Zahvaljujući Da Vincijevom kodu Opus Dei je postao sinonim za vjerski fanatizam, bolesnu ambiciju, opsjednutost financijskom i političkom moći, tajnovitost i raznolike nečasne radnje, pa bi se iz katoličke perspektive moglo reći da je kroz Browna djelovao ni manje ni više nego sam Duh Sveti. 

Naime, mnogo toga što je Brown u svom romanu izmaštao u vezi Opusa Dei u međuvremenu se pokazalo točnim, što potvrđuje i u jesen prošle godine objavljena publicistička knjiga Opus: The Cult of Dark Money, Human Trafficking, and Right-Wing Conspiracy Inside the Catholic Church istraživačkog novinara Garetha Gorea u izdanju kuće Simon & Schuster. S Goreom smo, za razliku od Dana Browna, na terenu provjerenih činjenica, a one otkrivaju kako se svatko tko ne želi živjeti u klerofašističkoj diktaturi u stilu Francove Španjolske treba ozbiljno zabrinuti u vezi utjecaja i ambicija ove katoličke prelature. 

Gareth Gore se za Opus Dei isprva zainteresirao pišući o iznenađujućem kolapsu moćne španjolske banke Banco Popular 2017. godine, saznavši da je njezin dugogodišnji čelnik Luis Valls-Taberner bio istaknuti član ove prelature, dok je banka desetljećima neformalno funkcionirala kao bankomat Opus Deija, zbog čega je na kraju i propala. Kao iskusan financijski novinar, Gore laicima za tu tematiku jasno obrazlaže sve načine na koje je Opus Dei kroz tajni sindikat unutar organizacijske strukture banke sisao sredstva iz Banco Popular za svoje projekte, ali to je samo početak priče o paleti mračnih radnji koje opisuje Opus.

Članovi i članice Opusa Dei su nominalno pozvani na duhovnost utemeljenu u posvećujućoj vrijednosti običnog rada, te se dijele na supernumerarije, numerarije i pridružene prelaturi. Supernumerariji su uglavnom muškarci i žene u braku, formalno jako upućeni na svoj obiteljski život, a pridruženi i numerariji pak žive u celibatu, s time da numerariji većinom stanuju u centrima Opusa Dei, zaduženi za dušebrižništvo ostalih vjernika. Iza toga se zapravo krije ultrakonzervativna ideologija usmjerena protiv sekularizma i bilo kakvih progresivnih ideja, te vjerski fanatizam koji je odbojan i brojnim običnim katolicima. 

Sve to je pak proizvod ideja osnivača ove katoličke organizacije, španjolskog katoličkog svećenika Josemaríe Escrive (1902. – 1975.), u međuvremenu proglašenog i svecem, a pored kojeg se zasad tek blaženi Alojzije Stepinac sa svojom beskrajnom ljubavlju prema genocidnoj NDH čini ipak kao manje monstruozna pojava. Stepinac je bio provincijski um s provincijskim namjerama usmjerenim prvenstveno na jednu naciju, dok je Escrivá bio zainteresiran za svjetsku dominaciju. 

Prema mitologiji osnutka Opusa Dei, Escrivi se 1928. direktno obratio Bog s misijom posvećivanja katolika u njihovim svakodnevnim poslovima u sekularnom društvu. U teoriji to i ne zvuči tako loše, no praksa se kroz skoro pa stoljeće postojanja Opusa Dei pokazala prilično zastrašujućom. Prvo što upada u oči u vezi Escrivine neupitne i fanatične pobožnosti je njegova opsesija s mortifikacijom mesa ili, jednostavnije rečeno, bičevanjem. Prema javno dostupnim podacima, koje navodi i Gore u svojoj knjizi, Escrivá se sam toliko bičevao da bi mu pozavidio i Marquis De Sade. 

Daleko manje iznenađenje je Escrivina mržnja prema španjolskoj republici i podrška Francu, čiji je režim bio među prvim mecenama Opusa Dei, omogućivši im rast iz početne opskurnosti. Novac je za Escrivu uvijek bio ključan i poželjan u što većim količinama, te je svoje sljedbenike sustavno tjerao da mu priskrbe što veća financijska sredstva, ne nužno na načine koji su bili legalni ili iole pošteni.

Prema ženama je znao biti naročito okrutan, promatrajući ih prvenstveno kao sluškinje, dok je mnogo više simpatije imao za Adolfa Hitlera, tvrdeći da ga se difamira tvrdnjom da je ubio šest milijuna Židova. Prema Escrivi, bilo je to “samo” četiri milijuna. Moćnicima je pristupao snishodljivo, glumeći skromnost i produhovljenost, dok je potčinjene često nemilosrdno gazio, ponižavao i iskorištavao. Tokom godina je oko sebe izgradio kult ličnosti staljinističkog stila.

Opus skrupulozno opisuje širenje Opusa Dei izvan granica Španjolske, ali i unutar struktura Katoličke crkve, unatoč dokazima kako su redovito kršili kanonsko pravo, funkcionirajući kao svojevrsna sekta. Na potpuni su uzlet ipak morali čekati do 1978. godine kada je za papu izabran Ivan Pavao II. – s obzirom da su njegovi prethodnici prema Escrivinoj družbi ipak imali zadršku. Nisu im skloni bili ni isusovci, ali su im zato sva vrata unutar Katoličke crkve bila otvorena tijekom dugotrajnog pontifikata Ivana Pavla II., koji je u Opusu Dei vidio ideološki srodne (ultra)konzervativce. Primjerice, jedan od najbližih suradnika Hrvatima najdražeg pape bio je Joaquin Navarro-Valls, član Opusa Dei i voditelj Ureda za tisak Svete stolice od 1984. do 2006. 

Gore na 448 stranica Opusa – od kojih je 100 posvećeno fusnotama, što svjedoči o akribičnosti autorovog pristupa – vješto razotkriva brojne opačine ove prelature, koja je posebno alergična na osmu Božju zapovijed (“Ne reci lažna svjedočanstva!”). Moram priznati da sam čak i ja, koji očito nemam puno ljubavi za organiziranu religiju, ostao osupnut količinom laži koje je Opus Dei izrekao kroz desetljeća svojeg postojanja. Dapače, beskrupulozno laganje ljudima u oči jedna je od standardnih metoda njihova djelovanja. Kako to izgleda u praksi i kakve posljedice proizvodi pokazuje i trenutni sudski proces u Argentini, u kojem 43 bivše članice tuže Opus Dei zbog toga što su ih, kao djevojčice iz siromašnih obitelji, lažima o prilikama za obrazovanje namamili i pretvorili u roblje, da bi ih onda godinama brutalno eksploatirali i zlostavljali.

Opus tako predstavlja katalog raznolikih zločina – od seksualnog zlostavljanja i njegova svjesnog zataškavanja preko psihološkog i ekonomskog terora koji je neke članove_ice odveo i u suicid pa do raznolikih financijskih malverzacija – zbog čega ovu knjigu, iako je prohodno napisana i vrlo zanimljiva, postaje sve teže čitati kako stranice odmiču. Zadnji put kad sam imao takav osjećaj mučnine je bilo dok sam čitao Army of Evil: A History of SS Adriana Wealea, jer u jednom trenutku postaje nemoguće ne zapitati se povišenim tonom “Koji je k tim ljudima?!” 

Tu se krije i jedina velika mana Goreove knjige, jer on kao financijski novinar ne uspijeva objasniti što to psihološki privlači ljude Opusu Dei i zašto bi itko htio biti član organizacije s takvom poviješću. U tom smislu, Gore je ipak trebao ići dublje, no kao ekspoze, Opus je doista vrhunsko publicističko štivo, o čemu svjedoče i pohvalne kritike u medijima poput The Washington Posta i Financial Timesa. 

Opus Dei se s time očekivano ne slaže, pa su početkom ove godine proizveli demantij na čak 106 stranica, u kojem Gorea optužuju da ih je prevario, ali zapravo malo toga uvjerljivo dematiraju. Nije im po volji bio ni dokumentarni film Deutsche Wellea Faith, power, manipulation – The secrets of the Opus Dei sect iz 2022. godine, koji su kritizirali jer su prikazani kao “kontroverzna i tajnovita organizacija”, iako su izvan svake sumnje – kontroverzna i tajnovita organizacija. Jednostavno je: ako te npr. 43 bivše članice tuže na sudu tvrdeći da si ih pretvorio u roblje, onda si, najblaže rečeno, kontroverzan, a po svim dokazima koje Gore donosi točnije je reći da se radi o kriminalnoj organizaciji. Ako tvoji aktivni članovi pretežito nisu spremni javno deklarirati svoje članstvo, onda si tajnovit.

