Trenutna ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek (HDZ) otvorila je prvi od krugova odgovora na pitanje o položaju nezavisne kulturne scene, s posebnim osvrtom na prostorne uvjete njenog rada. Obuljen Koržinek je istaknula da je jedan dio odgovornosti za taj položaj svakako na središnjoj, dok je drugi na lokalnoj vlasti, pogotovo što se tiče prostora. Za izvaninstitucionalnu kulturu njeno je ministarstvo, kaže, učinilo mnogo: velika sredstva iz europskih fondova uložena su upravo u organizacije nezavisne kulture (iako su istraživanja pokazala da je taj kratkoročni i jednokratni priljev sredstava pridonio upravo njihovoj neodrživosti i posljedičnom smanjenju programa i zaposlenika), dok su izravne potpore dodijeljene upravo umjetnicima, pogotovo u području suvremenog plesa i cirkusa. 

Ministrica nije propustila spomenuti donošenje Zakona o kulturnim vijećima i financiranju javnih potreba u kulturi (2022) kojim je njeno ministarstvo “stvorilo preduvjete da se na lokalnoj razini mogu donositi posebna pravila o korištenju prostora”. Niti je spomenuti Zakon to omogućio (jedinice lokalne samouprave i prije su donosile pravila i dodjeljivale prostore) niti je ministarstvo Nine Obuljen Koržinek ono koje se njime treba hvaliti. Naime, prema Zakonu, samoupravne jedinice i Ministarstvo kulture odnosno Vlada RH bili su dužni u roku od godine dana (dakle, do 26. srpnja 2023.) donijeti uredbe o kriterijima za dodjelu prostora. Uredba koja uređuje dodjelu državnih nekretnina još uvijek nije izrađena, kamoli da je stupila na snagu, čime ministarstvo Nine Obuljen Koržinek daje primjer upravo jedinicama lokalne samouprave kako ne moraju poštovati Zakon te se agonija neadekvatnih prostornih resursa za rad izvaninstitucionalnog sektora samo produljuje.

Urša Raukar (Možemo) smatra da je nezavisna kultura jedno od najpropulzivnijih mjesta stvaranja umjetnosti i kulture, no uvijek u prekarnim uvjetima rada, financijski i prostorno zapostavljena. “Nezavisnoj kulturi je potrebna održivost, potrebno je značajno ulaganje u programski razvoj, uvjete stvaranja i distribucije, kako bi nezavisna uz institucionalnu kulturu bila dostupna svakom građaninu”. Kao pozitivne primjere istaknula je udvostručenje proračuna za kulturu u Zagrebu, osnivanje ustanove Novi prostori kulture, kao i skoro otvaranje poziva za trogodišnje potpore organizacijama. 

Marija Selak Raspudić (Most) smatra da nezavisna kultura može biti pokretač društvenih promjena, pa stoga treba imati osigurane barem prostorne uvjete. Hrvatska treba slijediti primjer Europske unije u kojoj su se udvostručila sredstva za kulturu. Smatra da je depolitizirati kulturu moguće prvenstveno kod izbora i imenovanja u institucijama – treba razvijati nove modele odlučivanja kroz rasprave u skupštinama, ali i šire, a ne da je sve koncentrirano u odlukama izvršne vlasti, kao što je to sada slučaj, što je dodatno potvrđeno novim Zakonom o kulturnim vijećima.

Dva muškarca u studiju, bivši ministar kulture Zlatko Hasanbegović (sada DP) i Mladen Tarbuk (SDP) bavili su se uglavnom nazivljem: što je to nezavisno u nezavisnoj kulturi? Hasanbegović smatra da je rad u području nezavisne kulture izbor i da samom činjenicom da netko djeluje izvan institucija znači da preuzima rizik dodatnog napora da se pridobije publika i da se živi od svoga rada. Tarbuk smatra da je sva kultura zavisna te da je najveći problem Hrvatske taj da nismo u trideset godina napravili pravo kulturno tržište, nismo ga dovoljno liberalizirali. Također, Tarbuk smatra da Hrvatska ne postoji kao jedinstveni kulturni prostor u kojem postoji suradnja i razmjena između gradova i mjesta. Možda da Tarbuk bolje poznaje termine i nazivlje, tada bi mogao prepoznati i taj tip suradnje koji se razvija već dugih dvadeset godina upravo trudom i zalaganjem nezavisne kulturne scene. 

Unatoč neoliberalnom brbljanju koje si mogu priuštiti pojedinci koji zapravo za svakodnevnu egzistenciju (u polju kulture) ne moraju brinuti, Tarbuk je istaknuo jednu važnu točku kojoj se mora posvetiti buduća garnitura u Ministarstvu kulture, a odnosi se na sustav odlučivanja u kulturi koji mora biti izuzet iz sfere politike. “Kad sam ja bio na čelu jednog kulturnog vijeća, tadašnji ministar ni jedan put nije te odluke pobijao ili mijenjao”, rekao je.

Kao da je osjetila da se treba od takve izjave obraniti, Obuljen Koržinek je u sljedećem krugu izjavila: “Ako je netko pokazao da ne utječe na odluke Vijeća, onda sam to ja!”. Zanimljivo je da su upravo u njenom dvostrukom mandatu, kao što su pokazala istraživanja koja možete pronaći i na stranicama ovog medija, iz financiranja u sklopu Javnog poziva za predlaganje javnih potreba u kulturi Republike Hrvatske iz godine u godinu ispadali kvalitetni projekti koje je Ministarstvo kulture dugi niz godina podržavalo, i to bez obrazloženja. Kao što Zakonom kojim se ministrica pohvalila nije propisana obaveza Vijeća da za svaki predloženi projekt koji zadovoljava formalne uvjete natječaja sastavi kratku evaluaciju i obrazloženje, tako nije propisana ni obveza javne objave ocjena Vijeća. Stoga javnost nikada nije u mogućnosti znati koje je odluke stručnih Vijeća ministrica odobrila, a koje je zakonski omogućenom diskrecijskom odlukom mijenjala. Tako da nam ne preostaje drugo nego vjerovati ministrici.

Bivši ministar Hasanbegović nije se osvrnuo na temu utjecaja na odluke kulturnih vijeća.

Stav aktualne ministrice o izvaninstitucionalnoj, nezavisnoj sceni i potvrda tog stava kroz politike koje je u proteklih osam godina donosila (ili, bolje rečeno, nije donosila) jednostavno je sažeti njenim rečenicama: “Ja sam kao državna tajnica nosila projekt izrade Zakona o Zakladi Kultura nova” te “Nacionalni plan razvoja kulture i umjetnosti pokazao je smjer u kojem se treba dalje razvijati”. Radi se o općem mjestu HDZ-ove kulturne politike od 2016. godine – nezavisna scena ima financiranje iz Zaklade Kultura nova i proračuna jedinica lokalne i regionalne samouprave – koje rijetko biva suočeno s činjenicama da sredstva Zaklade nisu dostatna da održavaju na životu nezavisni sektor jer se radi o nadopunjujućoj mjeri u sustavu financiranja, te da zajedno sa sredstvima lokalnih jedinica ne mogu zamijeniti suvislu kulturnu politiku Ministarstva koja će jednako brinuti o svim dijelovima sektora.

