavne rečenice, a koje reflektiraju vašu širu umjetničku viziju? 

Kroz subjektivnu ispovest DRUGarica rakič stvara mitologiju o sebi, ispoljavajući kroz nju socijalističku ideologiju po sebi i za sebe. Ukazujući na to da, ukoliko je jezik vlasništvo ideologije, ona takođe želi da bude vlasništvo takvog jezika; želi da misli u okviru njega, sa svim njegovim posledicama. Istovremeno razvija sopstveni model kritike socijalističke ideologije, sa ciljem uobličavanja sadašnjosti, u kojoj savremeni kapitalizam sve više podseća na predsocijalistički period dvadesetog veka. Ubili ste prošlost u ime apstraktne budućnosti ubili ste prokletu budućnost u ime slavne prošlosti šta sad hoćete; – Na strah treba trošiti snagu a ja sam lenja žena; – Moji živci su istorijski oštećeni; – Ne pripadam većini jer mogu da me navedu da lažno svedočim; – Hronično sam obolela od zloupotrebe; – Svoje poraze znam napamet; – Od neke babe brđanke ostalo mi čudo u oku; – On se zaklinjao domovini meni se spavalo; – Tako je malo heroja ako izuzmem one koje sam sama nesrećno izmislila; – Revolucija nije mrtva ona je samo silovana…

Ispisane tekstualne poruke inspirisane su parolama socijalističkog perioda, čiji su diskursi bili orijentisani na tuđe reči, na opšte istine, koje pripadaju svima i nikome posebno. Svakodnevno ih beležim, prepravljam, prekrajam, (samo) izmišljam i prilagođavam svom umetničkom arhivu i privatnom legatu. Ispisujem ih gde god zgodno mesto nađem – od arhivskih dokumenata, preko grafičkih listova, slikarskog platna do kafanskih računa. Nudeći publici dva čitanja: jedno neposredno, drugo između redova.

Sam naslov ove izložbe priziva neke od vaših prethodnih radova (Zovem se crvena, 2008., Red Star, 2009.). Kako biste kontekstualizirali ovaj rad u odnosu na one dosadašnje?

Proizvedeni su bez birokratizacije i finansijskih sredstava, nalik na umetničku rukotvorinu, insistirajući na svojoj nesavršenosti. Iz filmske perspektive, oni pripadaju video-umetnosti, kao zasebnom žanru filmskog eksperimentisanja, ideja i postupaka. Jer video-umetnost prestaje biti eksperimentalni film kad se naglašava njegova konceptualistička dimenzija, čime postaje temeljno likovna umetnost, odnosno gubi video-autonomiju na granici umetničkih disciplina i teorija. 

U svojim biografijama redovito navodite članstvo u Savezu komunista Jugoslavije koji je prestao postojati još 1990. godine. Što za vas danas predstavlja lijeva ideologija i gdje vidite njezine naznake u suvremenom kontekstu?

Nestankom apstraktne države, leva ideologija nestaje i do dan-danas se nije pojavila u novom obliku. Postoji samo podsećanje da je nekad postojala, ali ništa više od toga.

Koje biste autore (neovisno o umjetničkom polju) istaknuli kao najinspirativnije za vaše umjetničko djelovanje?

Dušana Makavejeva, koji je smatrao da “umetnost ne može da se šutira politički”, pokušavajući da dokaže da između socijalizma i kulture stoji znak jednakosti ma u kakvim okolnostima se i kultura i socijalizam nalazili.

Za kraj, vratimo se filmu, odnosno načinu na koji završava. Rečenica “Sve je bliži dan kada će Crvena i žene ponovno krenuti u borbu za svoja prava…” ulijeva dozu optimizma u vrijeme koje je pred nama. Za što su se sve po vašem mišljenju žene u Jugoslaviji izborile i na koji način se njihova borba danas nastavlja ili će se tek (možda) nastaviti?