Opus Dei danas djeluje u više od 70 država svijeta, među kojima je i Hrvatska. Najpoznatiji njihov član u našoj državi je trenutni eurozastupnik Stjepo Bartulica, koji je prethodno bio i savjetnik bivšeg predsjednika Ive Josipovića i bivšeg predsjednika Vlade Tihomira Oreškovića. Kao njihov član se deklarirao i fizičar s Instituta Ruđer Bošković Vuko Brigljević, koji živi u celibatu, dok je liderica udruge U ime obitelji Željka Markić svojedobno na direktno pitanje Aleksandra Stankovića o svom članstvu u Opusu Dei odbila odgovoriti. Ako nije članica, zašto jednostavno nije rekla ne?

Znakovito je da Goreova knjiga u nešto više od šest mjeseci otkako je objavljena na engleskom govornom području nije izazvala interes hrvatskih mainstream medija, s obzirom na njihovu prepisivačku strast u odnosu na zapadne medije. Opus je dobio dosta prostora (i pohvala) baš u onim stranim medijima iz kojih naši redovito i opširno prepisuju, pa se moram zapitati je li ignoriranje Goreove knjige posljedica potpune kadrovske devastacije domaćih medija i njihove grozne uređivačke politike ili je utjecaj Opusa Dei u hrvatskom društvu i politici postao još jedna tabu tema. 

Bartulica je čest gost hrvatskih medija, ali ga o Opusu Dei nikad nitko ništa ne pita. Bi li isti tretman imao i neki hrvatski visokopozicionirani političar koji bi bio, recimo, član Muslimanskog bratstva, čiji je politički cilj uspostava islamske države sa sloganom “Kuran je naš ustav”? Opus Dei ima sličan cilj, razlika je samo što želi uspostaviti katoličku teokraciju.

Goreova knjiga završava detaljnim opisom kako je Opus Dei bio ključan igrač u ultrakonzervativnoj koaliciji koja je preko američkog predsjednika Donalda Trumpa preuzela kontrolu nad tamošnjim Vrhovnim sudom, rezultiravši, između ostaloga, ukidanjem ustavnog prava na prekid trudnoće. 

Baš se ovih dana diljem Hrvatske organiziraju javne manifestacije čiji je glavni politički cilj isto. Lako s njima, jer tzv. hodači za život ne skrivaju što su im namjere i kako se za njih bore, dok Opus Dei preferira djelovanje u sjeni i pozadinsko povlačenje konaca regrutiranjem članova za zauzimanje pozicija u političkoj, intelektualnoj i poslovnoj eliti. 

Zato im je Hrvatska sa svojom sklonošću prešućivanju i nezamjeranju savršena meta, a profesionalna i moralna propast vodećih hrvatskih medija kec na desetku, jer nesmetano mogu širiti svoje pipke. Novinarski ekvivalent Garetha Gorea u Hrvatskoj očito nemamo niti je u trenutnoj ekonomskoj situaciji u kojoj se nalaze hrvatski novinari uopće i moguć, tako da nam kao kakva-takva zadnja linija obrane ostaje reputacijska šteta koju je ovoj sekti nehotice napravio Dan Brown. Opus Dei najviše voli kad ih nitko ništa ne pita, kamoli propituje, a u današnjem hrvatskom društvu mogu računati baš na to.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Horizonti promjene koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Piše: Bernard Koludrović

Prethodnim sam tekstom predstavio dekonstrukcijski pogled na sveučilište, pri čemu taj teorijski pravac razdvaja stvarnu instituciju od konceptualnog ideala. Zaključak je da će institucija sveučilišta uvijek zaostajati za znanstvenim razvojem jer je opterećena društvenim odnosima. Sama struktura sveučilišta, podjela na sastavnice u kojoj se reflektiraju znanstvene discipline i područja te procesi odlučivanja, homologni su duhu vremena. Isto vrijedi i za autonomiju, koja će biti veća što je stupanj društvenih sloboda izražajniji u određenoj zajednici. No, činjenica odvojenosti ideala od stvarnog nije dovoljna da odustanemo od težnje ka napredovanju i razvoju. Štoviše, ona je jedan od ključnih motora naše znatiželje, a time i istraživanja i posljedičnog razvoja. Vjerujem kako ta temeljna znatiželja još uvijek krasi znanstvene i obrazovne radnike i predstavlja možda posljednji pozitivni zamašnjak kada se svi ostali društveno-ekonomski utjecaji okrenu protiv njih. Kao što sam istaknuo u prvom tekstu ciklusa, paradigme kapitala i nepotizma kolonizirale su hrvatska sveučilišta i nagrizaju sve društveno-ekonomske čimbenike – sve osim znatiželje za spoznajom.

Taj zamašnjak omogućava znanstvenom i nastavnom radu trajanje u današnjim okolnostima, ali nije dovoljan kako bismo se približili idealu sveučilišta. Ovaj serijal započeo je put od teze kako sveučilište strahuje od svoje društvene ulogu, poglavito sveučilišta u Hrvatskoj, preko klijentelističkih i lobističkih utjecaja do ideje kako je potrebno restrukturirati sveučilište kako bismo ojačali inherentnu autonomiju odlučivanja. Čini mi se da imamo odličnu početnu točku – Times Higher Education uvrstio je Sveučilište u Zagrebu, kao jedino rangirano hrvatsko sveučilište, na listu za akademsku godinu 2016/2017. te ono dijeli posljednje, 354. mjesto s još 43 europska sveučilišta, dok je na svjetskoj listi rangirano u posljednju kategoriju 801+. Kada si na dnu jedini je put prema gore i svaki se pomak može smatrati pojedinačnim uspjehom te nam je utoliko početna točka olakotna. No, žalosno je što je sveučilište koje se do raspada SFR Jugoslavije smatralo jednim od vodećih sveučilišta u regiji moralo biti kadrovski devastirano i kolonizirano mediokritetima kako bi se zadovoljila sitna ega i politički ideali brojanja krvnih zrnaca.

Cjelovita kurikularna reforma 

Posljednji izboj takve etike poslovanja dogodio nam se prilikom kontroliranja procesa izrade Cjelovite kurikularne reforme (CKR). Izboj koji je pokazao kako je naše društvo duboko podijeljeno – na pismene i nepismene. Ideološka podjela prihvatljivo je objašnjenje za bitku nad obrazovanjem, ali podrška Matku Glunčiću i Dijani Vican, kao novim kormilarima reforme, može biti jedino iskaz nepismenosti. Povijesne, društvene i političke nepismenosti koja se očituje u izjavi Matka Glunčića o rezultatima PISA-e, opravdavanju te izjave i ministrovu prihvaćanju tog opravdanja. Državni tajnik, po novom ustrojstvu druga osoba u hijerarhiji Ministarstva znanosti i obrazovanja, za loše rezultate hrvatskih učenika i učenica u PISA istraživanju optužio je nacionalne manjine i djecu s posebnim potrebama. Zatim se ispričao za izjavu jer nije dobro izrazio mišljenje. Državnom je tajniku, kao savjesnom znanstveniku, bilo problematično što je pogrešno pročitao metodološki uvod istraživanja u kojem se opisuje uzorak. Za to se ispričao. Dužnosnička pozicija ne pruža prostora za takvo znanstveno uzmicanje, već zahtjeva odgovornost za izgovorenu riječ, a svojom je izjavom Glunčić do arijevskih razina normativizirao zdravu hrvatsku djecu, čije su rezultate kontaminirala bolesna, srpska i romska djeca. Za to se nije ispričao niti se može ispričati jer se radi o kršenju temeljnih ustavnih vrijednosti ovog društva. Matko Glunčić ostao je na mjestu državnog tajnika i pokazao da smo kao kolektiv povijesno, društveno i politički nepismeni kada nam još nepismeniji prodaju rasizam kao nešto normalno.