Isto tako, Nacionalni plan u kontekstu izvaninstitucionalne kulture izraziti fokus stavlja na podršku Zaklade Kultura nova te ne uvodi nikakve nove elemente u već izrazito netransparentan sustav upravljanja i odlučivanja u kulturi, dok u pogledu aktivnosti, ciljeva i mjera ne predstavlja odstupanje od regularnih aktivnosti Ministarstva: razvoj sektora prepušten je već isplaniranim pozivima u sklopu programa NPOO i ESF+ te projektima koji se odnose na sudjelovanje različitih društvenih skupina u kulturnom i umjetničkom životu zajednice u sklopu kojih Ministarstvo ne priznaje troškove rada osoba zaposlenih na tim projektima. 

Selak Raspudić je zaključila da prvi postupak nove vlasti u području kulture mora biti temeljita revizija svih troškova obnove kulturne infrastrukture. 

Govorilo se još o knjižnicama i otkupu knjiga, audiovizualnim djelatnostima, spomenuli su se i mediji. Na čitatelju je da zamisli što se sve izgovorilo o tim važnim temama u 20 minuta. Svakako, ovakva je sučeljavanja potrebno organizirati i dulje i češće, no po mogućnosti sa stručnjacima i o temama koje ne zvuče kao sablasti prošlih izbornih ciklusa.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kulturne trase društvenosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Autori tih tekstova i intervjua, uglavnom mlađe i srednje generacije – poput Jerka Bakotina, Tomislava Medaka, Maroja Mrduljaša, Tihane Bertek, Jasne Žmak, kolektiva WHW, Ane Kutleše, Dore Budor, Srđana Sandića, Dejana Kršića, Srećka Horvata, Vesne Kesić, Željka Blaće, Luke Ostojića, Ante Jerića, Ive Marčetić, Vida Mesarića, Igora Bezinovića, Mime Simić, Roberta Perišića i Borisa Postnikova – i sami su etablirani kulturni radnici, novinarke i novinari, kritičarke i kritičari, umjetnice i umjetnici te fakultetski predavači. Dakle, u nešto više od godinu dana objavili smo, da spomenem tek neke, razgovore s kulturnim teoretičarom Jimom McGuiganom, slovenskom filozofkinjom Alenkom Zupančič, kustosicom u njujorškom studiju Marine Abramović Jovanom Stokić, romanopiscem i dramatičarom Goranom Ferčecom, stručnjakom za neprofitne medije Salvatoreom Scifom, filozofom i predavačem na londonskom Goldsmithsu Albertom Toscanom, književnom teoretičarkom i sveučilišnom profesoricom Tatjanom Jukić, američkim umjetnikom i kustosom Markom Tribeom, teoretičarom i sveučilišnim profesorom Miškom Šuvakovićem, umjetničkim kolektivom Abart, predstavnicima beogradskog Kontekst kolektiva, politologom Oliverom Marchartom i urednikom Hrvatske književne enciklopedije Tomislavom Šakićem.

Također, objavili smo kritičke osvrte na manifestacije poput Queer Zagreb, Subversive Film Festival, Terraneo, Dani hrvatskog filma, Filmske mutacije, Motovun Film Festival,  PSSST! – Festival nijemog filma, Zoom Festival, 25fps, Human Rights Film Festival, knjige Darka Suvina i Marka Fishera, međunarodne konferencije kao što su Dosezi psihoanalize i Praxis: kritika i humanistički socijalizam. Kroz niz tekstova bavili smo se i zakonskom regulativom prava umjetnika i umjetničkih djelatnosti, kao i dubioznim tretmanom rodnih pitanja na javnoj televiziji te kritički pratili raspravu oko donošenja zakona o sveučilištu, znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju. U sklopu projekta mapiranja nezavisne kulturne scene objavili smo petnaestak intervjua s akterima i predstavnicima kulturnih organizacija iz svih dijelova Hrvatske. Kroz razgovore s njihovim glavnim urednicama i urednicima, internetskom smo čitateljstvu predstavili rad Hrvatskog filmskog ljetopisa, Europskog glasnika, Teme i Života umjetnosti, tiskanih časopisa koji se bave kulturom, a isto planiramo i s Trećom, Gordoganom i Quorumom.

Bavili smo se i društvenim, ekonomskim i političkim fenomenima kao što su javni interes u slučaju šoping centra Cvjetni, medijski tretman presude Anti Gotovini, sistemska kriza kapitalizma, javno financirano obrazovanje i znanost, studentski prosvjedi u Velikoj Britaniji, hrvatski politički i izborni sustav, javna rasprava o ulasku Hrvatske u Europsku Uniju, rasističko i nacionalističko divljanje na sportskim manifestacijama. Na kraju, no ne i manje važno, dnevna produkcija vijesti iz područja suvremene umjetnosti i kulture iz zemlje i inozemstva, najave različitih tipova kulturnih manifestacija koje se održavaju diljem Hrvatske, kao i natječaji koji pokrivaju širok spektar mogućnosti, od edukacije preko financijskih potpora do izlagačkih poziva, na godišnjoj razini svaki u svojem segmentu prelazi brojku od nekoliko stotina. Ti tekstovi i razgovori nisu produkt hirovitih inklinacija specifične uređivačke politike već realno utemeljene reakcije na zbivanja u našem širem i bližem kulturnom, društvenom i znanstvenom, obrazovnom i političkom polju. Radi se o knjigama ili prevedenim na hrvatski jezik ili napisanima na hrvatskom koje se mogu kupiti u hrvatskim knjižarama te na festivalima, izložbama, predavanjima, koncertima, tribinama i okruglim stolovima održanima u Hrvatskoj, predstavama i performansima također odigranim u Hrvatskoj.

Organizacija koja upravlja portalom Kulturpunkt.hr ili, ako hoćete, njegov nakladnik, godinama sustavno radi na kritičkoj edukaciji mladog novinarskog kadra u kulturi, i to kroz projekt Školice, kojeg je prošle godine provodila zajednički s Kulturtregerom, ali i uz potporu Europske komisije kroz program Leonardo da Vinci, kao i kroz međunarodni mentorski projekt Criticize this!, kojeg provodi u suradnji s KPZ Betonom i Seecultom iz Beograda, Plimom iz Ulcinja te već spomenutim Kulturtregerom, a uz potporu Europske Komisije program Kultura 2007-2013.