U današnjoj vladavini demokratskog patrijarhata, ne samo da nemamo nijednu žensku političku organizaciju koja bi zastupala naše interese i prava već smo i svoju revolucionarnu prošlost veštački prevazišli, a ulogu žena u njoj zaboravili, umanjili i samim tim uništili. Nova ideologija dozvoljavala je ženama istupanje iz utvrđenih podela i granica, ali vrlo brzo ih je vraćala u stare okvire, samo sa promenjenom formom i sadržajem njihove slobode. Ženama pripada svet privatnog, a muškarcima svet javnog delovanja, na šta će feministkinje prve početi da ukazuju parolom Privatno jeste javno, navodeći da je kapitalizam privatno ženi dodelio, a socijalizam ga nasledio. Iako su feministički osnovni aspekti zapadnjački, promocija ženskih prava nije isključivo zapadnjački proizvod, jer sadrži borbu za ravnopravniju ulogu žena u vlastitom društvu.  

Najzvučnija gošća ovogodišnjeg festivalskog izdanja je Angela Davis, istaknuta američka politička aktivistkinja, feministkinja i teoretičarka Crnog marksizma, koja se profilirala na čelu Komunističke partije SAD-a tijekom 1960-ih, a imala je bliske odnose i s Partijom Crnih pantera kroz svoj angažman u Pokretu za građanska prava. Predavanje se održava 7. lipnja u Gradskom dramskom kazalištu Gavella u suradnji s MaMom i Booksom, a Davis će se u njemu osvrnuti na svoj dugogodišnji aktivistički i teorijski rad koji je obilježilo promišljanje, organiziranje i djelovanje protiv historijski situiranog sistemskog rasizma i karceralnog nasilja u SAD-u.

Od 20. do 26. svibnja u kinu Kinoteka i Dokukinu KIC održava se Subversive Film Festival koji okuplja autore koji kritički promišljaju svijet oko nas i opiru se tržišnoj logici i pasivnoj konzumaciji slika, a filmovi će se natjecati za nagrade Wild Dreamer “Dragan Rubeša” za najbolji dokumentarni i igrani film. Bogati program donosi nove filmove renomiranih autora kao što su Victor Erice, Alice Rohrwacher, Rose Glass, Mladen Đorđević, Bertrand Bonello, Hong Sang-soo, Godfrey Reggio, Bill Morrison, Raúl Ruiz i Subversive Film Collective (Ramallah/Brisel).

Ovogodišnja dobitnica nagrade Wild Dreamer za životno djelo je renomirana njemačka redateljica i multimedijska umjetnica Ulrike Ottinger. Ususret festivalu u suradnji s Umjetničkim paviljonom u Zagrebu i MSU Zagreb od 16. do 18. svibnja u dvorani Gorgona, u sklopu programa Cosmos Ottinger, Subversive ugošćuje Ottinger i prikazuje izbor njenih filmova u kojima razvija osebujni, transgresivni umjetnički jezik i inaugurira mnoge današnje radikalne kritičke umjetničke prakse. 

Šesto izdanje Kinematografija otpora u MSU Black Boxu donosi izložbu srpske umjetnice Milice Rakić Crvena, da te nema, trebalo bi te izmisliti koja koristi više medija – performans i video rad, intrigantne jezičke konstrukte, pseudoarhivski ambijent – i preispituje umjetničke pozicije unutar sistema roda, društveno-političkih uloga i traumatskih trenutaka iz vlastite prošlosti, kao i vidljivosti žena u javnom životu.

U fokusu 17. Subversive Foruma, koji će se održati od 27. svibnja do 1. lipnja u Kulturno informativnom centru (KIC), pitanje je klimatskih promjena i obuhvatnije ekološke krize. Pored bogatog paralelnog programa, okruglih stolova, te promocija knjiga domaćih i stranih autora i autorica, predavanja će održati austrijska politologinja Stefanie Hürtgen, britanski teoretičar Richard Seymour, britanska filozofkinja Kate Soper, američka politologinja Jodi Dean, član Salvage kolektiva George Edwards i njemački sociolog Oliver Nachtwey. Tu su i ljubljanska filozofkinja te lakanovska teoretičarka Alenka Zupančič, poznata britanska feministička teoretičarka i članica Care Collectivea Lynne Segal, njemački filozof Christoph Henning i hrvatski filozof te publicist Boris Buden.

U sklopu Škole suvremene humanistike od 3. do 8. lipnja u Galeriji SKD “Prosvjeta”, u suradnji s portalom Slobodni Filozofski održava se i 4. Antikapitalistički seminar, jednotjedni program političke edukacije koji mapira i kritički sagledava analitičke okvire različitih oblika društvenog i političkog angažmana. Prijave su otvorene do 26. svibnja na e-mail slobodnifilozofski@gmail.com.