To je samo vrh sante koja se polako gradila oko CKR-a i pokazuje stranputicu u koju nas je HDZ-ova politika odvela nakon što su instalirali svoje ljude na rukovodeće pozicije. Svoj konzervativni obol ostavili su i HRAST-ovci Ladislava Ilčića, čiji je Hrvoje Šlezak bio zamjenik Predragu Šustaru, a u mandatu Pave Barišića postaje državni tajnik u rangu zamjenika ministra. Taj proces preuzimanja kontrole ogledni je primjer važnosti autonomije obrazovanja u bilo kojem društvu. Nije problematično što su reformu preuzeli neki novi ljudi – na kraju krajeva, Glunčić je sudjelovao u izradi prvotnog prijedloga i javno je kritizirao rad Borisa Jokića. Za samu reformu dobro je bilo što su postojale interne kritike na proces i sadržaj jer je to bio pokazatelj kako su inicijalni reformatori uključili široki spektar ljudi u proces. Problematično je što nam, nakon inicijative Gordane Rusak na Saborskom odboru za obrazovanje, znanost i kulturu, kroz pravno nepotrebnu instancu Povjerenstva za provedbu CKR-a, konzervativni ideolozi serviraju jednoumlje kao pluralnost i u tome uspijevaju. U početnoj fazi zamišljeni novi članovi Ekspertne radne skupine trebali su biti cenzori recenzijskog postupka, svojevrsni razbijači na ulazu u klub koji biraju tko može, a tko ne smije ući. Dotadašnji proces, uz Ekspertnu radnu skupinu i sve niže stručne razine koje su u njemu sudjelovale, obilježen je autonomnim angažmanom nastavničke zajednice koja je radila za dobrobit društva, koja je napokon preuzela svoju društvenu odgovornost. U strahu od ideološkog poraza – nećemo se zavaravati, obrazovanije društvo ne bi trpjelo nepismene državne tajnike – desnica je pokrenula pravni desant na jedinu sektorski autonomnu reformu koja je zabilježena u Hrvatskoj.

Bitka za Filozofski

Paralelno s desantom koji je trebao spriječiti CKR-a u svojem tadašnjem obliku, odvijao se nastavak bitke za Filozofski fakultet u Zagrebu, koja traje još od odlaska tadašnjeg dekana Borasa na mjesto rektora Sveučilišta. Taj transfer i posljedične trakavice oko dekana, vršitelja dužnosti dekana i Fakultetskog vijeća savršeno su diverzantsko sredstvo konzervativnih generala. Razbijanjem normalnog rada Filozofskog stvorena je kriza, za koju se znalo kako se ne može riješiti uobičajeni procesima jer je Fakultetsko vijeće u početku bilo razjedinjeno, Senat je držao ljestve svojim pulenima Previšiću i Holjevcu, a Sveučilište je zaštićeno sveučilišnom autonomijom i htjelo je kontrolirati štetu u vlastitom dvorištu.

“Hrvatska može bolje” prosvjed je koji je 1. lipnja prošle godine ušao među pet najmasovnijih prosvjeda u recentnoj povijesti. Tim prosvjedom pokazana je solidarnost s članovima Ekspertne radne skupine koji su bili pasivno primorani na ostavke. Inicijativa za Filozofski pokušaj je obrane tog zagrebačkog fakulteta od konzervativnog podčinjavanja. U prvom slučaju, politika je zaustavila autonomni projekt kako bi zaštitila određene interese i karijere – retorika bivših i aktualnih resornih dužnosnika pokazuje kako se radi o političkom projektu u kojem se pod okriljem pluralnosti nameće kontrola sadržaja. U drugom slučaju, autonomija se koristi kao oružje politike kojim se, s jedne strane, bivši i aktualni resorni ministar suzdržavaju od stava i odluke, dok njihovi poltroni i sinovi poltrona zlorabe autonomiju. Tako se izbori za studentski zbor raspisuju i poništavaju sve dok ne pobjedi poželjna lista. Odluke Fakultetskog vijeća proglašavaju se nevažećima sve dok se ne promijeni odnos snaga. Štoviše, odluke se poništavaju temeljem stava privatnog odvjetničkog ureda, koji je plaćen za taj stav unatoč tome što Senat ima mehanizme, prije svega Odbor za statutarna pitanja, a na kraju i cjelokupni pravni kolektiv Pravnog fakulteta. 

U proteklim sam tekstovima pisao o primjerima kada je znanost radila u korist kapitala. U ovom slučaju imamo kapital koji bira strane u znanosti, kako bi pobjednička strana radila za kapital i Crkvu. Jer, sjetimo se, kamenčić koji je pokrenuo lavinu bila je ideja dekana Borasa o programskom spajanju Filozofskog i Katoličkog bogoslovnog fakulteta. Vidimo kako se radi o dvije društvene sfere koje su bez premca po resursima koje imaju na raspolaganju i bez premca po makijavelijanskoj beskrupuloznosti dolaska do svojeg cilja. Nakon Kaptola zauzeli su i ministarstvo na Sveticama, instalirali rektora koji želi vratiti biblijske vrijednosti u znanost i obrazovanje. Cijeli niz primjera može se iskoristiti u prilog toliko čestoj tezi o konzervativnoj revoluciju, no jako je zanimljivo što je upravo autonomija onaj fenomen koji se uvijek nekako provlači kroz sve primjere. Bitka za Filozofski ključni je kotačić jer ako Inicijativa za Filozofski ne uspije u kandidaturi Nevena Budaka za dekana izgubit će se najpotentniji rasadnik slobodnih, kritičkih i odgovornih pojedinaca. Nije bitno hoće li upravo taj kandidat biti izabran niti koji vrijednosni sustav stoji iza njega, već hoće li se obraniti autonomija u odlučivanju. 

Autonomija i Crkva

Početna teza ovog ciklusa bila je da je sveučilišna autonomija mehanizam kojim se osigurava znanstveni i obrazovni rad odvojen od svih izvora pritisaka, osim onog temeljnog – znatiželje i poriva za osobnim i kolektivnim boljitkom kroz razvoj. Kada smo ogolili cijeli sustav od svih privilegija, radničkih i ljudskih, samo nam je taj sklop znatiželje i altruizma opstao kao pogonsko sredstvo. Upravo ono pogoni entuzijazam Inicijative za Filozofski, jednako kako i entuzijazam svih prosvjednika na lipanjskom prosvjedu za očuvanje obrazovne reforme.

Sveučilišna autonomija, ojačana javnim financiranjem, temelj je uspostave humboltovskog modela sveučilišta. Iako neke studije koje sam prikazao u ovom ciklusu govore kako su ekonomski odnosi takvi da je javno financiranje luksuz koji si država teško može priuštiti, primjeri s kojima smo svakodnevno suočeni pokazuju kako je autonomija, a time i javno financiranje, uvjet bez kojega ne možemo govoriti o “boljoj Hrvatskoj” kao “zemlji znanja”. Posljednje izdanje HRT-ovog Indeksa u protekloj godini predstavilo je presjek ključnih događaja i izjava koje su obilježile visoko obrazovanje protekle godine. Zabrinjava količina retoričkih akrobacija s pojmom autonomije, ali i besramno ponašanje dužnosnika koji nas uistinu smatraju nepismenima. Trenutak u kojem hrvatska desnica brani pluralnost i proceduralno-pravnu dosljednost toliko je apsurdan da svijet oko nas može jedino biti scenografija pajtonovske komedije. Ili orvelijanski sumrak čovječnosti. 

Zagreb, kao stvarni prostor obitavanja svojih građana, nekada je trpio spletke simboličkih Gradeca i Kaptola. Današnja Hrvatska nema tih problema jer je stvarni Kaptol ovladao Gradecom te duhovno renovirao svetište na Sveticama, Donjim. Ispod radara je prošlo i uključivanje Filozofskog fakulteta Družbe Isusove pod okrilje Sveučilišta u Zagrebu pod sumnjivim okolnostima, kako ističe Lupiga.com. Prije deset godina, 2006, osnovano je i Hrvatsko katoličko sveučilište kao poligon za stvaranje znanstvenih karijera podobnih sociologa, povjesničara, komunikologa te, najnovije, medicinskih sestara i tehničara. Za potrebe potonjeg studija potpisan je i Sporazum o suradnji s Klinkom za infektivne bolesti Dr. Fran Mihaljević čime je desant prebačen i na područje zdravstva. Nakon što je preuzimanje javnog obrazovanja postalo zamorno jer pojedini članovi akademske zajednice ipak nisu nepismeni, taktika se pojednostavila. Simbolička moć Crkve tako se transformirala u stvarnu moć.