Grad Zagreb je – kao što smo već i pisali –  taj rad procijenio godišnjim iznosom od 27.4 kune po danu ili, kumulativno, iznosom od 10 tisuća kuna za rad portala te iznosom od 15 tisuća za edukacijski projekt u području video-aktivizma kojeg smo razradili zajednički s Fade Inom i Filmaktivom iz Rijeke.

Na prošlotjednoj konferenciji za medije povodom objave rezultata, Goran Sergej Pristaš iz kolektiva BADco. nekoliko je puta istaknuo kako gradska vlast očito ne shvaća da ti projekti, vrlo jednostavno, znače – rad. A rad znači i zaposlenje i doprinose i porez i prirez za svaku od organizacija uključenih u ovu priču. To, dakako, znači i da novac poreznih obveznika koji se izdvaja za javne potrebe u kulturi – a dodjeljuje se mediju koji sustavno prati, propituje, kritizira, valorizira i afirmira istu tu kulturu – stvara petlju: za većinu  od spomenutih tekstova i razgovora koje smo objavili autoru je uredno isplaćen honorar u brutto iznosu, jednako kao i plaća stalno zaposlenih u organizaciji, isto kao i honorari nas stalnih suradnika koji smo odgovorni za svakodnevno funkcioniranje medija u kojem radimo. Onaj dio tekstova koji nije plaćen ustupljen je organizaciji zato što je već objavljen (i plaćen) u drugom mediju ili kroz neku drugu platformu. Identična je situacija i s WHW-om, Bezimenim autorskim društvom (BADco.), [BLOK]-om, H-Alterom, Dominom, Kulturtregerom, Voxfeminaeom, Ekscenom i drugima. Ovaj dio, budući da funkcionira po logici fluktuacije realnog kapitala koju, vjerujem, čak i gradske vlasti razumiju, morao bi biti jasan. No, ono što je sasvim sigurno jest da gradske vlasti ne razumiju svojevrsni je dvostruki povratak toga ulaganja: naime, tektonika živoga kulturnoga polja podrazumijeva stvaranje nečega što se uobičajeno naziva simboličkim kapitalom, a on je u potpunosti nemjerljiv ekonomskim ili birokratskim metajezikom. Što kultura “znači”? Što kultura uopće jest? Pitanja su to na koja nema jednoznačnog odgovora, no ono što je sigurno – ali nisam siguran razumijemo li se pritom “mi” i “oni” – jest da se ona i dalje proizvodi i konzumira u svojem najširem spektru; živa je, opipljiva, kritički naoštrena, ispunjena značenjem i u stanju perpetualne cirkulacije. Ono što je naša odgovornost jest da ju činimo dostupnom svima i u svakom trenutku.

Ono čemu svjedočimo posljednjih godina sistemsko je nerazumijevanje uvjeta u kojima ta kultura nastaje, njezine diseminacije i njezine konzumacije. Iako govorimo o onome što se najčešće etiketira kao „nezavisna kultura“, njezina vertikalna dinamika – u suvremenim uvjetima cirkulacije znanja, prenošenja informacija i integracije različitih ideoloških i interesnih subjekata – nije ograničena, pa ju fenomenološki ne možemo ni smatrati marginalnim odbljeskom u široj kartografiji kulturne proizvodnje i potrošnje. Crta razgraničenja između estetičkih principa i habitusa institucionalne i vaninstitucionalne kulture itekako postoji. Prva uglavnom funkcionira po principima vijeća staraca ili, neoliberalnom terminologijom, trustova koji – kao i kulturna proizvodnja kakvu zastupaju – sjede udobno u naslonjačima od mahagonija, na čiji rad ne postoji pravo na veto i čija je pozicija čvrsto utemeljena u kapitalističkom modelu partikularnog interesa. Potonja se vodi idejama umjetničkog i istraživačkog rada, kritike i propitivanja postojećih ideoloških, ekonomskih i kulturnih modela i otkrivanja nevidljivih točaka u povijesnim narativima i društvenim odnosima. Da upotrijebim slobodniju analogiju s pokretom Occupy Wall Street, prva čini jedan posto, a raspolaže većinom, dok druga čini 99 posto i raspolaže mrvicama sa stola javnih potreba u kulturi. Iako u konkretnoj statičkoj raspodjeli sredstava postotci možda i jesu drukčiji – poanta je ista. Kao i samozadovoljni i prijezirni pogledi s balkona koje, uz šampanjac i koktele od rakova, upravljačka elita upućuje prosvjednoj masi na ulici.

No, u klasifikaciji Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i sport, svaka je produkcija koja nema institucionalno zaleđe kojemu je osnivač Grad Zagreb – nezavisna produkcija. Pa je tako Cest is D’Best – zagrebački festival čiji izuzetni prošlogodišnji programi “Gastro kutak Gorenje uz pivo i vruće plesne ritmove”, “Dječje igraonice i radionice Dukatino”, “Igraj se i zabavljaj s Markom Markicom (Hrvatska pošta)” i “Utrke konobara” zasigurno predstavljaju sam vrh kulturne ponude Grada Zagreba – nezavisna produkcija jednako kao i UrbanFestival. UrbanFestival je, podsjećam, manifestacija koja već deset godina djeluje kao kritička platforma i odabirom specifičnog programa u javnim prostorima grada predstavlja suvremenu svjetsku umjetničku produkciju koja se istim tim javnim prostorom i bavi. Cest is D’Best, koji će nas i ove godine bez sumnje počastiti sjajnim kulturnim programom, Gradu Zagrebu vrijedi 150 tisuća kuna, a UrbanFestival –  60 tisuća kuna. Moguće je, doduše, da Cest is D’Best ove godine planira ipak nešto kritičniji program, uz obavezni posttranzicijski joie de vivre i, recimo, “Gastro kutak Dalmacijavino uz vino i vruće plesne ritmove”, “Dječje igraonice i radionice Dioki”, “Igraj se i zabavljaj s Prugom Prugicom (Hrvatske željeznice)” i, kao šećer na kraju, “Utrke tekstilnih radnica”.

