Sličnim nitima-pričama, ipak u malo čvršćem vezu nego u Gospodinovljevoj drami, izgrađena je  nova predstava Teatra &TD – Zeitnot, autorskog tima koji čine nadolazeće kazališne snage – autori teksta Vid Lež i Filip Rutić te redatelji Patrik Sečen i Toma Serdarević. Predstava je najavljena kao autorski projekt koji kroz dvije isprepletene priče istražuje apatiju i tjeskobu mlađe generacije suočene s nesigurnom budućnošću. Forte ove predstave svakako je što govori o mladima iznutra jer cijeli autorski tim pripada mlađoj generaciji, a neki od njih još uvijek su studenti na Akademiji dramske umjetnosti. Takva konstelacija okupljenih umjetnika cijeloj predstavi donosi organsku kvalitetu i neposrednost zbog generacijske pripadnosti pa izvedba djeluje prirodno ukorijenjena u iskustvima i senzibilitetu koje problematizira.

Bez potrebe za velikom scenografijom (funkcionalno i nenametljivo rješenje autorice Karla Mesek)  i velikim riječima, šestero glumaca – Nikola Nedić, Anja Jogunica, Lucija Rukavina, Luka Slišković, Bruno Vršćak i Jakov Zovko – vode nas kroz kafić i polukružnu dvoranu Teatra &TD simultano igrajući dvije međusobno povezane radnje uvezane temama priuštivog stanovanja, života u inozemstvu i svakodnevnim mini-apokalipsama. Vrlo ambiciozno zamišljena dramaturgija predstave uspješno je izvedena. Publika se na početku mora odlučiti hoće li prvo gledati predstavu u kafiću ili stanu, a nakon pauze slijedi zamjena. Neki glumci igraju likove koji se javljaju u oba prostora i zbilja dobro funkcioniraju u vremenskoj stisci iz naslova predstave – bez greške koordiniraju svoje ulaske, što sigurno treba zahvaliti i redateljskoj predanosti i inzistiranju na preciznom tajmingu.

Odlučila sam prvo otići u kafić, iako nisam luda za zadimljenim prostorima, ali mislila sam da je bolje započeti predstavu uz lakšu notu, u prostoru koji podrazumijeva ležerniju komunikaciju prije ulaska u četiri unajmljena zida. Počelo je zafrkantski, uz razgovor stalnog gosta, inače zanimanja – stanodavac, u fantastičnoj izvedbi Nikole Nedića, i mladog konobara koji odrađuje duple smjene u jednako samosvojnoj izvedbi Brune Vršćaka. Dramska situacija dobiva ozbiljniji ton kad u kafić dođe dostavljač hrane (savršeno dozirano zbunjeni Luka Slišković) koji se poprilično neugodno iznenadi, jer upravo njegov stanodavac sjedi za šankom.

Dolazak dostave otvara poligon za razradu jedne od glavnih tema predstave – priuštivog stanovanja, na koju se dolaskom novih likova nadovezuju i pitanja rada i studiranja u inozemstvu, ali i razvoj ekstremnih stavova kod mladih, pri čemu predstava pokazuje da radikalizam može nastati iz potpuno suprotnih polova – od ksenofobije i zatvorenosti do površnog liberalnog aktivizma. Taj susret suprotstavljenih mišljenja sugestivno igraju Lucija Rukavina i Jakov Zovko, ona kao povratnica sa studija u Nizozemskoj s izraženim alternativnim habitusom, a on kao ksenofobni povratnik gastarbajter iz Njemačke.

Pred kraj prvog dijela koji se igra u kafiću dosta vremena potroši se na dramaturški slabo motiviran kraj svijeta koji ih nenadano zatekne i koji se jednako naglo i razriješi što djeluje kao kupovanje vremena, odnosno zakrpa u tkanju predstave. Prijateljica s kojom sam gledala predstavu rekla mi je da je to vjerojatno nauštrb vremenskog preklapanja s trajanjem druge predstave u stanu, jer, ipak – u Zeitnotu smo.

