Odmor od povijesti najzapaženija je i najnagrađivanija predstava u produkciji Bacača sjenki koju izvode Jelena Lopatić, Marija Škaričić, Damir Klemenić, Bojan Navojec, uz performersku i kreativnu multimedijsku svjetlosnu i glazbenu podršku Borisa Bakala, Katarine Pejović, Stanka Juzbašića i Siniše Jakovčevića.

Odmor od povijesti multimedijska je kazališna predstava u kojoj Bacači sjenki uspostavljaju novu sinergiju s publikom pri svakom izvođenju, čineći svaki nastup jedinstven sadržajem. Ovaj rad predstavlja završnu fazu četverogodišnje trilogije posvećene Kafki. Putovanje ponuđeno u Odmoru od povijesti pasivno je i spokojno, gotovo melankolično, daje prostora svakom od gledatelja da vidi dio njegovog odnosno njezinog vlastitog zaborava. Predstava ima nekoliko faza, od kojih nijedna nije fiksna, a koje su više upute za poticanje memorije ili samorefleksije nego zaobljeni segment. 

Odmor od povijesti je meta(fizički) komentar Kafkina djela: putovanje po rubu kolektivne i individualne svijesti, kroz carstvo snova i smrti kao jedinog sigurog odmora iz povijesti. Predstava se uspješno predstavila na brojnim kazališnim festivalima u Hrvatskoj i u inozemstvu te je polučila i brojne nagrade.

Bacači Sjenki (Shadow Casters) umjetnička je i produkcijska platforma osnovana u Zagrebu 2002. godine. Posvećena je interdisciplinarnoj suradnji, stvaranju i refleksiji, kao i traganju za novim stvaralačkim jezicima, prije svega u polju performansa, urbane i javne umjetnosti, novih medija i njihovih hibrida. Bacači Sjenki preispituju postojeće koncepte individualnih i kolektivnih identiteta, baveći se svim vrstama socijalne, političke i kulturne netolerancije i segregacije, potičući debatu o prirodi i proturiječnostima tekućih globalizacijskih procesa.

Izvor: Bacači sjenki

Nositelji projekta su, uz Bacače Sjenki, Sveučilišta u Kentu i Exeteru uz pomoć projektnih voditeljica Cathy Turner i Duške Radosavljević, te voditeljica kazališta Tinderbox iz Belfasta Hanna Slattne.

Katarina Pejović iz Bacača sjenki tijekom tri dana u kazalištu The MAC u Belfastu vodit će radionicu za irske kazališne stvaratelje, uglavnom one koji se bave razvojnom dramaturgijom, istraživačkim, aktivističkim i postdramskim kazalištem s naglaskom na radu sa publikom.

Ova radionica kazališne prakse kroz primjere projekata te diskusije i vježbe bavit će se pitanjima o načinima usmjeravanja iskustava publike. Kako proces osmišljavanja složenih i otvorenih dramatuških izvedbenih sustava odnosno projekata činimo zabavnim, zaigranim i otvorenim? Kako stvaramo strukturu izvedbenih djela s namjerom da ih ostavimo (djelomično) otvorenim da ih publika oblikuje te kako pripremiti performere da na tu otvorenost publike kreativno odgovara?

Projekt postavlja pitanje može li umjetničko djelo svojom poroznom konstrukcijom ostvariti demokratske ciljeve na način da funkcionira poput katalizatora stvaranja ili otkrivanja aktivne kritične zajednice angažirane u kolektivnom dijalogu. Realizacija projekta zamišljena je u obliku radionica, mini-diskusija te javnih debata koje će se odvijati u više gradova Velike Britanije, Hrvatske i Belgije.

U poseban su fokus stavljeni projekti i predstave Bacača sjenki koji su uspostavili dijalog sa zajednicama, posebnim skupinama građana i raznovrsnom kazališnom publikom u Hrvatskoj, Srbiji, Makedoniji, Sloveniji, Mađarskoj, Njemačkoj, Italiji, Cipru, Crnoj Gori, Makedoniji i Velikoj Britaniji.

Projekt će završiti kreativnom radionicom i mini konferencijom 14. i 15. kolovoza u Dubrovniku.

