Jedna od takvih inicijativa je Sound Art Lab, program koji je krajem 2024. Tin Dožić pokrenuo u klubu MaMa. Kroz format radnih sesija otvorenog tipa, Sound Art Lab potiče razmjenu znanja i teži stvaranju zajednice ljubitelja_ica svih oblika sound arta i eksperimentalne glazbe. Dožić naglašava da je program decidirano DIY karaktera i održava se uz pomoć tima Multimedijalnog instituta, prvenstveno Marije Krstanović koja koordinira program. Uz aktivnosti poput radionice izrade viktorijanskog sintesajzera ili audiomiksera pod vodstvom Dožića, u programu često gostuju inozemni umjetnici i umjetnice koji_e kroz radionice predstavljaju specifične aspekte umjetnosti zvuka. U 2025. održana su i dva koncerta: performans slobodne improvizacije slovenskog umjetnika Tarika Haskića / Listening Circuits te Ultra Slow Party, “mogući serijal klupskih večeri ili izvanrednih glazbenih događanja” umjetnice i DJ-ice Maje Milić, poznate i kao Geanina Gypt. 

Najava nastupa eksperimentalnog noise umjetnika Ruhaila Qaisara, održanog 27. siječnja u Mjesnom odboru Staro Trnje, u zatišju početka godine došla je kao ugodno iznenađenje, dijelom zbog izbora umjetnika, a dijelom zbog mjesta održavanja njegova nastupa. Dožić pojašnjava da je koncert organizirao na inicijativu novomedijskog umjetnika Vjerana Vukašinovića, koji je bio u kontaktu s Ruhailom Qaisarom za vrijeme njegove europske turneje. S obzirom na to da mu program omogućava uvjete i podršku za organizaciju ad hoc događanja u izvaninstitucionalnom kontekstu, Dožić kaže da je to bila impulzivna odluka iza koje apsolutno stoji. Naglašava da upravo tako i želi raditi, entuzijastično i samoorganizirano. 

Neočekivano iz vanjske perspektive, Mjesni odbor Staro Trnje pokazao se zanimljivim izborom lokacije za ovakav tip događanja. Predsjednik vijeća Mjesnog odbora Vatroslav Miloš ističe težnju da prostor bude otvoren građanima i zajednici u najširem smislu, od društvenih igara i kvizova do eksperimentalne elektronike, noisea i folka. Prvi koncert sličnog tipa odvio se u studenom prošle godine, kada su u sklopu novopokrenute serije zvučnih zbivanja u organizaciji Nike Mihaljevića, Andra Giunia i Tina Dožića nastupili eksperimentalna umjetnica Manja Ristić i australski skladatelj, istraživač i umjetnik zvuka Colin Black. Ad hoc koncert Ruhaila Qaisara nadovezao se kao logičan nastavak suradnje Mjesnog odbora i dijela nezavisne scene.

Kako ovakav tip prostora nije namijenjen koncertima, sa sobom donosi određene izazove nedostatka infrastrukture, pri čemu Dožić ističe angažman tehničara i majstora zvuka Filipa Pacaka u prenamjeni dvorane u koncertni prostor. Čak i tom karakteristikom izbor lokacije korespondira DIY etosu samog događanja, ujedno stvarajući priliku za izmještanje i rekonfiguraciju eksperimentalnih praksi iz galerijskih i klupskih prostora koji sa sobom ponekad nose određenu ozbiljnost rezerviranu za domenu visoke umjetnosti. “Mislim da je jako bitno da se stvari koje bismo klasično smatrali avangardnima, eksperimentalnima, događaju u kontekstima koji su pristupačni ljudima i da se sruši ta barijera koju bijela kocka galerije može stvoriti”, kaže Dožić. 