Nakon kratkog predaha u atriju kazališta, ponovno kreću dvije radnje, a publika mijenja prostorije. Prijateljica je bila u pravu – u kafiću su se koristile zakrpe dok je u stanu trajalo fino tkanje. U ovom dijelu predstave sve je čvršće uvezano, odnosi i njihova dinamika jasno su definirani, a teme koje su dotaknute u kafiću ovdje su puno dublje razrađene. Od pitanja koje se prvi put rastvaraju u stanu, istaknula bih odvažan zakorak u temu pomanjkanja seksualne želje kod mladih uslijed osobnih i globalnih mini-apokalipsa, monolog koji je Luka Slišković iznio suvereno i hrabro, a kao podršku u toj sceni i cijelom dijelu predstave u stanu ima sjajnu kolegicu s Akademije, Anju Jogunicu, koja svakoj ulozi u kojoj sam je do sada gledala pa tako i ovoj, daruje prirodnost i nevjerojatnu lakoću.

Sabirući dojmove nakon predstave pretpostavila sam da je možda kafić namjerno strukturiran labavije od stana, jer upravo tako ta dva prostora vjerno odražavaju dinamiku svakodnevnog života. Kafić kao mjesto usputnih susreta, komentiranja brojnih sfera života sa strancima, i vlastita (odnosno iznajmljena) četiri zida gdje idemo puno dublje.

Zanimljivo bi bilo pogledati predstavu u drugom redoslijedu, jer nisu posve iste nakon pauze, već su skraćene za 15-ak minuta. Opravdana autorska odluka, s obzirom da su za kraj htjeli publiku i glumce okupiti u zajedničkom prostoru za koji im je poslužila garderoba &TD-a. Predstava završava izlaskom glumaca iz uloga i njihovim obraćanjem publici o vlastitim vizijama kraja svijeta koje, iako su jedinstvene za svakog od njih, vrlo se lako mogu preslikati na bilo koju mladu osobu kojih je zbilja bio pozamašan broj u publici na izvedbi koju sam gledala, što svakako pokazuje da ima mladih zainteresiranih za kazalište, samo treba znati kakav sadržaj i na koji način ponuditi.

Pridjevi aktualna i važna ispred imenice predstava, sintagma su od koje mi se diže kosa na glavi tako da ih nikako ne planiram upotrijebiti za ovu predstavu. Ali da nije toliko zloupotrebljavan, taj bi opis zasigurno pristajao Zeitnotu, ovako ću posegnuti za (nadam se) kreativnijim rješenjem. Predstava je autentična i iskrena, vjerodostojna i životna, točna i nepretenciozna, a već to je veliko. 

Iako je predstava najavljena kao istraživanje apatije, nisam doživjela da su njezini protagonisti_kinje digli ruke od svega; da, prisutna je zbunjenost, ljutnja zbog bespomoćnosti uz nalete bezvoljnosti, ali nikako kao stalno stanje, više kao povremeni valovi. Erozija obale naših snova, želja, aspiracija, ideja i ideala ovisi o snazi i smjeru tih valova, a također je važno i u koji dio obale udare – tamo gdje je već napukla ili gdje se još čvrsto drži. Ipak, predstava ostavlja dojam nade da plovimo na površini, još uvijek kontrirajući apokaliptičnim valovima. Jesmo li zaista u zeitnotu do smaka svijeta, vrijeme će reći, a dok traje treba iskoristiti svaku minutu – možda vremenska stiska i nije tako velika, pogotovo ako ih mjerimo kao Gospodinov.

Zeitnot se temelji na osjećaju apatije “kao dominantnom stanju u kojem se nalazi mlađa generacija. Optimistični svjetonazori s kakvima se još nedavno stupalo u svijet kao da isparavaju, a njihovo mjesto zauzima neugodan osjećaj da spasa nema, da nas ne očekuje život o kakvom su nam pričali, te da sve oko nas svim silama juri prema sudnjem danu koji nikako da se dogodi. (…)

Mnogi mladi ljudi nemaju izbora nego živjeti u cimerstvu sve do srednjih tridesetih godina. Osjećaj beznađa potenciraju i globalne tenzije na geopolitičkoj razini, rast ekstremizma te ekološka kriza koja nas podsjeća da je vrijeme koje imamo samo posuđeno. Sve to čini zeitgeist današnjice i okosnicu dvije priče koje čine jednu predstavu”, piše u najavi.

U predstavi igraju Luka Slišković, Anja Jogunica, Lucija Rukavina, Nikola Nedić, Bruno Vršćak i Jakov Zovko.

