Pruševski bi već sada mogao predvidjeti kakvu tvorevinu statičke mehanike u smislu umjetnosti i svrsishodnosti treba smjestiti u središte svijeta, ali nije mogao predosjetiti ustrojstvo duše doseljenika tog zajedničkog doma posred ravnice i tim više zamisliti stanovnike tog budućeg tornja nasred cijeloga svijeta. Kakvo će tada biti mlado tijelo i od kakve će čarobne sile početi tući srce i razmišljati um.

Andrej Platonov, Iskop

Ako je vjerovati dominantnom diskursu današnjice, živimo u post-dobu, teško se naslanjajući na vlastitu prošlost i piljeći u egzistencijalnu tjeskobu budućnosti. Srećom, utopijska iskra ipak preživljava u djelatnostima koje neoliberalni i retrofašistoidni vladajući sustav uporno pokušava učiniti gotovo nemogućima – u aktivizmu i borbi za prostore slobode kojima neprestano prijeti gašenje. Najpoletniji se i najhrabriji prostor utopijskih konstrukcija i dekonstrukcija otvara u umjetnosti, u kojoj se kategorije mogućega i nemogućega sretno razlijevaju, a različite prošlosti i budućnosti kondenziraju u gustoj sadašnjosti. U jednom tako transtemporalno zasićenom prostoru, vili Zbirke Vjenceslava Richtera i Nade Kareš Richter, kolektiv BADco. poduzeo je izvedbeno istraživanje nasljeđa utopijskih gradnji prošloga stoljeća, oslanjajući se dijelom na umjetnički rad svojega domaćina, ali i rad američkog arhitekta nešto mlađe generacije Lebbeusa Woodsa te na roman Iskop sovjetskog pisca Andreja Platonova, od kojega preuzima i naslov.

Prostor je izvedbe podijeljen na čitaonicu i iskop; potonji se proteže kroz nekoliko odvojenih prostorija, u kojima plesačice izvode koreografiju, građenu na konceptima arhitekture i tijela u pomaknutim vizijama iz kojih crpe inspiraciju. Svaka izvođačica unutar izvedbe pronalazi vlastiti modus istraživanja, u komunikaciji sa zidovima, scenografskim elementima i rekvizitom, koja u preciznim, ilustrativnim potezima dočarava idejne temeljce rada. Sve je u prostoru iznimno sugestivno, povremeno na način da namjera naprosto ne može izmaknuti recipijentima, osobito budući da je istraživanje dodatno podbočeno tekstualnim sidrima, odnosno katalozima i primjercima romana u čitaonici te fragmentima romana koji se vrte na tamnim ekranima tijekom izvedbe u svakome od prostora. U prvoj prostoriji plesačice u paru (Kalliopi Siganou, Evita Tsakalaki) iskušavaju (arhitekturu) vlastita tijela, opirući se o zidove te jedna o drugu, povremeno prekidajući izvedbu kako bi pročitale dio jednog od tekstova koji su raspoređeni po prostoriji. Zanimljivo je da tekstove (na hrvatskom jeziku) čitaju samo dvije strane plesačice, moleći nekoga iz publike da im pomaže povremeno s izgovorom, što poziva na ispitivanje prijenosa značenja, razumijevanja, prevođenja, solidarnosti i manipulacije u jeziku.

U iskopu su stazom praktikablova povezane dvije-tri prostorije, stvarajući dojam hoda po gradilištu, što u kombinaciji s relativno niskim stropovima prisiljava publiku da se prostorom kreće sagnuta, neprestano svjesna svih tijela u prostoru i njegovih stjenki, ponekad gledajući prizore oko sebe iz začudnih kutova. Izvođačice povremeno prelaze iz prostora u prostor, uparuju se, no svakoj pripada određena prepoznatljiva gestika i specifična rekvizita te je njihova prisutnost u izvedbi fokusirana u savršeno nesvrhovitim radnjama, dok istovremeno djeluju poput duhova prostora u kojem vrijeme ne teče. Tako vezane za određeni prostor, predmete i repetitivne pokrete, izvođačice unatoč dojmu istraživačke, improvizacijske slobode koja je ugrađena u koreografiju djeluju zatočeno u radnji koja je strukturirana jasno, a opet naoko bez kraja.