Izvor: Bacači sjenki

Libra Libera u 31. broju donosi kritički blok tekstova o konceptu zajedničkog dobra, koje je prethodnih godina s privatizacijom raznih sfera postalo jedna od gorućih tema. Ovaj broj donosi i temat o medijskom umjetniku Ryanu Trecartinu, čiji su radovi podigli implicitnu, neosviještenu audio-vizualnu logiku YouTubea na umjetničku razinu. U književnom bloku možete čitati ulomak romana Knjige o anđeoskom zaposjedanju Jasona Stuarta Ratcliffa. U uvodnom, grafičkom dijelu ovaj put je predstavljen rad Igora Hoffbauera, domaćeg autora koji je svojim plakatima za klub Močvara postavio temelje jednog specifičnog stila.

Promocija će biti održana u utorak 26. veljače u 19 i 30 sati u zagrebačkoj Knjižnici Bogdana Ogrizovića.

Na rubu pameti nastaje u koprodukciji sa Salamanca Group (Tel Aviv, Israel), CZKD & KBC (Beograd, Srbija) i Omada One/Off (Limasol, Cipar), uz potporu Europske kulturne fondacija, Ministarstva kulture Republike Hrvatske, Grada Zagreba, Ministarstva kulture Cipra i Grada Limassola. 

Audicija za film održat će se 2. i 3. lipnja u Kući za ljude i umjetnost Lauba. Pristupiti joj mogu svi zainteresirani u dobi od 18 do 99 godina, sa ili bez glumačkog iskustva, bez obzira na spol, vjersku ili nacionalnu pripadnost. Prijave se primaju do četvrtka, 30. svibnja, putem elektroničke pošte, nakon čega će produkcija svakog od kandidata obavijestiti o točnom vremenu audicije. Kandidati se mole da u prijavi navedu kontakt podatke, dob i kratki opis motivacije za sudjelovanje.

Bacači sjenki su neprofitna međunarodna umjetnička i produkcijska platforma za interdisciplinarnu suradnju, stvaralaštvo te promišljanje intermedijalnih umjetnosti, posebice u području njihove primjene u urbanim prostorima. Osnovali su je 2001. Boris Bakal i Katarina Pejović, koji čine njezinu kreativnu i produkcijsku jezgru. Sjedište Bacača Sjenki je u Zagrebu. Sa svojim su projektima učestvovali na nizu manifestacija i festivala u zemlji i svijetu (Zagreb, New York, Bologna, Ljubljana, Graz, Pisa, Beograd, Dubrovnik, Križevci, Udine, Bjelovar, Genova, Podgorica, Sarajevo, Rijeka, Leiden…), te polučili priznanja i nagrade između ostalih, Specijalnu nagradu žirija BITEF-a 2007. (za predstavu Ex-pozicija: Proces_grad, drugi dio), Avazovog zmaja na MESS-u 2008. (za cjelokupnu trilogiju Proces_grad), Glavnu nagradu Oblak na PUF-u 2009. (za predstavu Ex-pozicija),  Specijalnu nagradu žirija BITEF-a 2009. (za predstavu Odmor od povijesti: Proces_grad, prvi dio) te Glavnu nagradu Oblak na PUF-u 2010. (za predstavu Odmor od povijesti).

Izvor: BS

Muški-ženski/Ženske-muške je putovanje kroz uzajamno otvaranje, razgovore, pjesmu, igru, smijeh i suze, avantura u koju svatko kreće s određenim prtljagom ideja i predrasuda da bi se, nakon predstave, iznenadio njegovim novim sadržajem. Dolazak na Muški-ženski/Ženske-muške ujedno i jedinstvena prilika za zajednički izlazak u kojem provodite par sati kazališnog druženja samo s pripadnicima vašeg spola, dok se vaši eventualni suputnici drugog spola druže uz piće i priču. U ovoj priči onkraj roda, spola, sexa i primisli, hrvatsko-bosansku ekipu renomiranih mladih glumica i glumaca koji su, pored Borisa Bakala i Katarine Pejović, autori ovog projekta, čine: Irma Alimanović, Zrinka Kušević, Jelena Miholjević, Mona Muratović, Petra Težak.

Festival neovisnih kazališta i kazališnih družina bit će održan od 17. do 22. travnja u Opatiji. Više informacija potražite ovdje. 

