Ove je godine Venecijanski bijenale arhitekture još i dodatno izazovan i donosi bitne promjene u odnosu na svoja dosadašnja izdanja. Nakon tridesetak godina održavanja, 14. Venecijanski bijenale mijenja se u svom karakteru, trajanju i kalendaru. Bit će otvoren šest mjeseci umjesto dosadašnja tri, te se tako izjednačiti sa svojim pandanom, starijim umjetničkim bijenalom. Bitne promjene najavljene su i u samom karakteru izložbe. Umjetnički direktor 14. Venecijanskog bijenala, nizozemski arhitekt Rem Koolhaas inzistirao je na uistinu značajnom zaokretima u profilu ove utjecajne manifestacije.

Koolhaas je postavio da će se, umjesto dosad prevladavajućeg fokusa na aspekte arhitektonske suvremenosti, ovo izdanje Bijenala okrenuti proučavanju arhitektonske povijesti, te da će umjesto uobičajenog spektakularnog arhitektonskog izloga, ova izložba postati platforma aktivnog povijesnog istraživanja. Pritom određuje da Bijenale bude u prvom redu izložba o arhitekturi, a ne o arhitektima, što pomiče težište s individualnih opusa i pojedinačnih arhitektonskih iskoraka na proučavanje arhitektonskih elemenata, fenomena, procesa, vrijednosti i učinaka. U tom smislu Koolhaas daje i krovni naslov ovogodišnjem Bijenalu – Fundamentals, naglašavajući time važnost okretanja temeljnim elementima i izvorima arhitekture.

Za nacionalne paviljone Koolhaas zadaje zajedničku temu: Apsorpcija moderniteta 1914.-2014. te poziva da se svi nacionalni nastupi odazovu na izazov istraživanja razvoja nacionalnih arhitektura u proteklih sto godina.

Za povjerenicu hrvatskog nastupa na ovogodišnjem Venecijanskom bijenalu Ministarstvo kulture Republike Hrvatske odabralo je prof. dr. sc. Karin Šerman s Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu, predstojnicu Katedre za teoriju i povijest arhitekture, koja sa svojim autorskim timom priprema hrvatsku izložbu. U svom prijedlogu nastupa odlučili su pratiti definirani tematski okvir i prikazati tih izazovnih i uistinu iznimno vrijednih sto godina hrvatske arhitekture, odgovarajući pritom na problemski sloj koji Koolhaas postavlja pri definiranju teme. Naime, Koolhaas kroz zadanu temu Apsorpcije moderniteta 1914.-2014. poziva sve zemlje sudionice da, kako kaže, “svaka na svoj način oslovi problem brisanja nacionalnih obilježja u korist skoro posvemašnjeg prihvaćanja jednog univerzalnog modernog jezika”. U tih je stotinu godina – sugerira Koolhaas – “nacionalni identitet, čini se, bio žrtvovan modernitetu”. Usvajanje moderniteta urodilo je time da su, kako kaže, “arhitekture koje su nekad bile lokalne i specifične postale zamjenjive i globalne”.

Autori hrvatskog nastupa u svom su prikazu proteklog stoljeća razvoja hrvatske arhitekture na taj problemski poziv odlučili odgovoriti na donekle polemički način, jer ne samo da istaknuto pitanje smatraju generalno zanimljivim i relevantnim, nego i iz razloga što slučaj hrvatske moderne arhitekture svjedoči, u određenom smislu, upravo suprotno. Teza hrvatskog nastupa stoga je da arhitektonski modernizam u našim, lokalnim okvirima ne samo da ne rastače i ne kompromitira prethodno postojeću nacionalnu arhitekturu, nego da, dapače, uslijed niza povijesnih razloga, modernizam sam postaje aktivni graditelj i nositelj ovdašnje kulturne memorije i identiteta. Hrvatska arhitektura ne samo da se uspješno razvijala unatoč nadolazećem modernizmu, nego je stasala upravo kroz i pomoću njega. Kao okosnicu nastupa autori stoga postavljaju prezentiranje, argumentiranje i vizualiziranje ove teze, dajući izložbi i odgovarajući naziv: Fitting Abstraction, sugerirajući time lokalno povijesno zaživjelu tradiciju formalne redukcije i sažimanja, elementarnosti i racionalnosti, te urođenu sklonost konceptualnom mišljenju i pristupu. Ideja hrvatskog nastupa je dakle izložiti te specifične lokalne arhitektonske vrijednosti razvijene tijekom perioda modernizma – određene arhitektonske postupke, metode, fenomene i njihove učinke.