Budući da je prostor izvedbe razlučiv na nekoliko dijelova, gledateljicu nužno prati osjećaj da neprestano nešto propušta, čujući zvukove koji dopiru iz obližnjeg prostora, popikavajući se na druge članove i članice publike, istražujući tuđu pažnju… Bitan segment vezivnog tkiva u kompartmentaliziranom izvedbenom prostoru tka vrlo mlada Priska Pia Pristaš, kći redatelja i koreografkinje Iskopa Gorana Sergeja Pristaša i Nikoline Pristaš. Uvođenje djece u izvedbu često povlači etička pitanja vezana za njihovo razumijevanje sadržaja u kojemu rade, vrednovanje i kompenzaciju za njihov rad. No osim što su ta pitanja relativno nezanimljiva, ne vrijedi ih poopćavati do razine svugdje primjenjivog načela, koje uostalom obično u diskursu zaobilazi i ušutkava glasove u projekt uključene djece. U ovom slučaju predstava samosvjesno, iako iz nešto drugačijeg rakursa, otvara pitanje dječjeg rada i razumijevanja različitih danosti koje dočekaju dijete s dolaskom u svijet.

Nije nebitno ni da je Priska Pia Pristaš dijete središnje osovine autorskog tima predstave, jer je i sama ta činjenica izvjesna vrsta pametnog i donekle autoironičnog komentara na ideju međugeneracijskog nasljeđivanja ideja, praksi, djelatnosti i ideoloških pretpostavki. Što je znatno važnije, dok je dijete na pozornici često strategija zavođenja i emocionalne ucjene, Priska Pia Pristaš savršeno je suverena izvođačica, a njezina je konceptualna investicija esencijalna za izvedbu. Ona se igra, ali i izvodi igru, sasvim se ozbiljno baveći različitim elementima rekvizite, a među najbriljantnijim je prizorima čitave predstave trenutak u kojemu izvođačica navlači kostim koji leži u iskopu, a djeluje poput radničkog odijela prekrivenog suhim blatom. Budući da joj je kostim daleko prevelik, iza krute površine odijela njezino tijelo postaje nevidljivo, a kostim oživljava kao bezglavo biće poluartikuliranih pokreta. Fenomenalno ozbiljna pogleda kojim ponekad zabljesne hipnotizirane gledateljice i gledatelje, Pristaš u prostoru djeluje prirodno, a njezina je prisutnost iznimno snažna.

Vrijedi imati na umu da je Iskop završen 1930. godine, što će reći koju godinu nakon što je Staljin finalno učvrstio svoju poziciju vođe SSSR-a te netom prije nego što će njegova žestoka industrijalizacija prouzrokovati smrt više milijuna ljudi, a njegove čistke odnijeti i dalje nepoznato mnoštvo života. Radnja romana prati besciljno putovanje radnika koji kontemplacijom nad smislom života teži poboljšati svoju radnu produktivnost, no menadžment ima malo sluha za njegovu logiku, te mu daju otkaz. Dotični ubrzo nailazi na gradilište osmišljeno da postane radnički stambeni kompleks u kojemu će svi radnici živjeti zajedno, no s vremenom postaje jasno da umjesto gradnje raste samo veličina iskopa…Roman se kreće oko motiva svježine mladosti i suprotstavljene joj iskustvene povijesti, lomi kritiku kroz tipizirane likove, upisujući osobito simboličko značenje tragičnom liku djevojčice Nastje. Kvaliteta je Platonovljeva djela da je njegova duhovita i gorka distopijska fikcija tek na jedan, ali odlučujući korak do realnosti socrealizma, u vremenu u kojemu je (kao i danas) bilo teško satirizirati tu nadrealnu realnost, s time da su tada za subverzivne riječi ljudi nestajali u mraku, dok su kapitalistički opresivni mehanizmi današnjice podmukliji, osjetni kao nagrizanje iznutra, a vidljivi samo iskosa.

