Esej je izvorno objavljen u magazinu Eurozine, a hrvatski prijevod izašao je u nakladi Društvene tiskare Split, čijom ljubaznošću prenosimo odabrane ulomke teksta. Tiskaru je osnovao splitski kolektiv Rad.Ni.K 2020. godine, kada je pokrenuta i biblioteka Bilo jednom 2020., posvećena “rekonstrukciji povijesnog kontinuiteta jedne ideje: anarhizam živi i među nama je”. 

U početku bijaše riječ

Stoljećima si pričamo jednostavnu priču o porijek­lu društvene nejednakosti. Veći dio svoje povijes­ti ljudi su živjeli u sićušnim egalitarnim lovačko­-sakupljačkim družinama. Potom je stigla poljoprivreda koja je sa sobom donijela privatno vlasništvo, nakon čega je uslijedio uspon gradova – sto je značilo i pojavu civili­zacije u punom smislu riječi. Dolazak civilizacije značio je mnogo loših stvari (ratovi, porezi, birokracija, patrijarhat, ropstvo…), ali istovremeno je omogućio pisanu književ­nost, znanost, filozofiju i većinu ostalih velikih ljudskih postignuća. Skoro svi znaju tu priču u njenim najkraćim crtama. Barem od dana Jean-Jacques Rousseaua, ona nam služi kao konceptualni okvir pri razmišljanju o općem obliku i smjeru ljudske povijesti. Ovo je važno jer taj narativ također definira naš osjećaj političkih mogućnosti. Većina ljudi civilizaciju, pa tako i nejednakost, vidi kao tragičnu nužnost. Neki sanjare o povratku prošloj utopiji, o pronalasku industrijskog ekvivalenta “prim­itivnog komunizma”, ili čak – u ekstremnim slučajevima – o uništenju svega i povratku na sakupljački način života. Ali nitko ne dovodi u pitanje osnovnu strukturu priče. Postoji jedan fundamentalni problem s ovim narativom. Nije točan. Ogroman broj dokaza s područja arheologi­je, antropologije i srodnih disciplina počinje nam pružati relativno jasnu sliku toga kako je posljednjih 40.000 godi­na ljudske povijesti stvarno izgledalo i ta slika skoro ni na jedan način ne nalikuje konvencionalnom narativu. Naša vrsta zapravo nije provela većinu svoje povijesti u malim družinama; poljoprivreda nije stvorila prag iza kojeg nema povratka u društvenoj evoluciji; prvi gradovi su često bili robusno egalitarni. Ipak, unatoč postepenom dolasku is­traživača do konsenzusa oko takvih pitanja, oni iznenađu­juće oklijevaju da obznane svoje pronalaske javnosti – pa čak i akademicima drugih disciplina – a kamoli da razmo­tre njihove šire političke implikacije. Kao rezultat, autori koji se osvrću na “velika pitanja” ljudske povijesti – Jared Diamond, Francis Fukuyama, Ian Morris i drugi – i dalje uzimaju Rousseauovo pitanje (“što je porijeklo društvene nejednakosti?”) kao svoje polazište i pretpostavljaju da šira slika započinje nekom vrstom pada primordijalne nev­inosti. Već postavljanje pitanja na taj način znači učiniti niz pretpostavki: (1) da postoji stvar zvana “nejednakost”; (2) da je ona problem; (3) da je postojalo vrijeme kada nije postojala.

Naravno, od financijskog kraha 2008. godine i turbu­lencija koje su uslijedile, “problem društvene nejednako­sti” u središtu je političke debate. Čini se da među intelektualnim i političkim klasama postoji konsenzus da su se razine društvene nejednakosti rapidno otele kon­troli i da je većina svjetskih problema – na jedan ili drugi način – posljedica istoga. Isticanje potonjega percipira se kao izazivanje globalnih struktura moći, no usporedite to s načinom na koji se o sličnim problemima možebitno raspravljalo generaciju prije. Za razliku od pojmova poput “kapital” ili “klasna moć”, riječ “jednakost” praktički je dizajnirana da vodi do polovičnih mjera i kompromisa. Čovjek bi još i mogao zamisliti prevrat kapitalizma ili slamanje moći države, ali veoma je teško zamisliti eliminaci­ju “nejednakosti”. U biti, nije očito što bi postizanje toga uopće značilo, s obzirom na to da ljudi nisu isti i nitko to naročito ne bi ni htio.

