Dvije večeri za redom publika će gledati i razgovarati o filmovima kinoklubaša nastalih u proteklih godinu dana – od oba izdanja Škole filmskog stvaranja do filmova nastalih na Šumi, KKO će predstaviti preko dvadeset novih filmova, kojima će većini biti prvi put da se prikazuju u izvanradioničkim okolnostima. Osim toga, gledat će se i filmovi gostujućih kinoklubova iz cijele Hrvatske.

“U duhu naziva revije, Sirovina je zamišljena kao mjesto gdje se film istražuje kao medij koji može nastajati beskonačno. Film nikad zapravo nije gotov, a u sklopu Sirovine prikazivat ćemo i neke od radova koji će doista tek biti tek u prvim fazama montaže, kao premijerna prezentacija filmova koji tek traže svoju glavu i svoj rep i svoju povratnu informaciju – od vas”, stoji u najavi.

Ulaz na program je besplatan. Više detalja o programu pronađite ovdje.

Već u prvom, debitantskom dugometražnom filmu Ivanovo djetinjstvo, vidljive su značajke redateljskoga stila Andreja Tarkovskog – poigravanje simbolima i snovima kroz priču o dvanaestogodišnjaku na njemačkom frontu za Drugog svjetskog rata. Film mu odmah donosi svjetsku slavu, Zlatnog lava u Veneciji, a postiže i veliki komercijalni uspjeh u Sovjetskom savezu.

Problemi sa cenzorima i rigoroznim vlastima u tadašnjem SSSR-u, počinju već s drugim filmom, Andrej Rubljov, zbog otvorene vjerske tematike, pa je film umjesto 1966. godine, kada je snimljen, na velika platna pušten tri godine kasnije. Ali film je postigao veliki uspjeh, opisivan je kao najsnažniji povijesni film ikad snimljen, a među prestižnim nagradama je i ona međunarodne kritike u Cannesu 1969. Poslije toga filma Tarkovski u svijetu uživa ugled najznačajnijeg ruskog redatelja nakon Sergeja Ejzenštejna. 

Slijedi adaptacija SF romana Solaris Stanislava Lema, za koji će kasnije redatelj izjaviti da mu je najdraži snimljeni film. Film mu je donio nagradu međunarodne kritike te nagradu žirija u Cannesu 1972. godine. 

Film s najviše autobiografskih elemenata je Ogledalo (1974.), gdje je koristio fragmente sjećanja na djetinjstvo, a kojim je posvetu odao ocu, koristeći njegovu naraciju i stihove, te majci davši joj manju ulogu u filmu. Znanstvenofantastičnoj tematici vraća se 1979. godine filmom Stalker, koji mu donosi nagradu Ekumenskog žirija u Cannesu.

Više o programu potražite na www.kinotuskanac.hr. Ulaznice stoje 10 kuna, a za članove Filmskih programa su besplatne.

Piše: Silvestar Mileta

U godini obilježenoj poetičkim kontinuitetima i političko-financijskim neizvjesnostima infrastrukturno zadovoljavajuće uređena kinematografija bila je kvantitativno produktivna, postojana u razmjernoj otvorenosti i inkorporaciji opravdanih te odlučnom odbijanju zlonamjernih prigovora, ali i dalje nejaka u prevladavanju tradicionalnih slabosti dugog trajanja. Bez obzira na periodična nezadovoljstva onih čiji projekti ne zasluže HAVC-ova sredstva, pravi problemi hrvatskog filma ne leže toliko u općoj arhitekturi moći na relaciji centar–privatne produkcijske kuće (stvaranja i nestajanja interesnih, svjetonazorskih i generacijskih skupina nije uostalom pošteđen niti jedan segment društvenog života), koliko u pitanjima razvojnih mogućnosti te umjetničkih i intelektualnih obzora domaćih redatelja. 

Snimljen je, naime, velik broj zanatski vrlo urednih (nipošto diletantskih) i vrlo dosadnih, tj. posve nepotrebnih i “ne-iznimnih” filmova za koje se gledatelj ponekad, naročito kada ih gleda u festivalskim grozdovima, pita zašto su i s kojom motivacijom rađeni. Takvo pitanje ne treba, međutim, adresirati na raznorazna umjetnička vijeća zabavljena haruspicijem nad popabirčenim treatmentima, već upravo na filmaše od kojih se neki očito prerijetko pitaju o smislu vlastita filmskog poslanja. Kako je teško povjerovati da ih je većina tek “tako ispala”, mnogo je vjerojatnije da predstavljaju precizan odslik kreativnih dometa ili, pak, stvaranje radi popravljanja kućnog budžeta. Dakako, kvantitativno nadprosječna, a kvalitativno uspavljujuće prosječna produktivnost nije ekskluzivno obilježje domaćeg filma (koji je ustvari tek doseže), već je se putem domaćih i europskih smotri može pratiti i na globalnoj razini, vjerojatno kao jednu od nuspojava digitalizacije te opadanja simboličkog ugleda znanja i dubinskog strukturiranja u korist površinskih kompenzacijskih užitaka, pa bili oni spektakularno-kokičarski ili art-hipsterski. Na ipak lokalnu boljeticu i dalje zvoni porazno stanje scenaristike, o kojem, međutim, postoji stanoviti stupanj svijesti – usavršavanja na Palunkovim i drugim međunarodnim radionicama, dobra prodaja knjige Napiši scenarij, kao i povremena izdanja rijetkih uzornih primjera domaćih scenarija pokazatelji su nade u bolje sutra u kojem se taj zanat neće niti mistificirati niti isključivo prepuštati redateljima i popularnim književnicima s kojima prijateljuju. 