Izvor: Bacači sjenki

U Pogonu Mislavova u Zagrebu, 22. prosinca se okupila grupa umjetnika, kulturnih radnika i istraživača koji su iz različitih perspektiva raspravljali o kreativnosti, kreativnim industrijama, prekarnom radu i kulturnim politikama. Nakon uvodnih predavanja koja su održali austrijski stručnjaci za pitanja kulture i kulturne politike, Gerald Raunig i Monika Mokre, svoja razmišljanja o zadanoj temi s publikom su podijelili pozvani gosti: dramaturginja i umjetnica Katarina Pejović, kazališni redatelj i politički aktivist Milan Živković te kulturni radnik Davor Mišković. U drugom dijelu žive rasprave uključili su se mnogi prisutni, među njima Goran Sergej Pristaš, Nicole Hewitt, Nada Švob Đokić, Teodor Celakoski, Miljenka Buljević, Daniela Jelinčić, Boris Bakal i mnogi drugi. Razgovor su moderirali Tomislav Medak i Emina Višnić. 

Na stranicama Zagrebačkog centra za nezavisnu kulturu i mlade – Pogon, možete poslušati što se u Mislavovoj govorilo na temu europskih i austrijskih iskustava rada u sferi kulture te o opasnostima (ili pak prednostima, ovisno o stajalištu) uvođenja kreativnih industrija u kulturne politike u Hrvatskoj. Doznajte kako se diskurs o kreativnim industrijama pretvara u političku praksu, razmišljanja o (novom) imperativu kreativnosti, kao i ponešto o razlici ličkih i američkih kauboja i indijanaca.

Ovaj projekt inspiriran je djelom Miroslava Krleže Na rubu pameti, a tijekom 2011. i 2012. godine bit će nastavljen u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, Kosovu i u Srbiji. Cilj projekta Kontejneri slobode je stvaranje novih modela solidarnosti i razumijevanja u post-ratnim područjima, odnosno poticaj i podrška mladim ljudima za stvaranje novih modela kulturne razmjene i upoznavanja drugoga. Program ovog travanjskog susreta u Prištini nudi izvedbe predstava, čitanja eseja, promocije knjiga te već spomenuti performans Bacača sjenki.  

Izvor: Bacači sjenki

 Shadow Caseters

KP: Nakon izmještanja iz Hrvatske tijekom 90-ih, početkom 2000. Boris Bakal se vraća u Zagreb. Zajedno s tobom ovdje stiže i Katarina Pejović i zajednički pokrećete organizaciju Bacači sjenki. Što je sve dovelo do vašeg umještanja u Hrvatsku i pokretanja Bacača?

B. B.: Sam početak kao i cijeli nastavak rada Bacača sjenki rezultat je spleta dobrih sinkroniciteta. Stvari su sretno krenule u pravom trenutku kada je jedna životna, poslovna, umjetnička avantura došla do kulminacije i kada nije mogla probiti neki sljedeći nivo u Italiji, a nisu se otvorila neka vrata za koja sam mislio da će se otvoriti. 1998. bio sam u Americi i projekt po kojem su Bacači sjenki dobili ime – Shadow Casters – tamo se rodio kao ideja, i u toj inkarnaciji je bio inspiriran djelima Paula Austera. No, nije se pokrenuo zbog političkih, novčanih i drugih razloga, iako je postojalo pismo Paula Austera koji je dao prava na sva svoja djela da se upotrijebe u tom projektu.

Stvarni poziv za izmještanjem u Zagreb proizlazi, zapravo, iz poznanstva s Eminom Višnić i Miroslavom Jerkovićem, koji su u to vrijeme pripremali prvi UrbanFestival. Do mene su došli preko Tihomira Milovca koji im je rekao da sam ja čovjek koji radi upravo ono što njih zanima. Ponudili su mi da za prvi UrbaniFestival napravim projekt Shadow Casters, a ja sam onda pozvao Katarinu Pejović i Pinu Siotto da dođemo u Zagreb i postavimo projekt. Već se za nastavak tog projekta pojavila potreba da se formalizira ta suradnja – prije svega, suradnja između Katarine, Željka Serdarevića, Stanka Juzbašića i mene – i tako zvanično nastaju Bacači sjenki iz jednog programatskog projekta koji je u svojoj kompleksnosti i višedimenzionalnosti bio prelazak u novu fazu.