Primjenjujući filmska izražajna sredstva, Nika Autor u svojim filmovima pripovijeda o sudbinama tražitelja azila pobuđujući u promatraču solidarnost, razumijevanje i empatiju. Izložba predstavlja nekoliko kratkih filmova nastalih u formi filmskih žurnala, aludirajući na nekoć popularnu formu kratkoga dokumentarnog filma koji je sadržavao vijesti i aktualne teme. Također, referira se na jugoslavenske filmske žurnale kao dio subverzivne dokumentarne i esejističke filmske prakse koji su bili rijedak, no važan oblik političkog filma.

U projektu Crvene šume njezini filmovi stupaju u dijalog s tekstovima i vizualnim intervencijama međunarodno priznatih umjetnika, kustosa i teoretičara vizualne kulture (Andrej Šprah, Nace Zavrl, Petra Meterc, Olga Dimitrijević, Jurij Meden, Nicole Brenez, Bojana Piškur, Tom Holert, Hito Steyerl, Nataša Petrešin Bachelez, Đorđe Balmazović i Nika Autor), koje okuplja posebna publikacija If the Forests Could Talk, They Would Dry Up with Sadness u izdanju Slovenske kinoteke.

Izložba je dio projekta Kinematografije otpora, rezultat višegodišnje suradnje Subversive Festivala i Muzeja suvremene umjetnosti Zagreb koju su 2018. pokrenule kustosice Dina Pokrajac i Leila Topić. Kinematografije otpora predstavljaju međunarodne filmske autorice i autore čiji opus nastaje na sjecištima strategija i praksi suvremene umjetnosti i filma. Kinematografije otpora zanimaju se za autorske pozicije koje se opiru srednjostrujaškim kanonima, a odlikuju ih intermedijalnost i intertekstualnost pristupa, otvorenost prema različitim angažiranim temama te nalaženje novih modela nasuprot uvriježenim načinima promišljanja filmske i multimedijske umjetnosti. U sklopu Kinematografija otpora dosad su bili predstavljeni opusi i videoinstalacije umjetnica Maud Alpi, Sabine Mikelić, Nicole Hewitt i Jasmine Cibic.

Nika Autor završila je preddiplomski i diplomski studij na Akademiji likovne umjetnosti u Ljubljani te doktorirala na Akademiji likovne umjetnosti u Beču. Njezina umjetnička praksa bazirana je primarno na eksperimentalnim video-radovima i dokumentarcima, filmskim esejima, fotografiji, kolažima, crtežima i prostornim video-instalacijama. Fokus njezina rada je istraživanje nevidljivosti / nečujnosti u odnosu na zataškane teme iz zaboravljene, potisnute prošlosti i ušutkane sadašnjosti. Njezini radovi problematiziraju migracijske politike, radnička prava i politike sjećanja. Dio je kolektiva Newsreel Front (Obzorniška fronta), neformalnog kolektiva radnika iz polja filmske teorije i umjetničke prakse.

Izložba ostaje otvorena do 25. lipnja 2023.

U sklopu popratnog filmskog programa očekuje nas retrospektiva pod nazivom Sve što ste htjeli znati o crnačkom filmu (ali vas je bilo strah pitati) u selekciji kustosa Grega de Cuira. Cilj retrospektive je ispraviti povijesnu nepravdu i pozicionirati crnački film unutar službenih kanona filmske povijesti koja je i dalje dominantno i nepokolebljivo bjelačke puti, dok je ovogodišnji Hommage posvećen nagrađivanom britanskom avangardnom filmašu Johnu Smithu koji više od 50 godina stvara zaigrane eksperimentalne filmove svih oblika i formata.

U sklopu popratnog filmskog programa Subversive donosi i dvije izložbe. U novom izdanju Kinematografija otpora u suradnji s MSU Zagreb i kustosicom Leilom Topić u MSU Black Boxu od 15. svibnja do 25. lipnja predstavlja se multimedijalni projekt Crvene šume slovenske umjetnice Nike Autor, a u galeriji Forum od 5. svibnja do 5. lipnja predstavlja se grafička novela Danijela Žeželja pod nazivom Umjetnik u gladovanju, temeljena na motivima Kafkinih djela.