Mario Kovač je za potrebe ovoga teksta, a nakon konferencije za medije koju je organizirao Savez udruga Operacija grad, izjavio: “Ono čemu se ja nadam je da je ovo konačno postignuta kritična masa koja mora dovesti do promjene ovakvog sustava. Ono što se dešava u kulturnoj politici, ne samo Grada Zagreba nego i cijele Hrvatske, je činjenica da je od oba sustava – onoga socijalističkog i ove ‘nazovi’ demokracije koju imamo sada – pobrano najgore od oba svijeta. Umjesto da smo uzeli socijalnu osjetljivost od socijalizma, a fer borbu i nadmetanje od kapitalizma, desilo se da kod nas vlada klijentelizam i premreženost vezama, birokratizam kakav je bio u bivšem sustavu, a gramzivost i pohlepa od ovog novog, mi nismo pobrali najbolje, mi smo pobrali najgore od oba svijeta. Voda nam je zapravo došla do grla, to je fraza, ali činjenica je da je tako. Pogotovo približavanjem toj famoznoj Europskoj Uniji, što god mi mislili o njenoj strukturi, činjenica je da se ovakve stvari tamo i tada ne bi trebale dešavati. Ovo je moguće i zadnji vlak pohlepe – govorim o tih 11 milijuna kuna nestalih iz prijedloga proračuna Gradske skupštine – a to su promili, to nisu postotci koji nestaju i koji se uzimaju. Mi namjerno nismo spominjali gradska kazališta koja barataju stotinama milijuna kuna, a mi ovdje govorili o desecima tisuća. To su enormne razlike. Kad se taj sustav konačno promijeni, a nadam se da je došlo vrijeme za to, za što vidim i odlučnost okupljenih iz različitih svjetonazorskih, etičkih i estetskih pozicija, nadam se da napokon možemo ostaviti sitne rasprave na stranu i zajednički ići rušiti tu trulu kulu od karata”. Odgovornima u Gradskom uredu za obrazovanje, kulturu i sport postavio je i pitanje: “Najjednostavnije pitanje koje sumira sve što smo govorili na  konferenciji za medije – tko iz Gradskog ureda za kulturu i po kojim kriterijima odlučuje o konkretnim sredstvima koja dobivaju subjekti koji se prijavljuju na natječaj?”. Odgovor koji smo dobili – ne od pročelnika Ivice Lovrića ili zamjenika Tedija Lušetića, na čemu smo inzistirali, već od glasnogovornice Tee Akrap – u duhu je, naravno, zakonski reguliranog pristupa javnim podacima i nedvosmisleno glasi: “Gradski ured za obrazovanje, kulturu i šport, na prijedlog kulturnih Vijeća, donosi konačnu odluku o dodjeli sredstava”. No, Mario Kovač je kao predsjednik Vijeća za urbanu kulturu i kulturu mladih javno iznio ocjene koje je to vijeće dodijelilo projektima s nezavisne kulturne scene, a iz kojih je jasno vidljiva diskrepancija između dodijeljenih ocjena i dodijeljenih sredstava. Primjera radi, to Vijeće nikada nije vidjelo projekt tvrtke „Neki Daniels Media d.o.o.”, a koja je u raspodjeli novca poreznih obveznika Grada Zagreba za projekt Zagreb World Music (za koji na službenoj stranici marketinške i koncertne agencije stoji da je “generalni termin za svijetsku (sic!) glazbu koji se odnosi na tradicionalnu glazbu neke zemlje, njezin folklor ili kulturu”) dobila 150 tisuća kuna, a projekte koji su došli do njihovih ruku – oni BADco.-a, [BLOK]-a, Domina, WHW-a – dobili su najviši mogući predikat, ali ne i sredstva koja tom predikatu odgovaraju. Ovakav postupak jasno pokazuje da predstavnici Grada ne poštuju odluke vijeća kao što i odbijaju javnosti obznaniti tko točno i po kojim kriterijima kroji konačnu računicu. To je, između ostalog, jasno i iz izjave Naime Balić, koja je, kao i Kovač, izašla u javnost s ocjenama Vijeća za međunarodnu suradnju: “Mi smo programe udruga koje su aplicirale za europske fondove i mogu gradu donijeti europski novac označili kao prioritet. U tom su smislu najbolje ocijenjeni programi nezavisne kulture. Institucije kojima se dodjeljuju najveća sredstva imaju nedorečene programe i mi smo molili da se oni ne uzimaju u obzir. Dogodilo se nešto drugo i zato smo dogovorili sastanak s pročelnikom Ivanom Lovrićem i njegovim zamjenikom Lušetićem kako bi od njih čuli koji su kriteriji u dodjeli sredstava”. Iako smo njenu izjavu u dopisu Gradskom uredu koristili tek kao referencu na kontradiktorne postupke gradskih službenika, valjda onog bezimenog “tima stručnjaka” koje je Lušetić spominjao u emisiji “Katapultura” Hrvatskog radija, robot na autopilotu odgovorio je samo: “Gradski ured za obrazovanje, kulturu i šport, na prijedlog kulturnih Vijeća, donosi konačnu odluku o dodjeli sredstava”. Unatoč tomu što vijeća pri Gradskom uredu za obrazovanje, kulturu i sport imaju tek savjetodavnu funkciju, ona su sastavljena od kulturnih radnika, teoretičara, producenata, umjetnika, kritičara i drugih stručnjaka, ali teško se oteti dojmu – pogotovo ako u obzir uzmemo s kakvim informacijama članovi raznih vijeća izlaze u javnost – da je njihova funkcija tek ceremonijalna.

Ovakav tretman, ali i činjenica da je njezina organizacija ove godine za svoje projekte dobila 85 tisuća kuna, čak 60 tisuća kuna manje nego prošle, zasigurno je jedan od razloga zbog kojeg je Selma Banich iz Eksperimentalne plesne scene, platforme za suvremeni ples i izvedbene umjetnosti koja je nedavno proslavila desetu godišnjicu rada, najavila da će Gradskome uredu za obrazovanje, kulturu i sport “donirati svoj izmet”. Na to će spomenuti bezimeni automat, odgovarajući doduše na jedno drugo pitanje, reći samo: “Grad svake godine prepoznaje rad nezavisne scene i to kroz dodjeljena (sic!) sredstva što potvrđujemo time da financiranje nezavisne kulture nije smanjeno u odnosu na prošlu godinu dok su u ostalim segmentima kulture sredstva smanjena”. Pitanje upućeno dopisom u Gradski ured, a postavio ga je Goran Sergej Pristaš iz kolektiva BADco., glasilo je: “Kada će se u ovom gradu početi prepoznavati da to što ljudi na nezavisnoj sceni rade jest rad, da se ljudi time zapošljavaju, da ljudi od toga žive, i da je to umjetnička produkcija koja ne samo da njima osigurava da žive već i privlači pažnju na grad Zagreb, dovode ljude koji su zainteresirani za to što se zbiva, da vide i neke druge stvari i omogućuje da taj grad bude na mapi relevantnih međunarodnih događanja. One donose investicije u ovaj grad jer radi se o realnim sredstvima iz europskih fondova i to za projekte za koje su te organizacije pokazale, ne samo da su u ih stanju napraviti, već i da su ih neki od njih uspješno priveli kraju. I onda su ponovno dobili povjerenje europskih fondova, na još višem stupnju, i s još više sredstava za takve projekte. Pitanje je vrlo jednostavno: kada će Grad Zagreb, ako već ne može ulagati u njihov razvoj, barem pratiti onime što je minimum koji je adekvatan tome da bi se to omogućilo?”.