KP: Krenuli ste od projekta po kojem je organizacija i dobila ime, ali se s vremenom odmičete od njega i pokrećete širok dijapazon raznovrsnih projekata. Kako ste kreirali programske smjernice organizacije?

K. P.: Treba dodati da su Shadow Casters kao projekt živjeli još dvije godine nakon lansiranja u Zagrebu i bili realizirani kao samostalni projekti u 7 svjetskih gradova. No, da se vratim na pitanje: nizu sretnih sinkroniciteta koje je spomenuo Boris bih dodala i taj da su se Borisova i moja zanimanja unutar umjetničkog rada te promišljanja svijeta u velikoj mjeri poklapala te smo mogli međusobno iskomunicirati naš interes za pitanje grada kojim se Boris bavio u cijelom nizu projekata, a ja u nekima tijekom svog boravka u Sloveniji gdje sam bila stacionirana veći dio ’90-ih. Iz toga je bilo jasno da se naši interesi ne mogu svoditi, kao što se nisu ni u projektu Shadow Casters, na neki određeni medij ili određenu disciplinu. Naime, već je u tom projektu bila sadržana većina elemenata onoga što su naši projekti kasnije razrađivali partikularno. Ako bismo pokretali mahom performativni projekt, kazališni projekt, on bi u sebi sadržavao urbano istraživanje, interdisciplinarnost i multidisciplinarnost, socijalni i politički aspekt, a također bi uključivao ljude iz različitih polja i disciplina. Isto amalgamiranje pristupa i medija važi i za projekte koji nominalno nose oznaku vizualnih, urbanih ili aktivističkih. A sve to je već bilo protkano kroz Shadow Casterse.

KP: Vaši projekti nisu samo puko detektiranje problema, nego njihovo dubinsko promišljanje. Što je dovelo do ovakvog pristupa i obrade stvarnosti?

K. P.: Bacači sjenki su dokapitalizacija našeg iskustva, i to ne samo iz ’90-ih godina. ’90-e su nam donijele jedan novi podatak: emigrantski pogled. I ta perspektiva postaje trajnom, bez obzira da li se čovjek stacionira stalno ili privremeno na nekom mjestu: iskustvo izmještenog pogleda ostaje. Ono može biti kvaliteta upravo zato što stalno omogućava da kružiš oko nečega što je statično i da tome što je statično – pa bio to i ti sam – daješ neki novi i drugačiji smisao. No, mi i po generacijskom ključu posjedujemo iskustvo koje se proteže na ’80-e u kojima smo bili aktivni na sceni bivše države. Imamo iskustvo socijalističke Jugoslavije, i to je iskustvo koje premošćuje proizvodnju diskontinuiteta. Jer jedino što je danas kontinuirano na ovim našim prostorima jest upravo proizvodnja diskontinuiteta, i to vrlo svjesna proizvodnja diskontinuiteta koja omogućava vladajućim strukturama, normama i (ne)vrijednostima da opstanu i budu operativne. Dakle, naš izmješteni pogled, koji gleda na zajednicu kroz prizmu cijelokupnog iskustva epoha koje smo proživjeli, omogućio nam je da taj teret povijesti raspoređujemo na upotrebljiv, koristan i funkcionalan način – i to ne samo umjetnički, već i društveno. Stoga i imamo mogućnost da zajednicu promišljamo s drugačijih osnova. Jer to danas jest ključno pitanje: kako zajednica uopće može funkcionirati.

Vitić pleše

KP: Projekt Vitić pleše bi se mogao uzeti kao paradigma za ono što radite u svojim projektima. On je vaše istinsko umještanje u zajednicu i pokušaj da toj zajednici i doprinesete, a ne samo da je promatrate iz svog izmještenog i umještenog pogleda i konstatirate crno-bijeli svijet. Taj projekt je tražio obnovu zgrade, ali se kroz stvaranje novih oblika solidarnosti i umjetničkog djelovanja borio i za poboljšanje života njenih stanara. Kako je došlo do ovakvog pristupa?