Navodi i mogućnosti za razvoj publike kroz neposredniji kontakt lokalne zajednice i alternativnih scena: “Čini mi se da je možda trend da se mjesne i lokalne zajednice otvaraju prema nezavisnoj sceni. Mislim da bi to mogao biti super moment za scenu kojoj kronično nedostaju prostori – od KSET-a koji je u obnovi do SC-a koji je devastiran još 2018. Velika potreba za prostorima osjeti se i u smislu da pojedini zagrebački prostori koji nude besplatan najam i infrastrukturu budu zauzeti godinu dana unaprijed.” Tu je potrebu prepoznala i ustanova Novi prostori kulture, čiji program Mjesni boravak teži kulturnom oživljavanju zagrebačkih mjesnih odbora kao mjesta susreta umjetnosti, kulture i lokalne zajednice.

U kontekstu zagrebačke eksperimentalne glazbene scene, noise koncerte i nastupe alternativnog predznaka najčešće možemo vidjeti u sklopu programa ZEZ festivala. Fizički i konceptualni prostor za istraživanja abrazivnijeg zvuka – pogotovo onog koji se odmiče od standardne harsh noise scene, dok svjesno ulazi u dijalog s njenom estetikom iz interdisciplinarne i antikapitalističke perspektive – uglavnom ostaje nepopunjen između festivalskih izdanja. Uz prošlogodišnje studenačko izdanje programa onkraj producentice i DJ-ice Nine Maštruko, Qaisarov nastup predstavljao je rijetku priliku da jednog od najzanimljivijih aktualnih noise umjetnika vidimo uživo u Zagrebu. 

Ruhail Qaisar samouki je interdisciplinarni umjetnik iz Leha u Ladakhu (Indija) koji u svojoj praksi kombinira harsh noise i power electronics s ambijentom, improviziranim zvučnim eksperimentima, performansom i gestom. Njegov album Fatima iz 2023. godine, izdan na etiketi Danse Noire umjetnice Aïshe Devi, u žanrovskom je i konceptualnom smislu predstavio intrigantan razvoj umjetnikovih dotadašnjih zvučnih istraživanja. Intenzivni odsječci industrial noisea, pod jasnim utjecajem death i black metala koji su obilježili njegov raniji rad, na albumu se javljaju ponajviše kao tekstualni elementi ili nagli presjeci, signali disrupcije unutar pomno građenih droneova i ambijentalnih melodija prožetih terenskim snimkama i melodijama iz Ladakha. 

Album koji  umjetnik opisuje kao “rekvijem za mrtvu budućnost” tematizira Ladakh prošlosti koji se zbog vojne okupacije, kontinuiranih geopolitičkih konflikta i turističke eksploatacije nikad nije realizirao. U posljednje tri godine, Qaisar je boravio na rezidencijama i festivalima diljem Europe što je njegov izričaj odvelo u novom smjeru, usmjeravajući ga prema novim tehnikama izgradnje zvuka i ispreplićući ih s vizualnim umjetnostima. 

U sklopu rezidencije u Grazu 2024., radio je na 36-kanalnoj ambisoničnoj kompoziciji Namkhay Rtsima / The Spine of the Sky pod vodstvom ukrajinske skladateljice Katarine Gryvul. Qaisar ističe da je njegov proces komponiranja prije rezidencije bio puno drugačiji. Uglavnom je radio u live tejkovima i nije koristio prednosti softwarea koji ima jer ga nije znao koristiti kao produkcijski alat.

“Katarina mi je kao mentorica otvorila posve novi svijet gdje stvaranje glazbe ne mora iziskivati toliki trud. Nakon što sam premijerno izveo svoje djelo, imao sam više varijacije i kontrapunkta u svojim kompozicijama i procesu. Radio sam s ekskluzivnim softwareom Instituta za elektroničku glazbu u Grazu i izvodio sa 96 zvučnika i 18 sub-baseva u špilji pa sam imao puno prostora za rad s novim idejama. Zvučni elementi činili su se poput malih duhova u prostoriji”, pojašnjava Qaisar. 

