U sklopu programa prikazuju se dva filma Borisa Charmatza. Prvi je Levée, koreografski isječak sastavljen od 25 istovremenih gesti koje nijedne oči ne mogu uhvatiti odjednom; labirintsko djelo, izgrađeno na dugačkom kanonu pomičnih gesta, predstava koju je nemoguće prikazati u cijelosti. Drugi je film Les Disparates, rad plesnog dua koji čine Boris Charmatz i Dimitri Chamblas, nastao za vrijeme festivala Nouvelles Scènes 1994. u Dijonu.

Prije projekcija održat će se i razgovor sa stručnjakinjama iz područja plesne umjetnosti: Katjom Šimunić, plesnom istraživačicom i teoretičarkom, Ivom Nerinom Sibilom, plesnom kritičarkom i kuratoricom te Alexandrom Madsen, plesnom umjetnicom, dramaturginjom i kuratoricom programa u ZPC-u. Diskusije će pružiti dublji uvid u Charmatzov rad i kontekst suvremenog plesa, istovremeno otvarajući prostor za razmjenu ideja i razmišljanja.

Plesni dodaci jedinstven su spoj razgovora i projekcija, uz plesne filmove, snimke predstava i dokumentarce posvećene plesnoj umjetnosti.

Ulaz je besplatan, ali uz prethodnu rezervaciju zbog ograničenog broja mjesta. Više informacija potražite ovdje.

Početkom listopada Ivana Slunjski i Katja Šimunić predstavile su u Zagrebačkom kazalištu mladih koncept Instituta za istraživanje i arhiviranje plesa u nastajanju. Radi se o nezavisnoj organizaciji koja bi pružala teorijsko-znanstveno i arhivsko uporište umjetničkoj plesnoj praksi i srodnim izvedbenim disciplinama. Višegodišnji projekt mapiranja sadašnjosti hrvatskog suvremenog plesa započeo je praćenjem procesa rada na predstavi Glečer autorskog kolektiva u sastavu Pavle Heidler, Ana Horvat, Silvia Marchig i Sonja Pregrad. Prikazana je videodokumentacija nastanka plesne predstave kao dokument procesa rada (od prostora za probe preko generalne probe i premijerne izvedbe) koje je samo po sebi novo umjetničko djelo. No, Ivana Slunjski, koja se posljednjih 15 godina bavi kritikom i teorijom plesa, Glečer je pratila ne samo kao dokumentaristica već s namjerom da mu poslije pristupi analitički i teorijski u kontekstu hrvatske suvremene plesne scene, kaže da dokument procesa rada umjetničkog djela sam po sebi nije umjetnost, “ali iz dokumentirane građe može nastati novo umjetničko djelo”.

U kontekstu povijesti plesne umjetnosti, teško je govoriti o dokumentiranju i arhiviranju, prvenstveno zbog nedostatka i nedostupnosti (fizičkih) materijala, ali i činjenice da se ples smatra efemernom umjetnošću, umjetnošću trenutka. Zanimalo nas je kakva je situacija s arhiviranjem suvremenog plesa odnosno na koji je način moguće stvoriti arhiv žive umjetnosti. “Model kakav predlažemo nije isključivo usmjeren na arhiviranje, važnija je odrednica istraživanje. Predloženi istraživačko-arhivski model ustraje na dinamičnoj razmjeni, dokumentiranju i pohranjivanju građe i istodobnom kritičkom propitivanju i istraživanju pohranjenoga, na višerazinskom kontekstnom potkrepljivanju plesne umjetnosti, potičući pluralnost mišljenja i stalno angažirano i argumentirano reinterpretiranje arhivirane građe, uključujući i nova tumačenja ustaljenih interpretacija plesne povijesti. Rečeno se jednako odnosi na teorijska istraživanja i na umjetničke pristupe mogućim ponovnim izvođenjima pohranjene plesne građe (remakes, re-enactments, re-workings)”, kaže Slunjski. 