Umjesto ovladavanja javnim institucijama, Zagrebačka nadbiskupija otvorila je Hrvatsko katoličko sveučilište koje uživa sveučilišnu autonomiju, ali ju ne primjenjuje kao iskaz zbira osobne autonomije odlučivanja, već kao masku vatikanskih naloga i, riječima rektora Borasa, povratka biblijskim vrijednostima. Time je pravni institut sveučilišne autonomije doveden do apsurda jer se pod okriljem zaštite nezavisnog znanstvenog i obrazovnog rada uvodi dogmatizam i provođenje vjerskog nauka. Kao što je to Lupiga predstavio u navedenom članku, Filozofski fakultet Družbe Isusove, preimenovan u Fakultet filozofije i religijskih znanosti, imat će drugačiju proceduru izbora u više profesorsko zvanje, pri čemu će Veliki kancelar, predstavnik Svete Stolice, imati pravo veta na napredovanje kandidata. Ne samo što su nauk i pravila Crkve dio vrijednosnog, statutarnog i misaonog sustava, oni su superiorni zakonima sekularne Republike jer se skrivaju pod okrilje sveučilišne autonomije.

Nije problem u vjeri, pa čak niti u religiji. Nikome se ne smije ograničiti pravo slobodnog izbora i pravo prakticiranja vjeroispovijesti. Jednako tako ne smije se ugroziti pravo sekularne države na zaštitu vlastite sekularnosti kao jedinog mehanizma ravnopravne zašite općeg prava slobodnog izbora i prakticiranja vjere. Kao ekstenzija, država mora osigurati autonomiju znanstvenog i obrazovnog rada jer je to jedina garancija društvenog intelektualnog, duhovnog i materijalnog napretka. Sveučilište kao institucija, ali prije svega kao radni kolektiv, dužno je preuzeti odgovornost za tu ulogu koja izvire iz zajamčene autonomije. Vraćam se na početak priče – iluzorno je bilo očekivati razvoj znanstvenih i obrazovnih institucija u društvu koje je bilo duhovno i materijalno razoreno privatizacijom i suptilnim lustracijama. Možda baš zato ohrabruje javna podrška Ekspertnoj radnoj skupini i autonomija nastavnika koji su sudjelovali u izradi Prijedloga CKR-a, kao i uporna, skoro desetljeće duga borba studenata i profesora Filozofskog fakulteta.

Ne čude rang liste europskih i svjetskih sveučilišta, ne čudi postojanje katoličkog sveučilišta za kojega šira javnost ni ne zna, a jednako nas ravnodušnima ostavlja i rasizam državnog tajnika, plagijatorstvo resornog ministra i rektorovo nepoznavanje procedura i statutarnih dokumenata samog Sveučilišta. Antonio Gramsci napisao je u svojim zatvorskim bilješkama i crticu čiji početak glasi: “Mrzim neodlučne. Vjerujem kako se stvarno može živjeti samo ako se biraju strane”. Studentske blokade 2009. i 2010, Akademska solidarnost, Inicijativa za Filozofski, Hrvatska može bolje – samo su niz pokreta kojima su studenti, nastavnici i znanstvenici pokazali da su odabrali stranu. Zbog toga ih se difamiralo kao prljave ljevičare i neradnike. Kolektiv Filozofskog fakulteta pejorativno se naziva filozofi jer je u hrvatskom društvu kritičko mišljenje postalo opasan znak povijesne, društvene i političke pismenosti. Opasan znak kako je sveučilište, ili barem jedan njegov dio, svjesno preuzelo društvenu odgovornost, a što je neprihvatljivo konzervativnim elitama i indiferentnom kapitalu. 

Autonomija i odgovornost

U Otvorenom posvećenom znanstvenom plagiranju, emitiranom 10. siječnja, u maniri Charltona Hestona i Stephena Boyda rektor Boras i ministar Barišić hvalili su jedan drugoga te strastveno branili autonomiju sveučilišta i proceduralnu odvojenost od političkog utjecaja. Zbog te epske scene znamo da autonomija zagrebačkog sveučilišta ne postoji – ona je tek sredstvo kojim se omogućava stvaranje generičkih interpretacija tuđeg intelekta. Tom je prilikom akademik Vlatko Silobrčić uzviknuo ključnu riječ – etika. U prvom sam se tekstu ciklusa osvrnuo na koncept autonomije koji izvire iz etike. Desetak kartica kasnije, nakon niza političkih i pravno-proceduralnih stranputica, moram se vratiti na etiku koja bi trebala biti ključ dvosmjernog odnosa društva i sveučilišne zajednice.

Autonomija sveučilišta štiti slobodu mišljenja nemislivog – tehnološki razvoj, umjetnički izričaj, strukturiranje drugačijih društvenih odnosa, znanstveni su procesi koji bi teško bili mislivi i izvedivi ako bi bili opterećeni sadašnjošću. Štite se javnim financiranjem i pravom da sami sudionici procesa biraju sredstva i ciljeve. Zauzvrat, znanstvena zajednica razvija artefakte i strukturira fenomene koji unaprijeđuju život cjelokupnog društva te im transparentno podnosi račun. Ovaj niz prikazuje jasne koristi etičkog odnosa autonomije i odgovornosti. Kada već rektor Boras gorljivo brani autonomiju zagrebačkog Sveučilišta, trebao bi jednako gorljivo napadati sve plagijatore, generičko pisanje radova, intelektualnu stagnaciju, nepotizam, apsurdne kriterije za izbor u zvanja, nenamjensko trošenje sredstava i drugih etabliranih praksi koje su degradirale Sveučilište. Degradirale ne na međunarodnim listama uspješnosti, već u očima vlastite akademske zajednice i društva. 

Potrebno je strukturirati sveučilište koje odgovara dinamici društvenih odnosa i misaonih preklapanja do kojih nas je dovelo višestoljetno discipliniranje znanosti. Kao što se reformom obrazovanja domišlja drugačije predmete i nastavu u školama, tako i visoko obrazovanje i znanstveni rad ne smiju biti robovi strukture, samo zato što ona postoji. Kada bismo uspjeli napustiti tradicionalni model znanstvenih disciplina možda bismo uspjeli stvoriti novi prostor mišljenja nemislivog jer bismo u novim odnosima došli do novih spoznaja. Tradicionalne discipline iscrpile su svoj prostor genijalnosti i postale su platforma generičkih radova, a u takvom svijetu zapravo je teško ne biti plagijator jer je sigurno netko to već negdje napisao. Uvjeren sam kako bismo tako bili bliže humboldtovskom idealu jer on nije dogmatski ukorijenjen u strukturu disciplina već u odnos mentora i studenta kao i sveučilišta i države, odnosno društva. Takva konfiguracija odnosa po sebi donosi drugačiju etiku, temeljenu na uzajamnoj odgovornosti i poštivanju. Svaki politički obojeni desant na slobodni znanstveni rad i autonomno stvaranje obrazovnih programa, pogotovo kada se provodi u dosluhu s Crkvom, potrebno je prepoznati, osuditi i ukloniti. Sada je pravi trenutak za obranu ideala sveučilišta kao mjesta na kojem se može misliti nemislivo i izbacivanje s trona vrijednosnog sustava kojem je mislivo ograničeno dogmom. 

Ovo je treći i posljednji tekst iz serije o značenju, značaju i posljedicama autonomije sveučilišta. Prvi potražite ovdje, a drugi ovdje.

Piše: Mislav Marjanović

Recenta istraživanja i medijski izvještaji s prizvukom skandaliziranja obavještavaju nas da su mladi u Hrvatskoj sve konzervativniji, netolerantniji pa čak i konformistični. Ipak čini se da je taj trend u Poljskoj zaista uzeo maha, štoviše puno je opipljiviji i vidljiviji u svakodnevnom životu mladih Poljaka. Kao reakcija na to i u poljskim se medijima posljednjih godina sve učestalije pojavljuje rasprava o tome je li generacija rođena nakon tzv. revolucije 1989. konzervativno i nacionalistički orijentirana. Kada bismo se osvrnuli samo na rezultate posljednjih predsjedničkih i parlamentarnih izbora iz 2015. godine, lako bismo mogli zaključiti da je tome tako. Naime, na parlamentarnim izborima dvije trećine građana u dobi od 18 do 29 godina glasalo je za (krajnje) desne opcije. Danas vladajuća stranka Pravo i pravednost (PiS), s klasičnim nacionalističkim programom, među najmlađim biračima imala je manju potporu u usporedbi sa starijim biračkim tijelom, dok su uvjerljivo najveću potporu imali Paweł Kukiz i Janusz Korwin-Mikke, koji kombiniraju antiestablišmentski populizam, nacionalizam, konzervativne vrijednosti i ekonomski neoliberalizam. Za mnoge njihove birače, PiS je “socijalistička stranka” zbog socijalnih davanja i navodnog državnog intervencionizma. 