Na sličan način može se opisati i njegov live nastup u Zagrebu. Od samog početka bilo je jasno da ovo neće biti klasičan noise koncert već gotovo pa vođena seansa koja publiku vješto premješta između stadija anticipacije i imerzije, ne gubeći pritom konfrontacijski potencijal ni ekspresivni senzibilitet. U recenzijama često spominjana atemporalnost Qaisarove izvedbe manifestirala se kao sloboda od svijesti o protoku vremena, mjerenog primarno kroz nagle izmjene tempa, uplive visokih frekvencija, dubokih beatova ili iznenadno uvođenje sampleova vrištanja, terenskih snimki koraka, kamenja ili odjeka riječi. Fragmenti traka s albuma razbacani su kroz izvedbu kao polazišta za gradnju improvizacije, istovremeno nudeći moment prepoznatljivog za koji se možemo uhvatiti.

Govoreći o razvoju svoje prakse od izlaska albuma, Qaisar ističe da mu je trebalo neko vrijeme da stvori novi materijal, koji testira uživo na europskoj turneji prije nego ga snimi. “Dijelove Fatime i dalje izvodim live jer još uvijek užvam u njihovoj grubosti, ali osim toga se izvedba sastoji od novog materijala ili improvizacijskih dijelova preko kojih pjevam”, pojašnjava Qaisar. 

Kaže da je novi materijal stvoren nekoliko tjedana nakon pobuna u njegovom rodnom gradu u listopadu 2025., čije posljedice su kanalizirane u njegov vokalni izraz. Qaisarov se vokal naizgled kreće na poznatom i prokušanom terenu no wave monotona, povika i vrištanja, no njegov registar koji efektno podržava siktanje i naricanje otkrivaju rijetko doživljenu kompleksnost emocionalnog izraza. Posebno intenzivni dijelovi nastupa oni su kada povike i prodorne vriskove uparuje s pulsirajućom bukom i sekvancama čija težina podsjeća na iščašeni doom metal. U nekom drugom trenutku, ritamska struktura prizivat će blastbeat. Žanrovske reference dijelom su osobnog emocionalnog inventara, javljaju se i raspršuju izvan ustaljenih logika estetske emulacije. 

Pažnja i elegancija kojom Qaisar tretira i uslojava zvučne detalje posebno dolazi do izražaja u novom prostoru Mjesnog odbora čiji mrak ne priziva prijašnje izvedbene kontekste. Upitan o iskustvu izvođenja u netipičnom prostoru, Qaisar kaže: “Svaki put kad sam izmoren od svojevrsnih robotskih gradova zapadne Europe, volim doći u srednju Europu i imati intimnije nastupe na mjestima gdje ne bih očekivao da ću izvoditi. Osjećam ih stvarnijima, a i publika je iskrenija. Mislim da je lijepo da u 2026. godini još uvijek izvodim u društvenim centrima. U mom gradu, tamo se održavaju samo izbori i vjenčanja.”

Detalj koji vrijedi spomenuti za kraj ovog teksta neočekivano je velik odaziv publike na događanje, najavljeno donekle iznenada i koje se odvijalo na radni dan. Unatoč popunjenosti dvorane Mjesnog odbora Staro Trnje, prevladavao je dojam intimnosti i lakoće supostojanja s drugima, koji se u nekom drugom kontekstu možda ne bi dogodio. Izbor lokacije pokazao se primjerenim za zahtjevniji tip umjetničke prakse, unoseći dozu opuštenosti i svježine u iskustvo posjećivanja eksperimentalnih nastupa. Bit će zanimljivo promatrati na koje će se načine potencijal ovog prostora realizirati u budućnosti.

Tekst je objavljen u sklopu projekta Kulturni hodogram, sufinanciranog potporom male vrijednosti Grada Zagreba za proizvodnju i objavu programskih sadržaja u elektroničkim publikacijama.