U fokusu 16. Subversive foruma, bit će, na tragu mišljenja Daniela Bensaida, promišljanje sadašnjosti iz perspektive njezinih potencijala za promjene. Razočaranje, resantiman, rezigniranost, melankolija ili dezorijentiranost kao dominantna obilježja odnosa prema sadašnjosti, onemogućuju nas da vidimo s onu stranu neposrednih opasnosti i izazova, čineći nas prjemčivijima za apokaliptičke narative i samim time na isključenje mogućnosti promjene. Na tragu te intelektualne tradicije, koju Bloch naziva “toplom strujom marksizma”, ugledni gosti festivala pozvat će publiku na zajedničku refleksiju i rad na progresivnoj rekonfiguraciji sadašnjosti.

Osim središnje teme – utopijskog mišljenja, Subversive forum bavit će i cijelim nizom drugih srodnih tema. Jedna od njih je i ostavština Frankfurtske škole odnosno “kritičke teorije”, utemeljene prije točno sto godina, unutar koje je pojam utopije bio kontinuirano prisutan. Na pitanje je li kritika kritičke teorije danas još upotrebljiva ili je poražena, odgovore će između ostalih dati gosti Subversive foruma Werner Bonefeld, Stathis Kouvelakis, Ray Brassier i Christoph Henning. Na početku Foruma jednom panel raspravom odat će počast i Gáspáru Miklósu Tamásu, mađarskom filozofu i marksistu koji je preminuo početkom godine. Boyan Manchev, Tijana Okić i Sami Khatib iznijet će svoje analize potencijala utopijske politike, a na pitanje je li danas emancipaciji potrebna utopija odgovore će ponuditi Rastko Močnik, Esther Leslie i Frieder-Otto Wolf.

Niz renomiranih autora i filozofa predstavit će svoje recentno objavljene knjige koje su snažno obilježile akademsku i kritičku javnost u Europi i izvan nje: Josef Vogl, Kapital i resantiman: kratka teorija sadašnjosti, Søren Mau, Nijema prinuda: marksistička teorija ekonomske moći kapitala, Peer Illner, Katastrofe i socijalna reprodukcija, Krizni odgovor između države i zajednice, Gerald Raunig, Rastavljanje: strojni kapitalizam i molekularna revolucija, Stephen Zepke, Glava u zvijezdama: eseji o znanstvenoj fantastici, i drugi.

Treći Antikapitalistički seminar, u okviru Škole suvremene humanistike, u organizaciji Subversive festivala i portala Slobodni Filozofski ove godine održat će se od 15. do 20. svibnja. Kao i seminari prethodnih godina, i ovaj se razvija kao politička edukacija koja otvara prostor za kritičko propitivanje društvenih odnosa, pojmova, ideja i teorija koje doprinose promjeni svijeta. Prijave su otvorene do 10. svibnja putem e-maila. Događanja u sklopu Subversive foruma i Antikapitalističkog seminara odvijat će se u prostoru SKD Prosvjete.

S Dinom Pokrajac, direktoricom i jednom od selektorica filmskog dijela festivala, razgovarali smo o fokusima ovogodišnjeg programa, važnosti dekonstrukcije normalizirane slike svijeta, kao i ulozi i granicama civilnog društva u transformaciji postojećeg stanja.

KP: U odnosu na prošlogodišnje izdanje, obilježeno velikim obljetnicama (50. godina od revolucionarne 1968. i 170. godina Komunističkog manifesta), naslov ovogodišnjeg programa sugerira pogled prema budućnosti Europe i pitanju opstanka europskog projekta. Kakvu sliku suvremenosti nude ovogodišnji filmovi?

Česta sintagma kojom programeri i umjetnički direktori opisuju festivalski program je “slika sadašnjosti”. Drugim riječima, riječ je o načinu koji sondira “zdravstveno stanje” filma danas u preciznom trenutku i povijesnom kontekstu. Ovogodišnja igrana, dokumentarna i kratkometražna selekcija u znaku je teme Europa na rubu. Zastupljeni autori kritički promišljaju svijet oko sebe – donosimo nove uratke veterana nezavisnog filma poput Džafara Panahija, Jia Zghankea, Dana Sallitta i Angele Schanelec, ali tu je i niz zanimljivih uradaka filmskih debitanata, poput renomiranog fotografa Richarda Billinghama, autorskog dvojca Copper & Liska koji nam dolaze iz svijeta underground kazališta (legendarni Nature Theater of Oklahoma), njemačke spisateljice i filmašice Susanne Heinrich ili pak Marka Jenkina, autora Silent Landscape Dancing Grain 13 Film Manifesto koji u svojim filmovima koristi Bolex kameru i namjerno oštećuje filmsku traku.