Godinu za nama možda su recepcijski ponajviše obilježila dva dugometražna prvijenca kojima su redatelji potvrdili osnovna obilježja svojih dosadašnjih poetika i u drukčijoj formi ukazali na već demonstrirane jake strane i interese, ne nadilazeći pritom suviše prethodno demonstrirane razine. U profesionalnom filmskom kružoku gotovo euforično iščekivanim Ne gledaj mi u pijat Hana Jušić osnažila je status velike redateljske uzdanice mlađe generacije, ali nije pomakla granice vlastitih izražajnih sposobnosti već stavljenih do znanja radovima poput Terarija, Zimice, Da je kuća dobra i vuk bi je imao i korežija sa Sonjom Tarokić, niti se u potpunosti udobno smjestila u dugom metru. O Ne gledaj mi u pijat s pravom se piše kao o ponajboljem domaćem filmu u 2016. zbog svega onoga što smo o redateljici već znali: podosta mizantropskog pogleda (od kojega je izuzeta tek glavna junakinja) na odnose unutar i uokolo jedne šibenske obitelji, posredovanog iznimnim osjećajem za kadriranje klaustrofobičnog, oznojenog, nespecifičnog, odbojnog, netolerantnog “socijalnog” ambijenta i adekvatno “ambijentiranih” karaktera. U najmanju ruku izrazito neugodna, a u najveću opresivna narav psihofizičkih kontakata, s posebnim senzibilitetom za aspekte tjelesnosti, postojana je Jušićkina vizija unutar koje se moguće nađe prostora i za pomisao na ljubav (premda je ta ljubav po definiciji i zatvor iz kojega je, čini se, nemoguće pobjeći i koji je uvijek natopljen barem zericom nasilja). S druge strane, iako ga je moguće pravdati sugestijom dinamike junakinjina života i “oprostiti” s obzirom na učinak fascinantnog ozračja i mogućih šire socioloških implikacija, ritam filma ipak je mjestimično razvučen te ponešto nagrđen stiliziranim prizorima terapijskog kupanja za koje se stječe dojam mehaničke transpozicije inozemnih uzora. Zbog zaključnog banjanja među ostarjelim tjelesima propuštena je prilika da pogled na Marijanu kroz stražnji prozor autobusa bude ujedno i posljednji te da film u potpunosti “legne u svoje trajanje” ostvarivši puni metaforički efekt boljeg i kompaktnijeg drugog dijela. U sugestiji uvijek uski (koliko god povremeno i panoramski) kadrovi mediteranskog grada (zagušenog automobilima s besmislenih prometnica, ružnim zgradama, nadstrešnicama itd.), ulice i stana komplementarni su psihološkim profilima (iskazanima vrlo dobrom sustegnutom glumom) i izvedbeno besprijekorni, ali na sličan je način bio, primjerice, snimljen i film Tlo pod nogama (2014) Sonje Tarokić. Ne gledaj mi u pijat tako je i sam naznaka kontinuiteta, a ne otklona, premda je ovdje riječ o neupitno autorskom i neupitno vrijednom kontinuitetu koji će u budućnosti vjerojatno doseći svoj puni, posve osobeni zenit. Pretjeranim hvaljenjem i truističkim ukazivanjem na činjenicu da već u sadašnjem stadiju nadmašuje najveći dio domaće produkcije ne bi ga u tome trebalo osujećivati. 

Dario Juričan pažnju medija i nešto šire publike privukao je dokumentarnim filmom Gazda o, propagandu na stranu, Ivici Todoriću i tranzicijskim ishodištima njegova carstva. Rad koji priliježe više uz Juričanova angažirana (I, J, K, L), negoli uz psihološka (Imaš ti neku priču?) djela za njega je karakteristična, opredijeljena ekranizacija građe nastale širim ili užim istraživanjem te je uz nagrađivani scenarij igranog filma I, J, K, L pokazatelj kako nadahnuće medijskim aferama (ili njihovim znakovitim izostankom) ponekad ipak može biti dobrom polaznom točkom, ako je tema dovoljno relevantna i ako joj je u radu na filmu pridodano i nešto humanog, maločovječjeg prizvuka, ne posve atipičnog u kontekstu domaćeg trenda autorskog dokumentarnog filma. Zbog dosega tematski pionirskog pothvata, nenadahnutu formalnu stranu koja nije imuna na povremena patetična rješenja malotko je spominjao, pa je Gazdin redatelj možda konačno, nakon većinski igranog i manjinski eksperimentalnog opusa, pronašao rod u kojem njegove slabe strane prestaju biti toliko značajne i ne smetaju njegovu primarnom društvenokritičkom zanosu. Paradoksalno je, doduše, da usprkos proklamiranom pluralizmu kulturne sfere redatelj mora svoje djelo predstaviti ili kao umjetnički film o malom čovjeku (svome ocu) ili univerzalniji rad o Hrvatskoj, što Gazda svakako nije – kao da je sramotno napraviti dobru filmsku reportažu (sa stavom) o čovjeku o kojem se to nitko do sada nije usudio, a koji je bez obzira na opće tranzicijske procese u konačnici i sui generis.

