Danas su radnici u borbi za opstankom i iole normalnim životom. Postavljaju se nemogući uvjeti, nehumani zahtjevi, država svoj dio uzima bez pitanja i osvrtanja, dopušta se da jedni kreiraju život drugima. Sve to me neodoljivo podsjeća na pronicljivu Orvelovu rečenicu: Svi smo mi jednaki, samo su neki jednakiji od drugih.

 

Osvrnemo li se na globalnu situaciju u svijetu ne možemo poreći opće nezadovoljstvo koje struji iz svih medija koje pratimo. Neizbježno se vraća ideja o robovlasništvu u jednom kulturnom i nadasve primamljivom pakiranju demokracije. No zagrebemo li samo mrvicu ispod površine, uključimo li na sekundu svoj mozak, shvaćamo da smo obmanjeni, da je cijeli postav demokacije, naprednosti i razumijevanja jedna velika prepredena maska već poznatog nam scenarija manjine moćnika koji kreiraju ovaj svijet za sebe a ne za dobrobit sviju.

 

Danas se radnik tretira prije svega kao rob – nema pravo glasa, na zaštitu, na pitanja i postavljanje bilo kakvih uvjeta. S druge strane tretirani smo kao roba – gleda se naš izgled, koji je često presudan. Ako nisi lijep i u punoj snazi, ako nisi slika i prilika masovno poželjne i normalne pojavnosti onda si nepoželjan. Gleda se naš rok trajanja – dakle ako ste nešto stariji onda ste već za baciti, ako ste premladi i neprovjereni na tržištu onda se debelo morate čupati da prijeđete iz tog stadija u stadij poželjnosti. Kvaliteta nažalost, baš kao i u sve većem broju proizvoda, ima najmanju težinu – moto današnjeg društva je kvantiteta a ne kvaliteta.