Ovogodišnje, 12. po redu izdanje Subversive Film Festivala neće uvijek biti u znaku sretnih završetaka, ali će još snažnije proširiti horizont pogleda. Za ovogodišnju programsku koncepciju paradigmatski je film Sophia Antipolis Virgila Verniera u kojem utvrda Europa zamišljena po mjeri tehnološkog parka Sophije Antipolis, postaje “anti-polis” opsjednut fašističkom sigurnošću i videonadzorom, gdje naoružani zaštitari penetriraju u noć snažnim svjetlima baterija, a pripadnici paravojne ultradesne grupacije pretvaraju ispražnjeni izbjeglički kamp u buktinju. I dok ta ista civilizacija krojena po parametrima Sophije Antipolis preferira algoritme i digitalne formate, Subversive traga za izgubljenim analognim vremenima što je podtema ovogodišnjeg filmskog programa. U svojem bavljenju aktualnim, gorućim problemima neoliberalne svakodnevice mnogi autori namjerno upotrebljavaju arhaične filmske tehnike (crno-bijela fotografija, “zrnatost slike”, snimanje Bolex kamerom ili Super osmicom u maniri nijemog filma, te posvete zaboravljenom 35mm formatu). Autori se osvrću i na nasljeđe revolucionarne ’68. (poput aktivista i videoumjetnika Jeana-Gabriela Périota), Tiago Hespanga vodi nas pak u najveću europsku vojnu bazu koja se nalazi na periferiji Lisabona, dok se Astra Taylor bavi pitanjem demokracije koje je danas više nego ikada povezano s globalnom ekonomijom. Iako je neizvjesna budućnost Starog kontinenta u fokusu ovogodišnjeg programa, donosimo i niz filmskih priča iz Latinske Amerike, SAD-a i Azije – veteran militantnog filma Fernando E. Solanas u svojem posljednjem dokumentarcu bavi se ekološkom tematikom, Roberto Minervini ispisuje povijest Crne Amerike u osvit Trumpove pobjede, dok Jia Zhangke kroz neobičan spoj ljubavne melodrame i gangsterskog filma pokazuje radikalnu transformaciju Kine u zemlju histeričnog i divljeg kapitalizma.

KP: Pored filmova koji se natječu za glavnu nagradu Wild Dreamer, predstavili ste i bogat popratni filmski program. Koji su njegovi fokusi?

Ovogodišnji popratni filmski program prije svega je u znaku dvoje filmskih ikonoklasta koji su nas nedavno napustili. Francuskoj kinematografskoj veteranki Agnès Varda posvećena je iscrpna Retrospektiva koja donosi presjek njezine 60-godišnje karijere, od niza novovalnih remek-djela do hrvatske premijere njezina posljednjeg autobiografskog dokumentarca Vardi od Agnès koji daje neprocjenjiv uvid u njezin kreativni proces. Jonasu Mekasu posvećen je ovogodišnji Hommage sastavljen od tri remek-djela eksperimentalnog dokumentarizma u kojima se iza naizgledne slučajnosti krije pomna rekonstrukcija snimaka međusobno povezanih sjećanja. Mekasovi dnevnički filmovi ujedno su i portreti njujorške underground scene 1960-ih i 1970- ih. U suradnji s Muzejom suvremene umjetnosti, Galerijom 90-60-90 i kustosicom Leilom Topić u sklopu stalnog programa Kinematografije otpora multimedijalnu instalaciju pod nazivom Beyond the Choir, predstavlja umjetnica Sabine Mikelić koju istraživanje odvodi na rodni Rab i na zanimljivu, ali često nepredvidivu suradnju s muškom klapom Krijanca. U mini-programu naziva Kluge & Khavn: žanrovski otpadnici predstavljamo nove filmove autora koje spaja isto autorsko ludilo i otpadništvo: Bamboo Dogs anarhoidnog redatelja Khavna, vodeće figure filipinskog filmskog undergrounda te Sretna lamentacija, najnoviji film Alexandera Klugea, jednog od rijetkih istinskih revolucionara njemačkog filma.

