Ususret 12. Vox Feminae Festivalu, Prostor rodne i medijske kulture K-zona zagrebačkoj publici predstavlja glazbeni kolektiv Down the Rabbit Hole, koji će u subotu, 29. rujna u 20 sati u CeKaTe-u održati izvedbu pod nazivom Vibrancy.

Riječ je o interpretaciji djela Thirteen Changes Pauline Oliveros, koje poziva glazbenike/ce da urone u svijet “atomskih slika – rotirajućih molekula – trenutačnih čestica koje plešu – nestaju”.

Down the Rabbit Hole je glazbeni kolektiv osnovan u ljeto 2017. koji čine klarinetistica Filipa Botelho (Portugal), udaraljkašica Kaja Farszky (Hrvatska) i violončelistica Hanna Kölbel (Njemačka). Glazbenice su dio inovativne scene posvećene suvremenoj glazbi, u okviru koje neprestano traže proširene tehnike i oblike izvođenja.

Centralni program dvanestog Vox Feminae Festivala održat će se od 3. do 7. listopada u CeKaTe-u i društveno-kulturnom centru Šesnaestica i bit će posvećen stvaralaštvu žena i problematiziranju pitanja roda kroz bogat filmski, diskusijski, radionički i zabavni program. Festivalski program bit će objavljen sredinom rujna.

Možda najuzbudljivije što je ovogodišnji Izlog predstavio nova je izvedbena lokacija u sklopu kronično nedovoljno iskorištenog studentskog kompleksa: nedavno obnovljeni Francuski paviljon mjesto je specifične akustike, kao takvo pogodno za site-specific izvedbe, koje je nadahnulo istraživanje akustike i u drugim, uobičajenim festivalskim dvoranama. Iako je ondje prethodno već održano nekoliko glazbenih događanja, izvedba I am sitting in a room Alvina Luciera koju su pripremili redovna suradnica Muzičkog salona SC-a Kaja Farszky i Višeslav Laboš poslužila je gotovo kao simbolično obilježavanje početka akustičkih eksperimenata u Francuskom paviljonu. Jedno od ranih djela istraživanja rezonantnih frekvencija prostora s jedne je strane dovoljno definirano da ne ostavlja mnogo prostora za išta više od puke izvedbe, ali s druge strane upravo zbog jednostavnosti uputa i ovisnosti o prostoru održavanja dozvoljava mogućnost originalne interpretacije, što je ideja koje se uhvatio eventualno Bojan Gagić popratnom svjetlosnom instalacijom. Publici najzanimljiviji dio izvedbe, činilo se, bio je uvodni govor akademika Nikše Glige koji je izuzev zanimljivih anegdota vezanih uz djelo i njegovu izvedbu na ovim prostorima, posjetiteljima servirao nenamjerno zabavnu jezikovu juhu zbog pretpostavljenog neposjedovanja programskih knjižica u kojima, uostalom, sve već piše! I njemački skladatelj/sound artist Gerriet K. Sharma svojim kompozicijama za intrigantni IEM ikosaedralni zvučnik, koji smatra jednako zaslužnim za izvedbu kao sebe, tek je stidljivo naznačio potencijal ovog kružnog prostora; a ako se od ikoga očekivalo da “Francuzu” pristupi bez strahopoštovanja, to je Niko Potočnjak s projektom Jastreb, sada već prepoznatljivog nekonvencionalnog instrumentarija sačinjog od elemenata kao što su katana i kuhinjski nož. Osim što su unijeli dozu apsurda u načelno opušteno ali ipak donekle ozbiljno događanje, Potočnjak i Vedran Brlečić vjerojatno su prvi koji su doista ispunili dani prostor bukom u solidnoj nedugoj izvedbi. U sklopu umjetničkog akustičkog istraživanja OpenSpace, vokalni ansambl Antiphonus zanimljivo je iskoristio ambijent djelomično iz jednostavnog razloga što se radi o grupi ljudi, k tome neopterećenoj instrumentima, koja je u mogućnosti slobodno se kretati dvoranom i na taj je način barem fizički zauzeti. Učinili su to i zvukovno, improvizacijom vokalnih, tjelesnih i emotivnih reakcija na netom primljene vijesti u obliku slika zapakiranih u omotnice dodijeljene svakom članu/ici ansambla pa su se posjetitelji u kratkom vremenskom razmaku mogli naći na tradicionalnom sprovodu, tenis meču ili pak u privatnom prostoru osobne idile. Nakon niza tek neloših realizacija, ostaje dojam da bi Paviljon mogao biti dom daleko impresivnijih glazbenih izvedbi, što bi se u dogledno vrijeme trebalo i ostvariti ako uzmemo ovogodišnji Izlog suvremenog zvuka kao početnu točku istraživanja koja će se nastaviti.