Maciej Gdula, sociolog i publicist s kojim sam razgovarao u Varšavi, skeptično gleda na pokušaje esencijalizacije, odnosno na mogućnost kvalitativnog definiranja poljske mladeži. Smatra kako prilikom opservacije političkih izbora mladih treba uzeti u obzir dva faktora: s jedne strane, izrazit antiestablišmentski stav, a s druge strane “antipolitičnost” koja je prema njemu općenito duboko ukorijenjena u Poljskoj još od 1970-ih godina. Opisuje ju kao stav da je politika prljava, zla, da ju treba odbaciti te čak u potpunosti uništiti političku klasu koja “nas” nije u stanju reprezentirati, pogotovo ne u obliku partija. Upravo takvu retoriku i antistranački usmjeren program promovirao je primjerice spomenuti Kukiz. Gdula također vjeruje da se kod većine mladih birača ne radi o potpunoj svjetonazorskoj identifikaciji sa strankama za koje su glasali, već više o želji da se glasa protiv i pokaže prkos spram vladajuće elite, “da se jednostavno pokaže srednji prst”. Potvrda u prilog tome bila bi i činjenica da je 2011. godine (u dobrom dijelu ta ista) mladež dominantno glasala za izrazito svjetonazorski liberalnog političara Janusza Palikota i njegov Pokret Palikota, koji ih je privukao i catchy obećanjem da će legalizirati marihuanu. Ipak, Gdula smatra kako je pravo pitanje “zašto se protest [posljednjih nekoliko godina] započeo izražavati dominantno u konzervativnom i nacionalističkom jeziku?”. 

Da je tomu tako, ne pokazuju samo neumoljive statistike prošlogodišnjih izbora, već i politički angažman mladih ljudi. Do prije samo nekoliko godina bilo je uobičajeno angažirati se unutar (lijevih) gradskih pokreta i lokalnih inicijativa, a danas se mladi dominantno priključuju desnim društvenim pokretima, organizacijama i udrugama, primjerice studentskim ili katoličkim, koje niču diljem Poljske. S druge strane, ako već nisu aktivni članovi, onda svoju “nacionalnu osviještenost” pokazuju u javnom prostoru, noseći majice i trenirke s natpisima Red is bad ili otisnutim licima antikomunističkih mučenika i šehida zvanih “ukleti ratnici”. Pojašnjenja radi, riječ je o nekoliko tisuća vojnika koji su se nastavili boriti i nakon završetka Drugog svjetskog rata protiv socijalističke Poljske, s obzirom da takvu Poljsku nisu smatrali “oslobođenom”. Doduše, postoji i nešto prozaičniji razlog: “Ti ljudi su znali da će [predaju li se] prije ili kasnije biti uhićeni te osuđeni na smrt ili dugogodišnji zatvor”, kako tvrdi povjesničar Rafał Wnuk. Stoga je za mnoge od njih bilo logično skrivati se i nastaviti se gerilski boriti. Pridjev “ukleti” treba ovdje shvatiti dvoznačno: s jedne strane, radi se o poslijeratnom statusu tih ljudi, a s druge strane, o tome da su u novonastaloj “slobodnoj” Poljskoj i dalje bili “prešućivani”, odnosno “osuđeni na zaborav”. Uzgred rečeno, dvoznačnost naziva tog stožernog mita nove historijske naracije PiS-a, mita o “ukletim vojnicima”, rezonira s PiS-ovom dobitnom ideološkom kombinacijom: igranjem na antikomunizam te na resantiman spram liberalnih elita koje su provodile poljsku tranziciju, odnosno PiS-ovo povlačenje “antipoljskog” kontinuiteta od 1945. do praktički 2015, kada drugi put dolaze na vlast.  

Činilo mi se stoga zanimljivim porazgovarati o recentnoj seksipilnosti patriotizma s autentičnim zagovornikom takvih stavova. Na internetu sam relativno jednostavno pronašao studentsku udrugu Mladi za Poljsku (Młodzi dla Polski), osnovanu na Varšavskom sveučilištu 2012. godine s ciljem promoviranja patriotskih vrijednosti među mladima i studentima. Neke od njihovih osnovnih aktivnosti su briga o tradiciji i povijesti poljskog naroda, te rasprava o ulozi i budućnosti mladih u Poljskoj. Posljednje je desna reakcija na snažan emigracijski val iz Poljske, nakon ulaska u EU. Zapravo, mogao sam izabrati i bilo koju drugu desnu studentsku organizaciju, ali ova mi se činila svjetonazorski umjerena i prilično uspješna, budući da ima oko 130 članova i djeluje u još pet poljskih gradova izvan Varšave. S Grzegorzem, trenutačnim glasnogovornikom udruge, nije se bilo teško dogovoriti. Obavljao je tu dužnost preko ljeta, budući da je njegova kolegica u SAD-u, u sklopu programa Work&Travel. Iako relativno mlad – svega mu je 21 godina – već je svjetonazorski formirana osoba, ali bez natruha dogmatizma, sposoban jasno i precizno artikulirati vlastite stavove, i to vrlo uvjerljivo i argumentirano. Njegova biografija u ovom kontekstu čini mi se indikativna, stoga ću je pokušati ukratko sažeti. 

Grzegorz je došao na studije iz Radoma, provincijskog mjesta na pola puta između Varšave i Krakowa, grada s nešto više od 200 000 stanovnika i izravnom avionskom linijom Radom – Berlin za otprilike 260 kuna. Upravo je iz takvih provincijskih manjih gradova i mjesta, gdje vlada ekonomska besperspektivnost, odselilo najviše ljudi. Prema riječima Grzegorza, Radom je bio radnički grad, s razvijenom industrijom i poduzećima, koja su u ’90-ima propala, za što krivi izuzetno centraliziranu ekonomiju tijekom komunizma, te liberalne elite koje su tijekom ’90-ih naprosto zapostavile Radom i pustile da propadnu tvornice, zbog čega osjeća silno razočaranje poljskom tranzicijom. Grzegorz ne potiče iz naročito privilegirane obitelji – mama mu je voditeljica odjela u robnom poduzeću, a tata električar – te ga pitam kako to da s obzirom na sve što je ispričao nema lijeva stajališta. Smije se i govori kako se on i njegova udruga razlikuju od nekih drugih desnih organizacija, po tome što nisu zagovornici ekonomskog liberalizma, ali “komunizam izričito preziru”. Uvjerava me da je to “antihumanistička ideja”, ali i, što je još važnije, “antikršćanska”, što ovdje konkretno znači i protivna poljskim vrijednostima. A uostalom, kaže, lijeva je politička opcija u Poljskoj kompromitirana svojom komunističkom prošlošću. Katolička je crkva njemu i njegovoj obitelji izuzetno važna, pa su ove godine tijekom Svjetskih dana mladeži u Krakowu ugostili “baš simpatične hodočasnike” iz Italije. S druge strane, jedan je od njegovih ujaka (koji nije kao gasterbajter emigrirao ’70-ih u Beč), tijekom poznatih radomskih radničkih protesta u lipnju ’76, bio žrtva represije autoritarnog režima Narodne Republike Poljske.

Ukratko, bilo kakva lijeva politička naracija u njegovom slučaju nema šanse s obzirom na obiteljska iskustva iz NRP-e i važnost Katoličke crkve u njegovom osobnom životu. Spominjem to jer mi se čini da su konsenzus o antikomunizmu, unutar kojeg se komunizam isključivo svodi na priču o represiji, neslobodi i “praznim policama” ’80-ih, te izuzetna moć i utjecaj Katoličke crkve u javnosti, dva glavna faktora koja sprječavaju afirmaciju i uspon lijeve političke ideje u Poljskoj. Doduše, možda to i nije neka naročito “poljska” priča.