KP: O budućnosti Europe, i uže, njene ljevice u procjepu između rastućeg nacionalizma i liberalnog kapitalizma, raspravlja se i na AlterEkonomskom i Balkanskom forumu. Koje teme otvaraju ovogodišnji_e predavači_ce?

U suradnji s Centrom za ženske studije predavanja će održati istaknute feminističke autorice. Sara R. Farris govorit će o rastu broja žena u konzervativnim i nacionalističko-desničarskim pokretima unutar kojih se bore protiv prava na pobačaj i “rodne ideologije”. Termin ‘femonacionalizam’ Farris koristi i kako bi opisala prakse iskorištavanja feminističkih ideja i jezika rodne jednakosti za širenje anti-islamističkog sentimenta. Jedna od autorica nedavno objavljenog i uskoro na hrvatski prevedenog Feminističkog manifesta za 99%, Tithi Bhattacharya razmotrit će globalni fenomen rasta pokreta i štrajkova predvođenih ženama, od Argentine i Španjolske do SAD-a i Alžira, a čiji izvor prepoznaje u isto tako globalno raširenim problemima manjka resursa u javnim servisima i izostanka socijalnih usluga. U suradnji s Multimedijalnim institutom dolazi i američka filozofkinja Jodi Dean, koja će govoriti o tome kako nas 21. stoljeće prisiljava na suočavanje s novim izborom: komunizam ili neofeudalizam. Predstavit će dvije spekulativne budućnosti i sugerirati kojim bi se putovima moglo doći do obje. Na Festival dolazi i politički ekonomist Michael Heinrich koji će održati predavanje o aktualnosti Marxove kritike političke ekonomije u 21. stoljeću. Povjesničar i pisac iz Izraela, Ishay Landa, održat će predavanje na temu globalnog porasta ekstremno desnih pokreta te fašističkoj proizvodnji mitova “o neprijatelju”.

Teme političkog organiziranja i društvenog mobiliziranja u doba migracijskih tokova obradit će Sandro Mezzadra, dok će Riccardo Bellofiore, profesor političke ekonomije na Sveučilištu u Bergamu, na predavanju posvećenom Rosi Luxemburg razmotriti njezinu važnost i aktualnost za razumijevanje današnje neoliberalne faze kapitalizma, a dotaknut će se i odnosa osobnog i političkog u njezinu životu. U Zagreb dolaze i francuski filozofi i književnici, Didier Eribon, Geoffroy de Lagasnerie i Édouard Louis, koji će zajedno sudjelovati na okruglom stolu o značenju oživljavanja simbola Francuske revolucije na ulicama velikih gradova diljem Francuske te o naravi tih društvenih pokreta, kao i o aktualnom stanju zemlje pod Macronom. Geoffroy de Lagasnerie predstavit će hrvatsko izdanje knjige Misliti u lošem svijetu, u kojoj istražuje što u društvu obilježenom nasiljem i izrabljivanjem uopće znače umjetnost i kultura, dok Didier Eribon u svojoj knjizi Povratak u Reims poziva na klasni coming out.

KP: Uz poznate formate, u ovogodišnjem diskurzivnom programu izdvaja se i jedan novitet – interaktivne radionice Vizualne konstrukcije političkog osmišljene u suradnji s različitim organizacijama civilnog društva koje “krizi suvremenosti” prilaze svaka iz svog specifičnog očišta. Što donosi ta suradnja?

Svako djelovanje, napose političko, pretpostavlja kognitivno mapiranje terena ne bi li se utvrdilo koordinate u kojima se krećemo, kao i dekodiranje postojećih, naturaliziranih smjernica, da bismo kroz njihovu kritiku izbjegli stranputice koje sustav i pojedini režimi nude u pokušaju skretanja pozornosti s potencijalnih mjesta na kojima bismo mogli izvršiti transformativnu intervenciju. Konkretno, umjesto artikulacije klasnih podjela u društvu, nudi nam se promatrati svijet kroz etnicizirane i kulturizirane identitete, naizgled lišene materijalne dimenzije. Program Vizualna konstrukcija političkog pritom se nadaje kao dvostruki potez – s jedne strane, potrebno je dekonstruirati ono što nam se nudi kao normalizirana priča o svijetu, no možda je i mnogo važnije raditi na vlastitoj artikulaciji moguće alternativne stvarnosti i njezinih postulata. Civilno društvo i njegove organizacije mogu u tome djelovati kao aktualni interlokutor snova o boljem svijetu, no potrebno je neprestano kritički preispitivati uvjetovanosti samog tog polja i granice onkraj kojih civilno-društveni transformativni impuls i angažman u današnjoj konstelaciji teško prolazi.

