Između dominantnog sektora komercijalnih medija koji prekrivaju većinu radijskih, televizijskih i internetskih frekvencija i javnih medijskih servisa, stisnuo se (ili se možda pomalo širi) treći sektor medija – područje koje zauzimaju neprofitne medijske inicijative proizašle sa scene civilnog društva, koje su u Europi najpoznatije kao community mediji.  

Iako se u europskom kontekstu ne može govoriti o revoluciji trećeg medijskog sektora, primjeri poput Irske i Velike Britanije pokazuju da se medijski trendovi mijenjaju i to u korist trećeg sektora. Te trendove prati, ali i stvara krovna europska zagovaračka organizacija trećeg sektora medija Community Media Forum Europe (CMFE), koja je nedavno – od 17. do 19. studenog – održala i svoju prvu godišnju konferenciju u Nicosiji, gdje je okupila stotinjak sudionika sa scene community medija, ali i predstavnike regulatora iz državnih resornih agencija i nadležnih tijela EU-a. Uoči konferencije tajnik CMFE-a Salvatore Scifo u Zagrebu je održao radionicu Procesi zagovaranja i modeli financiranja na području neprofitnih medija što je bila prilika da od njega saznamo detalje o aktivnostima CMFE-a, stanju trećeg sektora medija u Europi i primjerima dobrih i loših praksi koji bi se mogli primijeniti na našoj sceni.

KP: Tijekom zagrebačke radionice imali ste priliku “opipati” stanje trećeg medijskog sektora u Hrvatskoj. Kakav je dojam? 

S.S.: Čini mi se da u Hrvatskoj postoji prilično živahna scena trećeg sektora medija i to prije svega u smislu neprofitne medijske djelatnosti. Stvari polagano ključaju ispod površine i zato je vrlo važno povezivanje sa sličnim scenama u drugim dijelovima Europe. Tome će nadam se pomoći i organizacije poput CMFE-a prenoseći ljudima u Hrvatskoj iskustva iz drugih zemalja. Treba istaknuti da CMFE ne donosi gotova rješenja jer smatramo da je ključno poznavanje lokalnog konteksta, povijesnih okolnosti… Zato je dobar početak nedavno osnivanje Mreže neprofitnih medija u Hrvatskoj.

KP: Kakvim se aktivnostima CMFE bavi i koji su konkretni oblici djelovanja organizacije? 

S.S.: Organizacija je osnovana 2004. godine što je bilo potaknuto prazninom na europskoj sceni zagovaranja community medija koja je nastala gašenjem udruženja community radija AMARC Europe koja se našla u financijskim problemima. CMFE okuplja stručnjake za zagovaranje i formiranje politika, broji 90 članova iz 23 europske zemlje, a imamo i pridružene članove iz sjeverne Amerike, Azije i Afrike. Zastupamo interese community medija u središtu Europske unije, Bruxellesu, gdje vodimo brigu o tome da Vijeće Europe, Europska komisija te Europski parlament stvarajući medijske politike i zakone uzmu u obzir ulogu i potrebe community medija. Djelujemo i na nacionalnim i regionalnim razinama u slučajevima kada nas naši članovi zatraže podršku ili pomoć oko pregovora s nadležnim institucijama i drugih zagovaračkih procesa kao što je donošenje zakona i slično. Najnoviji primjer našeg angažmana je mađarski slučaj gdje je postojao dobar zakonski okvir za community medije koji je narušen aktualnim političkim zbivanjima – na što smo morali reagirati. Za sljedeću godinu pripremamo projekt Ocijeni regulativu kojim ćemo kroz niz indikatora provjeriti stanje zakonodavnog okvira i pravilnika o neprofitnim i community medijima. Nadamo se da će se u ocjenjivanje uključiti i naši hrvatski partneri pa da ćemo krajem 2012. imati i komparativne podatke za vašu zemlju. 

 

KP: Kakvi su ti problemi koje dijele europske organizacije? Kakav je općeniti položaj community medija u Europi? 

S.S.: S obzirom na sveprisutno smanjivanje budžeta javnih medijskih servisa u zapadnoj Europi, na što nije imun ni uvijek hvaljeni BBC, sve je manje novca prvenstveno za lokalne programe. S druge strane lokalne privatne stanice umrežavaju se u komercijalne regionalne ili nacionalne mreže i tako nastaje praznina na lokalnoj razini informiranja. Tu je prilika za treći sektor medija – programe koji su u stanju i informirati, i baviti se političkim pitanjima i dati prostor etničkim, vjerskim i drugim manjinama. Postojanje lokalnih, neprofitnih medija, koji proizlaze iz same zajednice izuzetno je važno jer se jedino oni bave temama za koje na komercijalnim ili javnim medijima nema interesa.  