Režiju predstave potpisuju Patrik Sečen i Toma Serdarević, a tekst i dramaturgiju Vid Lež i Filip Rutić. Za scensku glazbu zaslužni su Patrik Sečen i Vid Lež, oblikovanje svjetla potpisuje Martin Šatović, a scenografiju Karla Mesek.

Više detalja o ulaznicama i izvedbi pročitajte ovdje.

Film nagrađen odlukom žirija, Crnognoj Tina Žanića donekle je moguće gledati kao nastavak autorovih istraživanja mistične atmosfere i rasplamsavanja neobičnog nasilja u urbanom (zagrebačkom) pejzažu. Međutim, premda u Crnognoju prigrljuje eksperimentalan izraz, autor uspijeva pratiti obrise linearne naracije. Vizualno bogat i intenzivan, film je nastao snažnom obradom slike, koja nalikuje visokokontrastnoj ilustriranoj animaciji. Na snimljeni materijal primijenjeni su efekti posterizacije, inverzije boja u kojoj dominira crveni premaz, šablone i izobličenja linija. Priča je satkana od čudne svakodnevice misterioznog muškog lika, čiju prirodu je teško odrediti ljudskom zbog kriptičnih, profetskih rečenica koje škrto izgovara. Filmom motivski dominira i stilizirana Sunčeva kugla, siva i titrava na pogled, u koju se pretvara i u čijoj formi umire i sam čovjekoliki protagonist prema vlastitim riječima.

Balkon na ulicu Marije Georgiev priča je o nepoznatim ljudima koje je vidjela s balkona u noćnom izlasku. Vizuali koji prate autorsku naraciju fragmenti su prostora u kojima se našla kad su se prepričani događaji dogodili. Ilustrirajući ispripovijedano na gotovo apstraktan, rudimentaran i minimalistički način, te su slike istodobno poigravanja s perspektivom, svjetlom, odrazima u staklu i urbanim pejzažem. S obzirom da jedan jednostavan pokret ruke kojem je autorica svjedočila čini okosnicu zapleta prepričanih zbivanja, ona ga rekreira u kreativnim detalj-planovima, snimajući ruku kako ponovno izvodi pokret sa svjetlima grada u daljini i u ogledalu u stanu.

Sjećanje u koje ponire ishodište je konstrukcije drugih događaja koji se nikad nisu dogodili, no Georgiev im udiše život u filmskoj stvarnosti. Snimajući svoj stan bez ikoga u kadru, ali zamišljajući da je djevojka koju je ugledala one noći na koju se referira i dalje s njom, spašena od nedaća kojih redateljica nije bila pravodobno svjesna, ona mijenja standardizirane, konvencionalne pojmove vremena i prostora na filmu. Ponovno, vizualne fragmente poput šalica pripremljenih za kavu ili čaj za dvije osobe treba čitati kao prizore izmaštane stvarnosti, ne doslovno mimetički. 

Karla Mesek usredotočena je na ekološki problem istjecanja crvenog mulja, mazuta i lužina u rijeku Zrmanju, u području gdje je 1970-ih u pogon puštena tvornica za preradu boksita. Film Interferencije pažljiva je studija krajolika u kojoj se kombiniraju digitalne snimke statičnom kamerom u boji i crno-bijele analogne fotografije. Uvećavanje fotografija, izvlačenje detalja i vizualno putovanje kadrom praćeno je šumovima, pucketanjem i zveckanjem, možda u naletima vjetra, možda s protjecanjem vode i drugih zvukova zatečenih u prirodi.

Redateljica snima ljudske intervencije u okoliš, tretirajući ih gotovo kao sumnjive elemente – vjetroelektrane,  napuštenu arhitekturu, tragove štetnih tvari. Generator interferencija je čovjek, kako njegov upliv u prirodu industrijskom proizvodnjom, tako i nebrigom o izgrađenom. Film je vrlo jednostavan, s pojašnjenjem onoga što je u njemu prikazano tek na kraju, u međunaslovima, no to i omogućuje da se izmijenjeni okoliš promotri znatiželjnim očima.