“Mislim da je svima jasno i toliko smo to puta javno iznosili, radili međunarodne konferencije na tu temu i sastanke s odgovornima, da sustav ovakav kakav jest i na razini kako je on zakonski i strukturno postavljen ne funkcionira”, istaknula je ravnateljica Zagrebačkog centra za nezavisnu kulturu i mlade Emina Višnić i dodala: “Međutim, još je veća boleština koje smo svjedoci i koja se i ove godine vidi, kao i prethodnih godina, jest da je ključna, temeljna i sveprožimajuća mjera gradske kulturne politike klijentelizam, odnosno zadovoljavanje po političkoj i rodbinskoj osnovi onih koje naprosto treba zadovoljiti. Grad Zagreb ponovno pokazuje nekompetenciju u prikazivanju tih rezultata, međutim, ono što je nevjerojatno da jedna gradska vlast donosi takve odluke, a da pritom nikome nije jasno, odnosno nagađa se tek, tko su ljudi koji stoje iza toga, tko su ljudi koji su odgovorni, da se kontinuirano zagrebačka kultura urušava i dovodi u stanje apsolutne guštare gdje je bilo kakav razvitak, bilo što pametno, obrazovano, bilo kakvo znanje stavljeno na marginu, a u ime politike koja se samo može nazvati klijentelizmom”. Navodeći izjavu Tedija Lušetića  u prilogu Hrvatskog radija, Emina Višnić rekla je i: “Smatram da je uvredljivo da glavni čovjek za kulturu grada Zagreba na Hrvatskom radiju objašnjava te nevjerojatne poteze koji se vide iz famozne ‘bijele knjige’ kao tehničku grešku. Postavila bih pitanje Gradskom uredu za kulturu, kako je moguće da jedna javna uprava, s toliko zaposlenih ljudi, u istom tom uredu može dozvoliti takve tehničke pogreške, ako se već radi o tehničkim pogreškama?”. Bezimeni glas delegiran preko spomenute glasnogovornice na to je odgovorio: “Termin ‘tehnička pogreška’ korišten je u slučaju sufinanciranja kazališne družine ‘KuFER’ koja nije podnijela izvještaj o svom radu za drugu polovicu 2010. godine te iz tog razloga nije potpisala ugovor za 2011. godinu za dodjeljena (sic!) sredstva u iznosu od 70.000,00 kuna. Kako je riječ o umjetničkoj organizaciji koja je puno napravila na promociji mladih redatelja i glumaca, Vijeće i Gradski ured za obrazovanje, kulturu i šport i ove je godine odlučilo dodijeliti 30.000,00 kuna, ali naglašavajući kao obvezu prema pravilima rada Gradskog ureda redovito podnošenje izvještaja, te se i ovaj iznos neće realizirati dok kazališna družina KuFER ne podnese izvještaj za 2010. godinu”. Ako je to uistinu razlog, ako je Gradskom uredu izvještaj o radu uistinu bitna stavka u odlučivanju, vjerujem da bismo svi voljeli vidjeti izvještaj o radu na temelju kojega je internetski portal Dopmagazin – na kojemu između 26. studenog 2010. i 16. ožujka 2011. pa potom opet između 23. kolovoza 2011. i 14. veljače 2012. nije obavljen niti jedan članak i u čijem impressumu stoji kako „ima 10 godina i pimpek 22 centimetra“ – u raspodjeli, kao i prošle godine, dobio 7 tisuća kuna. Taj bismo izvještaj o radu onda mogli usporediti s onim portala kao što su Voxfeminae.net i Queer.hr, a koji su svojim svakodnevnim radom, očito tako smatraju u Gradskom uredu, zaslužili brisanje iz sustava proračunskih sredstava za kulturu Grada Zagreba. Ili, recimo, sa slučajem H-Altera koji je svojom rubrikom za kulturu također aplicirao za gradska sredstva, ali ih, kao ni prošle godine, nije dobio.

Miljenka Buljević, predsjednica SU Operacija grad, rekla je: “Nakon što su objavljeni rezultati Programa javnih potreba u kulturi Grada Zagreba, iz njega se, između ostalog, da iščitati i da Grad ne prepoznaje projekte koji su progresivni, kritički i izvrsni. Pri tome naročito mislim na projekte nezavisne produkcije koja je iznijela najviše europskih projekata ove godine i uopće nije dobila potporu od Grada Zagreba. Dakle, 16 tisuća eura koji je Grad dodijelio za matching europskih projekata samo članicama Saveza udruga Operacija grad apsolutno je beznačajan, zato što je to svega 10 posto od onoga što je Grad Zagreb trebao uložiti da bi samo ove organizacije u Zagreb dovele preko 400 tisuća eura. Šesnaest tisuća eura naspram 400 tisuća eura je strahovito malen odnos i Grad Zagreb, iz toga se čini, apsolutno ne prepoznaje izvrsnost projekata nego se bavi podmirivanje nekakvih lokalnih projekata koji imaju ruralni karakter, koji se bave zabavom, koji se bave vašarom, a to se jasno da iščitati iz ovih rezultata. Osim toga, da se iščitati i to da je nezavisna produkcija očigledno proširena kategorija: Grad Zagreb je nezavisnu produkciju proširio na HAZU i na Zagreb film. Ja uistinu ne znam prema kojim definicijama te institucije spadaju u nezavisnu produkciju. Htjela bih istaknuti i to da one organizacije unutar nezavisne produkcije koje su još prošle godine imale nekakva sredstva, da su im i ta sredstva rezana. Uzet ću samo primjer BADco.-a koji je ove godine izgubio, u odnosu na prošlu, 120 tisuća kuna za europski projekt. Oni su na temelju rezultata od prošle godine ušli su u veliku europsku produkciju i Grad Zagreb je ove godine jednostavno okrenuo leđa. Tako da mislim da iako grad formalno nema kulturnu politiku, ona se itekako može iščitati između redova rezultata, a ona je da su neke organizacije i neke projekti bitni, za razliku od onih za koje je na europskoj razini dokazano da vrijede. Ovdje bih dala neke preciznije podatke, a izdvojit ću samo organizacije iz Saveza udruga Operacija grad: Domino je u europskoj konkurenciji bio prvi, BADco. je u europskoj konkurenciji bio prvi, Kurziv i Kulturtreger su u konkurenciji od 105 projekata bili osmi. To, dakle, nisu projekti koji su tek prošli na natječajima za europske fondove, to su projekti koji su prošli s najvišim ocjenama. Domino je imao 100 bodova od mogućih 100, Kulturtreger i Kurziv su imali 95 od mogućih 100. Mi ovdje pričamo o najboljim projektima u Europskoj Uniji, a ne samo o najboljim projektima u Zagrebu”. Miljenku Buljević smo, kao i ostale sugovornike, zamolili da odgovornima u Gradu postavi direktno pitanje: “Postavila bih pitanje, pogotovo nakon izjave Naime Balić da je Vijeće za međunarodnu suradnju imalo za prioritet europske projekte, kako je moguće da europski projekti nisu podržani od strane Grada Zagreba? I još jedno vrlo banalno pitanje: čemu tri mjeseca čekanja da bi se dobili rezultati Programa javnih potreba u kulturi kada mi već u ovom trenutku počinjemo pisati projekte koji će se prijaviti u lipnju za sljedeću godinu?”. Odgovor koji smo dobili, samo na jedno od pitanja, u istome je tonu kao i ostali: “Novac koji za sada nije raspoređen Programom javnih potreba u kulturi spada u kategoriju rezerviranih sredstava koja su služila svake godine do sada pa služe i ove kako bi Gradski ured za obrazovanje, kulturu i šport mogao reagirati na zahtjeve koji stižu tijekom godine a odnose se prvenstveno na gostovanja po pozivu, participaciju u programima koji su financirani iz fondova Europske Unije te za financijske programe koji su započeli 2011 godine. Novina je da od 2012. godine Gradski ured za obrazovanje, kulturu i šport ima dogovor s Ministarstvom kulture o zajedničkom financiranju projekata Europske Unije na principu jednakih polovina. Bitno je naglasiti da ovaj Ured nikada nije odbio prihvatiti ulogu partnera korisnicima koji su aplicirali za projekte Europske Unije te da isto tako nikada nije odbio sufinancirati dobivene projekte”. Ukoliko “rezervirana sredstva” postoje, zašto ista nisu raspoređena EkS-sceni, WHW-u, Dominu, BADco-u, [BLOK]-u, Kulturtregeru, i drugim organizacijama koje te projekte provode?