Dobro poznata poznata velika dvorana Teatra &TD postala je također predmetom akustičkog istraživanja u suradnji Kaje Farszky, Josipa Konfica i Nenada Sinkauza through and out of space, u kojoj su udaraljkaši uspjeli na neki način oživjeti prostor lupkajući po zidovima, vratima i svemu usput. S obzirom na prividnu spontanost i zahtjevnost a posebice dinamičnost izvedbe, lako je progledati im kroz prste povremeno međusobno gubljenje u ritmu. Donekle slična ideja iskorištena je povodom zatvaranja Izloga u performansu &TD zvuči izvedenom na krovu kazališta, omogućivši sviranje po velikom znaku “&TD”. Violinistica Barbara Lünenburg umjesto prostora fokusirala se na predmete u Oružju izbora – multimedijskom događanju za violinu, zvuk i video, vješto složenoj kombinaciji djela nekolicine različitih autora. U skladbi Four Violinized Utensils Huga Moralesa Murguie, vaza, roštilj, valjak, vibrator i bubnjarska palica postaju violine i gudala dok se Lünenburg kreće od jednog do drugog prebirući po danim predmetima kao kakva “očajna kućanica” pri čemu note na stalcima počinju djelovati kao recepti. Sudeći prema opisu djela, to Moralesu nije bila namjera, ali Lünenburg ovom izvedbom odašilje prije feminističku negoli kritiku klasičnog instrumentarija.

Temelj istraživanja za osmeročlani Eksperimentalni ansambl, koji je izveo kompoziciju sačinjenu od pojedinačnih studija osmišljenih tijekom programa rezidencije, bio je projekt Hilaryja Jefferyja Introspective Language Music, svojevrsna lingvistička glazba koja se doima zanimljivijom u teoriji nego u praksi. Neki se pak nisu zamarali istraživanjem, ili je barem tako djelovalo. Domaći audiovizualni dvojac avoq predugim je trajanjem razvodnio dojmljiv i vrlo meditativan set repetativnih zvukova saksofona, sintesajzera i efekata. Katharina Gross i Arnold Marinissen predstavili su svoju viziju elektroakustike uz koju epitet “suvremen” djeluje ironično s obzirom na to da Marinissenovi beatovi zvuče kao da nije čuo elektronsku glazbu barem dvadesetak godina, i to lišeni bilo kakve naznake kritičkog odmaka u pristupu.

To nekako dovodi jedinog prigovora ovom izdanju Izloga suvremenog zvuka, događanju kojemu je, čini se, cilj predstaviti aktualno stanje stvari više negoli zapanjiti prekretničkim izvedbama. Istina je da nešto označeno kao “suvremeno” ne mora nužno biti radikalno, međutim ono što ne bi smjelo biti jest anakrono. Iako to, naravno, ne vrijedi za cijeli Izlog, na ovakav bi se način mogao opisati barem dio sudionika festivala koji deklarativno ima namjeru dokinuti određene glazbene podjele i otkriti nešto novo. Držeći za riječ najavljenu neopterećenost žanrovskim i formalnim granicama te otvorenost u pristupanju glazbama današnjice, krajnji rezultat Izloga odražava doista suvremene tendencije eventualno za dio tih glazbi sa zajedničkim nazivnikom formalne pozadine, jednog od spomenutih faktora koji ne bi trebali djelovati ograničavajuće. Osim predvidljivih auditivnih referenci, neki od predstavljenih autora i vizualnoj su komponenti pristupili na krajnje zastarjeo način, primjerice pokušajem ironiziranja internetskog vokabulara problematikom spama i estetikom koje djeluju kao da su preuzete ravno iz devedesetih. U međunarodnom krajoliku suvremene glazbe, moglo bi se reći da najuzbudljiviji i originalni radovi posljednjih godina – promatrano izvan žanrovskih okvira koje ionako nadilaze – potječu upravo iz akademskog miljea, dokazujući da intelektualna pozadina ne mora biti bliskoznačna s društvenim vakumom i ignoriranjem novih praksi u drugim područjima djelovanja, niti bi nužno trebala biti promatrana izvan šireg konteksta.