Izložba će predstaviti osam temeljnih vrijednosnih linija koje su se kroz promatrano razdoblje istaknule kao dominantne i koje, uzete zajedno, tvore pouzdane identitetske oslonce. One su shvaćene kao određene kvalitete kojima ovdašnja arhitektura postojano tendira i koje ciljano ostvaruje kroz svoje specifične autonomne operacije. Arhitektonske operacije time nadilaze svoje neposredne formalne karakteristike te poprimaju daleko šire društvene i kulturološke implikacije, čime se potvrđuju kao angažirani instrumenti u prihvaćanju, promoviranju i usmjeravanju nadirućeg moderniteta, baš kao i aktivni čimbenici u konstruiranju i održanju dimenzije identiteta.  

Uz izbornicu Karin Šerman i voditeljicu projekta Sanju Cvjetko Jerković, autorski tim hrvatskog nastupa na Bijenalu čine i Zrinka Barišić Marenić, Melita Čavlović, Igor Ekštajn, Nataša Jakšić, Mojca Smode Cvitanović i Marina Smokvina.

Izvor: UHA

Na natječaju Ministarstva kulture RH ocjenjivački sud u sastavu Dubravko Bačić, Vanja Ilić, Tomislav Pavelić (predsjednik), Sanja Šaban i Berislav Šipuš, za hrvatsku izbornicu nastupa na 14. Međunarodnoj izložbi arhitekture u Veneciji 2014. godine izabrao je Karin Šerman odnosno predloženu koncepciju naslovljenu Kultura apstrakcije: hrvatski arhitektonski modernizam 1914. – 2014. autorskog tima u sastavu Andrej Uchytil (voditelj), Zrinka Barišić Marenić, Melita Čavlović, Igor Ekštajn, Nataša Jakšić, Mojca Smode Cvitanović, Marina Smokvina i Karin Šerman.

“Kao jednu od programskih smjernica Koolhaas postavlja tezu da su nacionalni identitet i globalizam modernizma nespojivi. Karin Šerman s ostalim članovima autorskog tima kojeg vodi Andrej Uchytil postavlja protutezu, koju istodobno nude na raspravu Koolhaasu i bijenalskom istraživačkom nad-timu”, stoji u obrazloženju ocjenjivačkog suda, “mišljenja smo da je pobjednički tim kompetentan napraviti sustavan i objektivan presjek kroz fundus hrvatske modernističke arhitekture, s kojim će se Hrvatska uključiti u radnu, istraživačku diskusiju o temi međuodnosa nacionalnog (arhitektonskog) identiteta i modernističke paradigme”.

“Naš pristup – poznavajući Koolhaasov diskurs i habitus – uzima njegovu postavku prvenstveno kao teorijski izazov i provokaciju te upućuje protutezu da korpus hrvatske arhitekture 20. stoljeća dokazuje upravo suprotno, ili barem komplicira takvu jednostavnu postavku. Naš odgovor nastoji pokazati da arhitektonski modernizam, bez obzira na svoju eklatantnu autonomnost i transcendenciju, zapravo može biti duboko retoričan, uvjerljivo figuralan te da kao takav ujedno može biti i istinski nositelj kulturne memorije i konstruktivni stvaratelj nacionalnog i kulturnog identiteta. Osnovna ideja našeg postava stoga je da kroz prezentaciju ključnih djela hrvatske arhitekture iz zacrtanog perioda, od 1914 do 2014. – dakle, arhitekture koja se, na različite načine, kroz cijelo to razdoblje uglavnom oslanja na diskurs modernosti – iznese, elaborira i dokaže tu tezu”, navela je u programskom tekstu Karin Šerman.

Izvor: MINK / Fotografija: Nate Robert