Iako dolaziš iz Lavova, posljednjih si godina živjela i studirala u Krakovu i Grazu. Jesi li imala priliku dovoljno dobro upoznati glazbene scene u Krakovu i Grazu? Što bi rekla, koje su glavne razlike između tih gradova i njihovih glazbenih scena?

Rekla bih da je, barem za mene, glazbena scena u Krakovu nešto zanimljivija, više je underground i ima više mjesta za izaći nego u Grazu. Naravno, u Grazu sam nešto kraće tako da je moguće da nisam još imala priliku upoznati sva mjesta. Općenito, preferiram glazbenu i kulturnu scenu u Krakovu. Poljska mi je generalno ipak malo bliža, vjerojatno zbog jezika i kulture. U Grazu ima mnogo različitih festivala i događaja, ali u Krakovu su stvari malo više underground i zato mi se sviđa ondje.

U Grazu studiraš na programu Computer Music and Sound Art. Kako si prešla s klasične na elektroničku glazbu? Razlikuje li se tvoj kreativni proces ovisno o tome skladaš li jedno ili drugo?

Pristup je nešto različit, da, ali sada to sve nekako ide u istom smjeru. Rekla bih da spajam klasičnu glazbu i eksperimentalne skladbe u jedno. Uvijek me zanimala elektronička glazba, ali moj prvi iskorak iz uobičajenog okruženja klasične glazbe bio je kada sam radila u gaming industriji kao skladateljica. Tada sam, sasvim slučajno, dobila ponudu da skladam dvadesetak minuta glazbe za Nawia Records – to je poljska izdavačka kuća za eksperimentalnu glazbu. Izdanje je objavljeno 2019. i tada je sve počelo. Učinilo mi se da bi moglo biti zanimljivo nastaviti raditi u tom smjeru i tada sam počela stvarati elektroničku glazbu. Odlučila sam studirati računalnu glazbu i zvukovnu umjetnost jer je to najviše povezano s elektroničkom glazbom, multikanalnom kompozicijom, glazbenim programiranjem… 

Budući da je tvoja glazba fokusirana na istraživanje teksture i boje zvuka, je li to bilo teže ili lakše postići u okvirima elektroničke kompozicije?

Lakše, rekla bih. Elektronička glazba nudi mnogo više mogućnosti i mislim da se u tom polju osjećam originalnije – u današnjem svijetu, kada smo okruženi mnoštvom novih tehnologija, bavljenje isključivo akustičnom kompozicijom mi se čini pomalo besmisleno. Sve što se događa oko nas trebalo bi nas nadahnuti da spojimo tehnologiju i glazbu.

Spomenula si da si se neko vrijeme bavila kompozicijom za video igre. Je li to bilo korisno iskustvo i ako jest, na koje načine? Čisto iz znatiželje, a propos toga što si kao osoba s pozadinom u klasičnoj glazbi završila u svijetu gaminga, jesi li gledala Tár?

Nisam još pogledala Tár. Bilo je to, zapravo, izuzetno korisno iskustvo jer se radi o vrlo teškom poslu. Moraš biti vrlo fleksibilna, trebaš skladati za potpuno različite glazbene stilove unutar vrlo kratkih rokova, dosta toga je pomiješano. Također, trebaš poznavati psihologiju korisnika, i to kakvu glazbu treba skladati za koje dijelove… Mislim da je to vrlo težak posao. Naravno, dosta toga ovisi i o kompaniji za koju radiš, ali općenito, bilo je to vrlo korisno iskustvo. Kasnije postaneš fleksibilnija i otvorenija za sve – jednostavno više ne razmišljaš o etiketama na način da je nešto samo eksperimentalna ili samo pop glazba… Kod glazbe za video igre, u startu razmišljaš na vrlo širok način.

Je li ti to pomoglo da se, primjerice, ubrzaš u procesu skladanja, s obzirom na to da si morala u kratkom periodu operirati unutar toliko različitih pravaca?

