Piše: Ejla Kovačević

Organizatorica festivala, Tanja Vrvilo, u suradnji je s dotičnim filmašem odabrala 17 reprezentativnih filmova od ukupno 159 (!)  koje je snimio tijekom svog života. “Impresivno!”, mnogi bi ustvrdili na prvu, ne znajući što se točno krije iza te famozne brojke do čega ćemo doći kasnije. Premda je program obilovao intrigantnim naslovima poput Mondomanila, ili: kako sam sredio kosu nakon poprilično dugog putovanja ili “Idol”: heroj/zločinac: istinita priča Bayanija S. Makapilija: raznijet ću ti glavu svojim mecima jer je tvoj nadgrobni spomenik već napravljen, čak sam ga platio, jer želim plesati na groblju, na tvom grobu, životinjo!!!, odlučih se za film manje ambicioznog naziva, ali dovoljno zanimljivog da me potakne da petak uvečer provedem u kinu Tuškanac. U odnosu na ostale filmove, Squatterpunk (2007) se ističe po tome što je zamišljen kao koncertni film, namijenjen prikazivanju uz live pratnju Khavnovog punk-rock benda The Brockas. No, u hrvatskoj verziji, režiser se udružio s Franz Kafka Ensembleom, novoosnovanim domaćim bendom koji predvode veterani free jazza (Damir Prica Kafka) i noise rocka (Franjo Glušac, Bruno Vorberger). 

Uvodnu riječ je održao američki filmski teoretičar, Jonathan Beller, koji Squatterpunk smješta u svoj program Realizam onkraj realizma, uz bok filmovima Ishmaela Bernala, pripadnika starije generacije filipinskih filmaša, čiji su filmovi inspirirali Khavna. Po uzoru na Bernala, Khavn za glavne glumce uzima naturščike i snima njihovu svakodnevnicu koja odudara od blještavila TV-sapunica i ispraznih komercijalnih filmova, redovito serviranih filipinskom puku. Siromaštvo, bijeda i besperspektivnost su svakodnevnica, a korupcija, kontrola medija i vladavina oligarha su vješto prekriveni plaštom “demokracije” te velikim ekonomskim rastom, od kojeg, po običaju za kapitalističke zemlje, profitiraju najbogatije obitelji. Khavn, itekako svjestan svih negativnih tendencija, jedan je od rijetkih filipinskih umjetnika koji gerilski i bez cenzure dokumentiraju gorku filipinsku realnost, a Squatterpunk je jedan od primjera u kojem to čini na posve atipičan način.

Upriličivši se na pozornici s indijanskom perjanicom i sunčanim naočalama, Khavn nam je nakon dugog Bellerovog govora šturo poručio da se pripremimo jer će koncert biti eksplozivan. 

I uistinu, već je prvim taktom i kadrom izvršen audio-vizualni atak na publiku. 

Frenetični ritam video kolaža slumova Manile vjerno su pratili članovi Franz Kafka Ensemblea s Khavnom za pijaninom i bubnjem, čiji je performans na trenutke bio šizoidan. Periodično glasno i neartikulirano pjevanje (premda bi urlanje bila primjerenija riječ) uz silovito udaranje u bubanj, svima je nesumnjivo probijalo bubnjiće. Premda bi se to moglo podvesti pod punk moment, u skladu s anarhičnom atmosferom filma, osobno me iritiralo jer je narušilo ritam te nadglasalo pozadinsku melodiju, tvoreći na kraju neslušljivu kakofoniju. No, ako izuzmemo dotični moment, glazbenici su uspješno u zvuku utjelovili kaotični duh slumova. Damir Prica Kafka je nenametljivim jazz improvizacijama na analognim klavijaturama i saksofonu izvrsno upotpunjavao Khavnovo frenetično udaranje po klavijaturama, dok je s druge strane Glušac na gitari krojio široki spektar zvukova, od sofisticiranih jazz melodija, agresivnog noisea do kontroliranog struganja žica. Ritam sekcija (Vorberger na bubnju i Crnić na basu) je također bila na nivou te je lijepo zaokružila skladbe. Na trenutke su zračile slatkom melankolijom koja je pratila snolike scene, a potom bi se pretvorile u melodičnu buku u trenucima dječje jurnjave po prljavim ulicama. 