“Nejednakost” je način uokvirivanja društvenih prob­lema prikladan za tehnokratske reformatore, onu vrstu ljudi koja od starta pretpostavlja da je bilo koja prava vizija društvene transformacije odavno skinuta s dnevnog reda. Ono dopušta prtljanje s brojevima, rasprave o Gini koeficijentima i pragovima disfunkcije, prilagođavanje poreznih režima iii mehanizama socijalne pomoći, čak šokiranje javnosti tablicama koje pokazuju koliko je stanje uistinu postalo loše (“Možete li zamisliti? 0.1 % svjetske populacije kontrolira preko 50 % bogatstva!”), sve bez sukobljavanja s bilo kojim od čimbenika kojima se ljudi zapravo protive takvim “nejednakim” društvenim uređenjima: naprimjer, da neki iz svog bogatstva uspije­vaju postići moć nad drugima; ili da se drugim ljudima govori da njihove potrebe nisu bitne i da njihovi životi nemaju intrinzičnu vrijednost. Potonje – trebali bismo povjerovati – samo je neizbježna posljedica nejednako­sti, a nejednakost – neizbježan ishod života u bilo kojem velikom, kompleksnom, urbanom, tehnološki sofistici­ranom društvu. To je stvarna politička poruka prenese­na beskrajnim prizivanjem imaginarnog doba nevinosti, postojećeg prije izuma nejednakosti: da ako se želimo u potpunosti riješiti spomenutih problema, trebali bismo se na neki način riješiti 99.9 % Zemljine populacije i vratiti se ponovno na lovačko-sakupljački način života u malim družinama. U suprotnom, najbolje čemu se možemo na­dati je prilagodbi veličine čizme koja će zauvijek gaziti po našim licima iii možda pregovaranju malo više mane­varskog prostora u kojem neki od nas barem privremeno mogu izbjeći čizmi.

Trenutno se čini da je mejnstrim društvenih znanosti mobiliziran da podupre ovaj osjećaj bespomoćnosti. Got­ovo na mjesečnoj bazi suočeni smo s publikacijama koje trenutnu opsesiju distribucijom imovine pokušavaju projicirati natrag u kameno doba, stavljajući nas u lažnu po­tragu za “egalitarnim društvima” definiranima na način da ona nikako ne mogu postojati izvan malih družina lo­vaca-sakupljača (možda čak ni tada). Ono što ćemo mi stoga učiniti u ovom eseju sljedeće su dvije stvari. Prvo, utrošit ćemo nešto vremena prebirući kroz ono što se uzima kao informirano mišljenje o ovoj temi kako bis­mo otkrili kako se igra igra – kako to da čak i naočigled najsofisticiraniji suvremeni akademici naposljetku repro­duciraju konvencionalne mudrosti kakve su postojale u Francuskoj ili Škotskoj, recimo, 1760. godine. Potom ćemo pokušati postaviti inicijalne temelje za potpuno drugačiji narativ. Ovo je pretežito čišćenje postojećeg ter­ena. Pitanja kojima se bavimo toliko su enormna, a prob­lematika toliko važna da će trebati godine istraživanja i debata da bismo uopće počeli razumijevati potpune implikacije. No na jednoj stvari inzistiramo. Napuštanje priče o padu primordijalne nevinosti ne znači napuštanje snova o ljudskoj emancipaciji – to jest, o društvu u kojem nitko svoja vlasnička prava ne može pretvoriti u sredstvo poro­bljavanja drugih i gdje se nikome ne može reći da njihov život i potrebe nisu bitni. Naprotiv. Jednom kad naučimo odbaciti svoje konceptualne okove i percipirati što uistinu jest tu, ljudska povijest postaje daleko zanimljivije mjesto koje sadrži mnogo više trenutaka ispunjavajućih nadom, nego što nas se navelo da mislimo.