K. P.: Taj projekt je možda najbolji primjer za to kako funkcionira organizacija Bacači sjenki. Ideja je krenula od Borisovog pogleda na zgradu Ivana Vitića u Laginjinoj ulici. Počelo se, dakle, njegovim otkrićem te zgrade i asocijacijom na rasplesanost njene fasade, pa otuda i naziv projekta Vitić pleše. Iz toga se rodila vizija umjetničkog projekta, koji bi bio jednokratni i uključio ljude iz raznih disciplina, ali i stanare same zgrade. Dakako, bio bi multimedijalan, interdisciplinaran, interaktivan. I opet je sinkronicitet usmjerio tok događaja: nalaženjem prostora za ured u zgradi koji smo koristili nekoliko narednih godina, Boris je počeo spoznavati realitete te zgrade, derutnost koja se nije samo iskazivala na fasadi, već prije svega u međuljudskim odnosima. Shvatili smo da umjetnički projekt, koji hoće tako krasno i tako gesamtkunstwerkski tu zgradu uzeti u jednokratni opticaj, ne bi imao nikakve realne veze sa situacijom te zgrade. I onda smo krenuli s vrlo konkretnim akcijama, koje naizgled nisu imale nikakve veze s nekim umjetničkim projektom. Organizirali smo proširene sastanke kućnog savjeta na kojima prvih nekoliko mjeseci nitko od stanara nije prisustvovao, već su njihovu ulogu simulirali kolege umjetnici, arhitekte, urbanisti, povjesničari umjetnosti, ali su se s vremenom i našom upornošću i stanari počeli odazivati. Boris je napisao Priručnik za upravljanje zgradom ne bi li stanarima predočio njihova prava, ali i obveze i odgovornost koju imaju, ne samo kao vlasnici stanova, već i suvlasnici zgrade. Naša lagana, nježna i krajnje organska prisutnost u zgradi je postepeno utjecala da se stvari u njoj počinju mijenjati. Iz svega toga je počeo nastajati umjetnički program i formiralo se nešto što se samo može objasniti događajnošću. Ovakva vrst projekta, dakle, ne može se objasniti jednim trenutkom, jednom idejom koja naseli neki prostor kao što to čini većina umjetničkih projekata. Ovdje je nešto drugo u pitanju. Nešto što izrasta iz jednog trenutka, ali nikada ne prestaje propitkivati.

KP: Izmještenost pogleda vam omogućava drugačije umještanje. Iz toga gradite kompleksnost koja karakterizira većinu vaših projekata. Kako uspijevate realizirati takve projekte?

B. B.: U suradnju i zajedničko stvaranje Bacača sjenki donijeli smo nešto što možemo označiti kao nepriznavanje greške i prepoznavanje problema kao problema te greške kao greške. Naime, svaku grešku, problem ili prepreku do kojih smo došli – koji čak u svim trenucima i nisu bile do kraja osviješteni kao takvi – prihvaćali smo kao nove smjernice, iznenađenja i iskustva. Vitić pleše je u tome paradigmatičan. Kako je već Katarina govorila, bilo je moguće napraviti samo jednokratni događaj i zagladiti fasadu s par video projekata i s par mrvica svega onoga što je projekt na kraju postao, ali naše umještanje je jednostavno pomjerilo perspektivu. I to je oznaka svih naših projekata. Kad god je projekt došao do neke točke kada se pokazalo da ga je ili nemoguće ostvariti ili se pojavila neka prepreka, mi smo ih definirali kao izazov.

Naši projekti su vrlo kompleksni, možda ne toliko skupi, ali traže vrijeme i strpljenje i nemaju lakoću realizacije koja bi komercijalno bila isplativa. Npr. uđeš u tri tjedna rada, napraviš predstavu koju onda prodaješ po Hrvatskoj s dva glumca i jednim tehničarom, vozite se u autu i napušete jedan madrac… Mi ne radimo tako jednostavno. Čak i ako jesu jednostavni i jeftini, naši projekti traže kompleksnost pripreme, prilagodbu prostoru i publici i intenzivan rad u samoj njihovoj realizaciji. Čak je i naš posljednji projekt Odmor od povijesti primjer kako i jedna kazališna predstava nastaje kroz izazove prepreka.