U svakom slučaju, Gazdu se gledalo isključivo s obzirom na ono što, a ne kako prikazuje, što je i dalje osnovna matrica najšire recepcije dokumentarnog filma u nas. Primanje naročito toga roda kao imperativnog odslika “istine” svoj je mračni iskaz imalo u subnorskom napadu na HAVC povodom filma Dvor na Uni. I premda su u tom slučaju svakako napravljene neke greške koje se prije svega tiču filmske struke, ona je, usprkos svojim nemalim slabostima, pokazala kako je ipak dovoljno homogena da takav političkim profiterstvom gonjen pokušaj linča od sebe odbije, kao i da preživi kompletni rasovski interregnum. 

U dokumentarnom filmu istakao se i Pero Kvesić nagrađivanim humornim, audiovizualnim i autobiografskim traktatom o smrti Dum spiro spero, koji se za razliku od velike većine ovogodišnjih radova poigrava i s tehničkim i povijesnim aspektima medija filma kojeg bešavno veže s literaturom. Katarina-Zrinka Matijević također je izbacila vrlo dobar dokumentarac Iza lica zrcala i mnogo slabiji dugometražni igrani prvijenac Trampolin, koji je međutim dao rjeđu temu hrvatskog filma (obiteljsko nasilje) i uputio na dvije mlade ženske glumačke nade (Franka Mikolaci, Tena Nemet Brankov). Valja zabilježiti i neočekivani Veliki pečat u Regionalnoj konkurenciji ZagrebDoxa za 4.7. Đure Gavrana (iz serijala Probacije), demistifikacijsko-mistifikacijsku, formalno nemarnu, no dokumentarno-historijski vrijednu generacijsku odu Nenada Puhovskog te meditativno-nostalgični, ali i kritičko-sinefilični, fotografskim senzibilitetom snimljeni Kino otok Ivana Ramljaka. 

Veliki festivali, među kojima je ponovno najimpresivniji bio Animafest, također su nastavili u svojim karakterističnim, blago rastućim kontinuitetima. Mala iznimka bio je Pula Film Festival na kojem se zamijetio izostanak pojedinih redatelja koji su mu pretpostavili međunarodnu vidljivost ili kalkulacije oko datuma premijere i gledanosti, a što je krajem studenog doprinijelo odluci festivala prema kojoj se u Hrvatski program ubuduće mogu prijaviti samo oni filmovi koji nisu ranije bili distribuirani ili prikazani u zemlji. Na taj će način Pula nastojati inzistirati na domaćim premijerama hrvatskih filmova, odnosno spriječiti prikazivanje gotovo godinu dana starih djela koja su tamo znala dolaziti krajem, namjesto početkom distribucijskog ciklusa. Kakve će to posljedice imati na status festivala u ovom je trenutku doista teško predvidjeti. Velika a posteriori iznimka bili su pak Dani hrvatskog filma – iako je festival protekao uspješno, uslijed kritika na selekciju i festivalski koncept produkcijska kuća i umjetnički ravnatelj povukli su se iz organizacije te će nakon dva neuspješna natječaja festival dogodine u novom terminu organizirati predstavnici udruga koje su ga 1992. pokrenule i koje čine njegovo Vijeće. 

Apsolutni pobjednik Pule, film S one strane Zrinka Ogreste također je pokazatelj autorskog kontinuiteta: riječ je o motivu “preplitanja života” u sumornom urbanom miljeu, intimnoj priči na pozadini šire političko-socijalne problematike ostvarene uglavnom bližim planovima izvanredne glumice, promišljenom mizanscenom i kretnjama kamere te kompaktnom režijom nužnom za uspjelo pripovijedanje novelističke priče u dobro komponiranom kadru, obilno naseljenom različitim preprekama “jasnom” pogledu koje, dakako, nešto govore o likovima i sredini. Novi film Snježane Tribuson koji upravo kreće u redovnu distribuciju – blagdanska romantična komedija s pjevanjem Sve najbolje – također je u autorskom kontinuitetu: predstavlja još jednu tipičnu Tribusonkinu junakinju, zanesenu konzumenticu melodramskih zapleta koja miješa zbilju i fikciju i još itekako vjeruje u mogućnost romantične ljubavi, ma koliko je stvarnost u tome pobijala. Također karakteristično povezivanje visokih i niskih registara te otvorenost za različita gledanja u postmodernoj maniri ipak stvara pametan žanrovski film, no koji se od Tri muškarca Melite Žganjer (1998) odmaknuo ponajprije u produkcijskoj izdašnosti, vidljivoj naročito u specijalnim efektima i scenografiji. Sve najbolje ukazuje dakle, pored svih kontinuiteta, i na određenu progresiju – onu produkcijske razine hrvatske kinematografije. Naime, filmu nedostaje samo Hugh Grant pa da u svemu bude posve na razini britanskih i američkih uzdanica žanra. 