Situacija je za zagrebačku nezavisnu kulturnu scenu, kao što se iz svega priloženog može vidjeti, ili uvijek ista ili lošija. Ono što očito izmiče zagrebačkoj upravi jest činjenica da ovdje govorimo o polju koji iz godine u godinu raste, buja, razvija se i u stanju je konstantne reorganizacije. Istovremeno, radi se o polju koje je ponosno na činjenicu da ideološki zazire od svih onih lijepih tranzicijskih običaja koji su se tako prirodno udomaćili na svim razinama vlasti, a zbog kojih je jedino što ista ta vlast proizvodi moguće figuralno opisati tek kao – paralizu. Radi se o društvenoj, ekonomskoj, političkoj, kulturnoj i moralnoj paralizi koja konstantno sprječava građane i građanke i radnice i radnike da djeluju, izražavaju se i koriste svoje pravo na izbor, pravo na mogućnost i pravo na dostupnost. Točke otpora, točke diferencijacije, točke konvergencije postoje, a djeluju u spektru bitno drugačijem od medijske stvarnosti kakvu nam svakodnevno serviraju Jutarnji i Večernji list, a koji funkcioniraju tek kao dva pola identične tabloidno-interesne matrice. Sve što sve njih zanima spektakl je i kontrola. No, jesmo li stvarno sigurni – a ovdje govorimo i o našim životima, životima naših roditelja, životima naših prijatelja, životima naših susjeda i slučajnih prolaznika – da je ovo najbolje što možemo? “Po tome, samo po tome, mi smo postojali, što se ne može naći u našim nekrolozima”, zapisao je netko drugi, a to sasvim sigurno nisu znamenke na komadu papira.

“Iz naše pozicije, a prije svega govorim iz pozicije BADco.-a, očito je da je Gradskom uredu za kulturu apsolutno irelevantno to što mi radimo. Ne samo to što mi radimo već i sve ostalo što se proizvodi na nezavisnoj sceni. Oni jednostavno ni na koji način ne pokazuju da ikakvi kriteriji – u smislu vrijednosti projekata i učinkovitosti tih projekata na lokalnoj i međunarodnoj razini – postoje ili igraju ikakvu ulogu u njihovom odlučivanju. To ne pokazuje činjenica da se ljudima ne povećavaju sredstva nego da se, dapače, smanjuju sredstva. Mi smo ove godine, primjerice, financirani sredstvima koja smo imali prije deset godina, dakle, pali smo na razinu sredstava koja smo imali prije deset godina. Kao da nikada ništa nismo napravili”, zaključio je Goran Sergej Pristaš.

Uza sva postavljena pitanja – a nismo se uopće dotakli onog zašto gradskim potrebama u kulturi upravlja konzilij sastavljen isključivo od muškaraca – meni za kraj ostaje tek jedno: shvaćate li vi – Lušetiću, Lovriću, Ljuština, Bandiću – što je uopće javni interes? No, bojim se da  su odgovori na to pitanje jednostavni, a glase: dvije polivalentne dvorane u centru Cvjetni, kazališne premijere koje koštaju milijun kuna, fontane vrijedne 25 milijuna kuna, nogometni klubovi isključeni iz sustava PDV-a ili donirano montažno kazalište koje, kao i sam prostor Zagrebačkog Velesajma gdje je smješteno, trune neiskorišteno na kiši. Možda da jednostavno parafraziram protestno pitanje koje je Vili Matula, unijevši se u lice Borisu Špremu i Davoru Bernardiću, postavio tijekom demonstracija za spas Varšavske: tko ste dovraga vi i otkud vam pravo?

Simpozij je vodio ravnatelj svjetski poznatog vašingtonskog Kennedy Centra za izvedbene umjetnosti, Michael Kaiser. Organizirao je festivale u Kini, Japanu i arapskim zemljama, radio s Bolshoi teatrom, Marijanskim baletom i operom, savjetovao uprave njujorške opere i detroitske simfonije, vodio je britansku kraljevsku opernu kuću, izvukao iz dugova i spasio kompaniju Američki baletni teatar… Iskustvo Michaela Kaisera iznimno je bogato, a ako tome još dodamo da u kulturni menadžment došao iz korporativnog sektora, ne čudi što se ponekad čini da čovjek u ruci ima čarobni štapić za rješenje financijskih problema.

KP: Koja je formula financijske stabilnosti kulturne institucije?

M.K.: Najvažnije je stvarati dobru umjetnost – i usredotočiti se na to ona bude uzbudljiva i da je ljudi žele podržati. Zatim je važno dobro komunicirati s publikom – ukazati joj na rad i na organizaciju s kojom bi se možda željeli povezati. Obavite li te osnovne korake kako treba, novac se obično pojavi. Koraci jesu osnovni, no za njih je potrebna domišljatost i hrabrost jer zainteresirati treba – ne svoju publiku, koja će ionako doći na predstavu, nego gledatelje kojima ste na rubu interesa. One koji bi vas možda došli gledati, a umjesto toga možda odu na večeru ili ostanu kod kuće pred televizorom. Zato treba znati biti uzbudljiv. U baletnom svijetu plakat s mladom balerinom u arabeski je već otrcana kampanja koja potvrđuje stereotipe o zastarjelosti i staromodnosti baleta. Umjesto toga publiku treba “poškakljati” nečim drugačijim – možda polugolim muškim likom u dramatičnoj pozi. Dakle, motivima koji neće zaokupiti samo pozornost znalaca.