 

KP: Uspijeva li trećem sektoru medija u toj kompliciranoj konstelaciji otvarati nove prostore za svoje djelovanje? 

S.S.: Mogu navesti primjer Velike Britanije, jer tamo se u posljednje vrijeme događaju najveći pomaci. Tamo se treći sektor medija počeo razvijati tek 2004. godine čemu je prethodilo dva desetljeća zagovaranja i kampanja i danas postoji oko 200 radio stanica koje funkcioniraju kao community mediji. Što je još važnije – njihov tematski spektar je vrlo raznolik: tu su programi lokalnih zajednica, etničkih manjina, interesnih skupina, umjetničkih projekata, programi koje djeca rade za djecu… To je jedini medijski sektor koji raste. U nekim drugim zemljama treći sektor postoji već dvadesetak godina i radi se o stotinama radio stanica diljem Europe. Primjerice u Francuskoj postoji osobit način financiranja – od zarade od oglašavanja komercijalnih stanica izdvaja se postotak namijenjen neprofitnom sektoru. Financijska potpora trećem sektoru medija dobro je organizirana i u Austriji, skandinavskim zemljama i u Irskoj, koja ima posebno dobro uspostavljen zakonski okvir i godišnje konferencije predstavnika sektora koje financira država. 

 

KP: Kakva su iskustva suradnje javnih medijskih servisa i trećeg sektora medija? 

S.S.: U Nizozemskoj javni medijski servis na lokalnoj razini zapravo obavlja ulogu community medija tako postoji puno prostora za razvoj suradnje javnih i neprofitnih medija, no treba imati na umu da su javni servisi u nekim zemljama srednje i istočne Europe nekada bili glasnogovornici diktatora i totalitarnih sistema, pa vjerodostojnost takvih medija i danas zna biti upitna. Tako da povezivanje javnog i trećeg sektora medija može biti dvosjekli mač. Ne znam kakva je situacija u Hrvatskoj, no britanski slučaj pokazuje pozitivna iskustva: tamo su Udruženje community medija CMA i engleski regionalni programi BBC-a potpisali memorandum kojim definiraju svoj odnos kao nekonkurentski i određuju sfere moguće suradnje, koja se prije svega odnosi na lokalno izvještavanje koje community mediji mogu obavljati puno bolje jer su i bliži zajednici. Zgodna praksa proizašla iz te suradnje bio je i program razmjene urednika s regionalnih BBC-jevih stanica i s community stanica tako da su i jedni i drugi imali priliku steći drugačije medijsko iskustvo. 

 

KP: Spominjete samo zemlje zapadne Europe, događa li se što u državama na jugoistoku kontinenta? 

S.S.: U Mađarskoj, recimo, postoji solidno razvijena scena community radija, djelomice zahvaljujući djelovanju Central European Universityja u Budimpešti, koji financijski podržava George Soros. Ondje se, naime, priređuju radionice i konferencije koje povezuju ljude zainteresirane za stvaranje neprofitnih medijskih community projekata. U drugim zemljama uglavnom nedostaje sredstava za sustavno razvijanje scene. Prema istraživanju Europske unije iz 2007. godine na području od baltičkih zemlja pa do Grčke stanje je u najblaže rečeno izazovno. Uz Mađarsku iznimka je Poljska gdje postoji nešto što sliči na treći sektor medija, no tamo scena nije jasno definirana jer veliki dio neprofitnih radija povezan je s katoličkom crkvom, pa sektorom uvelike dominiraju vjerski programi. Na području bivše Jugoslavije velika se aktivnost vidi u online medijima što je posljedica nedostatka kritične mase lokalnih aktivista da utječu na promjene zakona i političkih strategija. 

 

KP: Kada su u pitanju neprofitne radio stanice, stanje u Hrvatskoj pomalo podsjeća na spomenuti poljski primjer: od tri neprofitne koncesije, dvije koriste radio stanice u vlasništvu katoličke crkve. 