Maja Ležaić svoj prvi režirani film ispunjava snažnim vizualnim i auditivnim učincima, u pozitivnom smislu bombardirajući gledatelja osjetilnim doživljajima. Alisa u zemlji polazi od dječje želje za pronalaskom nove boje, kako glas u offu otkriva, i sve što slijedi putovanje je svijetom vidljivoga i opipljivoga. Uigranošću kadrova i naletom boja i asocijacija koje one bude, ovaj film raspolućuje više od svih drugih u pripadajućoj kategoriji, nevino i snažno. Autoričin pogled djeluje entuzijastično upravo kao dječji, a montaža pokazuje i izniman osjećaj za kolorit. Uspostavama kontinuiteta boja i nijansi te njegovim prekidanjem proizvodi se učinak veličanstvene udivljenosti pred materijalnim svijetom, koji se svojom začudnosti ponekad može približiti i duhovnom.

Doajen medijskog eksperimenta Vladislav Knežević u Exterminati gustim tkanjem algoritamski generiranih slika te pisane i govorene riječi proizvodi pesimističan lament nad suvremenošću i perspektivama njenog daljeg razvoja. U polarnom krajoliku niču strukture uznemirujuće pravilnosti i pokreta, prizor blijedi u šumu, potok i druge kadrove mahom niske zasićenosti i visoke ekspozicije. Ovim liminalnim lokacijama u prirodi suprotstavljen je prikaz dijamanta, supermodernog automobila i zrakoplova, kao i horizonti fiktivnoga grada u kojem se futuristički neboderi spajaju s bizantskim arhitektonskim oblicima, sve s implicitnim pitanjem o tome što se u svijetu koji je oblikovao događa sa čovjekom.

Slici je periodično apliciran tekst na engleskom, talijanskom i drugim jezicima, koji je istodobno u prijevodu izgovaran na pak nekim drugim jezicima – hrvatskom, njemačkom… Poliglosija se uspostavlja i doslovno, izborom različitih glasova koji ga izgovaraju, govoreći poetski i hermetično o dodiru, nježnosti, Suncu, praznini, tijelu i drugim čas humanističkim, čas alijenirajućim temama, te u konačnici naznačuje relativno svjež iskorak u jezično, u užem smislu, čak i za afirmiranog autora kao što je Knežević. 

Kao stalan dio festivala 25 FPS, Refleksi su vrijedan uvid u domaću eksperimentalnu scenu, koja predstavljena u međunarodnom kontekstu potvrđuje vitalnost domaćih perspektiva. Usredotočene na minuli trenutak, aktualan rad osjetila ili budućnost iza ugla, ove sezone svaka individualno odskače od simplističke zanesenosti začudnom slikom i dira filmski medij ondje gdje publika postaje svjesna ne samo njegovih granica, nego i potencijala.

Redatelj Patrik Sečen i dramaturginja, ujedno i autorica adaptacije Karla Mesek, zajedno potpisuju scenografiju predstave. Glazbu potpisuje skladatelj Ivan Hlebić, a kostimografiju Ana Roko. U predstavi glume Rok Juričić, Melody Martišković, Toni Kukuljica, Ema Šunde i Damian Humski.

U drami Buđenje proljeća njemačkog pisca Franka Wedekinda, koja je napisana kao kritika institucija za odgoj i obrazovanje djece, “likovi odraslih predstavljaju nosioce institucionalnih vrijednosti, a likovi djece silu koja se pokušava oduprijeti tim vrijednostima. Podnaslov drame implicira kako se radi o dječjoj tragediji. Zbog problema u sustavu na koje drama ukazuje dvoje djece završava tragično: Moritz Stiefel počini samoubojstvo zbog neuspjeha u školi, a Wendla Bergman umire od posljedica ilegalno napravljenog pobačaja”, piše u najavi predstave.

U ovoj predstavi, likovi odraslih su izostavljeni, a sukobi između odraslih i djece postaju internalizirani u likovima djece. Prostor oslobođen konstrikcija mogao bi biti “prostor u kojem je moguće neopterećeno istraživanje seksualnosti, odnosa prema fantaziji, nasilju i smrti”, ali on to ipak nije jer posljedice društvenih prijestupa ostaju neizbježne. U predstavi autori propituju raspade tek uspostavljenih svjetova i društvenu odgovornost koja se tiče svih uzrasta.

Na premijernu izvedbu ulaz je moguć samo uz pozivnicu, a ulaznice za reprizne izvedbe moguće je kupiti na blagajni kazališta svakog dana, osim nedjelje, od 11 do 13 sati te dva sata prije početka predstave, online i na određenim prodajnim mjestima.