KP: No, ostvariti vidljivost i dobru medijsku poziciju nije nimalo lako, ako niste eventualno spremni ponuditi žutilo i golotinju jer u nas su rubrike kulture sve manje ili posve nestaju, dok se za trač uvijek nađe mjesta. Kako biti vidljiv bez narušavanja umjetničkog integriteta?

M.K.: Projekte treba osmisliti tako da se, što je bolje moguće, uklapaju u vašu misiju. Ja nikada ne radim projekte samo da bih postigao vidljivost ili skupio novac. Nikada ne tražim umjetničke kompromise da bih privukao sponzore, no svaki projekt planiram nekoliko godina unaprijed i takav pristup je ključan za pronalaženje izvora financiranja.

KP: Dugoročno planiranje svakako stoji, no u našim je okolnostima to gotovo nemoguć zadatak jer proračuni i natječaji se raspisuju iz godine u godinu. Hrvatski problem je i nedostatak kulturnih menadžer. Oni rijetki znanje stječu uglavnom u inozemstvu. Kako pokrenuti obrazovni ciklus?

M.K.: To nije samo hrvatski problem, nego stanje na koje možete naići u svim dijelovima svijeta. Jednostavno se ne ulaže dovoljno novca u obrazovanje ljudi koji vode umjetničke organizacije. Puno više se troši na obrazovanje umjetnika i to je globalni problem. Zato sam pri Kennedy centru i pokrenuo Institut za kulturni menadžment gdje educiramo kulturne menadžere iz SAD-a, ali i iz inozemstva jer duboko vjerujemo u to da umjetnički svijet ispašta zbog nedostatka menadžmenta. Volio bih da to osvijeste i Vlade, i da shvate da dio novca za kulturu moraju uložiti i u obrazovanje menadžera.

KP: U Hrvatskoj gospodarski, ali i diplomatski potencijal kulture još je nedovoljno iskorišten. Kakva bi bila vaša preporuka?

M.K.: Mislim da je vrlo važno koristiti institucionalni marketing. To znači da se organizacije trebaju pokazati uzbudljivima i važnima za život zajednice. Kada sam izvlačio jednu američku plesnu trupu iz dugova, dao sam si puno truda i organizirao im nastup na Clintonovoj inauguraciji što je pokrenulo niz drugih aktivnosti – objavljene su knjige o njima, nastupali su na televiziji, čak su dobili i svoju ulicu. To su koraci koje treba obaviti prije nego što se pokuša utjecati na zakonodavstvo.

KP: U nas se zbog krize smanjuju sredstva za kulturu, što je uobičajena pojava u takvim vremenima, no vi kritizira takve metode jer smatrate da kulturni programi ne smiju biti prvo na čemu će se štedjeti. Čini se, zato, da smo u čitavoj regiji od osvješćivanja potencijala kulture još daleko.

M.K.: Kao prvo, kultura može igrati važnu ulogu u razvoju gospodarstva i turizma, koji znam da je jako važan za vašu zemlju. Kultura ima i snažan utjecaj na razvoj gradova. Tek kad vlada to prepozna, može se razgovarati o zakonskim okvirima za unapređivanja sustava kulturne produkcije. Trebalo bi se poticati i filantropiju, velike i male individualne donatore, malo poduzetništvo i obrazovanje kulturnih menadžera.

KP: Mali donatori u zemlji u kojoj je čovjek sretan što uopće prima plaču baš i nisu obećavajuće rješenje. No, ako ipak dočekamo izlazak iz krize, možete li nam ponuditi par zgodnih savjeta kako okupiti male donatore?

M.K.: Morate osmisliti što ćete im dati zauzvrat. U umjetničkom svijetu prečesto smo fokusirano na ono što tražimo, a ne na ono što dajemo. Zato treba ponuditi nešto što će publici biti zanimljivo i uzbudljivo. Ja volim osmišljavati ponudu iskustava, a ne već otrcanih promotivnih predmeta kao što su majice, šalica ili kišobrani. Ljudima se može ponuditi i dolazak na probu, odlazak iza scene… Takvim se ponudama može privući donatore koji će pokloniti skroman iznos.

KP: No takvih se donatora zato može skupiti jako puno, što potvrđuje vaše iskustvo iz Velike britanije gdje ste oko Kraljevske opere okupili 26 tisuća malih donatora. Oko vašeg zagrebačkoga gostovanja okupilo se, pak, 200-tinjak predstavnika kulturnih institucija i organizacija iz regije. S kakvim utiscima odlazite?

Sa svojim neobičnim izdavačkim eksperimentom Hit parade poravnali su se s rekordom Elvisa Presleyja ušavši s 12 pjesama u britanski top 30 u samo godinu dana, bili su kućni bend jednoga od najutjecajnijih britanskih radijskih DJ-a Johna Peela, pratila ih je reputacija drugog omiljenog benda obožavatelja kultne skupine The Smiths, a ploče im je više puta producirao legendarni Steve Albini, član grupe Big Black te producent Pixiesa i Nirvane.

Britanska skupina The Wedding Present danas iza sebe ima 25-godišnju karijeru, hordu zagriženih obožavatelja, jedan raspad i jedno ponovno okupljanje te stotine pjesama kojima su razbarušeno, ali spretno plesali po granici popa i alternativne glazbe.

V.M.: The Wedding Present su poznati po svojim beskompromisnim stajalištima kada je u pitanju produkcija i objavljivanje glazbe – karijeru ste počeli vlastitim izdanjima, ugovori koje ste kasnije potpisivali s velikim kompanijama osiguravali su vam potpunu kontrolu nad kreativnim i izdavačkim procesom, a imate i vlastitu glazbenu etiketu. Koliko je teško bilo izmaknuti čvrstoj šapi glazbene industrije?

D.G.: Mislim da smo odabrali teži put jer da smo odlučili igrati po pravilima industrije lakše bismo se probili. No, još na početku nam je bilo jasno da nam je kao kreativcima neprihvatljivo sastančiti s poslovnim ljudima koji bi nam diktirali kako stvarati. Oduvijek sam želio snimati i pisati glazbu točno onako kako bih ju zamislio. Postati slavan ili zarađivati puno novca nikada mi nije bio prioritet, jedino što je važno jest sačuvati kontrolu nad stvaralačkim i izdavačkim procesom, i pobrinuti se da su ljudi zadovoljni s onim što radimo.

