Slijedeći feminističko-marksističku kritiku ljubavi, umjetnosti i rada kao buržoaskih konstrukata, Garcia i Mollona skiciraju jedan novi neumjetnički manifest, promišljajući političku ekonomiju našeg vremena. Predlažu komunističko razumijevanje umjetnosti, rada i ljubavi, kao autonomnih i oslobođenih prostora u kojima geste i privrženosti reproduciraju život u zajedničkom dobru.

Razgovor/performans nadovezuje se na projekt Janje moje malo (Sve što vidimo moglo bi biti i drugačije), niz izložbenih epizoda temeljenih na Zbirci Kontakt i posvećenih umjetniku Mladenu Stilinoviću, koje su se odvijale u Zagrebu i Londonu 2016. i 2017. godine. Kustosice projekta bile su Što, kako i za koga / WHW u suradnji s Kathrin Rhomberg i Emily Pethick. Na događaju će biti predstavljena i publikacija posvećena ovom projektu, nedavno objavljena na engleskom jeziku u nakladi Sternberg Pressa. 

Riječ je o izdanju koje obuhvaća opsežnu vizualnu dokumentaciju niza izložbi, uz novo naručene tekstove teoretičara i književnika Branislava Dimitrijevića, Miguela A. Lópeza, Oxane Timofejeve i Marine Vishmidt, te razgovor o nastajanju izložbe s kustosicama Ekaterinom Degot, Anom Janevski, Emily Pethick i Marion von Osten. Knjigu je dizajnirao Dejan Kršić.

Razgovor Garcie i Mollone zamišljen je kao dijalog s radom Mladena Stilinovića, u kojem se umjetnik kritički bavi tranzicijom iz socijalizma u kapitalizam u jugoslavenskom društvu, kroz duhovite performanse i rad kojim razotkriva nadrealnost državne birokracije i tržišne ideologije u postsocijalističkoj tranziciji.

Dora García je umjetnica i profesorica koja radi na Nacionalnoj umjetničkoj akademiji u Oslu. Kao umjetnica, sudjelovala je na brojnim umjetničkim izložbama, uključujući Skulptur Projekte Münster (2007.), Venecijanski bijenale (2011., 2013., 2015.), Bijenale u Sydneyu (2008.), Bijenale u São Paulu (2010.) i dOCUMENTA 13 (2012.). Radovi su joj većim dijelom performativni, a bave se pitanjima zajednice i individualnosti u suvremenom društvu. 

Massimiliano (Mao) Mollona je antropolog, pisac i filmski redatelj koji radi na Odsjeku za umjetnost (DAR) na Sveučilištu u Bologni. Specijalizirao se za ekonomsku i političku antropologiju te antropologiju umjetnosti. Bavi se projektima vezanim uz teme ekstraktivizma, klasne i radničke borbe. Jedan je od osnivača Instituta za radikalnu imaginaciju (IRI) i Laboratorija za urbano dobro (Atena).

Razgovor i promocija održat će se na engleskom jeziku.

O pojedinim epizodama i aspektima popularnog Janjeta napisao sam već nekoliko tekstova za različite publikacije i emisije, a osnovni podaci već su dovoljno puta ponovljeni da ih ovdje mogu samo ukratko navesti za informaciju neupućenim čitateljima, ako ih uopće ima. Prije svega, projekt je bio posvećen sjećanju na velikog hrvatskog umjetnika Mladena Stilinovića, jednog od pionira regionalne neoavangarde i Nove umjetničke prakse, koji je preminuo u srpnju 2016. Umjesto da mu prirede konvencionalnu posthumnu retrospektivu kakva umjetniku njegovog karaktera ne bi bila primjerena, agilne WHW-ice (uz već spomenute, to su i Ivet Ćurlin i Nataša Ilić) udružile su snage s bečkom kustosicom Kathrin Rhomberg, zaduženom za brigu o austrijskoj zbirci Kontakt u vlasništvu Erste grupe i ERSTE fondacije, koja se s vremenom prometnula u jednu od najvažnijih kontinentalnih zbirki umjetnosti Istočne i Jugoistočne Europe. Na stranu sporenje oko smisla privatnih umjetničkih zbirki koje imaju svoje prednosti i ograničenja, činjenica je da Kontakt danas predstavlja jedno od značajnih vrela za istraživanje regionalne umjetnosti druge polovice 20. stoljeća, ali i današnjice, budući da su u zbirci zastupljeni i suvremeni autori. S obzirom na to da su i brojni Stilinovićevi radovi dio zbirke, činili su okosnicu projekta u kombinaciji s onima koji su u vlasništvu umjetnikove udovice, povjesničarke umjetnosti, kustosice i kritičarke Branke Stipaničić (koja je, nota bene, članica međunarodnog stručnog savjeta zbirke) te radova brojnih drugih umjetnika/ica, što hrvatskih i jugoslavenskih, a što stranih. Također, namjesto jedne ogromne izložbe organizirane su četiri relativno male (prva, druga, treća i četvrta, dok je peta epizoda bila konferencija), a šesta je kao veliko finale projekta podrazumijevala povratak WHW-a na mjesto gdje je 2000. godine započeo njihov zajednički rad izložbom po kojoj su si i nadjenule ime ― Što, kako i za koga, povodom 152. obljetnice Komunističkog manifesta ― u Meštrovićev paviljon, odnosno Dom Hrvatskog društva likovnih umjetnika u Zagrebu. Stoga sa zatvaranjem posljednje epizode nije tek stavljena “točka na i” jednog projekta, već je na neki način i zaokružen određeni dugogodišnji ciklus djelovanja WHW-a, poslije kojeg dolazi vrijeme za nove pustolovine.

