Na tribini pod nazivom Kako (ne) govorimo o smrti sudjeluju Una Bauer, profesorica na Odsjeku za dramaturgiju Akademije dramske umjetnosti, koja se bavi pitanjima žalovanja i smrti u izvedbenim umjetnostima, sociologinja Karin Doolan, koja je završila edukaciju za doulu za umiruće, te Goran Pećanac, autor knjige Kapitalizam i smrt i jedan od koordinatora Inicijative za slobodnu Palestinu. Razgovor će moderirati Lana Pukanić.

Ovaj susret tematizira smrt ne samo kao neizbježan kraj života, nego i kao relevantno pitanje u suvremenom društvenom kontekstu. Kroz raspravu o konceptu nekropolitike, društvenoj podršci umirućima te umjetničkim praksama žalovanja, gosti tribine pružit će različite perspektive na ovu temu. Ideja je, kažu organizatori, otvoriti prostor za konstruktivnu raspravu o smrti koja, iako u društvu često marginalizirana i tabuizirana, zaslužuje mjesto u javnom diskursu.

Turbina – turbo tribina serija je javnih predavanja i interaktivnih razgovora koji promišljaju alternativne pristupe životu, politici i umjetnosti. Program je oblikovan aktualnim događajima i interesima publike Močvare, koja svojim pitanjima i komentarima aktivno sudjeluje u raspravama te pomaže u usmjeravanju budućih tribina.

Karin Doolan, članica Grupe 22 i docentica na Odjelu za sociologiju Sveučilišta u Zadru, skicirat će suvremene pristupe definiranju klasa i predstaviti preliminarne rezultate klasne analize karakteristika i praksi hrvatskih srednjoškolaca. U svom pristupu klasnoj analizi polazi od Bourdieuovih koncepata kulturnog, ekonomskog i socijalnog kapitala, konstruirajući klasne klastere na temelju anketnih odgovora učenika i učenica zagrebačkih srednjih škola.

Seminar će održati u utorak, 14. listopada u 19 sati u Showroomu galerije Nova. 

Nakon objave izvješća Socijalna i ekonomska slika studentskog života u Hrvatskoj: nacionalno izvješće istraživanja Eurostudent 2011. godine, cilj novog izvješća je pružati detaljniju analizu podataka istraživanja Eurostudent, i to prema pojedinim visokim učilištima i prema različitim skupinama potencijalno ranjivih studenta u hrvatskom sustavu visokog obrazovanja.

Nalazi novog izvješća trebaju biti temelj za identificiranje glavnih prepreka pristupu visokom obrazovanju i skupina koje trebaju posebnu potporu, kao i za definiranje najprikladnijih mjera za uklanjanje tih prepreka i poticanje veće socijalne uključivosti hrvatskog sustava visokog obrazovanja. Autori izvješća su Thomas Farnell (Institut za razvoj obrazovanja), Teo Matković (Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu), Karin Doolan (Sveučilište u Zadru) i Mirna Cvitan (Ipsos Puls). Izradu izvješća financiralo je Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta. 

Glavne zaključke izvješća kao i potpuno izvješće možete pronaći ovdje. 

Izvor: Institut za razvoj obrazovanja / Foto: velkr0

Kako bi trebalo izgledati sveučilište budućnosti tema je rasprave koju organiziraju Grupa 22 i Heinrich Böll Stiftung, u petak, 8. studenog, u 18 sati u Tehničkom muzeju, Savska 18.

Raspravu će otvoriti Louise Morley, direktorica Centra za visoko obrazovanje i istraživanje pravednosti sa Sveučilišta Sussex. Uvodničarka raspravi bit će i Ivana Perica iz Sindikata Akademska solidarnost, a raspravu će moderirati Karin Doolan.

U panelu Transformation of Equality, koji je moderirao Ozren Pupovac, sudjelovali su Karin Doolan iz Instituta za društvena istraživanja, član Akademske solidarnosti Mislav Žitko te Alberto Toscano, predavač na Odsjeku sociologije londonskog sveučilišta Goldsmiths.