Ovogodišnji je Izlog prizvao asocijaciju iz recenzije albuma jedne skladateljice, glazbenice i zvučne umjetnice otprije nekoliko godina, u kojoj kritičar kao problem nezanimljivih rezultata istraživačke glazbe iz akademske zajednice ističe dojam da ne predstavljaju išta više od kolekcije zanimljivih efekata. U spomenutom tekstu kritičar također dovodi u pitanje inovativnost na temelju toga što određeni zvukovi koje umjetnici s pozadinom u akademskim institucijama često koriste zapravo odavno nisu radikalni, štoviše, obilato su prisutni u popularnoj glazbi posljednjeg desetljeća. Intuitivno, ovo djeluje kao nepravedna i sasvim neprikladna usporedba različitih stvaralačkih domena, međutim istina je da se od bilo kojeg tipa eksperimentalne glazbe s obzirom na njen istraživački karakter očekuje barem u određenoj mjeri prisutan element začudnosti koji je pak teško postići ako koristi pristup prokušan već nebrojeni broj puta. Festival uspješno – iako vjerojatno nenamjerno – ukazuje na fascinantnu diskrepanciju između perspektiva suvremenih glazbi koje nastoje izaći iz ustaljenih okvira (nerijetko dolazeći do usporedivih konačnih rezultata) s obzirom na različita izvorišta i sredstva. Zanimljivi i za određenu tradiciju progresivni koncept i/ili metoda ne garantiraju nužno i zanimljiv ishod, promatrano u širem glazbenom kontekstu, a ono što je za jednu tradiciju novo i uzbudljivo, za drugu se može doimati odavno prožvakano, naravno, na sasvim drugačiji način.

Ono što Izlog možda nehotice ogoljuje prikaz je stanja suvremene “ozbiljne” glazbe na ovom području, očito još uvijek poprilično konzervativne sfere za koju ovaj festival čak i u aktualnom izdanju predstavlja značajan iskorak. Dio pripadnika mlađe generacije glazbenika/ca definitivno pokazuje da je na dobrom tragu sa svojim zvučnim istraživanjima te da imaju interes i potencijal pogurati stvari naprijed. Ako je Izlog suvremenog zvuka vjeran prikaz aktualnih tendencija ovdašnjih i obližnjih audiovizualnih umjetnika i klasično obrazovanih glazbenika, onda vjerojatno trebamo još ovakvih manifestacija. Publika festivala, šarolikija od njegovog postava, čini se spremnom na hrabriji iskorak u za sada lijepo zacrtanom smjeru.

Stoga je upravo nevjerojatno da je u publici Glazbe za jedan kovčeg, posljednjeg projekta Kaje Farszky i Muzičkog salona SC-a, bilo tako malo pripadnika one akademske glazbene scene kojoj Farszky također pripada. Kada se prisjetimo nekih ne tako davnih projekata Igora Lešnika ili Dubravka Detonija i ansambla ACEZANTEZ te svih sličnih glazbeno-teatarskih projekata i multimedijskih koncertnih koncepata, današnja konzervativnost i tradicionalnost akademske glazbene scene zaista iznenađuje. Neki pokušaji posezanja za novim konceptima i formama postoje, no više se radi o šarenim pakiranjima koji prečesto ne korespondiraju niti s potrebama vremena i/ili publike niti sa samim sadržajem. Česta nezainteresiranost za druge discipline, ali i za rad vlastitih kolega, samo još više osnažuje komunikacijski jaz i izolaciju akademske glazbene klike, koja istog možda ni sama nije svjesna. 