U sklopu programa održat će se dvije radionice. Prvu radionicu vodit će filozof i publicist Boris Buden te Ivan March iz berlinske Guerrilla Foundation koja pruža podršku aktivistima i građanskim pokretima u izgradnji džepova otpora. Druga radionica stavit će naglasak na političku reprezentaciju diskursa i jezika onih migranata i migrantkinja čiji glas rijetko bez posredovanja ulazi u prostore političkog, a vodit će je Boris Buden i Sandro Mezzadra, profesor postkolonijalnih studija i političke teorije na Sveučilištu u Bologni.

KP: Ovogodišnje izdanje festivala možda je i posljednje koje se održava u kinu Europa, barem onakvom kakvim smo ga poznavali. Što zatvaranje ovog prostora znači za Subversive?

Subversive Festival je od svojeg prvog izdanja iznimno vezan uz prostor kina Europa uz koji nas vežu brojna lijepa sjećanja i njegova neizvjesna sudbina svakako nas zabrinjava. Međutim, uvjereni smo kako će ovo najstarije zagrebačko kino i dalje opstati kao kinodvorana te se nadamo da će i dalje ostati mjesto održavanja svih hrvatskih filmskih festivala, promičući na taj način pluralnost i raznovrsnost umjetničkog i edukativnog sadržaja. Kino Europa zadnjih se godina sve više okrenulo mainstream i ziheraškom repertoaru europskog art filma, tako da što se tiče programske koncepcije možda promjena uprave bude prilika i za dobrodošlo osvježenje, iako smo mi na kulturnoj sceni nekako uvijek skeptični prema promjenama. Neovisno gdje će se ubuduće održavati, Subversive Festival u svakom će slučaju nastaviti raditi svoj program u kojem su film i politička teorija u stalnom dijalogu te pokušati identificirati potencijalne estetike otpora.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Obrisi zamišljenog zajedništva koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Na ovu (nad)realističku tradiciju, ali i Franjuovu kontrastnu strategiju u dobroj se mjeri oslanja dugometražni prvijenac francuske redateljice Maud Alpi Grlo srce trbuh (Gorge coeur ventre), čija je radnja također smještena u klaonicu, no redateljska intencija ipak je nešto više aktivistička no što je to bio slučaj s Krvi zvijeri. Riječ je o pobjedničkom filmu igrane konkurencije prošlogodišnjeg izdanja Subversive Film Festivala, koji smo ove godine uz prisustvo redateljice ponovno gledali u sklopu novog ciklusa Kinematografije otpora, realiziranog u suradnji s Muzejom suvremene umjetnosti, odnosno kustosicom Leilom Topić. U prvom izdanju ciklusa koji predstavlja autorice i autore čiji opus nastaje na sjecištima suvremene umjetnosti i filma, prikazana su i tri rana kratkometražna ostvarenja francuske filmašice – Lucas na zemlji (Lucas sur terre), Povratak u Nicu (Nice) i Trčati (Courir).

Iako je izraz “kinematografija otpora” sve donedavno bio rezerviran za filmove koji su nastajali u tematskoj vezi s različitim revolucionarnim i političkim praksama, danas, kako tumači Dimitar Anakiev, on dobiva estetski predznak koji s jedne strane preuzima značenje nekadašnjeg autorskog filma, dok se tematski vraća pitanjima društvene i političke stvarnosti koja nas okružuje, prema kojima iz usko umjetničke perspektive postoji stanoviti stupanj zazora. No, kinematografski otpor nije nužno vezan uz tematiziranje konkretnih političkih pitanja već se, kako upozorava Anakiev, upotrebljava u označavanju onih filmskih praksi koje nastaju izvan tržišno usmjerene umjetnosti.