Ključno izlaganje održala je Karin Doolan koja je izložila svoje istraživanje pod nazivom Inequality in Education – A Marginal Political Concern u kojem se bavila proučavanjem načina na koje se društvene nejednakosti reproduciraju u kontekstu hrvatskog visokoškolskog obrazovnog sistema. Kao ilustraciju aktualnosti teme navela je slučajeve nemira u Čileu i Londonu proizašlih iz dubokih društvenih podjela koje se smatraju direktnim rezultatom obrazovnih politika. Okvir izlaganja činili su empirijski podaci o socijalnoj nejednakosti u obrazovanju, objašnjenja podataka iz perspektive sociologije obrazovanja te pružanje alternativnog diskursa neoliberalnoj agendi u obrazovanju. Važno je naglasiti kako je svega nekoliko evropskih zemalja socijalno inkluzivno – Irska, Švicarska, Nizozemska, Finska -dok Hrvatska spada u grupu socijalno isključivih zemalja.

Istraživanje provedeno među studentima i studenticama prve godine studija na razini Sveučilišta u Zagrebu, nimalo iznenađujuće, otkrilo je vezu između socio-ekonomskog podrijetla, odluke za nastavkom obrazovanja i načina ulaska u sveučilište. Naime, studenti čiji su roditelji fakultetski obrazovani svoj nastavak studija objašnjavaju riječju prirodno, dakle takvo što nije racionalan izbor već logičan nastavak gimnazije. S druge strane, studenti čiji roditelji nisu fakultetski obrazovani i koji su pohađali strukovne škole, morali su prekinuti s obiteljskom obrazovnom prošlošću te uz podršku roditelja i profesora svladati gimnazijski program na kojem se temelji prijemni ispit (istraživanje je rađeno prije uvođenja državne mature). Ovi studenti morali su raditi protiv sistema kako bi uspjeli upisati fakultet, a također su skloniji izražavanju financijskih poteškoća od studenata prve skupine. Zaključak je kako je sistem slijep na spomenute nejednakosti te kako su nužne kompleksne obrazovne politike kako bi se uključilo studente/ice nepovoljnog društvenog položaja.

Današnje obrazovne politike idu uz bok dominantnim neoliberalnim narativima – vladine subvencije se reduciraju, studenti sami plaćaju školarine, ističe se cijena znanja, dok se uloga privatnog sektora unutar sveučilišta povećava. Također, sveučilišta su rekonstruirana kao pružatelji dobara dok su studenti svedeni na konzumente tih dobara pri čemu njihov faktor cijene regulira mjesto na kojem se nalaze na svjetskoj ljestvici kvalitete sveučilišta. Izgleda kako ni sama sveučilišta ne nastoje prikriti svoju novonastalu ulogu, pa tako University of Massachusets na svojoj web stranici ima kupovna kolica koja, prilikom upisivanja novog semestra, pokazuju koliko kolegija namjeravate kupiti. Bolonjska reforma sveučilišta u središte procesa stavlja studenta na kojem je potpuna odgovornost (ne)uspjeha studiranja. Drugim riječima, bolonjski proces u potpunosti počiva na meritokraciji gdje se neuspjeh tretira kao rezultat (ne)sposobnosti osobe pri čemu ostale strukturne ili političke zapreke ne igraju nikakvu ulogu u obrazovnom procesu. Doolan navodi kako je u 2011. godini 60% studenata plaćalo školarine pri čemu se u obzir uzimaju samo akademski, no ne i socijalni kriteriji. Ovakav sustav koji podržava plaćanja školarina od strane onih koji slabije napreduju zanemaruje čitav niz činjenica, poput dostupnosti materijala za rad, radnog vremena knjižnice, vremena konzultacija, broja studenata na broj profesora, studenata koji imaju djecu ili koji rade, itd. Faktori utjecaja na (ne)uspješnost studija moraju se staviti na političku agendu kako bi se djelomično skinuo teret sa pojedinca. Kapitalistička maksima kako su siromašni samo oni koji nisu dovoljno radili, postavlja u središte pojedinca kao racionalnog, sebičnog aktera koji jedino želi povećati svoj kapital.