Squatterpunk, kako navodi naslov, odudara od  tipično socijalno osjetljivih prikaza siromaštva. Prljavo predgrađe je samo jedno veliko igralište za glavne junake, bandu djece koju predvodi dječak s irokezom. U filmu nema mjesta tuzi i beznađu, naprotiv, sve vrvi od hiperaktivnih scena trčkaranja, plesa u ruševnim nastambama, brčkanja u prljavim vodama. Premda nas u prvim scenama instinktivno obuzimaju negativne emocije i sažaljenje, Khavn od nas traži upravo suprotno. Da percipiramo njegove junake kao iskonske punkere i buntovnike, koji se odupiru beznadnoj realnosti stvarajući igrom i maštom svoju viziju iste. 

Khavn zbivanjima u filmu ne pristupa kao udaljeni promatrač, već je aktivni sudionik, a gerilskim načinom snimanja momentalno stvara atmosferu koja poziva publiku da to isto učini. Riječima sâmog redatelja, Squatterpunk nije film već punokrvni audio-vizualni doživljaj. 

Napravljen u jednom danu (i dahu), Squatterpunk je improvizirani film, dokument realnosti koji ne mari za pažljiva kadriranja ni montažu. Promatrajući ga iz estetske perspektive, rijetko koji kritičar bi mu dao prolaznu ocjenu, uzimajući u obzir lošu kvalitetu video materijala koja već nakon sat vremena počinje smetati oku. No, zbog jedinstvenog anarhičnog pristupa, Khavn je osvojio europsku nezavisnu filmsku scenu i zadnjih godina redovito gostuje na renomiranim filmskim festivalima.

Nazvan ocem digitalne revolucije na Filipinima napisavši u jednom od manifesta “Film je mrtav. Molim ne donosite cvijeće.”, umjetnik se ’90-ih snažno obrušio na analogni film, smatrajući ga elitističkim formatom dostupnom samo onima dubljeg džepa. S druge strane, pojavi digitalnih formata daje revolucionarni značaj, smatrajući da će omogućiti oslobađanje kreativnih potencijala u nezavisnih autora, donedavna sputanih nelikvidnošću.

Vjera u moć digitalnog filma, rezultirala je s pet filmskih manifesta u kojima Khavn daje naputke mladim naraštajima kako napraviti film. Njegova glavna teza jest da filmaš radi filmove. Točka. Sve ostalo je nebitno. Pa i kvaliteta. “Trebate se pobrinuti za kvantitetu. Bog će se pobrinuti za kvalitetu – tj. uz pretpostavku da vjerujete u Boga.” (The Zero-minute film school, izvor: This is not a website on Khavn). Uzimajući navedeno u obzir, brojka od realiziranih 159 filmova nam više nije toliko impozantna. Naravno, gledano iz perspektive zatvorenog filipinskog društva, gdje nezavisna filmska produkcija donedavna nije postojala, Khavnov buntovni manifest je zasigurno bio revolucionarni pothvat, pa ne čudi da je tamo postao underground punk senzacija. 

No, ako samo bacimo oko npr. na youtube, jasno je da je digitalna revolucija odavno uzela maha. Internetski prostor je preplavljen “gerilskim” radovima mladih samoprozvanih filmaša koji opsesivno snimaju svaki trenutak svog života. Stavljajući Khavnovu viziju u suvremeni kontekst, može se ustvrditi da je film trenutno u najvećem procvatu. De la Cruz mora da je oduševljen! 

No, Khavn nije rekao ništa novo. Smrt filmske trake već je odavno najavljena, a u tijeku je njeno potpuno odstranjenje s komercijalne scene. Tako se, paradoksalno, ozloglašena filmska traka seli iz tzv. elitističke u nezavisnu i underground sferu, gdje je ostala tek šašica umjetnika koji ju nastoje održavati na životu. Iz navedenog, čini se da je okrivljavanje jednog filmskog formata za sva zala prilično nagla i ad hoc teza koja ne drži vodu. Zapravo, ono što je bitnije jest dostupnost radova, kako i kome se distribuiraju. Cilj filma jest da komunicira s publikom pa je u tom smislu digitalizacija nesumnjivo omogućila nezavisnim autorima da dopru barem do publike koja se može naći na internetskim prostranstvima, a da pritom ostanu nezavisni od komercijalnih distributera. Međutim, iz perspektive filipinskog društva koje se već dugo vremena suočava s neimaštinom, pitanje je kako će do šire publike doprijeti underground radovi, ukoliko se filmska i TV distribucija nalazi pod kontrolom političkih struktura. Stoga, činjenica da će se zbog digitalizacije snimiti više filmova, ne znači nužno i filipinsku kulturnu revoluciju, gdje će se najednom stvoriti širi prostor za djelovanje i utjecaj nezavisne scene na politku i društvo. Za to je ipak potrebno stvaranje infrastrukture koja će poticati nezavisno filmsko stvaralaštvo, počevši ponajprije od zasnivanja nezavisnih filmskih festivala koji se na Filipinima za sada broje na prste jedne ruke. 