V.M.: Neobične, ali uspješne promotivne štosove uvijek ste sami smišljali – od debitantskog albuma koji je nosio ime popularnog nogometaša Georga Besta, preko eksperimenta s objavljivanjem jednog singla mjesečno tijekom godine dana i albuma s obradama ukrajinskih narodnih pjesama, do nešto manje hvaljenog glazbenog projekta Cinerama kojeg si ostvario u godinama pauze Wedding Presenta. No, linija između dobre ideje za promociju i površne dokočice vrlo je tanka. Što misliš o tome, jeste li ikada prešli tu osjetljivu granicu?

D. G.: Nadam se da nismo. Moram priznati da su me marketing i promocija oduvijek zanimali jer sama glazba, odnosno snimka pjesme nije konačni proizvod – tu su i koncerti i promotivne majice, video spotovi. Želio sam uvijek biti uključen u čitav proces objavljivanja glazbe i aktivno utjecati na način na koji će nas publika doživjeti. S druge strane, voljeli smo raditi neuobičajene, čudne stvari jer smo željeli izbjeći ukalupljivanje u obrasce i klišeje, nadići rutinu skladanje-snimanje-turneja, isprobavati nove ideje…

V.M.:Svoj veliki uspjeh The Wedding Present možda najviše duguju legendi BBC-jevog Radija 1 Johnu Peelu, uz čije si emisije odrastao maštajući da će jednoga dana i sam nastupiti u Peelovom programu i ni ne sluteći da ćete postati njegov kućni bend. Peelovu smrt 2004. još uvijek ne možeš prežaliti.

D.G.: I dalje osjećam tugu, dakako zato što je umro, ali i zato što se za njegova života nismo baš zbližili. Iznimno sam ga poštovao, sreli smo se puno puna na koncertima, na radiju, na intervjuima, ali nismo bili prijatelji jer me toliko impresionirao da sam u njegovoj blizini uvijek bio nervozan. Čak sam i na koncertima na koje bi John došao imao tremu kakvu ne bih osjećao ni kada bih svirao pred 40 tisuća ljudi na velikom festivalu. Zauvijek će mi biti žao što mu se nisam usudio više približiti. Čak sam s njegovom suprugom bio bliži nego s njim.

V.M.: Najčešća tema tvojih pjesama je ljubav – i to uglavnom neuzvraćena ili propala o kojoj progovaraš kroz vlastita, ali i tuđa iskustva koja prisvajaš.

D.G.: Neke su pjesme potpuno autobiografske, zvuče gotovo kao dnevnički zapisi, a neke su pak nastale prema motivima na koje bih naišao u novinama, ili načuo vozeći se autobusom ili vlakom. U takvim slučajevima bih se osjećao skoro kao glumac – zamišljao bih sebe i tim situacijama, svoje reakcije… Važno mi je da pjesme koje pišem budu osobne jer kada pišem o temi koju dobro poznajem, osjećam se najbolje.

V.M.: Prepoznaju li se tvoji poznanici i prijatelji u pjesmama The Wedding Presenta?

D.G.: Znalo je biti i toga. Čak bi se i moje bivše djevojke prepoznale: znale su me ispitivati govori li određena pjesma baš o njima. Takva pitanja bi me dovela u čudnu poziciju jer je teško bilo odgovoriti s da ili ne, pogotovo kada dotična pjesma ne bi imala veze s osobom koja se raspituje. Tako da sam uvijek bio tajnovit kada je riječ o protagonistima pjesama. No, čini mi se da se ljudi vole prepoznati u pjesmi, pa čak i kada ih se prikazuje kao loše osobe jer se na trenutak valjda osjećaju slavnima.

V.M.: Za sebe si volio reći da si glazbenik koji uvijek gleda unaprijed ne prepuštajući se nostalgiji, no zadnje dvije turneje posvetio si svojim ranim radovima – na ovoj aktualnoj, uz pjesme s novog albuma El Ray, u cijelosti izvodite drugi album Bizarro. Kako objašnjavaš taj zaokret?

D.G.: Mislim da sam se predomislio. Da smo razgovarali prije nekoliko godina vjerojatno bih odgovorio da me tako nešto ne zanima jer želim ići dalje, stvarati nove pjesme. No, budući da su mi mnogi ljudi počeli predlagati da ponovno sviram rane albume, shvatio sam da ih tijekom godina nikada nismo odsvirali u cijelosti i da bi možda bilo zanimljivo organizirati turneje na kojima izvodimo stare albume od početka do kraja. Vrlo je zanimljivo vratiti se dva desetljeća unatrag i s vremenskim odmakom prisjetiti se kako smo tada razmišljali, kako je funkcionirao bend… Tako da sam osjetio da mi je i prošlost jednako važna kao budućnost.

V.M.: Na novom albumu The Wedding Present vratili ste se svojem starom, oprobanom suradniku, producentu Steveu Albiniju – je li i to dio novootkrivene nostalgičnosti?

D.G.: Ne, to nije to. On je vjerojatno najbolji producent s kojim sam ikada radio i ponovna suradnja s njim je zapravo igranje “na sigurno”. Znao sam da je Steve Albini osoba koje će  što god krenemo snimati, postići da to zvuči odlično. S druge strane, postoje i opasnosti jer nije dobro uvijek surađivati s istim ljudima – raznolikost iskustava i afiniteta važni su za stvaralački proces. Tako da se sada premišljam hoću li i sljedeći album snimati kod Albinija u Chicagu. Znam da ćemo zvučati odlično ako nas on bude producirao, ali treba donijeti pravu odluku.

V.M.: Veliki si ljubitelj radija uz koji si otkrivao glazbu i kojem duguješ dobar dio svojeg glazbenog uspjeha. Kako gledaš na promjene koje razvoj tehnologije donosi radijskom mediju?

D.G.: To je zanimljiva tema jer isti se proces događa na glazbenoj sceni. Zahvaljujući internetu svoju omiljenu radio postaju možete slušati u bilo kojem dijelu svijeta, što je vrlo uzbudljivo, no – s druge strane – za radio su došla teška vremena – čak i BBC, čiji sam veliki obožavatelj, ima financijskih problema pa je prvo na čemu štedi program koji se bavi alternativnom i izazovnijom glazbom. Bit će velika šteta ako prevlada trend radio postaja čiji program stvaraju programirane liste pjesama i reklame jer radio je i dalje prvi izlog u kojem publika otkriva novu glazbu – i ne samo glazbu nego i zanimljive diskusije i komentare. I, naravno, tu je posebni šarm sveprisutnosti radija uz koji se budite, vozite u automobilu… Radio je temeljna medijska mreža koja se mora njegovati.

Tekst je prvotno objavljen u kulturnom magazinu Prvog programa Hrvatskoga radija Katapultura.