Koncertnu večer Glazba za jedan kovčeg Kaja Farszky otvorila je djelom Silver Streetcar for the Orchestra za solo triangl Alvina Luciera. Bostonski skladatelj, najpoznatiji po djelima I am Sitting in a Room i Music for Solo Performer, jedan je od preteča prozne glazbe i bioglazbe kod kojih se na specifičan način pokušava problematizirati sam čin slušanja, odnosno u takvim skladbama upravo auditivna percepcija postaje glazbeni sadržaj. Istraživanje akustičkih fenomena prisutno je i u ovom tek prividno jednostavnom djelu. Banalnost trokuta i štapića u nastojanju da proizvede glazbu laike će prečesto natjerati na podsmijeh, no znalce može samo zastrašiti svojom sofisticiranošću i osjetljivošću. Potrebna je fina dimenzija muzikalnosti i pribranosti, ali i dobro poznavanje instrumenta da se uskladi nezgrapnost ruke i pokreta sa nestabilnom materijom ovog instrumenta. Farszky je u tome svakako uspjela. I osim što je ovladala instrumentom, pozicioniranjem upravo Lucierove ultraekonomične skladbe za solo triangl na sam početak ove konceptualne večeri, publici je pročistila osjetila i priredila je za sve što je tek slijedilo.

Ideja da sav potreban instrumentarij za toliko mnoštvo glazbe stane u jedan kovčeg, odnosno da je glazba svuda oko nas i u nama, nije me se pretjerano dojmila. Koncept je prije svega predstavljao tek vizualno izrazito prijemčivu scenografiju, bez izravne veze s glazbenim ili idejnim sadržajem predstavljenih skladbi. Ipak ako je Farszky barem jednom dijelu publike na taj način olakšala slušanje nimalo pristupačne glazbe, onda su koncept i scenografija polučili uspjeh. Farszky je i sama izrazita teatarska figura što se možda najbolje vidi upravo u onim vezivnim tkivima između skladbi, van skladateljskih partitura, u pokretu kojim ne želi odraditi ništa osim okrenuti notni papir, pomaknuti se s jedne scenske točke na drugu, odmaknuti činele ili podići zvečku. Većinu programa i jesu činila djela instrumentalnog teatra. U Songs I-IX Stuarta Saundersa Smitha i Toucher Vinka Globokara, kao i u To the Earth Frederika Rzewskog, Farszky progovara na čak tri jezika (engleskom, francuskom i hrvatskom), koristeći potpuno drugačije intonacije glasa i tretirajući ga svakoj pojedinoj skladbi funkcionalno i koherentno. Smith je svoje djelo i naznačio za udaraljkaša-glumca uz male udaraljke i raznovrsni kuhinjski pribor. Ipak naglasak je na korištenju različitih vokalnih tehnika, kompletne širine i agogike glasa pa sve do zvučnosti pojedinačnih slova, a Farszky ga je interpretirala izrazito koncentrirano. U Globokarevoj uglazbljenoj crtici iz Galileova života Farszky se pretvorila u simulatora, koja se s dovoljnom dozom frenetičnosti, ali i odmaka, prebacivala iz jedne uloge u drugu, ujedno preuzevši i funkciju pripovjedača, a lakoća kojom je ujedno baratala i svojim udaraljkaškim instrumentarijem stvorila je upravo onaj teatarski dojam čarolije. No, ne bi bilo primjereno postaviti suvremeni udaraljkaški program bez barem jednog Johna Cagea, koji je udaraljkašku glazbu smatrao zasebnom umjetnošću, odnosno umjetnošću buke. Njegovo djelo ONE4 iz kasne 1990., samo dvije godine prije skladateljeve smrti, zapravo je dio ciklusa 48 Number Pieces, u kojima istražuje isključivo odnose ritma na različitim većinom tradicionalnim instrumentima. Ovo djelo je izrazito tehnički i teorijski složeno, a Farszky je izvukla svu ljepotu beskrajne količine zvukova odabranog seta udaraljkaških objekata, svojim dodirom potencirajući njihov ton i timbar, samo podcrtavajući Cageovu misao: “I never stopped touching things, making them sound and resound”.