S.S.: To je razumljivo jer Hrvatska je većinski katolička zemlja, no takvo stanje na sceni nije dobro ako jedno mišljenje dominira neprofitnim frekvencijama, koje bi trebale biti otvorene mnogim drugim glasovima. Mislim da bi se u Hrvatskoj trebala primijeniti iskustva drugih zemalja koje su prošle sličan proces i učiti na njihovim uspjesima i greškama.  

Hrvatska je u nešto drugačijoj poziciji od ostalih zemalja u regiji jer je pred članstvom u EU-u što omogućava pokretanje procesa kao što je usklađivanje s praksama u zemljama Unije. Potrebno je, naravno, obaviti i kvalitetne pripreme što znači da se prije nego što se zatraže frekvencije treba analizirati mogućnosti i ograničenja sektora – istražiti ljudske i tehničke potencijale, prvo pokrenuti internetske radio programe, napraviti pilot-emisije i na osnovi tog iskustva aplicirati za radijske koncesije.

 

KP: Što aktivisti trećeg medijskog sektora mogu očekivati od ulaska Hrvatske u EU – hoće li to donijeti neke nove zakonske okvire ili otvoriti nove fondove? 

S.S.: Morat će se provesti neke strukturne promjene kad su u pitanju nevladine i neprofitne organizacije jer zakonska regulativa koja predviđa da neprofitna organizacija mora registrirati tvrtku da bi se prijavila na natječaj za radijsku koncesiju predstavlja problem. To je u Hrvatskoj – koliko sam čuo – sada zadovoljavajuće regulirano novim zakonom koji predviđa da nakladnici neprofitnih elektroničkih medija mogu biti samo neprofitne organizacije. Korak koji predstoji je udruživanje zainteresiranih organizacija jer samostalnim djelovanjem puno će teže biti dostići cilj. Primjerice, u Bosni i Hercegovini su prilagodili zakonski okvir, no organizacije nisu bile spremne za to i nitko se nije prijavio na natječaj za neprofitnu koncesiju. Tako da se prvo treba međusobno identificirati i stvoriti partnersku mrežu: istražiti želje, potrebe i mogućnosti lokalne scene. Britanska eksplozija neprofitnih stanica dogodila se zato što se scena dobro organizirala: prvo su napravili pilot-programe s kojima su provjerili vlastite potencijale i strukturne prepreke i nakon toga su pristupili potencijalnim financijerima i “policy makerima”.  

Neka dobra zakonska rješenja koja smo uspjeli progurati do razine Vijeća Europe i Europske komisije nažalost nisu obvezujući zakoni za članice tako da se ona neće automatski primjenjivati, no činjenica da je te platforme i deklaracije podržao Europski parlament sigurno će pozitivno utjecati i na ovdašnju situaciju.  

U svakom slučaju razvijenost scene community medija za EU je jedan od faktora razvijenosti pluralizma medija što vjerujem da je za Hrvatsku važan faktor. 

 

KP: Kakav je vaš dojam o stanju pluralizma medija u Hrvatskoj?  

S.S.: Europska unija nedavno je provela studiju o tome kako vrednovati pluralizam medija. Sastavili su listu indikatora u koju su uvrštena i ocjena stanja na sceni community medija: zakonska regulativa, financiranje, infrastrukturna podrška… Studija se primjenjivala samo na zemlje EU-a, ali kada bi se provela u Hrvatskoj čini mi se da bodovi ne bi bili visoki jer tu zapravo postoje samo dva sektora medija: javni i komercijalni. 

 

KP: Sugerirate korištenje online platformi kao početnu fazu procesa, a kako je “online boom” utjecao na razvoj community medija općenito? 

S.S.: Važna posljedica rasta korištenja online medija su nove mreže organizacija i programa nastale uz financijsku potporu EU-ovih fondova. Odličan primjer suradnje postoji između austrijskih, mađarskih i slovenskih organizacija koje rade na razvoju interkulturnog dijaloga. Razvoj online platformi puno je pomogao i u distribuciji programa jer je najjednostavniji i najjeftiniji mediji za koji nisu potrebne dozvole, no – s druge strane – nisam siguran da je i prijem online medija najjeftiniji. FM radio prijemnike danas možete kupiti za nekoliko eura i slušati program bilo gdje bez dodatnih troškova i bez poznavanja novih tehnologija, dok vam za prijem online medija treba računalo, poznavanje tehnologije, pristup mreži… Ne smijemo se fokusirati samo na publiku koja je informatički pismena, jer treba doprijeti do svih društvenih skupina. Otegotna okolnost tradicionalnog radija je, pak, skupoća opreme za emitiranje tako da treba tražiti neki balans između te dvije platforme.