Nema potrebe ovdje nabrajati sve umjetnike i umjetnice koji su izlagali u sklopu Janjeta od početka do kraja projekta, jer ih je bilo stvarno mnogo, ali ipak ćemo istaknuti neke prisutne na posljednjoj epizodi, koji su se predstavili publici starim i novim radovima te performansima i predavanjima izvedenima i održanima na otvorenju. U Galeriji Nova fotograf i filmaš Boris Cvjetanović izložio je svoju epohalnu foto-seriju snimljenu tijekom štrajka rudara u Raši kraj Labina u Istri 1987. godine, koja se nakon dugo vremena mogla ponovno razgledati u potpunosti, dok je beogradska konceptualna i performans umjetnica Milica Tomić priložila rad I am Milica Tomić iz 1999., u kojem je istraživala različite prirode i primjere naracije etničkih i drugih identiteta u tadašnjoj Srbiji i bliskim joj europskim zemljama, a Želimiru Žilniku uvršten je Crni film iz 1971., jedno od egzemplarnih ostvarenja filmskog vala kojem je dao ime (ili je bilo obrnuto?). S druge strane, umjetnici mlađe generacije Siniša Ilić i Tina Gverović (uz Marka Tadića ovogodišnja predstavnica Hrvatske na Venecijanskom bijenalu) za šestu epizodu skupa su osmislili izvorni rad Kolaž s autoputa, koji je bio izložen u stanu Softić kao kombinirana predmetna i video-instalacija s fokusom na njihove dosadašnje zajedničke preokupacije ― odnose tijela, identiteta, prostora i migracija, ne samo povodom recentnog vala s Bliskog Istoka nego na ljudske psihološke i planetarne seobe uopće (dakako, u kontekstu većinski umreženog svijeta čije se razdaljine svakim danom sve više smanjuju, pojednostavljuju i lišavaju neotkrivenog). Dvoje umjetnika uključilo je i nekoliko samostalnih radova koji su dosljedno širili i zaokruživali navedene teme.

Na samom otvorenju performanse su priredili Slovak Roman Ondak (Otpor), Britanac Tim Etchells (Work Files), češka grupa u sastavu Boris Ondreička, Jan Zavarsky i Vit Havranek (Diskurzivni zaključak o ‘Bijelom prostoru u bijelom prostoru’ Stana Filka) te Sanja Iveković (revamp performansa Repetitio est Mater, koji je izvela plesačica Zrinka Užbinec) i Slaven Tolj (vrlo kratka i upečatljiva bezimena izvedba s gorenjem upaljača u tami, prije nego što je i umjetnika i publiku prekrio sveobuhvatni mrak). Ponajveći utisak na mene ostavila je izvedba Tima Etchellsa koji je neurotičnim jezikom i nervoznim gestama improvizirao ubrzani govor na temu kompleksnih i često brutalnih odnosa Britanaca i otočkih imigranata, što je bilo poprilično snažno i neodoljivo, a izgledalo je i zvučalo gotovo kao da elektronički post-punk i rap duo Sleaford Mods iz Nottinghama nastupa u zagrebačkoj galeriji. Dakle, Etchells je imao energije više nego za dvojicu! Nije ni čudo što je otvorenje koje je tako počelo završilo povećim tulumom. Dan prije samog otvorenja ruska je umjetnica Victoria Lomasko, čiji je mural samostalno krasio prostor Galerije Prsten (i s kojom smo već objavili intervju), održala kratko predavanje o svojoj najnovijoj knjizi Druge Rusije, osebujnoj zbirci slikovnih bilješki iz neposredne i problematične stvarnosti najveće svjetske države, kao i obično raslojenu klasnim, etničkim i mnogim drugim suprotnostima. Bio je to uzbudljiv uvid u okruženje donekle različito od našeg, ali svejedno vrlo blisko.