Povezivanje  s publikom možda se najviše moglo prepoznati u djelu To the Earth Frederica Rzewskog. Avangardist koji je odbacio purizam i apstrakciju te krenuoputovima new agea, ali i stranputicama sex, drugs and r’n’r-a, ostavio je iza sebe ovo aktivističko djelo za kojeg možemo reći da se tiče svih nas. Farszky je tu homogenost poruke teksta To the Earth iskoristila za rastvaranje sebe, ne srameći se pri tom pokazati niti svoju ranjivost, niti svoju snagu, djevojaštvo i naivnost, kao ni seksipil, vještinu i  intelekt. Za nas i naš doživljaj ona se podala, žrtvovala, dotičući onaj kolektivni i individualni sram upoznavanja sebe i onoga na čemu i od čega jesmo. No, ako nas je Rzewskim razotkrila i posramila, začudila nas je izvedbom Silence Must Be belgijskog skladatelja i filmaša Thierryja De Meya. Djelo za dirigenta Silence Must Be toliko je fizički zahtjevno da ga najčešće ne izvode niti dirigenti niti udaraljkaši, već plesači. Preuzimajući vlastite otkucaje srca kao temeljni puls, odnosno metar ovoga komada, izrazito kompleksnom i virtuoznom koreografijom ruku, udaraljkašica nam je tišinom pokreta, gestom i dinamikom prenijela ritam, frazu, zvuk, značenje.

Kaja Farszky uspjela je ostaviti vrlo snažan dojam. Iako koncept ne proizlazi iz samih skladbi, on s njima dosta dobro korespondira, a Farszky je stvorila neponovljiv kontekst kako bi i vlastitu svirku i same skladbe što prisnije prikazala i približila. No ono što upravo ili usprkos tome ostavlja najveći dojam znalački je odabran program. Svih šest skladbi na svoj način govore o glazbi, problematiziraju zvukovnost i ritam, odnosno glazbenu materiju i njezinu izvedbu, a vrlo zahtjevnu ulogu njihove interpretkinje iznimno predano, profesionalno i visokokvalitetno – nadamo se ne samo jednom, već i u ponovljenim izdanjima ovoga projekta – ponijela je udaraljkašica, glumica, plesačica, dirigentica, recitatorica, moderatorica, svestrana Kaja Farszky.

Prošlogodišnje premijerno izdanje, vrijedi se prisjetiti, na isti teren dovelo je Bojana Gagića i Miograda Gladovića na elektronici, Ivana Levačića na bubnjevima i Miru Manojlovića na vibrafonu, zatim Edu Rimanić na flauti, Nenada Sinkauza na gitari, a umjetničko vodstvo preuzeo je Gordan Tudor. Uspješnost ovakvog tipa ansambla koji eksperimentira, ali i ansambla koji je sam po sebi eksperiment, ima rezona budući da na hrvatskoj suvremenoj glazbenoj sceni postoje brojni argumenti i prazna mjesta, neispunjene potrebe, ali prije svega talentirani pojedinci raznovrsne provenijencije. Još više ima rezona pozvati u goste i strane umjetnike koji će razvjetriti i ono malo nacionalnog rezoniranja o umjetnosti kao geografskom pojmu, iako, vjerujem, ne u glavama umjetnika niti publike Muzičkog salona. Stoga je projekt i ove godine ponovljen u novom sastavu pod umjetničkim vodstvom Petea Hardena, britanskog gitariste i skladatelja, a nastavit će se već na proljeće 2015, taj put pod umjetničkim vodstvom Hilary Jeffery.

Ovogodišnji Eksperimentalni ansambl činili su flautistica Eda Rimanić, udaraljkašica Kaja Farszky, multimedijalni umjetnik Bojan Gagić na elektronici, saksofonist Ivan Kovačić, Alen Sinkauz na bas gitari te već spomenuti Pete Harden. Kako je već naglašeno, upravo je ideja projekta sučeljavanje aktera s njihovim zbirnim energijama i karizmama, te na taj način i njihovo repozicioniranje po sistemu standardnih definiranja skladatelja, odnosno izvođača. Naravno, tradicija eksperimentalne i/ili improvizatorske glazbe na koju se ovaj projekt poziva, svakako je već odavno raščistila sa spomenutim polaritetima, ali čini nam se da je ipak postavljanjem jednog skladatelja u fokus i dodjeljivanjem uloge umjetničkog voditelja, dan svojevrsni obol nužnosti hijerarhije autorskog potpisa, pa onda i mogućnost da se otvori srodna rasprava.