Prema njegovim iskustvima, sve više mladih ljudi počinje obraćati pažnju na poljsku povijest, što ga jako raduje. To je uostalom i jedna od glavnih zadaća njegove udruge: promoviranje i kultiviranje sjećanja na slavnu poljsku povijest, u kojoj se opetovano referira na “uklete vojnike”. Pritom izražava zgražanje činjenicom da su tek ove godine iskopana neka tijela tih vojnika u centru Varšave, i to zalaganjem Instituta za nacionalno sjećanje (koji je ključna institucija u izgradnji mita o “ukletim vojnicima”, ali i nove PiS-ove historijske naracije). Upravo na tu “skandaloznu nebrigu” njegova udruga pokušava ukazati i djelovati u suprotnom smjeru. 

Ipak, ako bismo htjeli vremenski odrediti prvu značajnu javnu manifestaciju rastućeg trenda pop-nacionalizma, “mode na patriotizam”, jedan od ključnih trenutaka prema Macieju Gduli bio bi 11. studenog 2010. Toga datuma svake godine u centru Varšave održava se tzv. Marš neovisnosti (Marsz niepodległości), koji je do 2010. bio uglavnom slet profašističkih skupina i brojio je po nekoliko stotina učesnika. Te 2010. godine intelektualci i novinari okupljeni oko novina Gazeta Wyborcza pokrenuli su javnu debatu te žestoko kritizirali mogućnost takvog skupa u centru Varšave i pokušali ga zablokirati zajedno s ljevičarskim i antifašističkim organizacijama. Međutim, to je izazvalo kontrareakciju i na marš je te godine došlo oko deset tisuća ljudi, a organiziran je i Odbor potpore odražavanju marša, u kojem su između ostalog bili i već spomenuti Janusz Korwin-Mikke te Paweł Kukiz. Sljedeće godine, isto intelektualno središte organiziralo je svoj alternativni patriotski marš Šarena neovisnost, koji je trebao promovirati liberalne vrijednosti. Međutim, istoga dana na “pravom” Maršu neovisnosti skupilo se oko dvadesetak tisuća ljudi, da bi idućih godina taj broj samo rastao – jedne godine dosegao je brojku od sto tisuća. Gdula ključnim smatra upravo taj antiestablišmentski bunt, snažnu reakciju na Gazetu Wyborczu, simbol elite, glasilo koje je ’90-ih godina predstavljalo glavno intelektualno središte koje je reproduciralo dominantnu ideologiju koja je bila neupitna i imala status zdravog razuma. No, utjecaj Gazete Wyborcze počeo je slabiti pojavom interneta i alternativnih desnih internetskih portala za koje je Gazeta bila izvor bijesa. Ni sam Grzegorz naravno ne podnosi spomenute novine, a pogotovo ne, kako mi u razgovoru tvrdi, “laži koje objavljuju o Poljskoj”. 

Marš neovisnosti i dalje se održava, a od 2009. godine parole su ipak nešto omekšale, pa se sada izbjegava otvoreni fašizam. No, i dalje se glavne poruke svode na smrt komunistima, multi-kulti Europi, a ksenofobni repertoar na prošlogodišnjem Maršu održanom pod sloganom “Poljska za Poljake, Poljaci za Poljsku” upotpunjen je islamofobijom. Zanimljivo je da je to upravo marš mladih koji dolaze iz cijele Poljske na jedan dan u Varšavu pokazati svoje domoljublje, a zapravo iskazati svoje frustracije i bijes nezavidnom ekonomskom situacijom u kojoj se nalaze, kao i općenitom besperspektivnošću. Gdula govori da se tu ne radi o klasi potpuno deprivilegiranih, kako se često simplificira, već velik broj učesnika pripada nižoj srednjoj klasi, koji primjerice naprosto nemaju posao ili rade u prekarnim uvjetima, a imaju diplome, ili ne mogu dalje napredovati i popeti se na društvenoj ljestvici jer nemaju diplome. 

U svakom slučaju, istraživanja potvrđuju da je upravo ta skupina u najvećoj mjeri pogođena liberalnim ekonomskim reformama tijekom poljske tranzicije. Naime baš oni zarađuju najmanje, u najvećem postotku zaposleni su u prekarnim uvjetima, često bez prava na godišnji, bez ušteđevina, bez socijalnih prava. Činjenica pak da svoje nezadovoljstvo izražavaju dominantno posredovanjem nacionalističkog jezika i slike svijeta, videći u LGBT populaciji, komunistima i izbjeglicama krivce i najveću prijetnju, ne znači da ne postoji lijeva priča. Postoji, i upravo je Razem, nova lijeva stranka, bila prva koja je počela sustavno govoriti o fenomenu prekarijata, također žestoko kritizirajući liberalne elite i tranzicijski model, kao i perifernu poziciju koju Poljska zauzima u Europskoj Uniji. Međutim, Razem je na parlamentarnim izborima osvojila mršavih 500 tisuća glasova, odnosno skromnih 3,62% potpore, procent oko kojeg se i danas kreće u anketama. Od povećanja potpore među biračima još je manje zamisliva situacija da će se nezadovoljstvo mladih u skorijoj budućnosti izražavati masovnim razemovskim marševima solidarnosti s eksploatiranim medicinskim sestrama, obespravljenim ženama i sve češćim žrtvama ksenofobnih napada diljem Poljske. Dio odgovora na pitanje zašto je tomu tako, možda nudi i Grzegorzeva priča. 

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura participacije koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Studentski zbor Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu, u sklopu europskog projekta EU Educa, organizirao je 22. veljače okrugli stol o aktualnoj kurikularnoj reformi, njenim političkim implikacijama i odrazu na visoko školstvo u Hrvatskoj. Gosti tribine bili su voditelj Ekspertne radne skupine za provođenje Cjelovite kurikularne reforme Boris Jokić, naslovni docent s Fakulteta političkih znanosti Tihomir Žiljak te bivši ministar znanosti, obrazovanja i sporta Vedran Mornar. Bili su pozvani i ministar Predrag Šustar te predsjednica saborskog Odbora za obrazovanje, znanost i kulturu Gordana Rusak, no oni su se ispričali drugim obavezama. Svakako, popis sudionika gotovo je garantirao zanimljivu raspravu, ali ona je nekako izostala. 

Pozornicu je bez sumnje osvojio bivši ministar koji je s jednom rukom u džepu i flomasterom u drugoj ruci prisutnoj publici crtao krivulju ekstrema. Naime, tako izgleda današnje hrvatsko društvo, objasnio je, na jednoj strani su “lijevi” ekstremisti, na drugoj “desni”, no sreća je za društvo i kurikularnu reformu što su oni tek na krajevima krivulje, a u sredini smo “mi”, većina. Dok su ovi desni napadali ministarstvo, naprimjer, zbog uvođenja zdravstvenog odgoja u škole, zapravo njegovog četvrtog modula koji je na kraju predmet i srušio na Ustavnom sudu, ili građanskog odgoja zbog promocije “ekstremno liberalnih stajališta” i “rodne ideologije”, termina koji je skovala Katolička crkva, s lijeve se strane nalaze oni koji su od ministra zahtijevali reakciju pri postavljanju replike kipa Majke Božje Lurdske u zadarskoj osnovnoj školi koju je izradila ravnateljeva sestra, a koji je zid iza kipa prekrio imitacijom špilje, okružio ga cvijećem te pod kip postavio natpis Ja sam Bezgrešno Začeće. Mornar je na tribini istaknuo da ga ni jedna ni druga strana nisu pokolebale da u tim slučajevima, jednostavno, ne reagira. No, zato se rado odazvao audijenciji kod kardinala Josipa Bozanića koji se, tvrdi bivši ministar, složio da “deca moraju učiti o spolnosti”. 

Vedran Mornar i njegove izjave na spomenutoj tribini ipak su za ovaj tekst samo ilustracija, no više nego značajna. Uspio je Mornar na tribini izjaviti da hrvatski obrazovni sustav ne može biti u gorem stanju, govoreći upravo o kurikularnoj reformi kao mogućnosti promjene dosadašnje paradigme, no, kao što se pokazalo sljedećih dana, ta je izjava bila podosta podcjenjivačka.