Odmor od povijesti

Ex – pozicija

KP: Budući da transformacija kulturnog sustava nije provedena, rad organizacija na nezavisnoj kulturnoj sceni je otežan. Ipak, zadnjih je godina pokrenut cijeli niz organizacija koje su se više ili manje profesionalizirale i na neki način institucionalizirale. Međutim, veliko je pitanje kakva će budućnost biti za njih u takvim nejednakim uvjetima za sve. Je li moguće napraviti neke pomake, i ako da, kakve modele predlažete?

B. B.: U Hrvatskoj nije ostvarena kulturna transformacija koja se u nekim post-tranzicijskim zemljama djelomično dogodila. Rekao bih da u Hrvatskoj postoji jedna situacija prenapregnutosti kulturnog materijala u svim smislovima. Naš je najveći problem što mi kao društvo ne znamo gledati nigdje drugdje osim u vlastiti tanjur pa tako nismo u stanju ni koristiti tuđa iskustva. U svakom slučaju, u takvom jednom okruženju, nezavisna scena se počela sama boriti. Mislim da smo neke pomake ostvarili. Neki su predstavnici ušli u određena Vijeća, financiranje je transparentnije, prijavnice su drugačije posložene, a započet je i neki dijalog s lokalnim i državnim vlastima. Međutim, postojeće institucije se nisu promijenile. Te javne kulturne institucije imaju ogroman balast materijala, balast ljudi koji ne rade svoj posao iako su na plaćama. Ta nepotistička varijanta zapošljavanja prijatelja i rodbine, a ne zapošljavanja po kvaliteti, dodatno je problematična jer se ne pravi nikakav back up plan. Drugim riječima, što napraviti u situaciji kada se pokaže da ti ljudi ne rade dobro? Problem je što ne postoji kulturna strategija – ni kratkoročna, ni dugoročna – a za mnoge stvari nemamo čak ni zakonskih osnova. Recimo, nemamo mogućnost napraviti višegodišnje financiranje kulturnih institucija na bilo kojoj razini, ne samo ovih na nezavisnoj sceni, nego ni javne institucije ne možemo financirati na trogodišnjem ili petogodišnjem planu.

Osim toga, tu je i neka vrsta nestrpljivosti na sceni. Udruge koje su jučer započele s radom bi htjele isto što i udruge koje postoje već 20 godina. S jedne je strane to razumljivo, ali s druge nemoguće. Naime, ne postoji sustav koji bi te udruge profilirao. Ne postoje mehanizmi kontrole, kako one službene, tako ni na samoj sceni, koja je tako u jednom totalnom kaosu. I kako je taj kaos takav kakav jest, on funkcionira po principu samoizrabljivanja. Ne postoji nikakva strategija razvoja nezavisne scene, osim što ona sama pokušava na tome raditi te se i smjestiti unutar društva. Ali kako je društvo samo ne želi smjestiti i imati uz sebe kao koristan dio društva, onda je to jalov posao pa nezavisna scena često funkcionira kao jedno volontersko društvo u kojem ljudi ulažu određeni broj godina i znanja dok ne nađu nekakve druge egzistencijalne mogućnosti u institucijama. Za razliku od prijašnjih generacija, kada su članovi skupina poput Praxisa, Gorgone i drugih većinom imali osiguranu egzistenciju u institucijama i u svoje slobodno vrijeme stvarali umjetnički i diskurzivni prostor te višak vrijednosti, danas je potpuno drugačije.

K. P.: Bez obzira kakva se kritika treba i može izreći na temu funkcioniranja nezavisne scene, treba naglasiti da je naša scena jedini relevantni faktor u kulturnoj politici u odnosu na sve druge države bivše Jugoslavije. Tu je Hrvatska napravila pravi kvantni skok, a mreža Clubture svakako je doprinijela tome. Međutim, uspostavljanje pozicije unutar kulturne politike jest dugoročan i, u velikoj mjeri, pedagoški projekt. Ako si akteri nezavisne scene zadaju takav zadatak, a i jesu, pošto je njihova svijest i kompetencija drugačija od svijesti i kompetencije onih koji vode real-politiku i kulturnu politiku, onda moraju ustrajati u svojoj pedagoškoj i pionirskoj ulozi. Ta pozicija nema rok trajanja, to nije rad ne određeno, nego na neodređeno vrijeme. Jednostavno se mora imati bezgranično strpljenje, što je jako teško, jer svi imamo svoje živote i svi hoćemo ostvariti i neke planove i ambicije. Promjene su se dogodile, ali one nisu linearne. Ne smije se gubiti dah, jer napredovanje nije nikada linearno i regresija je dio svakog takvog procesa. Ljudima je to, doduše, teško shvatiti jer smo odgojeni u pogrešnom idealističkom uvjerenju da progres-napredak znači isključivo uzlet.