Sveukupno uzevši, svih šest epizoda Janjeta svojim su mi doista brojnim aktivnostima omogućile naredna opažanja i zaključke. Kao prvo, usprkos svojoj dugotrajnosti, kompleksnosti i relativnoj zahtjevnosti za shvaćanje široj publici (što samo po sebi nije i ne može biti krimen, jer ipak je potrebno uložiti određeni napor da bi se proniknulo u bilo što vrijedno spomena), cijeli projekt ni u jednom trenutku nije mi se učinio suviše pretenciozan ili hermetičan, nego je podijeljen u manje cjeline odnosno epizode svojim recipijentima pristupao nenametljivo i demokratično. Proučavanje raznolikih postava od studenog 2016. do svibnja 2017. omogućilo je razumijevanje načina na koje se može raščlaniti i interpretirati ogromna umjetnička građa, a radovi kombinirati jedni s drugima bez da kustos nasilno prekrojava njihove veze i da njegovo autorstvo u izboru i oblikovanju postava ipak bude jasno vidljivo. Drugo, postavi svih epizoda bili su u dijelovima logički diseminirani na više međusobno vrlo različitih lokacija u gradu, promišljeno razmještenih duž užeg i šireg središta, što je otvorilo zanimljive mogućnosti drugačijeg i svježijeg mentalnog mapiranja grada te stvaranja novih, individualnih ruta pri čemu su sami posjetitelji bili pozvani aktivno sudjelovati u izvedbi izložbi, koje ovaj put definitivno nisu bile samo statički skupovi umjetnina u bijelim kockama.

Lokacije koje su udomile umjetnine i umjetnike tijekom projekta Janje moje malo bile su, dakle, Galerija Nova, stan Softić i Dom HDLU te Galerija Forum u Teslinoj ulici, Galerija Greta i Galerija VN (obje u Ilici), Galerija Miroslav Kraljević u Šubićevoj, Galerija SC u Savskoj, Institut za suvremenu umjetnost na Trgu kralja Tomislava, Društvo arhitekata Zagreba na Trgu bana Jelačića, arhiv Sanje Iveković, kino Tuškanac, izlog književnog kluba Booksa u Martićevoj, Institut Tomislav Gotovac u Krajiškoj ulici i Pogon Jedinstvo na Trnjanskom nasipu. Očito je da su ovolikim brojem lokacija bili periodično aktivirani puni kapaciteti nekih od ključnih gradskih punktova posvećenih suvremenoj umjetnosti i to većinom onih vezanih uz izvaninstitucionalnu kulturnu scenu, mada ne isključivo. Upravo je manjak, odnosno potpuni izostanak isključivosti jedna od važnijih vrijednosti koje je Janje utjelovilo te kao takvo predstavlja jedan od mogućih modela koegzistencije civilnih i gradskih udruženja i institucija, na dobrobit sviju. Horizontalna hijerarhija organizacije suradnje i kustoskog rada, inače karakteristična za WHW, ponovno je poslužila kao putokaz kako se dobri projekti na križanju alternativnog i institucionalnog kulturnog polja mogu voditi otpočetka do kraja tako da samo sudjelovanje u njima, na bilo kakav način, postupno postaje kulturni kapital održiv u budućnosti. Bio bi to treći zaključak proizašao iz mog iskustva viđenja ovih izložbi, a pritom u slučaju Janjeta sreća nije samo treća!