Nakon što je portal Kulturpunkt.hr 2009. godine započeo sa serijom javnih razgovora pod nazivom Doba medija koji su se bavili pozicijom kulture u medijima, novinarskom profesijom te mjestom neprofitnih medija u nacionalnom medijskom prostoru, kao nastavak tih napora i reakcija na probleme s kojima se danas susreću neprofitni mediji, udruge Kurziv i Kulturtreger u 2011. godini zajednički tematiziraju navedenu problematiku. 

Nakon predavanja Kate Coyer, ravnateljice budimpeštanskog istraživačkog Centra za medije i komunikacijske studije (Center for Media and Communication Studies – CMCS) i stručnjakinje za community medije održanog u srpnju ove godine, Salvatore Scifo će u sklopu radionice Procesi zagovaranja i modeli financiranja na području neprofitnih medija prezentirati rad mreže Community Media Forum Europe (CMFE) i dobre primjere zagovaračkih praksi i modela financiranja neprofitnih medija u europskom kontekstu. Cilj je radionice prikupiti informacije i znanja o zagovaračkim aktivnostima u ovom polju te omogućiti predstavnicima neprofitnih medija razmjenu iskustava, kao i razmatranje mogućnosti implementacije pojedinih praksi u hrvatskom kontekstu kako bi se unaprijedio rad i razvoj neprofitnih medija. Na radionici su dobrodošli svi pojedinci s iskustvom rada u neprofitnim medijima i medijima iz područja kulture i civilnog društva.

Predavanja se realiziraju u okviru projekta Prostori govora koji su zajednički pokrenuli portali Booksa.hr i Kulturpunkt.hr s ciljem kreiranja platforme za što intenzivniji govor o stanju suvremenog medijskog krajolika, s primarnim naglaskom na neprofitne medije i medije koji su usmjereni prema području kulture i civilnoga društva. 

Salvatore Scifo je od 2007. tajnik mreže Community Media Forum Europe (CMFE), a trenutno je gostujući istraživač na Turskom savjetu za znanstvena i tehnološka istraživanja (Tubitak) u Istanbulu gdje istražuje alternativne medije u Turskoj. Radio je kao predavač medijskih politika na Institutu European Union i Sveučilištu Marmara, Istanbul (2008–10) te community medija na Odsjeku za primijenjene društvene znanosti na londonskom Metropolitan Universityju (2007–8). Kao doktorand na Istraživačkom institutu za komunikaciju i medije (Communication and Media Research Institute, CAMRI), na Sveučilištu Westminster istražuje razvoj community radija u Velikoj Britaniji od 1997. Do 2007. u sklopu projekta koji će biti dovršen u prosincu 2011. U recentnim publikacijama koncentrirao se na europske politike o community medijima, razvoju community radija u Velikoj Britaniji i studentskim medijima. Prije početka rada na istraživačkim projektima bio je zamjenik voditelja postaje Facolta’ di Frequenza, prve talijanske sveučilišne radio postaje sa sjedištem na Sveučilištu u Sienni (2001-2004). 

Community Media Forum Europe (CMFE) neprofitna je organizacija osnovana 2004. u Njemačkoj, koja se zalaže za jačanje medija trećeg sektora, odnosno neprofitnih medija koji služe lokalnoj zajednici, u procesima donošenja odluka u europskom kontekstu. Mreža broji 90 članova iz 23 zemlje i predstavlja platformu za nacionalne mreže, saveze i projekte aktivne u ovom sektoru. CMFE s jedne strane omogućava članovima da iznesu svoje probleme na europskoj i međunarodnoj razini, a s druge strane predstavlja za europske institucije kanal putem kojeg mogu širiti informacije o relevantnim pitanjima za članove mreže i uključene u rad ovog sektora. 