Tek od razdoblja kasne klasike, personificirano prije svega u liku Beethovena, skladatelj se odlučio u potpunosti izdvojiti iz izvedbe vlastite glazbe. Etablirao se genij, a s njim i moderno poimanje glazbenog djela. No, danas se skladatelji sve više vraćaju samoj izvedbenoj praksi proglašavajući izvođače svojim najboljim prijateljima, doušnicima i dušobrižnicima. Štoviše, kroz 20. stoljeće nužne potrage za novim glazbama skladateljev laboratorij prestaje biti samo skladateljev te se ugrađuje i u samu izvedbu čime izvođač prestaje biti samo reproduktivac i postaje (su)kreator.

Umjetnici Eksperimentalnog ansambla okupili su se svega tjedan dana pred koncert, kako bi ni iz čega – osim ako se ne referiramo na njihov glazbeni talent, znanje i iskustvo – stvorili najprije neku generativnu ideju koja će nakraju postići formu, oblikovati cjelinu te podržati doživljaj. Forma koju su ispunili nije jednostavna, koherentna cjelina. Budući da se radi o dugom trajanju (gotovo sat vremena), prišli su joj s dramaturgijom narativnog rasta i sazrijevanja koju logički prati i razgradnja te sinteza zvukovlja.

Ovaj koncertni čin kreće pregnantnim motivom u maniri minimalista koji do kraja ostaje mjesto povratka i matični gen akcije. Nagrizajući ga i razgrađujući njegove temelje oko njega se kreće ispreplitati mnoštvo slojeva, a taj početni motiv ostaje tek jedan molećivi puls, iako se na njega dalje naslanjaju samo novi kako ritamski tako i tonski momenti, pogotovo u smislu boje ili geste. U ovoj izvedbi ističu se izrazito lijepi i poetični glazbeni momenti, pogotovo kod zvučne igre Alena Sinkauza s gudalom na bas gitari, Kaje Farszky na udaraljkama i elektronike Bojana Gagića te ezoterični završetak s istaknutom Edom Rimanić na flauti, kao i melankolični saksofonski solo Ivana Kovačića. Nažalost, osjetila su se i prazna, troma mjesta, poput središnjeg dijela s marimbom u centralnoj ulozi. Dosta naivno i bezlično je zvučao taj predugački odsjek, a budući da nije uspio uvjeriti u svoju vjerodostojnost, nije mu se mogla odrediti niti glazbena ideja ili funkcija. Zbog svojega trajanja prevagnuo je unutar cjeline te narušio sklad forme, stoga ostavljajući mjesta riziku da ona zaista lijepa mjesta padnu u perceptivni zaborav. Ipak, ova monotonija nastavlja se zanimljivim “obješenjačkim jazzy zvukom”, iza kojega slijedi vrhunac ovog eksperimentalnog glazbovanja, u kojem su svi sudionici dali i kreativno i performerski najbolje i najglasnije od sebe.

Kako bi se sagradio luk od tišine do slojevite završne točke, potrebna je vrlo zahtjevna mentalna aktivnost s apstraktnim i manje apstraktnim glazbenim i inim idejama. Taj mentalni proces u glazbi i glazbovanju ne može funkcionirati bez kemije i strasti među samim glazbenicima, bez prepuštanja drugome, bez razmijene pogleda, izazivanja, suočavanja i rješavanja nekih strahova ili problema. U tim finim nijansama odnosa nastaje izvedba, a ako je uvjerljiva, onda je i uspješna. Upravo je u tom prenošenju karaktera i ekspresije publici Eksperimentalni ansambl Muzičkog salona donio najviše, a u momentima rastvaranja materija – glazbe, ali i glazbenika samih – bilo je moguće osjetiti i njihovu spremnosti na zajedničko stvaranje, kako ono produktivno, tako i ono reproduktivno.