Pokazatelji rastuće produkcijske razine, uz sve brojnije manjinske koprodukcije (najviše se govorilo o Sieranevadi Cristija Puiua koja je igrala i u Cannesu te Dobroj ženi, režijskom prvijencu Mirjane Karanović, a rado je gledan bio i zabavni mockumentary Houston, imamo problem!), su i dvije domaće TV serije: Novine Dalibora Matanića i Patrola na cesti Zvonimira Jurića. Vrlo zadovoljavajuće za domaće pojmove, one ipak glumom (slabiji su Aleksandar Cvjetković i Zijad Gračić u Novinama), dramaturgijom i manjkom stilizacijskog manirizma zaostaju za glavnom strujom svjetskih serijskih programa, dok im u bolje strane valja pribilježiti, kako je to i inače u nas slučaj, ambijentiranje i “atmosferu”. Jake Jurićeve strane u umjetničkom filmu, poput psihologizacije i stvaranja tenzije putem dugih nedijaloških kadrova (npr. Crnci), očituju se kao manjak događajnosti i dinamike, tj. razvučenost u seriji, dok Matanić vizualno uspijeva razigrati malo korištenu Rijeku (važna iznimka – Tanja Golić u filmu Slučajno), ali se teže nosi s uvjerljivošću ansambla likova i ponavlja svoju dobro poznatu manu suviše izravne alegorije, s time da to ovdje čak ni ne čini vizualnim, već tek dijaloškim putem, dok su mu slikovne igrarije to slabije što se više (zbog serijskog formata) ponavljaju. 

Populistički film (nasmijavanje filmom) i ove je godine morao bez jedinog pravog opetovanog hitmejkera Vinka Brešana, no razmjerno široka publika gledala je zato potencijalno ljekovito poigravanje s partizansko-ustaško-četničkom ikonografijom, koje nažalost, između ostalog i zbog slabosti scenarija, nije ostvarilo veći dio svojih mogućnosti: Narodnog heroja Ljiljana Vidića Ivan-Gorana Viteza, testosteronski nostalgične Ratnike podzemlja (s komičnim predznakom) na jugoslavenski psovački način: ZG80 Igora Šeregija (s ponovno zastrašujuće autentičnim Reneom Bitorajcem i nekoliko simpatičnih osvrta na popularne stereotipe, poput beogradske naklonosti “zagrebačkoj kulturi”), Ustav Republike Hrvatske Rajka Grlića te moralnu komediju Ministarstvo ljubavi Pave Marinkovića. Na samom kraju godine u kina stiže i novi nastavak popularnog dječjeg serijala o Koku Uzbuna na Zelenom Vrhu u režiji svestrane Čejen Černić, a prema scenariju Hane Jušić.

Na najznačajnijem svjetskom festivalu animiranog filma u Annecyju prikazani su Planemo Veljka Popovića (u konkurenciji), tehnički iznimno uspjela upotreba kompjutorske animacije u psihološkom SF-u, te (izvan konkurencije) animirano-eksperimentalna, pjesmom Rusulica pogonjena Dota najtalentiranije mlade hrvatske animatorice Petre Zlonoge, nagrađena i nagradom Oktavijan. Dota je jedan od filmova iz vrlo uspjelog hommage projekta o godišnjici GEFF-a u kojem su istaknuti hrvatski eksperimentalisti mlađe i srednje generacije, poput Dalibora Barića, Darka Vidačkovića i Tomislava Šobana, ostvarili vrlo dobre ili odlične radove tijekom protekle i ove godine. Između ostaloga, taj je projekt pokazatelj i agilnosti Kinokluba Zagreb, koji se uz tradicionalno bogati kinoamaterski segment svoga djelovanja stiže baviti i profesionalnom produkcijom. Valja zabilježiti još poneke nagrađivane animirane filmove, ratno-egzistencijalistički Grad duhova Marka Dješke, otkvačenu i brutalnu plemensko-antropološku studiju Putujuća zemlja te metaforu o drugosti Petrova šuma Martine Meštrović, kao i slabije zamijećene, a vrijedne eksperimentalne radove poput Na plaži Gorana Škofića, Tu tamo Alexandera Stewarta i dojmljivog retra Pokretni elementi Marka Tadića. Ukratko: eksperimentalni i animirani filmovi i dalje su postojano najvitalniji i međunarodno kontinuirano hvaljeni, iako medijski skrajnuti ogranci domaće kinematografije. Možda to ima neke veze i s tradicijom te stabilnijim transferom znanja, pa se uvodno spomenuta “hiperproduktivnost” odnosi prije svega na igrani, naročito kratki, a potom i dugi film, a nipošto na eksperimentalu i animaciju, mada se i tu, dakako, nađe krivih nota. Što se kratkih igranih filmova tiče, premda se nisu nakupili tako značajnih nagrada poput prošlogodišnje Belladonne ili pretprošlogodišnje Kokoške, spominjanje zaslužuju barem Zvir Miroslava Sikavice i Turizam! Tonćija Gaćine. 