Izvedba iskorištava činjenicu da su u Platonova muški likovi sateliti oko središnjeg ideala mladosti i ženskosti – nositeljica revolucije – dok je zamišljeni dom mišljen kao “maternica” novoga društva. Varljivost načina na koje je socijalizam favorizirao lik mlade djevojke (unekoliko paralelan načinu na koji su ga eksploatirali fašistički sustavi) implicitna je i u Platonovljevu predlošku i u predstavi, koja snažno odjekuje u trenutku u kojem ženska reproduktivna prava postaju nesigurnim prostorom ideoloških natezanja, umjesto da predstavljaju stabilno jamstvo slobode tako važnog izbora. Pored Priske Pije Pristaš među izvođačicama se ističe Ana Kreitmeyer, koja se bavi statusom i reprezentacijom tijela u socijalističkom i socrealističkom diskursu, kao i istraživanjem naboja i kvalitete tog vrlo specifičnog, zdravog, statuesknog, sputanog tijela koje dani diskurs gradi i njeguje. U prostoriji pored Ane Kreitmeyer, s glomaznim komadima zgužvanog tvrdog papira lijepo radi Antonia Dorbić, dok pored nje leži umjetnikova knjiga – Platonovljev Iskop ispunjen crtežima tijela te ispresijecan razglednicama na kojima ponosno stoje arhitektonski divovi. Na samome kraju iskopa Marta Krešić odlično izvodi bjesomučni ples, povremeno se zavlačeći ispod praktikabala i udarajući nam pod nogama poput prijetnje, poput sjećanja. Izvođačice ponekad upru pogled u publiku, razbijajući krhki osjećaj odvojenosti, ponekad traže asistenciju, podare smiješak, upute neizrečeno pitanje.

U nekadašnjem domu slavnog arhitektonskog utopista, kroz gusto tkanje varijacija na motive arhitekture-utopije-tijela uspostavlja se dijalog između njega i idejno mu bliskog Woodsa s jedne strane, pozivajući u razgovor i Platonova kao britkog kritičara suvremenih mu idealizacija te megalomanskih misaonih i fizičkih gradnji s druge strane. Ovdje utopija posjeduje političku, podjednako intelektualnu i mobilizacijsku moć, ali i beskrajno manipulativni potencijal, sakriven iza kvazi-naivnog optimizma. Projekt BADco. skicira njezine različite aspekte, a da ne zauzima stabilnu poziciju u odnosu na teme kojih se umjetnici u izvedbi dotiču.

Vrijedi spomenuti da je svako izvedbeno oživljavanje prostora koji nije isključivo kazališni te odvlačenje publike od uobičajenih izvedbenih lokacija uvijek dobra ideja koja bi u Zagrebu mogla i daleko češće zaživjeti. U ovom specifičnom slučaju, kada jedan vrlo umjetnički prostor prodiše novom umjetničkom energijom, višeznačni je naboj opipljiv. Dom, utočište, misaoni prostor u kojemu su ideje ponekad letjele ispred svoga vremena, mjesto rada i eksperimenta, koje je Richter sam projektirao, transformirano je u galerijski prostor i dokument života i vremena. Za ovu je izvedbu neobična arhitektura ispražnjena od svojih svakodnevnih artefakata kako bi njezin labirint postao domom istraživanju upravo odnosa između planiranja budućnosti i izdajničke ranjivosti života, sanjarskih projekata i konačnosti našeg vlastitog trajanja. Predstava je u cjelini bogata, dinamična i zabavna, ironično-nostalgična, na neobičan način disocirana od vlastitog društveno-političkog konteksta, no ipak funkcionira aktivirajući univerzalna i uvijek aktualna pitanja koja nam dopiru iz nekog drugog vremena i pitaju sasvim tiho – što gradimo.

Predstava-izložba Iskop polazi od istraživanja utopijskih premisa planiranja budućnosti stanovanja, socijalizacije i razmjene te neposredne uvezanosti trajanja životnog vijeka s njihovom realizacijom.

Ovo izvedbeno istraživanje ostavštine utopijske gradnje dvadesetog stoljeća svoja polazišta nalazi u megastrukturama Vjenceslava Richtera iz kasnih 1960-ih godina (Sinturbanizam, Heliopolis), konceptualnim metakonstrukcijama američkog arhitekta Lebbeusa Woodsa i distopijski-satiričnom romanu Andreja Platonova Iskop.

Iskop koreografski istražuje specifične konstrukcijske principe i gravitacijske zadatosti arhitektonskog oblikovanja te socrealističke prikaze tijela.

Predstavu je režirao Goran Sergej Pristaš, koreografiju je osmislila Nikolina Pristaš, dok je za dramaturgiju zaslužna Ivana Ivković. Izvode je Antonia Dorbić, Ana Kreitmeyer, Marta Krešić, Priska Pia Pristaš, Kalliopi Siganou i Evita Tsakalaki. Autor glazbe je Andro Giunio, kostimograf Silvio Vujičić, a producent predstave Lovro Japundžić.

Predstava je nastala u koprodukciji kolektiva BADco. i Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu.

Reprizne izvedbe odrat će se 18., 20., 21., 22. i 23. studenog u 19 i u 20 sati.

Zbog ograničenog broja mjesta, organizatori mole zainteresirane da ulaznice rezerviraju mailom ili telefonski na 091 5836 389.