Institut bi se ponajprije temeljio na digitalnom pohranjivanju građe, što bi potencijalnim korisnicima uvelike olakšalo pristup informacijama: “Želimo stvoriti mjesto koje bi i umjetnicima i teoretičarima i studentima i svima zainteresiranima bila baza za istraživanje. S obzirom da kod nas svih ovih godina otkad bilježimo kontinuitet suvremene plesne umjetnosti, dakle govorimo od 1960-ih do danas, ne postoji sustavna teorijsko-znanstvena potpora plesu, a još manje da je ona institucionalizirana, to je djelomično razlog zašto je ples u usporedbi s drugim umjetnostima akademski i društveno marginaliziran. Krajnji je čas da se to promijeni. Istraživačko-arhivski institut, kad bi zaživio u punoj snazi, svakako bi pridonio vidljivosti i društvenom valoriziranju plesne umjetnosti”. 

Upitana na koji način arhiv može uključiti plesnu zajednicu u arhiviranje, Slunjski smatra da je možda najvažnije da takav proces prođu učenici plesnih škola i studenti plesnog odsjeka ADU-a kao jednu od metoda upoznavanja s vlastitom plesnom poviješću. “S aspekta aktiviranja također je zanimljivo umjetnički upravljano arhiviranje, odnosno razvoj vlastitih umjetnikovih modela dokumentiranja kao sastavnog dijela kreativnog procesa. Ako institut doista postane bazom korisnih i dostupnih informacija, kako je zamišljeno, onda će svaki ozbiljan istraživač, teoretičar, kritičar, novinar ili student posegnuti za njima”. S obzirom na to da je projekt u ranoj razvojnoj fazi, pokretači nisu odlučili koji bi model financiranja i/ili samofinanciranja bio najprimjereniji okolnostima u hrvatskoj kulturi i društvu. “U Europi ima uhodanih i uspješnih primjera sličnih organizacija od kojih bismo voljeli učiti, jedan od njih je, primjerice, Udruženje njemačkih plesnih arhiva. Kao sljedeći korak planiramo izradu elaborata kojom ćemo obuhvatiti i problematiku financiranja i održivosti”. 

Sljedeće su izvedbe Glečera 3. i 4. prosinca u ZKM-u kada je najavljen nastavak dokumentacije procesa, ovaj put uz sudjelovanje publike i dokumentiranje njihovih reakcija.

“Odmičući se od tradicionalnih koncepata arhiva koji pohranjuju selektiranu prateću građu nekog umjetničkog čina, time pogodujući jedinstvenom i isključivom interpretiranju povijesti, predlažemo dinamičan istraživačko-arhivski multimedijski prostor koji kritički propituje arhivirane artefakte i usporedno dokumentira umjetnički i istraživački rad, omogućujući njihovu dalju recepciju, re/interpretaciju, prevrednovanje i istraživanje. Takav dinamičan koncept usmjeren je arhiviranju i dokumentiranju i suvremenosti i povijesti, i materijalnih artefakata i njihovih digitaliziranih supstituta, a obuhvaća arhiviranje i digitaliziranje ostavštine umjetnika, digitaliziranje prateće građe o projektu/umjetniku, umjetnički upravljano arhiviranje (artist-driven archives), dokumentiranje umjetničkog procesa i prostora izvedbe, arhiviranje mišljenja publike”, najava je događanja. 

Vodeći se principima aktivističkoga arhiviranja, Ivana Slunjski i Katja Šimunić u Zagrebačkom kazalištu mladih, 9. listopada u 18 sati, predstavit će koncept instituta za istraživanje i arhiviranje plesa kao nezavisne organizacije koja pruža teorijsko-znanstveno i arhivsko uporište umjetničkoj plesnoj praksi i srodnim izvedbenim disciplinama te, kao prvi projekt toga instituta u nastajanju, višegodišnji projekt mapiranja sadašnjosti hrvatskog suvremenog plesa, koji je započeo praćenjem procesa rada na izvedbi Glečer autorskog kolektiva u sastavu Pavle Heidler, Ana Horvat, Silvia Marchig i Sonja Pregrad. 

“Pozivamo publiku da nam kaže koje informacije preferiraju, koje medije prate (tiskovne, internetske), kakav im način pisanog posredovanja o plesu nedostaje. A kolege, plesne umjetnike i medijske pratitelje plesa da s nama podijele u dijalogu svoje probleme predstavljanja plesne umjetnosti u medijima.”, najava je razgovora.