Kao alternativu neoliberalizmu u obrazovanju navodi Marthu Nussbaum, odnosno njezinu knjigu Not for profit: Why Democracy Needs the Humanities u kojoj razlikuje dvije vrste obrazovanja: obrazovanje za profit, što je neoliberalna agenda, i obrazovanje za inkluzivno građanstvo koje podrazumijeva kritičko razmišljanje i kreativnost, znanje kao vrijednost po sebi i kao javno dobro, suradnju naspram kompeticije, itd. Za kraj izlaganja, ali i kao zaključak cijelog tjedna Doolan je naglasila da je potrebno transformirati ne samo obrazovanje, već društvo kao cjelinu. Osvrnula se i na studentske proteste te istaknula kako je to prva inicijativa u Hrvatskoj koja je išla iznad partikularnih interesa. Obrazovanje smatra još jednom od neoliberalnih žrtava koje je prekompleksno da bi se njegov ne/uspjeh ostavio na odgovornost isključivo pojedincu.

Mislav Žitko je govorio o potencijalnim implikacijama studentskih protesta na društvo u cjelini. U početku promatrano kao vježba Rancièreove “spontane pobune” te okarakterizirano kao “autentičan politički događaj” od strane Rastka Močnika, studentski protesti u kratkom su vremenu došli do razine na kojoj ih je trebalo priznati kao novu političku snagu. Takvo je priznanje tražilo artikulaciju i formulaciju argumenata o razlozima same blokade, o tome zašto je ona legitimna te ekonomski i politički bitna. Žitko je također spomenuo poziciju lijeve političke opcije u Hrvatskoj koja je tranzicijskim procesima većinom završila unutar sveučilišta pritom ostavivši sferu politike i ekonomije drugima. Upravo u tome vidi značaj blokade i djelovanja plenuma koji su pružili nove modele, odnosno pokazali načine preuzimanja drugih institucija pored sveučilišta i njihove rekonstrukcije, što bi cijelu borbu učinilo politički još efikasnijom. Ostaje pitanje koliko će lijeva politička opcija ovakva iskustva znati prepoznati i  iskoristiti.

Alberto Toscano je podržao ovakvu liniju razmišljanja istaknuvši kako načini okupacije sveučilišta pokazuju načine reformiranja društva prema istom modelu – sudjelovanje studenata u odlukama sveučilišta dalo bi se preslikati na sudjelovanje radnika u odlukama menadžmenta, no ipak, teško je očekivati poziciju u kojoj će se moći kontrolirati budžetska sredstva. Usporedivši prošlogodišnje studentske prosvjede u Britaniji s onima u Hrvatskoj, rekao je kako u Hrvatskoj takvo što ima subverzivniji potencijal budući da ovdje sveučilišta spadaju pod nadležnost države te se njihovom okupacijom istovremeno okupira i dio državnog teritorija dok se u Britaniji takvim činom okupira mali privatni teritorij. Također smatra pozitivnim što su studenti tijekom blokade govorili o repolitizaciji radničkih tema. U kontekstu sveučilišta kao reproduktora postojećeg društvenog poretka problematičnim nalazi smanjenje financiranja humanističkih disciplina. Postojećoj situaciji u kojoj se studenti tretiraju kao konzumenti, a predavači kao natjecatelji teško je naći alternativu. Smatra da sveučilište, iako reproduktor socijalnih nejednakosti, posjeduje taktičku ulogu u društvu budući da ono ostaje posljednjom oazom liberalnog humanizma.

Panel je identificirao problematične točke visokoobrazovnog sustava u Hrvatskoj te ponudio s jedne strane konkretna, a s druge pomalo utopijska rješenja trenutne situacije. Uzme li se u obzir činjenica kako je bolonjska reforma konstruirana po uzoru na anglosaksonski obrazovni sistem iz razloga konkurencije istom, posljedice takvog ujednačavanja politika bile su vidljive na samom početku procesa. Ipak, istraživanja poput predstavljenog ulijevaju nadu u mogućnost stvaranja dijaloga oko toga kakav obrazovni sustav želimo, odnosno kakvo društvo želimo da takav sustav inducira. Svakako je pozitivno da se o navedenoj problematici promišlja, ostaje samo za nadati se kako će mjerodavni rezultate takvog rada uzeti u obzir prilikom izrade javnih politika te time proizvesti jednakije uvjete za sve. 

Foto: Mirela Šavrljuga