Mediji su u 20. stoljeću odigrali ključnu ulogu u stvaranju cjelokupnog života, od politike, društva, ekonomije, pa sve do sporta, kulture itd. Razvojem medija, informacije su se prenosile brže, a tehnologija je omogućila da se one diseminiraju simultano sa stvarnim događajima. Unatoč stalnim povicima o slobodi govora i slobodi medija “etika” tržišta je postala jedino mjerilo slobode govora i medija te su, paradoksalno, težnje za raznolikošću i uzmicanjem od despotske ruke politike, urodile upravo suprotnim – stvaranjem unificiranih i jednoobraznih medijskih pojavnosti. Dakle, iako u medijskoj industriji naočigled vlada pluralizam subjekata, raznolikost izvora informacija se sa sve većom komercijalizacijom medija smanjuje a mediji, kako privatni/komercijalni tako i javni, u nastojanju da postignu profit, sve više počinju nalikovati jedni drugima. Paralelno s komercijalnim i javnim medijima počeli su se razvijati i mediji drugačijeg tipa. U ovakvom medijskom okruženju, sve je manje mjesta za sadržaje iz kulture u komercijalnim i javnim medijima, a posebice je na udaru nezavisna i suvremena kultura. U tom smislu, oni nalaze svoje utočište u medijima drugačijeg tipa o kojima se u Hrvatskoj najčešće govori kao o neprofitnim medijima za kulturu. Međutim, zbog nedostatnih potpora, neprofitni mediji za kulturu su pod stalnim pritiskom, a njihova fragmentiranost i nepovezanost dodatno otežava mogućnost jačanja te smanjuje vidljivost. Posljedično, smanjuje se prostor unutar kojeg bi se predstavljala i problematizirala kulturnoumjetnička produkcija, posebice ona vezana uz nezavisnu kulturu i nove umjetničke prakse. Iz tih razloga su udruge Kurziv i Kulturtreger pokrenule projekt Prostori govora koji kroz različite formate stvara poligon za povezivanje neprofitnih medija za kulturu (primarno portala) i transfer znanja i informacija čime se jačaju ne samo ovi mediji već i cijelo polje kulture. Tek sustavnim bavljenjem neprofitnim medijima za kulturu i zagovaranjem poboljšanja njihove pozicije, možemo očekivati da će medijska slika u Hrvatskoj biti unaprijeđena te da će kultura dobiti svoje zasluženo mjesto kao jedna od onih djelatnosti koje doprinose razvoju civilizacijskih i demokratskih vrijednosti.

Projekt Prostori govora podržali su Ministarstvo kulture RH i Gradski ured za obrazovanje, kulturu i sport Grada Zagreba. Radionica će biti realizirana uz podršku Zelene akcija koja je ustupila prostor za održavanje ovog događanja.  

KP

 

Deutsche Welle ovih je dana prenio vijest o tome kako je njemački nobelovac Günter Grass jednu književnu večer u Hamburgu iskoristio kako bi pošteno i bez dlake na jeziku iskritizirao medije, te je svoju kritiku sasuo direktno u lice prisutnim novinarima. Nakon što ih je optužio za senzacionalizam, za to da su im naslovi važniji od analitičkih tekstova i da se ne bave važnim temama već “nečijim cipelama”, okrivio ih je i za loše stanje u državi te za činjenicu da zbog tog stanja građani okreću leđa demokraciji čiji je značaj njegova generacija mukotrpno i godinama spoznavala.

U isto vrijeme, iz Engleske stiže vijest kako se ukida tabloid News of the World pokrenut još 1843. U potrazi za senzacionalističkim pričama nisu prezali čak ni od “hakiranja” telefona javnih i privatnih osoba, što ih je naposljetku koštalo ne samo reputacije, već i same novine. 

Što se to događa s medijima? Je li točna optužba da je internet zaslužan za sumrak tiskanog novinarstva? Gdje su nestali kritički i analitički tekstovi iz privatnih i javnih medija? Jesu li blogovi, portali, društvene mreže i građansko novinarstvo zauvijek promijenili medijsku sliku i možemo li predvidjeti što nam tu donosi budućnost? 

Günter Grass nije prvi koji je kritički progovorio o stanju u medijima; o tome se i u Hrvatskoj razgovara već duže vrijeme. Jedan od doprinosa promišljanju ovog pitanja bili su i javni razgovori koje je 2009. započeo portal Kulturpunkt.hr i koji su se, pod nazivom Doba medija, bavili pozicijom kulture u medijima te novinarskom profesijom. Ista tema je 7. srpnja proširena na stanje suvremenog medijskog krajolika, europske medijske politike i mjesto neprofitnih i “community” medija u medijskom prostoru.