U polju filmskog izdavaštva posebno valja pozdraviti nastavak prekinutog kontinuiteta kritičkih monografija posvećenih redateljskim klasicima, pa smo tako (pre)mnogo godina nakon onih o Miletiću, Babaji, Goliku i Gotovcu napokon dobili i one o Berkoviću i Tanhoferu, a u planu je i knjiga o Papiću. Među monografije valja ubrojiti i studiju ruskog kritičara Sergeja Lavrentjeva o Branku Schmidtu kao rijedak primjer izvanjskog pogleda na domaćeg redatelja koji naš kulturni krug oplemenjuje posve drukčijim fokalnim točkama od onih na koje smo navikli. Najznačajnija domaća filmološka studija, prijelomna u znanstvenoj ozbiljnosti kojom zahvaća središnje opuse i desetljeća hrvatskog filma, koristeći za naše pojmove i posve novu tipologiju, ipak je ona Tomislava Šakića Modernizam u hrvatskom igranom filmu, a od prijevodnih djela svjetlo dana ugledale su još jedna knjiga o Godardu i, vrlo značajno, klasična povijest eksperimentalnog filma i videa A. L. Reesa. Kada je o časopisima riječ, objavljena su tek dva sveska Filmonauta, Hrvatski filmski ljetopis približio se ustaljenom ritmu kvartalnog izlaženja i pokrenuo filmske večeri popratne svojim tematima, a čitali smo i novi broj magazinske prinove theFILMitself u samizdatu splitskih filmofila.

Dosegli smo dakle status razmjerno uredne (produkcije su i dalje u provedbi često improvizacijske, ali u rezultatima nerijetko i fascinantne), kreativno ne naročito razigrane, međunarodno po rubovima ipak vidljive, državno-privatne kinematografije zdrave srži i sveprisutnih problema manjka novca, zanovijetanja palog filmskog plemstva i povremenih političkih desanta onih kojima se zajednica što je većinski stvara svjetonazorski gadi, no koju iz izloga svehrvatskih teškoća mnogo više muče izostanak dugoročnih projekcija i manjak transfera znanja i iskustva. Dok su nam, primjerice, montaža i filmska fotografija na zavidnoj razini, discipline koje zbog tog manjka najviše pate one su koje od dugih trajanja najviše zavise, poput filmske arhivistike i zanatskog pripovijedanja, pa onda i režije koja bi se učila nad adekvatno sačuvanim i lako dostupnim egzemplima iz bliže ili dalje prošlosti. Kada filmsko nasljeđe treperi između producentske nebrige (zar je tako teško dostaviti arhivsku kopiju, plakat i scenarij na sve potrebne adrese?), HAVC-ovog (i samopriznatog) zanemarivanja filmske povijesti u korist tekuće elastičnosti, slabog stanja kinoteke, za potrebe običnog čovjeka nepostojeće HRT-ove arhive, manjka proaktivne komunikacije filmologa, kritičara i povjesničara filma s redateljima/producentima te vrlo ograničenih pokušaja Hrvatskog filmskog saveza koji se tiču tek rijetkih segmenata građe, problemi za sve vrste i rodove (osim možda dugometražnog igranog filma) nastaju praktički istoga časa kada film izađe iz redovne distribucije i festivalskog kruga, čime često i zauvijek iz svakog opticaja, a što će se pokazati posebno neugodnim u slučaju ne naročito pamtljivih godina kakva je bila i 2016.

Filmonaut, časopis koji je 2010. godine pokrenuo Blank_filmski inkubator, a danas izlazi samostalno, u proteklih se šest godina etablirao kao izuzetno vrijedan medijski refleks na strujanja u suvremenoj filmskoj, ali i televizijskoj produkciji.

Njegov 15. broj posvećen je dvojnicima u filmu, odnosno svim onim inačicama u kojima se u sedmoj umjetnosti pojavljuju: “kao doppelgängeri, sjenke iz podsvijesti, identični blizanci, androidi i dubleri” čija pojava, stoji u uvodniku novom broju, “često djeluje kao katalizator kojim se otvaraju pitanja o autentičnosti pojedinca, odnosima među spolovima, psihološkoj i društvenoj stvarnosti te kodovima kroz koje ih se predočava jezicima umjetnosti”. U tom su ključu, među ostalima, analitički obrađeni filmovi Neprijatelj Živojina Pavlovića, Partner Bernarda Bertoluccija, Ukleti blizanci Davida Cronenberga, televizijska serija Twin Peaks Davida Lyncha i Marka Frosta te Dvojnik Richarda Ayoadea i Zvizdan Dalibora Matanića. 

Također, ovom broju Filmonauta možete čitati i o opusu Denisa Villeneuvea, kanadskog redatelja koji se posljednjih godina – filmovima Polytechnique, Incendies, Prisoners i Sicario – nametnuo kao neočekivano autentičan filmski glas u inače standardno blijedom mainstreamu, a tu je i filmski putopis kroz suvremenu islandsku kinematografiju zaokružen razgovorom s Grímurom Hákonarsonom, redateljem islandskog filma Ovnovi koji je uspjeha imao i u lokalnoj nezavisnoj distribuciji. 

Filmonaut i dalje ostaje – kako nam je svojedobno rekla Tamara Kolarić, jedna od njegovih urednica – “časopis koji filmu pristupa ozbiljno, ali istovremeno opušteno, bez mistificiranja; časopis koji od svojih čitatelja zahtijeva predanost i vrijeme, čiji članci idu dublje od senzacionalističkog pisanja o filmu ili svođenja filma na vijesti i zanimljive crtice”, a istovremeno je, uz Hrvatski filmski ljetopis, jedini preostali domaći tiskani magazin u potpunosti posvećen filmskoj umjetnosti. 