Premda je zagrebačka etapa putovanja Janjeta (našeg malog) završena, poslije ljetnog raspusta predstoji mu još jedna, jesenska etapa u londonskom Showroomu, gdje će biti izložene fotokopije i faksimili posvećeni propitivanju korištenja “eksperimentalnih i otvorenih izložbenih struktura u oživljavanju protusistemskih i protukomercijalnih strategija umjetničkog stvaralaštva iz vremena kad su mnoga ključna djela iz kolekcije Kontakt stvorena”. Kako će to funkcionirati u jednom od samih središta visokomercijalnog, globalnog umjetničkog tržišta i kulturnih industrija per se, to ćemo još vidjeti, pa se nadamo sadržajnoj razglednici iz Londona dostojnoj ostavštine Mladena Stilinovića, čovjeka koji je volio skromne umjetničke forme, knjige i fanzine i rukom pisane i na prave adrese usmjerene poruke, sitne ali obvezujuće. S pravom.

Serija izložbi Janje moje malo – Sve što vidimo moglo bi biti i drugačije posvećena je Mladenu Stilinoviću, umjetniku koji je ironično, a opet pronicavo i u pravoj mjeri, te aktivno komentirao društvenu zbilju ovih prostora, prateći mijene uzrokovane prijelazom iz jednog političkog sustava u drugi, od sedamdesetih godina 20. stoljeća naovamo. Za organizaciju serije izložbi koja se simultano odvija u više manjih alternativnih galerijskih prostora u gradu zaslužan je međunarodno priznat kustoski kolektiv Što, kako i za koga/WHW u suradnji s Kathrin Rhomberg. Kustosice su posegnule za umjetničkim radovima iz bečke kolekcije Kontakt, zbirke neovangardne, konceptualne i postkonceptualne umjetnosti srednje, istočne i jugoistočne Europe. Upravo je konceptualna umjetnost u sedamdesetima poslužila kao poligon za Stilinovićevo formiranje u jednog od najznačajnijih suvremenih umjetnika ovih prostora.

U tijeku je četvrta epizoda koja, u maniri prethodnih, želi osigurati vidljivost heterogenim umjetničkim praksama od šezdesetih naovamo. Radi se o razdoblju razgranjavanja autoreferencijalne umjetnosti s tendencijom propitivanja poznatog svijeta i društvenog poretka. Pojavom postmoderne teorije i kritike stvoreno je zaleđe za procvat suvremene umjetnosti. U ovoj seriji izložbi, što je njena osobita vrijednost, umjetnici otvaraju problematiku marginaliziranih i tabuiziranih tema poput seksualnosti, starenja i smrti, odnosa prema tijelu i ulogama institucija. Želeći rasvijetliti ono što je za širu javnost ostajalo u mraku, najčešće iz ideoloških razloga, kroz sve epizode provlači se pitanje pozicije moći i društvene uvjetovanosti pojedinca jer, kako znamo, vladajući politički režimi uvijek su s blagim prijezirom gledali na bilo kakvu vrstu umjetničke slobode.

Pitanje prostora, njegove političnosti, značenja i reprezentacije, kontinuirano se prelijeva i u četvrtu epizodu. Prostor postaje okvir za izložbene narative, uključujući potpunu transformaciju prostora Galerije Nova, prostor u svojevrsnom napetom mirovanju u stanu Softić, klasičan modernistički prostor bijele kocke u Galerijama Forum i Miroslav Kraljević te repliku vrlo dobro poznatog prostora u Institutu za suvremenu umjetnost.

Stan Softić politički je najnabijeniji prostor i postoji u vremenu između nečijeg dolaska i odlaska. Sav namještaj prekriven je bijelim plahtama, što isprva izaziva osjećaj nelagode i čuđenja, naprosto jer se takav postav inače ne očekuje. Međutim, u kustoskom kolektivu WHW ne radi se konvencionalno, što je i rezultiralo stvaranjem scenografije za razvijanje političkog narativa na zidovima građanskog stana s pogledom na Jelačićev trg. Pri ulasku u stan čeka vas Stilinovićeva Eksploatacija mrtvih, koju se teško obuhvaća letimičnim pogledom i jednoznačnom interpretacijom. Ona je, u svakom smislu, veća od vas. Osim što magično privlači svojom formom, rasporedom i kolačima kao sastavnim dijelom kompozicije, nameće višeslojnost kao jedan od glavnih aduta. Stilinović se istovremeno obračunava s tradicijom konstruktivizma, suprematizma i geometrijske apstrakcije te umirućim znakovima koji gube svoje značenje u sutonu socijalističke Jugoslavije. Postavljen u novom kontekstu političke suvremenosti i odnosa lijevo-desno, i danas je taj rad itekako aktualan.