Kritički parkour Vole li mediji ples? bit će održan u petak, 6. lipnja, u 11 sati u Zagrebačkom plesnom centru.

Razgovor vodi Katja Šimunić, nezavisna plesna istraživačica, a gosti su Ivana Slunjski, kritičarka izvedbenih umjetnosti i Dražen Ilinčić, televizijski novinar i književnik.

Glavna je urednica časopisa Iva Nerina Sibila, a uredništvo čine Maja Đurinović, Katja Šimunić i Željka Turčinović te likovna urednica Nada Dogan.

Kretanja 19/20 posvećena su Milani Broš (1930 – 2012), začetnici Komornog ansambla slobodnog plesa. Kroz tri generacije ovog ansambla prošli su mnogi koji su obilježili, a i danas bilježe razvoj domaće plesne scene. Značenje KASP-a, pored brojnih inozemnih gostovanja i nagrada dobivenih na festivalima i natjecanjima, od Ljubljane preko Palerma do Pariza, i danas je neprocjenjivo za povijest suvremenog plesa u Hrvatskoj. Nasljeđe KASP-a ostaje nezaobilazna činjenica povijesti ne samo suvremenog plesa u Hrvatskoj, nego i avangardnih tendencija cijele polovice prošlog stoljeća.

O plesnoj umjetnici i pedagoginji te radu i nasljeđu KASP-a pišu Ivana Slunjski, Maja Đurinović, Nikša Gligo, Tuga Tarle, Katarina Kolega, Jasna Čižmek Tarbuk, Marjana Krajač, Mirna Žagar, Seadeta Midžić, Agata Juniku, Žak Valenta, Ivana Peranić, Branko Banković, Larisa Navojec i Silvia Marchig.

Izvor: Hrvatski centar ITI

Bit će posvećen pitanju arhiviranja plesa i srodnih izvedbenih formi, kao i arhiviranju znanja o plesu (u digitalnom obliku) sa željom da se otvori rasprava o organiziranju njihove dostupnosti zainteresiranoj javnosti. Sugovornici na okruglom stolu govorit će o izvedbenim umjetnostima inherentnoj zagonetki memorije, te o konkretnim iskustvima i problemima s kojima su se susretali u sklopu svojih arhivskih istraživanja. 

Posvetit će se također mogućnostima i izazovima koji su im se otkrivali, kako u istraživanju i pokušaju organizacije građe, tako i u pokušaju njene prezentacije, bilo da se radi o umjetničkom, znanstvenom ili jednostavno projektu entuzijasta. Puno se građe nalazi isključivo u privatnom posjedu stručnjaka, daleko od očiju javnosti i dostupno je samo putem privatnih kanala i preko poznanstava. Budući da se radi o materijalu od općeg interesa, bilo bi od velike važnosti pobrinuti se za razvoj infrastrukture koja bi omogućila širu dostupnost takvih materijala, osobito u ovom vremenu sužavanja javno dostupnog znanja i njegove komercijalizacije. 

Cilj okruglog stola je dijagnoza trenutnog stanja, svojevrstan pregled dosadašnjih aktivnosti u tom smjeru, te ideje i modeli kako bi se organizirala protočnija struktura za razmjenu postojećih materijala.

Sugovornici okruglog stola su Rok Vevar, slovenski teoretičar i kritičar plesa, koji je svoj privatni privremeni arhiv slovenskog plesa u svom stanu otvorio javnosti, u zamjenu za digitalizaciju korištenih materijala umjesto članarine; Katja Šimunić, plesna praktičarka i teoretičarka koja će govoriti o plesu specifičnim načinima memoriranja i transmisije u dvostrukom registru dokumenata te oralne i tjelesne memorije; Nives Sertić, interdisciplinarna umjetnica koja od 2009. istražuje arhivu MM centra SCZG-a u sklopu svog umjetničkog projekta, koji će ubrzo rezultirati interaktivnom web stranicom i digitaliziranim foto arhivom; Aneta Stojnić, teoretičarka i umjetnica koja će predstaviti projekt istraživanja povijesti suvremene plesne scene u Beogradu pod nazivom Tigrov skok.

Okrugli stol će moderirati Iva Nerina Sibila, plesna umjetnica i kritičarka, te urednica časopisa za plesnu umjetnost Kretanja.