“U posljednjih nekoliko godina nerijetko sam u europskim umjetničkim krugovima bila prepoznata kao Finkinja. Razlog tome je ime Nina Kurtela, koje svoje korijene vuče iz Dubrovnika, a koje po navodima mnogih finskih prijatelja, umjetnika i kustosa ima sve karakteristike tipičnog finskog imena. Uslijedilo je iznenađujuće mnogo anegdota vezanih za ovu koincidenciju. 

Prezime Kurtela potiče iz dubrovačkog područja; u gradskim arhivima zabilježeno još u 17. stoljeću i nema ama baš nikakve veze s Finskom. Ova slučajna veza sa sjevernom zemljom specifičnog jezika kroz zvuk moga imena pobudila je u meni znatiželju, s jedne strane, prema načinu na koji se gradi povijesni identitet kroz obiteljske loze, materinji jezik te kroz mjesta naših odrastanja. S druge strane, zanimalo me kako se u vrijeme progonstva, globalizacije i migracije iznova, po dolasku na novi teritorij stvara identitet pripadnosti. 

Istraživanje sam započela pokušajem da postanem Finkinja. Zanimalo me dali je moguće naći performativne mehanizme koji bi mi omogućili da kao mlada hrvatska umjetnica postanem Finkinja? Dali bi taj performans nacionalnog identiteta mogao stvorio neku novu praksu? Što žrtvujem pokušajem asimilacije u neku drugu kulturu? Koje su prednosti posjedovanja nordijskog državljanstva? Što bi se dogodilo ako bih se samo tako ubacila u proces razumijevanja, učenja finskog kulturnog i društvenog ustrojstva, kako bih se asimilirala i postala Finkinjom te iskusila socio-ekonomske prednosti ove države blagostanja? 

Na općoj razini cilj projekta bio je ispitati odnose moći i njihovih permutacija unutar područja ekonomije, politike, kulture i umjetnosti te različite novčane vrijednosti povlačeći simboličnu paralelu između dva polariteta unutar Europe: nordijske i balkanske regije. 

Prvi dio istraživačke faze odvijao se tijekom mog dvomjesečnog boravka u Helsinkiju na rezidencijalnom programu HIAP. Tijekom boravka u KAAPELI-u i traganja za svojim finskim identitetom, nailazim na bar kultnog finskog filmskog redatelja Akija Kaurismäkija. U podrumu se nalazi lounge bar pod nazivom “Dubrovnik”. Plavim neonskim svijetlima i romantičnim fontom ispisano je “Dubrovnik”, a znak je postavljen iznad pozornice na kojoj uglavnom nastupaju bendovi. Isti taj znak pojavljuje se u njegovom filmu “Kauas pilvet karkaavat” (Plutajući oblaci) iz 1996. godine gdje je postavljen na pročelju zgrade koja predstavlja restoran “Dubrovnik”. Zaintrigirala me ta Kaurismäkijeva fascinacija Dubrovnikom, egzotifikacija juga, sjevernjačka žudnja za toplim krajevima i fikcionalizacija dalekih prostora te, s druge strane, naša težnja za bogatim sjeverom, za boljim životom u državi blagostanja.

Prema Foucaultu, pojam heterotopije znači stvaranje “drugog prostora” koji remeti hegemonijski status quo i dopušta alternative. To stvara plodno tlo za prakticiranje slobode i ponovnog zamišljanja subjektivnosti. Upravo u okviru tih drugih prostora možemo preobraziti odnose moći koji u normalnom prostoru održavaju status quo. Heterotopijski prostori (kao stvarni geo-prostor) postoje izvan “normalnog prostora” i nude alternativan (diskurzivan) okvir koji otvara prostor za prakticiranje sloboda koje nisu moguće u normalnom prostoru, te tako osigurava otvoren prostor u kojem bismo rekonfigurirali i iznova zamislili (imaginativnu) subjektivnost. 

Khôra (ili chora; starogrčki: χώρα) – s druge strane –  je područje antičkog grčkog polisa izvan grada. U filozofiji je Platon koristio ovaj izraz da bi označio spremnik, prostor, materijalni supstrat ili interval. Po Platonu, Khôra nije ni biće ni nebiće već interval u kojem su prvobitno držane “forme”; ona “daje prostor” i ima materinski prizvuk (utroba, matrica). U svojoj knjizi “On the name” Jacques Derrida piše o “Khori” kao o radikalnom drugom koje “daje prostor” za postojanje. To je radikalno događanje ontološke razlike između bića i biti.

Iz te perspektive, u oba slučaja mjesto možemo promatrati kao fiktivan, iskustveni prostor, nešto što postoji u našem umu, što je temporalno, transformativno i podložno promjeni.

Kao reakcija na Akijev neonski znak “Dubrovnik” u Helsinkiju, u vrtu Galerije Flora u Dubrovniku postavljam neonski znak “Helsinki” također kao svojevrstan simbol utopije tj heterotopije te se tako nastavljam baviti problematikom identiteta, nacionalne pripadnosti, imenovanja, teritorija i prostora. Galerija Flora sa svojim predivnim vrtom danas stoji usamljena kao jedina netaknuta oaza koja je sačuvala tradicionalne i društvene vrijednosti okružena koncesijskim i korupcijskim monstrumima koji niču kao gljive u eri devastacije.”Khôra” tj. neonski znak Helsinki tako -pogotovo u ovom kontekstu – predstavlja taj “drugi prostor” (imaginarni, fiktivni) te otvara novo polje potencijala”, zapisala je o projektu autorica.