Osim izazova iščitavanja djela, postavljeni su i oni fizički. Naime, pri prolasku stanom, zamjećujete televizor na podu na kojemu se vrti nešto što nalikuje na španjolsku sapunicu. Neki će vjerojatno ostati razočarani kad shvate da se ne radi o najnovijem nastavku njihove omiljene telenovele, već o videoradu Sanje Iveković. Također, želite li pogledati film Neše Paripovića, pripremite se na provlačenje između namještaja i zida do kraja hodnika. Ne preporučuje se dugotrajno gledanje ukoliko ste i mrvicu klaustrofobični. Bilo kako bilo, vrlo efektno i kreativno. Mapa crteža Partizani Đorđa Andrejevića Kuna posebno je zanimljiva jer je pronađena u knjižnici stana. Bacite li pogled prema trgu, iz distancirane pozicije stana, sjetite se svih revolucionarnih događaja u tom prostoru, i posljedično, utjecaja na oblikovanje današnjeg hrvatskog društva. Možda se radi o poveznici s kojom se nije otpočetka nužno računalo, no zasigurno dolazi kao lijep okidač za promišljanje.

Na tragu Stilinovićeve ideje u Eksploataciji mrtvih, reaktualizirana je Posljednja futuristička izložba slika 0,10 Kazimira Maljeviča u Institutu za suvremenu umjetnost. Originalno postavljena u Petrogradu 1915. godine, gdje je uključila poznato Maljevičevo djelo Crni kvadrat, na posjetitelje je trebala utjecati svojim duhovnim smislom, ne toliko radikalnom formom. U katalogu izložbe priloženo je fiktivno Maljevičevo pismo u kojemu govori kako ne može umrijeti, budući da nastavlja biti inspiracija drugim umjetnicima. Maljevič traga za boljim, čišćim, uzvišenijim svijetom, što se u pozadini podcrtava videoradom Rabiha Mrouéa, suvremenog libanonskog umjetnika, gdje rušenje stare kuće simbolizira rušenje zastarjelih tradicija.

U Institutu je izložen i rad Gorana Trbuljaka Ja, Ben, potpisujem sve koji se kontekstualizira uz njegov katalog. Međutim, puno je zanimljivija Trbuljakova samostalna izložba u Galeriji Forum temeljena na jednoj slici Vlade Kristla iz ciklusa Pozitivi, nastaloj 1961. godine. Jedna slika postala je svojevrsna studija slučaja za proučavanje odnosa između umjetnika i režima, s obzirom na to da Kristl, zbog svoje nonkomformistične prirode, nakon zabrane prikazivanja jedne političke satire napušta Jugoslaviju i više se nikada ne vraća.

Matična galerija kolektiva WHW radikalno je promijenila svoj izgled. Galerija Nova pretvorena je u tamnu komoru u kojoj se prikazuju filmovi egzistencijalističkog karaktera Josefa Daberniga. U filmu River Plate depersonalizirani subjekti lijeno provode vrijeme uz rijeku u napuštenom industrijskom pejzažu. Film WARS nastavlja motiv svojevrsnog beznađa i lutanja, prikazujući vlak u kojemu radnici moče krpe u kantama, čiste pod, čekaju goste, dosađuju se i gledaju u daljinu… Jedino se, sudeći po zvuku gibanja po tračnicama, vlak kreće u nekom smjeru. Kakva prekretnica. Nakon što ste uzbuđeno i znatiželjno prolazili kroz dosad spomenute postave, ovaj vas nekako uspori.

Ako se to i dogodilo, šetnja do Galerije Miroslav Kraljević će vas otrijezniti. Ondje vas čekaju autori mlađe generacije Ana Vuzdarić i Marko Gutić Mižimakov, naklonjeni suvremenim tehnologijama i uvođenju virtualne stvarnosti u izložbeni narativ. U prostoru istovremeno minimalističkom i pomalo futurističkom, autori potiču na interakciju s posjetiteljem, motivirajući na otkrivanje Aninih priča kojima možete pristupiti putem QR kodova ili Markovo simulirano postojanje u prostoru galerije. Vjerojatno zvuči zagonetno i komplicirano, ali ovako se barem ne otkriva previše. Zanimljiv detalj su infantilno olovkom ispisana slova na zidu u shemi osnovnoškolske pisanke, čime je ostavljen pisani trag kao podsjetnik na Stilinovićev umjetnički rukopis. Uključivanjem mlađih autora, stvorena je lijepa sinergija između starije i novije generacije suvremenih umjetnika.