Kako paralelno s krizom komercijalnih i javnih medija bilježimo sve veći rast drugačijih medija koji sve više pariraju onim klasičnima i nude prostor novinarstvu koje evocira Günter Grass, na poziv portala Booksa.hr i Kulturpunkt.hr u Booksi je gostovala Kate Coyer iz budimpeštanskog istraživačkog Centra za medije i komunikacijske studije kako bi dala pregled situacije u europskim zemljama, izdvojila neke primjere dobre prakse europskih zakona i legislative te dala definiciju onoga što se podrazumijeva pod terminom neprofitnog i “community” medija. 

S Kate Coyer smo razgovarali o stanju “community” medija u zemljama članicama EU te zagovaračkim aktivnostima kojima su se regulirala pitanja vezana uz njihov status, rad i financiranje.

KP: Svoje ste predavanje u Booksi posvetili “community” radio-stanicama i “community” medijima, a kako u Hrvatskoj taj termin još nije ušao u upotrebu i ne znamo što se pod tim podrazumijeva možete li nam reći postoji li točna definicija “community” medija na razini EU i što bi oni bili?

K. C.: Riječ koja najbolje opisuje “community” medije je ‘zajednica’. Primjerice, UNESCO definira “community radio” kao “radio stanice koje nastaju u zajednici, za zajednicu, vodi ih zajednica i bave se problemima zajednice”. U omjerima, ne bismo pretjerali kad bismo rekli da 90 posto “community” radija čini zajednica, a 10 posto sam radio.

“Community” medije vode isključivo neprofitni subjekti, što ne isključuje privatne inicijative; bitno je da se prihod od oglašavanja ili bilo koji drugi prihod ponovno investira u sam medij, a ne da završi u rukama vlasnika. “Community” mediji su mahom participatorni i zainteresiranim pojedincima lako se uključiti u njihov rad. Također okupljaju i velik broj volontera. No, ono što je možda najbitnije kod “community” medija je da su oni na neki način rasadnik znanja, mjesto gdje se uči.

KP: U Hrvatskoj djeluje veći broj medija, među kojima velik broj portala i elektroničkih publikacija čiji je princip rada sličan ovome koji ste opisali. S obzirom da nemamo tradiciju “community” medija, takvi se mediji uglavnom nazivaju neprofitnim medijima, iako taj naziv još nije točno definiran. Koja bi bila osnovna razlika između onoga što nazivamo neprofitnim medijima i “community” medija?  

K. C.: Razlog postojanja neprofitnih medija, kao što im samo ime kaže, nije novac ili zarada. To ne znači da oni ne mogu zarađivati, ali sva ta zarada bit će ponovno iskorištena za funkcioniranje samog medija. Bitna značajka neprofitnih medija je i to da se bave pitanjima od javnog interesa. “Community” mediji uključuju sve to, ali i drugačiju organizacijsku strukturu, odnosno veliku participaciju građana.

KP: Zbog čega mislite da su nam potrebni “community” mediji?

K. C.: “Community” mediji nastali su kao reakcija na medijske i političke promjene u svijetu, odnosno situaciju koju danas imamo u medijima. Danas postoji vrlo velika koncentracija vlasništva i komercijalni mediji su jako dominantni. S druge strane, ono što treba suvremenim društvima su pluralizam i različitost, kako po pitanju sadržaja i mišljenja, tako i po pitanju vlasničke strukture. Također, s globalizmom nekako paralelno raste i potreba za lokalnim, za lokalnom komunikacijom i za zadovoljavanjem lokalnih potreba. Globalno i lokalno idu ruku pod ruku i jedno ne isključuje drugo. S obzirom na situaciju, postoji potreba za decentralizacijom nacionalnih medijskih sustava i za jačanjem samih zajednica, odnosno za aktivnim uključivanjem i participacijom samih građana.

KP: Čini se da mnoge zemlje još uvijek nemaju jasno definirane medijske politike i zakone. Što se oko toga može napraviti?

K. C.: Nepostojanje jasne podržavajuće legislative najveća je prepreka za rad “community” medija, a posljedično i za njihov društveni utjecaj. Na Devetom okruglom stolu UN-a o komunikacijama i razvoju, održanom još 2003, kad se govorilo o “community” medijima rečeno je da bi nacionalne vlade zakonima trebale osigurati okvir koji će podržavati slobodu izražavanja i nastajanja novih slobodnih i pluralističkih informacijskih sustava, te prepoznati važnost “community” medija kao mjesta koja omogućavaju komunikaciju izoliranim i marginaliziranim skupinama. 