Na neki način da, ali na neki način ne. Kada radiš takvu glazbu koja je, zapravo, komercijalna glazba, onda može biti teško izaći iz tog načina rada i skladati nešto više eksperimentalno. Ako si bila fokusirana na stvaranje komercijalne glazbe, može biti teško prebaciti se na nešto drugo jer je to sasvim različito polje u usporedbi s pristupom eksperimentalnoj glazbi. Ali to mi je iskustvo pomoglo u smislu posla i radnog procesa, poštivanja rokova i slično, u tom kontekstu bih mogla reći da radim brže zahvaljujući tom iskustvu.

Kako gledaš na pripremu izvedbe uživo u odnosu na skladanje?

Kada izvodim svoju glazbu uživo, obično pjevam, imam kontrolere, Ableton Push MIDI klavijaturu i nešto snimljenog materijala. Naravno, ne mogu sama svirati sve elemente svojih skladbi istovremeno, budući da su one jako slojevite, a ja nastupam sama. S Ableton Pushem je dosta jednostavno prilagoditi glazbu izvedbi uživo, daje ti fleksibilnost za to. Za mene je izvedba uživo nešto doista posebno – mnogo stvari nosi veliko značenje za mene, posebno pjesme i drugi album koji je povezan s mojom zemljom, Ukrajinom. Rekla bih čak da je nastup uživo na neki način politički protest.

Ranije si mi u razgovoru spomenula da trenutno radiš na novom albumu koji će, kao i Tysha, biti na ukrajinskom jeziku, za razliku od tvojih ranih materijala. Čini mi se da je to česta pojava među glazbenicima slavenskog porijekla, taj osjećaj da, ako želiš napraviti nešto ozbiljno što ima potencijala doseći širu publiku, moraš koristiti engleski, da tvoj materinji jezik ne zvuči dovoljno dobro. Čini li ti se da se stvari mijenjaju na tom polju?

Prvi sam album snimila na engleskom jeziku jer je to, kao, bilo više cool ili nešto… Ali kada sam radila drugi album, shvatila sam da svoj materinji jezik najbolje poznajem i da je prekrasan. Zašto bih to skrivala? Tako da sam odlučila, još i prije rata, da ću otada nadalje pjevati isključivo na ukrajinskom jer je to nešto što me čini posebnom. Zašto ne bih, pri skladanju glazbe, u prvom redu imala u vidu Ukrajince i druge koji mogu razumjeti taj jezik? Pogotovo s obzirom na to koliko malo je ukrajinski prisutan, na neki način. Sve za Ukrajince bilo je na ruskom jeziku, što je tužno. Sada se već situacija mijenja nabolje, ali općenito, želim pomoći očuvati ukrajinski jezik i ponuditi vlastitu interpretaciju tradicije.

Imaš li osjećaj da općenito postoji neka nova svijest o ovome u istočnoj Europi?

Mogu govoriti samo za Ukrajinu. Ruska invazija natjerala nas je sve da shvatimo u kolikoj smo mjeri i koliko dugo bili izloženi ruskoj propagandi. Sjećam se, čak i kada sam bila mala, ruski je jezik bio smatran više cool, ako si htjela zvučati stvarno pametno, koristila bi ruski jezik… Bila je to, na neki način, sveprisutna propaganda. Ja sam iz zapadne Ukrajine, gdje su svi govorili ukrajinski, tako da zapravo nisam niti znala ruski negdje do osamnaeste godine. Tada sam ga naučila čisto da mogu pročitati neke knjige na ruskom jer ga nisam razumjela. Po meni, poljski jezik je mnogo bliži ukrajinskom nego ruski. Ta ruska propaganda, zbog koje su Ukrajinci promijenili svoju tradiciju, taj teror je trajao stotinama godina. Sada mnogi Ukrajinci preispituju našu tradiciju i vrijednosti. Svi moji prijatelji imaju nekoga u obiteljskoj povijesti tko je stradao od ruske strane, teško je uopće govoriti o tradiciji na način na koji se to može u nekim drugim zemljama, u kontekstu prenošenja s koljena na koljeno… To je zapravo tužno za sve Ukrajince.