Nakon ovog kraćeg pregleda, može se zaključiti kako je navedene galerije poželjno posjetiti više puta. Zaista nije klišej ako kažem kako ćete svaki put uočiti nešto novo, primijetiti kako se radovi stavljaju u međuodnose, naglašavaju, negiraju i potiho komentiraju jedni druge. Uostalom, svaki put kada ste u centru Zagreba, možete otići u jedan od prostora, budući da je centar grada za vrijeme trajanja ciklusa Janje moje malo postao nezaobilazan punkt za upoznavanje sa suvremenom umjetnošću koja istovremeno upire prstom u teme pred kojima još uvijek prečesto zatvaramo oči. Jedna od posebnosti, ujedno svakako i prednost, alternativan je karakter prostora uključenih u ovaj projekt, s besplatnim ulazom i lakom dostupnošću i otvorenošću za širu publiku. Iako živimo u konvencionalnom društvu koje se još uvijek divi uljima na platnu ili mramornim skulpturama s kraja 19. i početka 20. stoljeća, već je iznenađujuće velik broj ljudi prepoznao kvalitetu projekta koji fizički udaljene lokacije ujedinjuje u koherentnu idejnu cjelinu. U tolikoj mjeri da više niste sigurni što je život, a što umjetnost – ono što je svojim likom i djelom utjelovljivao i Mladen Stilinović.

Četvrta epizoda serije izložbi Janje moje malo traje do 25. ožujka. Peta epizoda projekta već je održana, i to u formi dvodnevnog seminara na temu Što nakon kolekcioniranja?.

Filmovi evociraju povijesne veze između filma, rada i gledanja, ali otvaraju i pitanja transformacije statusa rada u suvremenim institucijama te novoinstitucionaliziranim praksama.

Tijekom 2015. i 2016. BADco. je zajedno s nekolicinom pozvanih umjetnika (Slaven Tolj, Nataša Antulov, Platforma 9.81 i dr.) naseljavao prostore riječke tvornice Benčić, zagrebačkog Centra za nezavisnu kulturu i mlade POGON Jedinstvo i nikad dovršenog Doma mladih u Splitu u trajanju od 24 sata i u njima izvodio i snimao elemente svoje predstave 1 siromašan i jedna 0, organizirao projekcije filmova, diskusije i rad s filmskim statistima, specifičnim filmskim radništvom.

Instalacija BADco. u stanu Softić i diskusija Kada dolazi institucija? dio su BADco. projekta Vremenske bombe, instalacija je nastala u sklopu platforme Upgrade! Instalaciju su koproducirali BADco., Kava Film, WHW, Platforma 9.81 i Drugo more.

U izložbi Janje moje malo (Sve što vidimo moglo bi biti i drugačije) kustosica Što, kako i za koga/WHW u suradnji s Kathrin Rhomberg uz BADco. sudjeluju Chto Delat, Keti Chukhrov, Sanja Iveković, Eva Koťátková, KwieKulik, Ashley Hans Scheirl, Mladen Stilinović.

Treća epizoda projekta Janje moje malo (Sve što idimo moglo bi biti i drugačije) u Galeriji Nova, stanu Softić i u POGON Jedinstvu sučeljava prizore svakodnevice različitih temporalnosti i ishodišta kako bi otvorila pitanje mogu li nove institucije i odnosi nastati na temeljima starih – ili prvo trebalo rušiti stare? Izložba predstavlja umjetničke radove koji razmatraju uloge institucija kroz koje djeluju mehanizmi društvene reprodukcije i kontrole, no koje su istodobno i mjesta mogućeg otpora i rekonfiguracije.

Treća epizoda sedmomjesečnog projekta Janje moje malo (Sve što vidimo moglo bi biti i drugačije) započinje u četvrtak 15. prosinca u POGONU Jedinstvo projekcijama filmova, razgovorom i otvorenjem izložbe provokativnog ruskog umjetničkog kolektiva Chto Delat, nastavlja se u petak 16. prosinca otvorenjima novih izložbi u Galeriji Nova i stanu Softić i traje do 4. veljače sljedeće godine. Predstavit će se radovi umjetničkih kolektiva BADco. i Chto Delat te umjetnika Keti Chukhrov, Eve Koťátkove, KwieKulik, Ashley Hans Scheirl i Mladena Stilinovića. Znameniti rad Sanje Iveković iz 1979. godine, Trokut, ovom se prilikom po prvi put se izlaže u Hrvatskoj.