[…]

Vrijeme je za preispitivanje

Suvremeni autori imaju tendenciju da prapovijest ko­riste kao platno za razrješavanje filozofskih proble­ma: jesu li ljudi suštinski dobri ili zli, kooperativni ili kompetitivni, egalitarno ili hijerarhijski nastrojeni? Kao posljedica toga, oni također imaju tendenciju da pišu kao da su u 95 % povijesti naše vrste ljudska društva bila više-manje ista. Ali i 40.000 godina je vrlo, vrlo dug pe­riod vremena. Čini se neizbježno vjerojatnim, a dokazi to i potvrđuju, da su ti isti pionirski ljudi koji su koloni­zirali većinu planete također eksperimentirali sa šarenom plejadom društvenih uređenja. Kao što je Claude Levi­ Strauss često isticao, rani Homo sapiens nije bio sami fizički istovjetan suvremenom čovjeku – bio nam je i in­telektualno istovrstan. U stvari, premještajući se svake go­dine iz jednog vida organizacije u drugi, većina je vjero­jatno bila svjesnija potencijala društva, nego većina ljudi današnjice. Umjesto dokoličarenja u nekakvoj primordi­jalnoj nevinosti, sve dok se duh nejednakosti nekako nije oslobodio, čini se da su naši prapovijesni preci uspješno otvarali i zatvarali bocu na regularnoj bazi, zauzdavši nejednakost u ritualne povijesne drame, gradeći bogove i kraljevstva na isti način kao i svoje spomenike, samo da bi ih još jednom radosno rastavili.

Ako je tome uistinu tako, onda pravo pitanje nije “što je porijeklo društvene nejednakosti?”, nego – poslije pro­vođenja toliko svoje povijesti premještajući se amo-ta­mo, iz jednog političkog sistema u drugi – “kako smo uspjeli ovako zaglaviti?” Sve je ovo vrlo udaljeno od koncepcije prapovijesnih društava koja slijepo bauljaju prema institucionalnim lancima koji će ih zavezati. Također je vrlo udaljeno od sumornih proročanstava Fukuyame, Diamonda, Morrisa i Scheidela, u kojima svaki vid “kompleksne” društvene organizacije nužno podrazumijeva da sićušne elite preuzimaju vitalne re­surse i počinju gaziti sve pred sobom. Većina u društven­im znanostima ove mrke prognoze tretira kao samora­zumljive istine. Ali očito je da su one neutemeljene. Prema tome, mogli bismo se razumno zapitati, koje se druge dragocjene istine sada moraju iznjedriti iz prašn­jave gomile zvane povijest?

[…]

Svi potrebni dijelovi za stvaranje posve drukčije slike sv­jetske povijesti su tu. Većinski smo samo prezaslijepljeni svojim predrasudama da uvidimo implikacije. Na primjer, danas skoro svi inzistiraju da predstavnička demokracija, ili društvena jednakost, može funkcionirati u malim zajedni­cama ili aktivističkim skupinama, ali da zasigurno ne može biti proširena na išta poput gradova, regija ili nacija-drža­va. Ali dokaz koji nam je pred očima, ako ga odaberemo pogledati, sugerira suprotno. Egalitarni gradovi, čak regio­nalne konfederacije, zapravo su povijesna učestalost. Egal­itarne obitelji i domaćinstva nisu. Jednom kad povijesna presuda stigne, uvidjet ćemo da najbolniji gubici ljudske slobode započinju na mikrorazini – na razini rodnih odnosa, dobnih skupina i robovanja u domaćinstvu – onoj vrsti odnosa koje istovremeno sadrže i najveću intimnost i najdublje forme strukturalnog nasilja. Ako uistinu želimo razumjeti kako je prvobitno postalo prihvatljivo da netko svoje bogatstvo pretvori u moć, i da se drugim ljudima govori da njihove potrebe i životi ne vrijede, to je mjesto na kojem bismo trebali gledati. To je, također, mjesto za koje predviđamo da će predstavljati najveće probleme stvaranju slobodnog društva.