Hoće li se tvoj novi album baviti prvenstveno situacijom u Ukrajini?

Naravno, jer to je promijenilo sve naše živote. To je ogroman šok. Ne možeš zaboraviti na to što se događa, to potpuno promijeni osobu. Mislim da je za Ukrajince invazije utjecala i na aspekte života za koje ne bi mislili da će biti podložni utjecaju. Isprva, stvarno nisam htjela povezivati rat i glazbu jer previše volim glazbu da bih unosila to nasilje i te emocije u nju, ali zapravo, otkad je rat počeo, moja je glazba postala poprilično agresivna. Čak i kada slušam samo instrumentalne komade elektroničke glazbe koje sam skladala, mnogo su drugačiji nego prije. I nije stvar u tome da sam željela tako skladati, jednostavno se tako dogodilo. Nažalost, tako se osjećam i ne mogu to promijeniti.

Tvoj prethodni album, Tysha, bio je snimljen tijekom globalne pandemije, a objavljen netom prije ruske invazije na Ukrajinu. To je prilično težak kontekstualni okvir za glazbeni album. Kako se osjećaš u vezi Tyshe godinu dana kasnije?

Da, to je stvarno težak kontekst. Zapravo, koncertna promocija albuma održala se u Kijevu nekih tjedan dana prije invazije, i tada se već moglo osjetiti da se nešto sprema. Također, nazivi pjesama su vrlo indikativni. Jednu sam pjesmu nazvala Ruina – razmišljala sam čak da promijenim to ime jer sam u pjesmi zamišljala vlastitu zemlju u ruševinama, ali naravno da nisam mogla znati što će se dogoditi. Onda sam mislila – ma, to je samo glazba. Tako da sam zadržala naziv. Ipak, sada ta pjesma ima potpuno drugačije značenje. I sada više ne povezujem taj album s pandemijom, povezujem ga s ratom.

Tijekom posljednjih nekoliko godina, povuklo se mnogo diskusija o poziciji i reprezentaciji glazbenika_ca iz Istočne Europe u međunarodnim glazbenim medijima. Imaš li osjećaj da je to utjecalo na tvoju poziciju? Kakvo je tvoje iskustvo, dolazeći iz Ukrajine i bivajući aktivna na međunarodnoj glazbenoj sceni – mijenjaju li se stvari nabolje?

Da, polako se mijenjaju. Istočna Europa konačno zauzima svoje mjesto na glazbenoj sceni. Prije su vrlo rijetko festivali pozivali glazbenike_ce iz istočne Europe, uvijek smo zauzimali vrlo mali postotak u odnosu na zapadne umjetnike_ce. Sada se to polako mijenja i jako mi se sviđa istočnoeuropska glazbena scena. Drugačija je, posebna i sada sve više glazbenika_ca ima mogućnost razviti svoj izričaj i predstaviti svoju glazbu na međunarodnim festivalima. Prije nisi baš imao mogućnosti dospjeti do njih.

Je li ti onda mnogo značilo sudjelovanje u SHAPE platformi kao jednoj od odabranih glazbenica za 2022. godinu?

Naravno, to mi stvarno mnogo znači i vrlo sam zahvalna musikprotokollu što su me nominirali. Mislim da je SHAPE izvrsna platforma za glazbenike jer im pomaže stupiti na međunarodnu glazbenu scenu. Svi promotori koje sam upoznala su divni, vidi se da ljudi organiziraju festivale jer stvarno vole to što rade, žive s tim idejama. Tako da mi je jako nadahnjujuće upoznavati te ljude – inače rijetko imaš priliku stvarno upoznati ljude koji vode festivale, ali sa SHAPE-om, dobiješ priliku upoznati sve te ljude “iz pozadine”, vidjeti koliko rade i koliko su spremni napraviti za sve. Tako da mi je to dosta inspirativno iskustvo.