Europski parlament je 2008. istaknuo važnost participatorne demokracije i “community” medija koji stvaraju društvenu koheziju, interkulturni dijalog te potiču kreativnost lokalne zajednice, dok je Vijeće Europe dalo preporuke svim članicama da potiču razvoj onih medija koji doprinose pluralizmu i različitosti te osiguravaju prostor za dijalog. Naravno, situacija se uvelike razlikuje od zemlje do zemlje, ali sama važnost i potreba za “community” medijima prepoznata je na europskoj razini i na tome se već dugo radi.

KP: Što bi značilo podržavajuće okruženje za “community” medije?

K. C.: Ono najbitnije da bi “community” mediji mogli postojati i nesmetano raditi jest jako civilno društvo. Nakon toga trebaju postojati osnovni ustavni i zakonski okviri koji osiguravaju slobodu govora, nezavisnost, slobodu i sigurnost novinara te transparentnost odlučivanja. Potrebno je imati i mehanizme kojima se može spriječiti da lokalne elite dođu u posjed određenih medijskih projekata. U sve ovo treba uključiti i političku volju te sve izazove i mogućnosti koje nam nudi digitalizacija.

KP: Na koje načine države mogu podržati rad ovakvih medija? Možete li nam dati neke konkretne primjere?

K. C.: To je moguće na razne načine. Ponovno za primjer možemo uzeti “community” radija koji su jako zastupljeni u EU. U njihovom slučaju bitna je pravedna i nepristrana podjela frekvencija, odnosno raspodjela frekvencija između javnih, komercijalnih i “community” medija. Zakonski je potrebno osigurati određen broj radio-frekvencija za neprofitne “community” radio postaje. Pomogle bi i manje (ili čak nikakve) naknade za koncesije, zato što skupe koncesije uvelike sprečavaju otvaranje “community” radio-stanica. Davanje koncesija “community” radio-stanicama mora biti javno, pravedno, transparentno i točno definirano zakonskim aktima. Kriteriji bi se trebali bazirati na vlasničkoj strukturi, participaciji građana i neprofitnom statusu. Neke države čak zabranjuju vlasništvo političkim strankama. Također, važno je i ne inzistirati na visokim tehničkim kriterijima te dati vremena radio-stanicama da se dokažu u svome radu. 

KP: Kako stoje stvari što se tiče financiranja “community” medija?

K. C.: “Community” mediji financiraju se kako iz komercijalne prodaje oglasnog prostora, tako i sponzorstvima, donacijama čitatelja/slušatelja/gledatelja, članstvom, vlastitim slobodnim poduzetništvom, apliciranjem na natječaje i javnim financiranjem koje može biti direktno i indirektno. Direktno javno financiranje može biti iz proračuna, kao u Engleskoj ili Mađarskoj, novcima od poreza koje plaćaju kabelski i teleoperateri kao u Kolumbiji, od licenci za komercijalne postaje kao što je praksa u Danskoj ili od oglašavanja, kao u Francuskoj. Indirektno financiranje odnosi se na financiranje zapošljavanja, razvijanja novih vještina, cjeloživotnog učenja, kulturnih programa, programa društvene inkluzije, programa za mlade… Ne treba zaboraviti ni na lokalno financiranje od strane lokalne uprave i lokalnih “community” fondova.

Vijeće Europe i Europski parlament založili su se za “community” medije kao važan i neizostavan dio raznolikog i pluralističkog medijskog sustava. Međutim, status “community” medija diljem Europe i dalje je neujednačen. Neke države-članice vrlo dobro financijski podržavaju ovaj sektor, dok druge nemaju jasnu politiku kako financiranja, tako ni osiguravanja pozitivnog ozračja za rad ovog sektora.

KP: Koja bi stoga bila vaša preporuka za lobiranje i razgovor s institucijama?

K. C.: S obzirom na vrlo dobro odrađen posao na razini EU i na velik broj postojećih dokumenata i legislativu, potrebno je pozvati se na sve te dokumente i inzistirati na njihovom usvajanju. Ovaj posao može odraditi jedino civilni sektor jer to je bio slučaj i u zemljama EU. Ono što vam treba biti cilj jest da “community” mediji budu prepoznati u zakonu, da postoji jasna politika dodjele koncesija, kao i razne mogućnosti financiranja.

 

Projekt Prostori govora podržali su Ministarstvo kulture RH i Gradski ured za obrazovanje, kulturu i sport Grada Zagreba.