Nova programska epizoda sučeljava prizore svakodnevice različitih temporalnosti i ishodišta kako bi otvorila pitanje mogu li nove institucije i odnosi nastati na temeljima starih, ili ih je najprije potrebno rušiti.

Izložba predstavlja umjetničke radove koji razmatraju uloge institucija kroz koje djeluju mehanizmi društvene reprodukcije i kontrole, no koje su istodobno i mjesta mogućeg otpora i rekonfiguracije. Nastali u širokom vremenskom rasponu od unazad četrdesetak godina do danas, predstavljeni radovi neizbježno se upisuju u kontekst političke i ekonomske tranzicije tzv. Istočne Europe, ali i u odnosu na širu, globalnu, društvenu tranziciju u kojoj se centralistička unitarna kontrola države policentrično raspršila u tržišno ustrojene regulacije prividnih izbora kojima se maskira rastuća sistemska represija.

Izložba reflektira široki sklop tema koji razmatraju odnose rada i pitanja mogućeg preustroja kulturnih institucija (BADco. u stanu Softić), načine kako korektivne društvene institucije posreduju kreativnost i normiraju znanje i zdravlje (Eva Koťátková), ulogu nuklearne obitelji i ljubavnih odnosa kao nultih točaka društvene subordinacije (Keti Chukhrov, KwieKulik), te iskustva tijela, roda i kolektiviteta kao nositelja pobune (Chto Delat, Sanja Iveković, Ashley Hans Scheirl i Mladen Stilinović u POGONU Jedinstvo i Galeriji Nova).

Kustosice cjelokupnog projekta su Što, kako i za koga/WHW u suradnji s Kathrin Rhomberg.

Instalacija BADco. u stanu Softić i diskusija Kada dolazi institucija dio su BADco. projekta Vremenske bombe. Izložba otvorena u Institutu Tomislav Gotovac u sklopu druge epizode traje do 22. prosinca. Čitaonica u prostoru Showrooma Galerije Nova može se posjetiti do 04. veljače, dok se Arhiv Sanje Iveković u Savskoj 1 može posjetiti po dogovoru, uz prethodnu najavu mailom.

Više o projektu potražite na službenoj i Facebook stranici.

Druga epizoda sedmomjesečnog projekta Janje moje malo (Sve što vidimo moglo bi biti i drugačije) započinje u utorak, 29. studenog otvorenjima izložbi u Galeriji VN u 18 sati, Galeriji Greta u 19 sati i Institutu Tomislav Gotovac u 20 sati. 

Nastavljajući kritičku kontekstualizaciju zbirke Kontakt iz Beča i produbljujući neke od tematskih cjelina predstavljenih u prvoj epizodi, druga epizoda fokusira se na pitanja seksualnosti unutar privatne i javne sfere te društvenog odnosa spram procesa starenja i smrti. 

Institut Tomislav Gotovac, posvećen istraživanju, zaštiti i promociji rada Tomislava Gotovca, djeluje u stanu u kojem je umjetnik proveo posljednje godine života. Institut predstavlja svojevrsnu “zatečenu” instalaciju nastalu specifičnim Gotovčevim tretiranjem nađenih i svakodnevnih predmeta i njegovim sveobuhvatnim pristupom kojem je, u maniri radikalnih umjetničkih praksi 20. stoljeća, cilj bio brisanje granica između života i umjetnosti. U dijalogu s Gotovčevim kontinuiranim interesom za konfrontaciju s malograđanskim predrasudama i za transformativne mogućnosti tijela u javnoj sferi, u Institutu će biti izložena site-specific instalacija ruskog suvremenog umjetnika Nikolaja Olejnikova, člana grupe Chto Delat, te dio fotografskog ciklusa poljske umjetnice Ewe Partum Samo-identifikacija (1980.). Ciklus Ewe Partum u kojem umjetnica stvara začudne kompozicije umećući svoje golo tijelo u fotografije urbanih scena Varšave nastavlja se u Galeriji Greta, gdje će biti izložen s radovima Mladena Stilinovića i VALIE EXPORT. 
Teme vezane za pitanja društvene uvjetovanosti odnosa prema tijelu, rodnim stereotipima, seksualnosti, starenja i smrti će se u Galeriji VN predstaviti radovima umjetnika različitih generacija: Gete Brătescu, Anne Daučíkove, Tima Etchellsa, Tomislava Gotovca, Iona Grigorescua, Tibora Hajasa, Nikolaja Olejnikova i Artura Żmijewskog. Izbor radova Tomislava Gotovca, posuđenih iz zbirke Sarah Gotovac, u Galeriji VN uključuje i prvi put izlaganu seriju Humor, duhovitu i nekorektnu seriju kolaža koja ismijava sve oblike društvenih konvencija vezanih uz seksualnost i njenu reprezentaciju.