Časopis se nabaviti u Zagrebu u trgovini kina Europa, u riječkom Art-kinu te direktnom narudžbom od izdavača, a njegovih prvih sedam brojeva besplatno je dostupno ovdje.  

Tuškanački ciklus Propustili ste …pogledajte ponavlja ekranizaciju stvarne dirljive životne priče Sabine K., odličnu čileansku humornu dramu Gloria, intrigantni dokumentarac Gazda, film koji “nije film o Ivici Todoriću”, a donosi i novi film Bruna Dumonta Zaljev luđaka prikazan na Vukovarskom festivalu. 

A filmofile će u ovotjednom klubu dočekati rumunjski film Rekonstrukcije iz 1968. godine koji je u anketi rumunjskih filmskih kritičara 2008. proglašen najboljim rumunjskim filmom svih vremena.

U subotnjem Pametnom kinu najmlađu tuškanačku publiku zabavit će dogodovštine Medvjedića Paddingtona i nova kreativna radionicu. 

Detaljan program potražite ovdje.

Hrvatski filmski ljetopis filmološki je časopis koji izlazi već dvadeset godina i uz Filmonaut jedini je hrvatski specijalizirani tiskani časopis posvećen filmskoj umjetnosti. U tih se dvadeset godina hvatao u koštac s čitavim nizom tema, autora i autorica, žanrova, teorija, samo u posljednjih nekoliko brojeva bavio se filmskim snimanjem, televizijskim serijama, filmskom avangardom i adaptacijama književnih djela, a novi je broj posvećen upravo odnosu glazbe i filma. 

Ljetno-jesenski broj Hrvatskog filmskog ljetopisa, najavljuju iz uredništva, sadrži tekstove Dejana D. Markovića o reprezentaciji punka na filmu 1970-ih i 1980-ih, Irene Paulus o glazbi za filmski serijal o Jasonu Bourneu te suvremenom skladanju za blockbustere te tekstove Marijana Tucakovića o “vezama klasičnih pijanista s uspješnicama Hanna-Barbere i Warner Brothersa” i Dejana Varge o “utjecaju popularne glazbe na stvaralaštvo Pedra Almodóvara”.

Časopis predstavlja i studije o dokumentarističkom opusu Vittoria De Sete, filmskoj teoriji Siegfrieda Kracauera, istraživanje medijske kulture i odgoja u školama, potom raznolikosti filmske građe u narodnim knjižnicama te stanja svjetske dokumentarne produkcije na primjeru selekcije ZagrebDoxa. Tu su, dakako, i kritike aktualnog kinorepertoara, osvrti na filmske festivale i nova književna izdanja posvećena filmskoj umjetnosti.

Arhivi Hrvatskog filmskog ljetopisa možete pristupiti na stranicama HFS-a, a na istom mjestu možete zakazati i pretplatu, kao i nabaviti pojedini broj iz bogate arhive. Također, podsjećaju iz uredništva, od 8. do 13. studenog, tijekom trajanja Interlibera, Hrvatski filmski ljetopis i druga izdanja Hrvatskog filmskog saveza moći će se kupiti na štandu izdavača Sandorf (paviljon 6, štand 6d). 

“Dijalog s političkim grupacijama koje se natječu na rujanskim izborima želimo započeti radije prije, no poslije 11. rujna, jer naše područje zahtijeva nadstranačko razumijevanje i konsenzus. Audiovizualna djelatnost u nas trpi zastoj u području sustava poticaja, donošenja nove nacionalne strategije i dogradnje infrastrukture.

U kratkom razdoblju valja nadoknaditi propušteno vrijeme,  želimo li dalje donositi dobre vijesti o hrvatskim audiovizualnim uspjesima.  

Okrugli stol će se sastojati od dva dijela – uvodnih izlaganja predstavnika audiovizualne industrije te dijaloga s predstavnicima vodećih političkih stranaka”, ističe se u najavi okruglog stola.

Uvod, naslovljen Stabilan sustav generira rezultate, će dati Danilo Šerbedžija, predsjednik Društva hrvatskih filmskih redatelja, i Boris T. Matić, predsjednik Hrvatske udruge producenata, potom izlaganja Neriješena posla:  put do kompetentne suradnje s izvršnom vlašću održati Diego Zanco (Pakt Media) i Ankica Jurić Tilić (Kinorama) te Perspektive AV industrije – europski kontekst i novi nacionalni program koje će održati Hrvoje Hribar, ravnatelj Hrvatskog audiovizualnog centra. Nakon toga na rasporedu je razgovor s predstavnicima stranaka. 

Nagradu Maverick Motovun Film Festival dodjeljuje autorima koji svojom inovativnošću šire granice filmskog izričaja, a Želimir Žilnik njome se upisuje u klub kojem već pripadaju Ken Russell, Terry Jones, Ulrich Seidl, Terrence Davies, Mohsen Mahmalbaf i Andrej Zvjagincev.

Žilnik će kao gost Motovun Film Festivala sudjelovati u programima i diskusijama, a bit će prikazan i presjek njegovih ključnih radova prema izboru selektora festivalskog programa: Rani radovi iz 1969. godine, Marble Ass iz 1995. godine i Destinacija Srbistan iz 2015. godine.