Na koji će način njihova kreativna energija biti objedinjena u zajednički glazbeni jezik možete čuti na završnom koncertu rezidencije, u utorak, 4. studenog, u Polukružnoj dvorani Teatra &TD. Ulaz je besplatan, a koncert počinje u 21 sat. 

Uz antologijska djela suvremene glazbe koja splitska publika do sada nije imala prilike čuti, u fokusu festivalskog programa su najnovija i najinteresantnija ostvarenja s domaće i međunarodne scene.

Festival otvaraju japansko-austrijska pjevačica i vokalna performerica Kaoko Amano i austrijski kompozitor, glazbenik i laptop-performer Matthias Kranebitter s programom Breath Electrified and the Songs of NOW, na kojem će se naći četiri hrvatske i pet splitskih praizvedbi djela za glas i (živu) elektroniku. Zajedno s gostom na saksofonu Gordanom Tudorom, predstavit će neke od dominantnih pristupa upotrebi glasa u umjetnosti 21. stoljeća, a uz djela na tragu vokalnog teatra Matthiasa Kranebittera i Mirele Ivičević koja zvukom kritički pristupaju društvenopolitičkim temama te eksperimentalnog videa kineske multimedijalne umjetnice Hui Ye, na programu je i jedno od tehnološki najinovativnijih djela suvremene glazbene literature – Your Fox’s A Dirty Gold za solo izvođača sa glasom, senzorima pokreta, električnom gitarom i živom elektronikom Alexandera Schuberta.

Druge festivalske večeri predstavit će se mlada udaraljkašica Kaja Farszky, svestrana umjetnica koja se na hrvatskoj glazbenoj sceni istakla izvrsnošću svojih glazbenih izvedbi, ali i sklonošću intermedijalnim projektima te  jasno definiranim i osmišljenim izvanglazbenim dramaturškim konceptom svojih koncerata. Na njezinom reperoaru redovito su kompozicije u kojima se koristi glasom i tijelom kao instrumentima te u kojima njezine izvođačke sposobnosti postaju medij za širenje okvira konvencionalne koncertne izvedbe. Na programu splitskog recitala neka su antologijskih djela za udaraljke iz druge polovine 20. stoljeća skladatelja Iannisa Xenakisa, Frederica Rzewskog i Vinka Globokara, ali i recentna kompozicija hrvatske skladateljice Viktorije Čop za čiju izvedbu je Farszky 2014. godine nagrađena nagradom Hrvatskog društva skladatelja za najbolju izvedbu skladbe hrvatskog autora na 47. glazbenoj tribini Darko Lukić.

Austrijska eksperimentalna glazbenica i violinistica Mia Zabelka predstavit će  treće večeri festivala svoj posljednji projekt Projekt Z fokusiran na temu Man-machine-interface te na razvoj eksperimentalnih improvizacijskih tehnika glasa i violine korištenjem žive elektronike, a nakon nje iste večeri slijedi i audiovizualni performans 262nd Day of the Year  – kolaborativni projekt glazbenika Alena i Nenada Sinkauza, multimedijalnog umjetnika Ivana Marušića Klifa i oblikovatelja zvuka Miroslava Piškulića u kojem kroz improvizaciju i live-sampling istražuju i predstavljaju proces instantnog stvaranja glazbenog djela.

Sve tri večeri otvorit će mini-koncertima pod nazivom U M A S NOVA studentice i studenti Umjetničke akademije u Splitu sa suvremenom glazbom po njihovom izboru. Mladi glazbenici Nereo Arbula, Erna Čizmić Rebić, Maja Ćorić i Dunja Stojić svirat će djela Peterisa Vasksa, Ryja Node, Frana Đurovića i Edgara Varèsea.

Za kraj festivala nagrađivani umjetnički dvojac Lightune.G, čiju je jedinstvenu metodu konverzije svjetla u zvuk putem solarnih panela festivalska publika imala priliku doživjeti u koncertnoj formi 2012. godine, predstavlja Route 666 –  novi pristup luminalnim zvučnim sadržajima u formi field-recordinga, odnosno luminoakustičke vožnje gradom.

Više informacija o festivalu i programima potražite ovdje.