Kustosice cjelokupnog projekta su Što, kako i za koga/WHW u suradnji s Kathrin Rhomberg.

Druga epizoda projekta Janje moje malo (Sve što vidimo moglo bi biti i drugačije) završava 22. prosinca. Za vrijeme trajanja druge epizode i dalje su otvorene izložbe u Galeriji Nova i stanu Softić, a treća epizoda započinje 16. prosinca novim izložbama u Galeriji Nova, stanu Softić i prostoru Pogona Jedinstvo.

Više potražite na službenoj i Facebook stranici.

Ovim predavanjem organizatorice iz kustoskog kolektiva WHW će najaviti izložbu Ausländer raus! njemačkog redatelja i umjetnika Christopha Schlingensiefa, koji će biti održana početkom prosinca u sklopu projekta Početi najbolje što se može (Kako govorimo o fašizmu?).

Kathrin Rhomberg je nezavisna kustosica, ko-kustosica dugoročnog programa Former West i dopisni član bečke Secession. Godine 2011. kurirala je izložbu Christoph Schlingensief – Strah u srcu stvari. Njeni prijašnji kustoski projekti uključuju: 6. berlinski bijenale, paviljon Češke i Slovačke na 53. venecijanskom bijenalu, Ion Grigorescu: u tijelu žrtve 1969–2008 u varšavskom Muzeju moderne umjetnosti, Sanja Iveković. Opća opasnost. Radovi 1974–2007 (s Natašom Ilić), Projekt migracija i Manifesta 3 u Ljubljani.

Izvor: WHW

Projekt organizira i koordinira nizozemski BAK, “baza za suvremenu umjetnost” sa sjedištem u Utrechtu. Upravo je u ovom centru otvorena izložba njemačkoga kazališnog i filmskog redatelja, autora i umjetnika Christopha Schlingensiefa (1960-2010), Fear at the Core of Things kustosice Kathrin Rhomberg. 

Osnova je izložbe kompleksna multimedijska instalacija The Animatograph – Iceland-Edition, metafora za univerzalnu pra-naraciju u formi rotirajućeg stroja kojim upravlja posjetitelj. Instalacija Animatograph, naslovljena prema izvornom nazivu za projektor iz rane filmske povijesti, kombinira elemente vizualnih i izvedbenih umjetnosti. Osnovni dio instalacije čini pokretni podij, izum Richarda Wagnera, ujedno snimač i projektor slike i zvuka. Schlingensief kombinira duhovne tradicije Sjeverne Europe, Afrike i Azije s filmskim vizijama vagnerijanske interpretacije legende o Svetom Gralu u tehnički Gesamtkunstwerk.

Također su izloženi projekt Ausländer raus—Bitte liebt Österreich iz 2000. godine, o kojemu će Matthias Lilienthal, direktor berlinskoga kazališta Hebbel am Ufer, održati predavanje i film Das deutsche Kettensägenmassaker iz 1990. godine. Izložbu prati i filmski program osmišljen radi boljega upoznavanja Schlingensiefova filmskog opusa.

Podsjetimo, na prošlogodišnjem Venecijanskom bijenalu, Njemačkome paviljonu koji je u potpunosti bio posvećen djelu Christopha Schlingensiefa dodijeljen je Zlatni lav za najbolje nacionalno sudjelovanje. Izložbu u Njemačkom paviljonu kurirala je Susanne Gaensheimer. U sklopu prošlogodišnjeg Eurokaza predstavljena je retrospektiva radova ovog prerano preminulog umjetnika i redatelj koji je za sebom ostavio impozantan opus kazališnih predstava, opera, akcija i filmova. 

Schlingensief, iznimna umjetnička figura druge polovine 20-og stoljeća, svojim je djelima nadilazio granice umjetničkog, društvenog i kulturnog, često djelujući subverzivno i zasigurno politički nekorektno što je ujedno i ključ za čitanje njegove umjetnosti. Kao radikalan humanist koji je prezirao društvene gradacije i malograđanski snobizam, izgradio je hrabar, iskren, radikalan i duboko osviješten umjetnički opus.

Izložba u BAK-u ostaje otvorena do 29. travnja 2012. godine.

Matija Mrakovčić