Promatrajući filipinsku filmsku povijest iz isključivo političke perspektive, gdje je filmska profesija doista dugo vremena bila rezervirana isključivo za profesionalce, a medijska i kreativna sloboda ograničena unutar autokratskog režima (što je nažalost i danas slučaj u filipinskom društvu), Khavn je nesumnjivo ličnost koja je odigrala ključnu ulogu u proširivanju prostora za slobodno umjetničko djelovanje i za to mu treba čestitati. No, periodično preispitivanje vlastitih koncepata i proširivanje horizonata nikada nije na odmet.

Naposlijetku, valja reći da je de la Cruz svojim radikalnim anti-filmovima i pristupom, usprkos pojedinim zamjerkama, zasigurno prisvojio pristojan broj simpatija među hrvatskom publikom, a njegov punk nastup te večeri ćemo još dugo pamtiti. Nakon projekcije, na Bellerov je upit kako mu dolazi inspiracija za silne filmove Khavn prosto odgovorio: “Popijem dvije, tri pive.”

Filmske mutacije projekt su o modusima filmskog predstavljanja i tumačenja ili politikama filmskog kustostva. Ova manifestacija donosi probran repertoar tzv. rubnih i nevidljivih filmova, a svake godine s nekim drugim tematskih fokusom. Ove godine nevidljivi film posvećen je Harunu Farockiju – glavnom gostu trećih Mutacija održanih 2009. godine, te će tim povodom na otvorenju festivala u Muzeju suvremene umjetnosti biti prikazana njegova instalacija Paralel iz 2012. godine.

Nakon otvorenja, dvotjedni program festivala seli u kino Tuškanac, gdje će biti prikazana četiri glavna programa. S programom Realizam onkraj realizma Jonathana Bellera Filmske mutacije vraćaju se filipinskom Novom valu – digitalnoj revoluciji na Filipinima, s glavnim gostom filmašem, pjesnikom, glazbenikom Khavnom De La Cruzom. U sklopu programa Manifest za besfilmski film prikazat će se 17 od njegovih 159 filmova, dok će u petak 5. prosinca biti prikazan njegov manifestni film-koncert s glazbom uživo Squatterpunk uz koji će svirati Khavn i Franz Kafka ensemble s Damirom Pricom Kafkom, Franjom Glušcem – Franzom, Mirom Manojlovićem, Igorom Pavlicom, Brunom Vorbergerom i Rokom Crnićem.

S Khavnom i Franzom Kafkom nastavlja se i stalni program Mutacija o modusima japanskog izvanfilmskog izvođenja. Tu je i programu retrospektive filmova s glumicom Juliette Binoche, ostvaren zahvaljujući suradnji s Agar Pata. Protuprogram Marine Gržinić obuhvaća manjinske filmove i videoradove autorica Adele Jušić, Lane Čmajčanin, Nevline Nnaji, Anje Salomonowitz, Heiny Srour, Aine Šmid, Zvonke T Simčič i Marine Gržinić, s namjerom politiziranja i ponovnog ispisivanja protupovijesti koje napadaju hegemonijske, diskriminatorne i rasizirane režime bijelog, heteroseksualnog, kao i naturalizaciju državljanstva kojom upravljaju nacije-države.

Ante Jerić i Diana Meheik pripremaju i koordiniraju dvodnevni simpozij Nesvjesno nesvjesnog o psihoanalizi kao simptomu filma, 4. i 5. prosinca u net.kulturnom klubu MaMa, s izlaganjima dvoje ovogodišnjih kustosa programa, Jonathana Bellera i Marine Gržinić, te Željke Matijašević i Diane Meheik, kao i povezanim raspravama.

Program organizira udruga Film-protufilm. Više informacija i sve detalje potražite ovdje.

Izvor: HAVC