Na dan objave prvih dvadeset dokumenata kurikularne reforme, mediji su objavili članak koji je novi ministar Šustar napisao za Riječki teološki časopis u listopadu 2012. godine, zajedno s kolegicom Aleksandrom Golubović, pod naslovom “Znanost i religija kod Ruđera Boškovića”, u kojem pitanje evolucije ostavlja otvorenim, kao i ideju da je Bog stvorio svijet: “Čini se da do sada teorija evolucije nije ponudila konačna rješenja, što nam i dalje ostavlja prostor za Boga kao dizajnera”. Dio znanstvene zajednice pozvao ga je na ostavku, a on ih je pozvao na raspravu: “Ova rasprava je jedna od najžilavijih i najtradicionalnijih u povijesti znanosti i povijesti filozofije, to je argument dizajna. Taj argument dizajna ima svoje pobornike s jedne i druge strane, rasprava je vrlo akademska i članak koji smo mi napisali analizira samo logiku argumenta”. Ipak, ta je dva stajališta teško pomiriti iz znanstvene perspektive – radi se o argumentu koji ne dolazi iz spektra znanosti, a koji se koristi da bi objasnio ono što znanost ne može potvrditi. Radi se, jednostavno, o različitim polazištima koja ne otvaraju prostor za raspravu već samo za opredjeljivanje – propitujemo li ili bespogovorno vjerujemo. 

Ako smo i pomislili da se radi o slučaju koji će biti zaboravljen čak i lakše od “mladenačkih” zapisa ministra kulture Zlatka Hasanbegovića u časopisu Nezavisna država hrvatska kojih se on i dan-danas nije odrekao, iz reformske Vlade stručnjaka dolazi nova potvrda da postoji razlog za zabrinutost. Ministar znanosti, obrazovanja i sporta za zamjenika je 25. veljače dobio Hrvoja Šlezaka, nastavnika geografije iz Osnovne škole Kuršanec, člana predsjedništva stranke Hrast Ladislava Ilčića, ključnog čovjeka za pitanja obrazovanja u Karamarkovu timu koji je pregovarao s Mostom. Šustar je novinarima nakon sjednice Vlade izrazio nadu kako će Šlezak biti velika podrška na području odgoja i obrazovanja “s obzirom na njegovo iskustvo”. Svakako, ovoj Vladi i ovom društvu treba više praktičara, a manje profesionalnih političara, kao što je i kurikularnu reformu iznijelo više od 400 praktičara iz cijele Hrvatske te je tim bottom-up pristupom ona zaista postala zalog njene održivosti.

Iako, takve su usporedbe deplasirane s obzirom da do sada objavljeni kurikularni dokumenti ne sadrže isključive stavove niti nose snažni ideološki zalog, osim onog usmjerenog na učenika i njegov razvoj u misleći i kritički subjekt, uglavnom u skladu s vrijednostima zapisanim u članku 3. Ustava Republike Hrvatske. Zamjenik ministra Šlezak, osim što ne vlada osnovama informacijske pismenosti pa ostavlja vlastiti Facebook profil otvoren javnosti, na njemu, kao jedinom mjestu gdje možemo saznati stavove čovjeka koji će direktno utjecati na razvoj sustava obrazovanja, nalazimo na podatke koji potvrđuju sve ono što smo o Hrastovim, Grozdovim i uimeobiteljaškim stavovima o životu i svijetu – već znali. Nije naodmet na ovom mjestu ponoviti i činjenicu da je za predsjednicu Hrastovog ogranka u Zagrebu pred posljednje parlamentarne izbore izabrana Nevenka Lončarić Jelačić, viša savjetnica za nacionalne programe u Agenciji za odgoj i obrazovanje, upravo onom dijelu Agencije koja odlučuje o načinu provedbe i sadržaju, naprimjer građanskog i zdravstvenog odgoja. Prije te funkcije radila je kao ekspert za stručno usavršavanje nastavnika i razvoj kurikuluma te kao savjetnica za ljudska prava i vjeronauk u Ministarstvu Ljilje Vokić.

Prema predstavljenom prijedlogu proračuna za 2016. Ministarstvu znanosti, obrazovanja i sporta smanjen je proračun za čak dva posto, posve u suprotnosti s trendovima u razvijenim zemljama i preporukama Europske komisije, dok su predviđeni rashodi Državnog proračuna veći za 2,4 milijarde kuna. Do sada, oko 80 posto proračuna MZOS-a odlazilo je na plaće nastavnika, znanstvenika i ostalog osoblja, a ostatak je raspodijeljen na materijalne troškove i kapitalne investicije poput izgradnje i popravaka škola, prijevoz srednjoškolaca i participacije u troškovima studija. Kurikularna reforma temeljena je na Strategiji obrazovanja, znanosti i tehnologije, a paralelno s njom radi se na ostalim strateškim ciljevima: projektu e-škola, licenciranju ravnatelja i nastavnika u osnovnim i srednjim školama, izradi modela vanjskog vrednovanja škola, strategiji obrazovanja odraslih i strukovnog obrazovanja te promjenama programa na visokim učilištima gdje se educiraju nastavnici i učitelji. Nije bez razloga na tribini kojom je ovaj tekst otvoren Vedran Mornar istaknuo da će o kvotama za upis na fakultete odlučivati država, dok će ostatak upisanih fakulteti morati financirati sami.

Gdje će se rezati? I zašto? Te, najvažnije: hoće li odluke o preraspodjeli sredstava u ovom već osiromašenom, a prevažnom resoru, uopće doprijeti do javnosti ili ćemo se opet baviti pitanjem što je bilo prije, zmija ili jabuka?

Sve jači utjecaj i promidžba Katoličke crkve u Hrvatskoj negativno se odražava na ljudska prava žena, na što upozoravaju nevladine feminističke, LGBTIQ i ljudsko-pravaške organizacije. U sklopu novog projekta, umjetnica istražuje mehanizme Katoličke crkve i njenih “produžetaka”, koji pod parolom “u ime obitelji”, “u ime roditelja”, “u ime života”, pokušavaju zadobiti kontrolu nad poljem seksualnosti, zadirući u područja zdravstva, obrazovanja i pravosuđa. Dok Crkva “rodnu ideologiju” proglašava svojim najvećim neprijateljem, rijedak glas feminističke teologije nema puno prostora. U isto vrijeme Hrvatska nazaduje po pitanju rodne ravnopravnosti iz perspektive Konvenicije Ujedinjenih naroda o uklanjanju svih oblika diskriminacije žena, čija je potpisnica od 1992. godine.

Recentni rad Milijane Babić zasniva na performativnoj umjetničkoj praksi i potom se u formi umjetničke dokumentacije prezentira u muzejsko-galerijskom kontekstu, često se razvijajući u smjeru konceptualno specifičnih dugotrajnih akcija u javnom prostoru. Polazišna točka njezinog rada je vlastita pozicija žene i umjetnice, koju propituje u svojem neposrednom okruženju.  

Milijana Babić diplomirala je likovnu umjetnost na Tehnološkom institutu u Durbanu (Južnoafrička Republika) i magistrirala na Akademiji za likovnu umjetnost i dizajn u Ljubljani. Dugogodišnja je suradnica festivala Mesto žensk u Ljubljani. Od 2007.do 2014. godine surađuje sa Akademijom primijenjenih umjetnosti u Rijeci. Članica je udruženja umjetnika Delta 5 i SIZ u Rijeci. Izlagala je na brojnim izložbama u zemlji i inozemstvu.

Piše: Vatroslav Miloš

Svijet je prošloga tjedna šokirala fotografija utopljenog dječaka Alana Kurdija koju je na obalama turskog Bodruma snimila fotografkinja Nilüfer Demir. A što dolazi nakon šoka? “Fotografija se ne može promatrati mimo konteksta i teksta koji joj daje značenje”, piše Davor Konjikušić u Novostima, “Njena lažna ‘mitska’ istinitost i potencijal da posluži kao dokaz i dalje u konkretnom slučaju govori samo jedno: dječak je mrtav. U medijskom spektaklu ona naglašava ‘humanitarnu krizu’ i ne prati je dublji kontekst, kao što ni fotografija nesretnog Kevina Cartera iz Sudana nije promijenila sudbinu izgladnjele djevojčice koju je fotografirao, ali jeste njegovu jer se godinu dana kasnije ubio. Ovako plasirana ona je tek nova roba koja izaziva zgražanje, mučninu, šok, tugu i nemoć, ljutnju i sažaljenje, ali istovremeno u medijskom spektaklu gubi potencijal da pozove na širu društvenu reakciju unutar Europe”. Bez obzira na zapravo neobvezujuće, odnosno individalne apele onih koji predstavljaju pojedine institucije (poput pape Franje i finskog premijera Juhe Sipile) nedostaje, nastavlja Konjikušić, istina o tome da su “svi poginuli u Egejskom moru poginuli zbog posljedica izgradnje europske ograde podignute između Grčke i Turske”. I dokle god nećemo početi govoriti istinu, onih najavljenih 800 tisuća izbjeglica koje će Njemačka zbrinuti i dalje će umirati na obalama i zidovima Europe u pokušaju da ostvare svoje pravo na život. Odnosno, kako piše Robert Misik u Die Zeitu, “kao da postoje dvije stvarnosti: s jedne strane imamo nevjerojatnu patnju i vlade koje svojim disfunkcionalnim politikama pokušavaju ograditi svoje zemlje. S druge strane imamo val pomoći, ustanak volontera (…) koji čine sve što je u njihovoj moći”. Pitanje je samo koja će od ovih dviju stvarnosti opstati. 