Njegovi Rani radovi dokumentiraju okupaciju Čehoslovačke 1968. godine, a na Berlinskom filmskom festivalu su 1969. nagrađeni Zlatnim medvjedom. Također nagrađen u Berlinu, ovoga puta nagradom Teddy, Marble Ass prati “transrodnu prostitutku u njenim snovima o luksuznom životu, dok istovremeno svojim uslugama umiruje mladiće koji  se vraćaju s ratišta u Beograd”, a Destinacija Srbistan, Žilnikov posljednji dokumentarni film, “bavi se ljudima koji su u pokušaju dobivanja azila u nekoj od sigurnih europskih zemalja stigli u Srbiju”.

Također, Nagrada 50 godina, koju Motovun Film Festival dodjeljuje ljudima koji su više od pola stoljeća posvetili radu na filmu te time ostavili snažan utjecaj i neizbrisiv trag u razvoju filmske umjetnosti, ove godine ide Nenadu Puhovskom, čiji je film Generacija ’68. nedavno premijerno prikazan na Pula Film Festivalu.  

Motovun Film Festival održava se devetnaesti puta, ove godine od 26. do 30. srpnja, a prikazat selekciju filmova nastalih u malim kinematografijama i u nezavisnim produkcijama, iz koje se, među ostalima, izdvaja Dobra žena Mirjane Karanović, Neke žene Kelly Reichardt, Poezija bez kraja Alejandra Jodorowskog te (M)Učenik Kirila Srebrenikova. 

KP: Možete li ukratko predstaviti Školu medijske kulture Ante Peterlić? Koliko se već dugo održava? Tko su organizatori i kako je uopće došlo do pokretanja takvog programa?

Škola medijske kulture pokrenuta je 1999. godine kako bi se stvorila edukativna baza za sadašnje i buduće edukatore medijske kulture, prije svega učitelje i profesore u osnovnim i srednjim školama koji se kao predavači četvrtog područja hrvatskog jezika, odnosno medijske kulture, već godinama suočavaju ili s nedostatnim teorijskim znanjima o ovom području ili s manjkavim praktičnim iskustvima. Škola njih i ostale polaznike, studente, učenike ili članove filmskih klubova i druge zainteresirane građane, priprema za samostalno i kreativno bavljenje filmom ali i za kritičko-analitički odnos prema filmu i drugim medijima i svim audiovizualnim sadržajima, sudjelujući na taj način u njihovom cjeloživotnom obrazovanju.

Koncepcija i struktura Škole utvrđena je u brojnim razgovorima koje smo vodili prije njena pokretanja, s prof. dr. Stjepkom Težakom, sveučilišnim profesorom metodike nastave jezika i filma, ministrom prosvjete i sporta Božidarom Pugelnika, koji mu je davao potporu, prof. dr. Antom Peterlićem, autorom brojnih publikacija o filmu i prvim doktorom filma u nas, utemeljiteljem sveučilišne nastave filmologije te s dr. sc. Vjekoslavom Majcenom, magistrom informatičkih znanosti i doktorom filmologije, najplodnijim hrvatskim filmskim povjesničarom, koji su kasnije bili i predavači na Školi. Od 2008. Škola medijske kulture dobila je naziv ŠMK Dr. Ante Peterlića.

KP: Kome je namijenjen program i tko je sve uključen u njega, odnosno tko su predavači i što predaju?

Danas je Škola medijske kulture desetodnevni obrazovni program prvenstveno namijenjen nastavnicima koji u okviru nastave hrvatskoga jezika i izborne nastave provode nastavni program medijske kulture, ali i odgajateljima u predškolskim ustanovama, kao i voditeljima ili članovima filmskih i videodružina i drugim zainteresiranim građanima, a program Škole je raspoređen u devet radnih dana ili 90 nastavnih sati predavanja, metodičkih  radionica, videoradionica, projekcija filmova, skupnih rasprava o filmu i ostalih sadržaja. Uz filmske sadržaje imamo i radionice digitalne fotografije, radijske reportaže, odnedavno i eksperimentalnog filma, a od ove godine i novi program, radionicu nazvanu Prvi koraci vašeg budućeg kreativnog dokumentarca.

Zadaća je programa Škole medijske kulture kroz svih osamnaest godina ostala ista, pružiti temeljna znanja za provedbu nastave, od osnova medijske teorije, osnova filmskoga jezika, do temeljnih filmskih vrsta, intermedijskih veza i metodičkih radionica te putem polaznih i specijaliziranih radionica omogućiti stjecanje neposrednih stvaralačkih i radnih iskustava korisnih i za nastavu i za upućeniji praktični rad s učenicima.

Predavači su sveučilišni profesori, ali i neki bivši polaznici Škole koji su se profilirali u vrsne edukatore i koji s pravom kažu da su uz svoje fakultete na Školi završili još jedan, a voditelji polaznih i specijaliziranih radionica vrhunski medijski profesionalci, redatelji, snimatelji, montažeri, radijski urednici i voditelji, s međunarodnim ugledom i brojnim nagradama za svoj dosadašnji rad.

KP: Kakav je danas status medijske kulture u sustavu formalnog obrazovanja, odnosno nastave hrvatskog jezika i književnosti u sklopu koje se medijska kultura predaje? Možete li usporediti današnje stanje sa stanjem u trenutku pokretanja Škole medijske kulture? Možete li istaknuti još neke neformalne programe u području medijske kulture koje smatrate kvalitetnima? 