Osim što si skladateljica i zvukovna umjetnica, također se baviš i edukacijom. Koliko ti je podučavanje bitno, i u kakvom su odnosu sve te različite strane tvoje prakse? Imaš li osjećaj da utječu jedna na drugu?

Mislim da je za mene podučavanje možda i važnije od skladanja glazbe. [smijeh] To je nešto na što sam zaista ponosna i što me čini sretnom. Posebno zato što podučavam glazbenu produkciju i skladanje za ljude koji nisu nužno profesionalni glazbenici_e. Moji studenti_ce su često ljudi koji nisu imali priliku steći kvalitetno obrazovanje u glazbi, ljudi koji imaju osjećaj da nitko ne vjeruje u njih. A tako su talentirani i razmišljaju na tako različite načine, samo trebaju nekoga da ih malo pogura. Fascinantno je vidjeti kako se tvoji studenti razvijaju i kako njihov izričaj postaje sve kompleksniji i napredniji. Moji me studenti često nauče da gledam stvari na novi način. Biti učitelj nije lak posao, ali ja ga stvarno volim jer moraš znati objasniti isti materijal na potpuno različite načine ovisno o perspektivi studenta. Trebaš znati objasniti vrlo kompleksne pojmove na vrlo jednostavan način. U tom procesu objašnjavanja i prenošanje znanja, i sama se često zamislim. Studenti me, na neki način, nadahnjuju u skladanju glazbe – ponekad zapnem na nekom problemu, primjerice nemam inspiracije ili nešto, ali onda vidim koliko se oni trude i to me pogura da se i sama više potrudim. Pokretanje vlastite škole je jedna od najboljih stvari koje sam napravila u životu. Jako sam zahvalna svojim studentima što su mi dali povjerenje i to je nešto na što sam zaista ponosna. 

U nedavnom razgovoru s jednom eksperimentalnom glazbenicom, dotaknule smo se teme različitih izvora crpljenja utjecaja pri stvaranju eksperimentalne glazbe, toga da možeš raditi eksperimentalnu glazbu iako dolaziš iz pop ili alternativne pozadine… Koji je bio tvoj put do eksperimentalne elektronike?

Zapravo, ja baš i ne slušam previše glazbe. [smijeh] Slušam dosta audio knjiga, slušam nešto ASMR-a, ali ne slušam glazbu u svakodnevnom životu, tipa dok nešto radim… Možda jedino kada čistim ili tako nešto. [smijeh] Ali općenito, smatram da ne trebaš slušati eksperimentalnu glazbu da bi stvarao istu. Mislim da je to nešto što nije toliko povezano. Svi slušaju različitu glazbu, primjerice, mogu slušati neki pop, Britney Spears ili nekoga, ili pak nova imena u suvremenoj kompoziciji – sve zavisi od situacije. Ne vjerujem da neki ljudi slušaju isključivo eksperimentalnu glazbu jer… Jednostavno ne vjerujem da takvi ljudi postoje! [smijeh] Mislim da smo još od ranog djetinjstva izloženi raznim utjecajima, glazbi koju su naši roditelji slušali, glazbi koju bismo čuli u kafićima, konstantno smo izloženi utjecajima tijekom cijelog života. To je odlično jer smatram da svaki žanr ima nešto jako zanimljivo što možemo iskoristiti i promijeniti naše viđenje nekog glazbenog pravca. I to je ono što može donijeti nove zanimljivosti u glazbi, kombiniranje nekih potpuno nekompatibilnih elemenata – od različitih stilova do različitih perspektiva – to može donijeti nešto svježe.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Ekosustavima uključive kulture koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.