To potvrđuje i programska koncepcija ciklusa Kinematografije otpora koja najavljuje fokus na “autorske pozicije koje se opiru srednjostrujaškim kanonima, a odlikuje ih intermedijalnost i intertekstualnost pristupa kao i otvorenost prema različitim temama. Osim toga, razmatramo i razloge zbog kojih na sjecištima disciplina nastaju djela koja mijenjaju značenja svijeta u kojem živimo, proširuju naša osjetila, te transformiraju simbolički odnos prema nama samima”.

U tom se modificiranom smislu kao filmovi otpora mogu čitati i kratki filmovi Maud Alpi, koji prije svega predstavljaju eksperimente mlade redateljice s različitim filmskim izražajnim sredstvima, a tek onda se u njima može prepoznati suptilno zahvaćanje u socijalnu problematiku. Tako je priča o nemogućnosti suočavanja sa smrti u obitelji u filmu Lucas na zemlji snimljena u dokumentarističkoj maniri, dok se u neobično dramaturški postavljenom prikazu naličja života u centru Azurne obale Povrataka u Nicu neočekivano pojavljuju i elementi mjuzikla. Posljednji kratkometražni rad snimljen je u formi filmskog eseja, a tematizira društveno nasilje i njegovo kolektivno zanemarivanje. Upravo zatvaranje očiju pred grubom stvarnošću, zamagljivanje istine i bijeg u eskapizam likova autorica ističe kao svojevrsnu crvenu liniju koja povezuje njezine prve radove, dok zreliju fazu obilježavaju filmovi “koji pokazuju stvari koje ljudi ne žele vidjeti”.

U tu kategoriju zasigurno spada film Grlo srce trbuh, smješten u klaonicu na istoku Francuske koji gotovo dokumentaristički, s minimalnom naracijom netipičnom za igrani film, prikazuje brutalističko lice svakodnevnog života. Alpi prati mladog protagonista (amaterski glumac Virgile Hanrot) koji popodneva provodi u ruševnoj kući sa psom Bostonom, dok noću radi u klaonici gdje priprema i vodi životinje u “komore smrti”. Kontrast između ta dva svijeta – scene unutar klaonice isprepliću se sa snimkama svakodnevnog života, u kojima pas i njegov gospodar dijele obroke i bezbrižno se kupaju u rijeci – čini vizualni i tematski okvir filma. Ipak, redateljica se ne fokusira na mladog radnika, pa niti na “privilegiranu” životinju, već su u središtu njenog interesa izmučene krave, svinje i ovce koje čeka smrt. “Nijedna životinja odavde ne izlazi živa”, pojašnjava gospodar svom psu, koji naposljetku (uz zvučnu pozadinu Leonarda Cohena i njegove Show Me the Place) pronalazi mjesto onkraj neprestane borbe između života i smrti.

U analizi aktivističkih ili političkih postavki filma, autorica pojašnjava kako je njezina primarna namjera bila snimiti mjesto na kojem se temelji naš svakodnevni život. “Svo nasilje kojim smo okruženi utemeljeno je u mogućnosti da svakog dana ubijamo druga bića”, i upravo zato je životinjama prilazi iz drugog očišta – nastoji im dati lice te u prikazu njihovih ekspresija i emocija pronaći ljepotu i reflektirati ljudskost. U tom smislu Alpi drži da se radi o političkom, ali ne i aktivističkom filmu.”Aktivistički filmovi moraju biti vrlo efikasni, kratki, moraju se moći gledati na smartfonu. Ovaj film djeluje na drugom nivou, a možda dopire i do onih ljudi kojima je aktivistički diskurs odbojan.”

Iako filmovi Maud Alpi prikazuju ekstremno nasilje i patnju koja se događa na rubovima društva, njezin redateljski pristup nije šokantan već nas na suptilan, ali nipošto uljuljkujući način, potiču na razmišljanje o društvenoj i političkoj stvarnosti koja nas okružuje. Kako zaključuje kustosica programa Leila Topć, filmovi odabrani za prvo izdanje ciklusa predstavljaju “male džepove otpora koji nisu nužno snažni i očiti, ali postoje, i to prije svega u načinu na koji protagonisti organiziraju svoj život kako bi preživjeli u današnjem svijetu – radi se o izvrsnim portretima ljudi na početku 21. stoljeća. Ne postoji recept kako biti subverzivan, ali Maudini likovi nam mogu ukazati na male korake koji grabe u tom smjeru”.