Danas mnogi od preko 1600 polaznika koliko je u ova dva nepuna desetljeća prošlo kroz Školu, od kojih se mnogi stalno vraćaju, bilo na nove sadržaje ili na one na kojima su već sudjelovali, ali žele utvrditi naučeno, aktivno sudjeluju u nastavi medijske kulture u osnovnim, i nešto manje u srednjim školama. Među njima su i brojni voditelji videodružina pri osnovnim i srednjim školama, koji ono što su naučili i prenijeli svojim učenicima najbolje pokazuju filmskim radovima s kojima sudjeluju na Reviji hrvatskog filmskog stvaralaštva djece i Filmskoj reviji mladeži.

Pomaci su dakle evidentni, ali još uvijek ovise o slobodnoj procjeni pojedinih nastavnika koji odlučuju žele li se i mogu uključiti u nastavu medijske kulture, a nisu usustavljeni jer nastava medijske kulture kao samostalnog predmeta još uvijek nije uspostavljena.

KP: Možete li komentirati poziciju medijske kulture i medijske pismenosti u aktualnom Prijedlogu nacionalnog kurikuluma?

Hrvatski filmski savez aktivno sudjeluje u raspravama i razmjenama mišljenja o Nacionalnom kurikulumu, posebno o medijskoj kulturi, a neki su okrugli stolovi o tome održani u našim prostorima i uz suorganizaciju HFS-a s drugim akterima. Nadamo se najboljem, a naš je krajnji cilj uvođenje medijske kulture u sve segmente i na svim razinama obrazovnog sustava.

KP: Škola nosi ime po proslavljenom filmologu, kritičaru i filmskom  radniku Anti Peterliću. Tko bi danas, prema vama, bili njegovi nasljednici u sustavu visokog obrazovanja i možete li komentirati dostupnost i kvalitetu filmskog obrazovanja u Hrvatskoj na visokoškolskoj razini te kako neformalnu programi poput vašeg mogu nadograditi to i takvo obrazovanje? 

Škola medijske kulture Dr. Ante Peterlić je najopširniji izvaninstitucionalni filmski obrazovni program Hrvatskog filmskog saveza, a na tematskoj sjednici “Medijska pismenost za sigurnost djece u svijetu medija i interneta”, koja je 11. veljače 2014., na inicijativu pravobraniteljice za djecu, održana u Hrvatskom saboru, posebno je istaknuta kao vodeći program koji razvija i usmjerava audiovizualnu pismenost i medijsku kulturu kod djece, u novije vrijeme sve izloženije novim medijima.

Nije sigurno broji li Zlatko Hasanbegović svoje posljednje ministarske dane u Runjaninovoj 2. Nije sigurno jedino stoga što ne možemo znati kakav nas uopće rasplet ove političke krize očekuje u parlamentu: hoće li HDZ uspjeti u “preslagivanju” na čelu s provjerenim Todorićevim kadrom ili nas očekuju novi izbori i, ako je tako, što će oni donijeti? Ono što je sigurno jest da je Hasanbegović doživio strelovit uspon od bezimenog činovnika zaposlenog na poslovima dvojbene znanstvene relevantnosti u Instutu Ivo Pilar do zvijezde stabilnog sjaja na inače prilično tmurnom desničarskom nebu. HDZ neće propustiti priliku da kapitalizira taj politički sjaj. 

Jednako tako, Hasanbegović u posljednjih šest mjesec nije propustio niti jednu priliku da slomi ili barem ignoriranjem osakati rijetke kvalitetne prakse u kulturnom sektoru. Neprofitni mediji, Agencija za elektroničke medije, Hrvatski povijesni muzej, kulturna vijeća, HAVC, svi su oni osjetili posljedice Hasanbegovićeva kulturkriega. Prošli mjesec ostavke na dužnosti uručila je većina članova Kulturnog vijeća za knjižnu, nakladničku i knjižarsku djelatnost pri Ministarstvu kulture i to, kako su sami istaknuli, stoga što suradnja više jednostavno nije bila ni moguća ni smislena, a Novi list je prije samo nekoliko dana objavio da izdavači dišu na škrge.

Priopćenjem za javnost oglasili su se zajednički i Hrvatska udruga producenata i Društvo hrvatskih filmskih redatelja u kojem ističu zabrinutost ministrovim odnosom prema hrvatskoj kinematografiji, odnosno “postupcima koje je poduzeo i onima koje je propustio poduzeti”. Nakon što im je sastanku održanom 18. travnja obećano da će takva okupljanja postati redovita, kao i da će “žurno” potpisati godišnji ugovor s HAVC-om, niti dva mjeseca poslije – to se nije dogodilo. Na istom sastanku, ministar Hasanbegović najavio je da će kadrovska rješenja tražiti u dogovoru sa strukom, no to ga nije spriječilo da iz Upravnog odbora Eurimagesa smijeni Sanju Ravlić, što se saznalo “post-festum, kroz neformalne kanale iz Strasbourga”. 

“Svojom opstrukcijom ili nemarom je doveo u pitanje i poticaje za strane koprodukcije čime je izazvao povlačenje višemilijunskog priljeva sredstava stranih produkcija u proračun RH, te izravno oštetio proračun Republike Hrvatske”, ističe se u priopćenju koje u cijelosti možete pročitati ovdje.