KP: Bacači sjenki je jedna od organizacija koja je sudjelovala u platformi Zagreb – Kulturni kapital Evrope 3000. Platforma je pored programskih aktivnosti služila i za tematiziranje kulturnog sustava te poboljšanje pozicije nezavisne kulture. Kako iz današnje perspektive gledate na ovu Platformu?

B. B.: Do pojave Platforme sve policy aktivnosti nas i kolega sa scene su se odvijale u slobodno vrijeme. Tek sa Zagreb – Kulturnim kapitalom Evrope 3000 su se pojavili neki ozbiljniji novci koji su podržali jedno takvo ozbiljnije istraživanje. Bez obzira što Z-KKE imao i svoje kulturne emanacije u programima i kratkoročnim umjetničkim projektima, ključna je bila njegova uloga istraživanja kulturne sredine, stvaranja neke moguće kulturne strategije, pokušaj suradnje između udruga na nekim drugačijim osnovama itd. No, sve organizacije koje su sudjelovale u Platformi nisu bile ravnopravne, niti su sve imale iste interese, a nisu ni sve dobile jednako. Dakle, bila je to asimetrična platforma. Iskustvo je dvojako. Stvarali smo neku bazu podataka. Ali postoji jedan loš moment, a to je da ne postoji dokumentacija svih tih sastanaka. Bit će potreban jedan pogled unatrag. Vjerujem da neki imaju gorak ukus. Neki su se i povukli.

K. P.: Iz današnje perspektive mi se čini da takav projekt treba nastaviti, kako god se on zvao, upravo zato da bi se uspostavio kontinuitet proizvodnje ideja i modela koje scena može ponuditi društvu. Jer kako smo već naglasili, naša realnost je da se toj sceni sistematski opstruira mogućnost teritorijalne prezentnosti i vidljivosti i sustavno proizvodi osjećaj ugroženosti. A to su elementarna pitanja.

KP: U 2010. ulazite u 9. godinu postojanja Bacača sjenki. Kada se osvrnete na prethodne godine, kako biste ih opisali?

B. B.: Mislim da je tih 9 godina – sada zapravo 8 i pol, kako će se i zvati jedan jubilarni događaj Bacača sjenki – povijest velike iskrenosti. Bili smo jako iskreni kad smo bili slabi, kad smo bili nemoćni, kad nismo imali novaca. Nismo ništa pokušavali sakriti, nego smo upravo sve – kakvi jesmo, što nam se daje, kakve su dinamike društva prema nama i nas prema društvu, i kakve su naše unutrašnje dinamike i konflikti – tretirali kreativno. Sve smo prihvaćali kao izazov i kao iznenađenje, a ne kao nešto što će nas spriječiti i nešto što je napravljeno da nas smlavi i uništi, nego kao nešto što nam omogućava prelazak na jedan viši nivo.

No, sretan sam što je mnogo naših ideja koje nismo ostvarili “ukradeno” ili ostvareno po principu kolektivnog nesvjesnog, tj. da su ljudi došli do sličnih ideja i realizirali ih. Na primjer  Muzej kvarta – projekt tog tipa koji smo htjeli raditi paralelno s projektom Vitić pleše. Tako da sam nevjerojatno sretan da postoje ti mladi ljudi u Novom Zagrebu koji su to počeli stvarati i materijalizirali ideju Muzeja, bez obzira jesu li čuli za nas prije ili su samostalno došli do ideje. Siguran sam da su se neke naše ideje možda potaknule i druge na sličan rad.

KP: Kakvi su planovi za budućnost?

B. B.: Imamo projekte za sljedećih 20 godina, one koji se tiču lokalne sredine, ali i šire.

]]>