U svibnju ove godine izašla je knjiga Preživljavati usprkos, zbornik radova posvećen humanistu, filozofu, znanstveniku i književniku Ivanu Supeku. Zbornik s tekstovima Saše Blagusa, Dijane Ćurković, Srđana Gavrilovića, Hajrudina Hromadžića, Višnje Jankov, Gorana Jerasa, Marine Kelave, Tomislava Tomaševića i Ivane Zagorac uredio je Nikola Biliškov, kemičar, znanstveni suradnik na Institutu Ruđer Bošković i aktivist Sindikata Akademska solidarnost. Biliškov je u intervjuu za tportal rekao da se na rad na takvom zborniku odlučio prvenstveno jer se čini da su Supekove ideje, u godini kada se obilježava stota obljetnica njegova rođenja, gotovo pa zboravljene: “Supek je utjelovljavao onaj Kangrgin poziv na ‘kritiku svega postojećeg’ i prema tome on nije bio omiljen ni u jednom sistemu u kojem je živio. (…) On se uvijek zalagao za humanizam i socijalnu pravdu. A nakon 1991., brzo se ugasila njegova radost zbog osamostaljenja Hrvatske zbog protivljenja onom režimu. Supek je bio čovjek koji je živio svoje ideale, no oni nikada nisu bili na liniji. Dodao je i da, odgovarajući na pitanje o refašizaciji društva, “Crkva u našem društvu ima veliku snagu, ne samo preko vjeronauka u školama nego još više zbog toga što su katolički, vjerski sadržaji integrirani u sve predmete, osim matematike”. 

“Postoji pojam koji sjajno opisuje na što se u doba društvenih mreža svelo kritiziranje, odnosno ‘kritika’ koju bi u ovom slučaju bilo teško opisati čak i negativnom definicijom, no što se ukazuje kao fenomen dijametralno suprotan kritikalnosti, a posebno kriticizmu u kantovskom smislu. Pojam o kojem govorimo spada u buzzwords, riječi druge vrste zujanja koje kreiraju beskrajnu jeku u umu adresata, moćne riječi nabijene ispraznom pompoznošću”, piše Neven Svilar u tekstu koji se, na primjeru posthumnih lauda Terryju Pratchettu i Arsenu Dediću, bavi kritičkim diskursom u doba društvenih mreža.  

Izraelsku televizijsku ekipu koja priprema dokumentarac o koncentracijskim logorima na otoku Pagu na dojavu je građana presrela policija, izvještava HRT. Naime, na području uvala Slana i Metajna početkom su se Drugog svjetskog rata nalazila dva koncentracijska logora u kojima je u jednom trenutku bilo internirano čak osam tisuća ljudi. Izraelski su dokumentaristi, zajedno s Danijem Novakom čija su baka i teta bile zatvorene na tom području, snimali priču, a mještani su pozvali policiju zbog “neovlaštenog snimanja škole”. Podsjećamo, prije dvije godine spomen-ploča žrtvama Slane i Metajne uništena je pod okriljem noći. 

U posljednjem broju The London Review of Books Frederic Jameson osvrće se na knjigu Time Travel: The Popular Philosophy of Narrative Davida Wittenberga: “Znanstvena fantastika nije jedini žanr masovne kulture koji u odnosu spram ‘visoke književnosti’, a specifično spram modernizma, nailazi na probleme. Jednako je lako odbaciti sponu između Jamesa i Wellsa, kao što je i odbaciti ideju da Dostojevski (a kamoli Kralj Edip) ima ikakve veze s detektivskom pričom. Kako idemo prema Orlandu ili Pynchonu, uvjerenje o nespojivosti ostaje, ali argumente je sve teže poduprijeti pa i artikulirati”. 

Potpisi pomoćnog biskupa zagrebačkog Valentina Pozaića i sisačkog biskupa Vlade Košića na peticiju za uvođenje ustaškog pozdrava “Za dom spremni” u službenu vojnu upotrebu nisu se ni osušili, a oglasila se matična im organizacija. Tako je predsjednik Hrvatske biskupske konferencije, zadarski nadbiskup Želimir Puljić, uz propovijed o praksama i procedurama demokratskog društva, a komentirajući postupke dva visokorangirana dužnosnika svoje kongregacije, izjavio da možda ne bi bilo loše da spomenuta inicijativa bude predmetom kakvog referenduma. Puljić, naime, smatra da ustaški pozdrav “Za dom spremni” zauzima, njegovim riječima, “područje dvoznačnosti i nejasnoće”. Budući da se radi o predstavniku čitave kaste prilično verzirane u tim područjima – uzmimo samo “područje nejasnoće” Vatikanskih ugovora ili “područje nejasnoće” održavanja misa za ratne zločince ili u crkvenim krugovima iznimno popularno “područje nejasnoće” pedofilije – zapravo možemo biti iznimno počašćeni njegovom prilično nejasnom analizom stanja stvari.

Mreža mladih Hrvatske prošloga je tjedna upozorila na sve besmisleniju prasku i zloupotrebu mjere Stručnog osposobljavanja bez zasnivanja radnog odnosa (SOR). Reagirajući na “potrebu“ Ministarstva unutarnjih poslova za čak 208 kandidata, a i proljetni poziv HRT-a za 51 kandidatom, iz MMH-a poručuju: “Budući da je zabrana zapošljavanja u javnim službama još uvijek na snazi, državne institucije su shvatile kako je jedini način rješavanja problema manjka vlastitih kapaciteta taj da neprestano angažiraju nove kandidata putem SOR-a, čime se zamjenjuje zapošljavanje putem ugovora o radu. Zabrinjavajuć je i podatak da je, od ukupnog broja mladih koji su prošli kroz SOR u javnom sektoru, tek nešto manje od 40% pronašlo posao unutar šest mjeseci od završetka SOR-a. Država tako indirektno umanjuje prava (mladih) osoba koje ulaze u javnu službu, u situaciji kad se ona sama nema hrabrosti suočiti s potrebom sveobuhvatne reforme javnog sektora“. Istovremeno, Dora Levačić za Bilten piše o “promašenim analizama i promašenim mjerama“ kojima se pokušava riješiti problem nezaposleni, posebice nezaposlenosti mladih koja je 2013. godine iznosila 50 posto.  

Izbjeglička kriza kojoj svjedočimo razotkrila je svu jalovost europskih institucija, ali i spremnost pojedinaca na iznimnu solidarnost. I dok, primjerice, Hrvatsku muči što i kako sa 550 izbjeglica iz Sirije i Sjeverne Afrike u naredne dvije godine, berlinsko sveučilište Humboldt odlučilo je izbjeglicama u zimskom semestru otvoriti svoja vrata i primiti ih kao gostujuće studente.  

“Koncept javnih institucija poput muzeja ili galerija od svojih je početaka vezan uz određene prosvjetiteljske ambicije, kao i političku potrebu jačanja kohezije zajednice. Ti su motivi, međutim, posljednjih desetljeća izgubili na važnosti, a primat u velikoj mjeri ustupili komercijalnim interesima”, piše Ana Kutleša i na primjeru aktualnih tendencija u financiranju kulture u gradu Zagrebu pokušava doznati odgovor na pitanje iz naslova teksta: Javne kulturne institucije ili ugostiteljsko-turističke atrakcije?.

The Experimental Music Yearbook (Eksperimentalni muzički godišnjak) je virtualni repozitorij koji kompozitorima, izvođačima i javnosti daje uvid u metode i stilove umjetnika koji djeluju u području eksperimentalne glazbe. Među ovogodišnjima izdanjima, koje je odabrao gostujući urednik Travis Just, je i esej Julie Holter posvećen “vrisku” kao kompozicijskom elementu na primjeru Danteovog pakla Laure Steenberge.