Lotic pripada liniji dj_ica i umjetnika_ca koji_e su ranih dvijeidesetih nepovratno prodrmali_e i izmijenili_e način slušanja, izvođenja i promišljanja klupske glazbe i kulture. Započevši karijeru 2012. kao član_ica i resident dj_ica berlinskog kolektiva Janus, Lotic je zajedno s akter_icama poput M.E.S.H. i Kablam kreirao_la alternativnu viziju klupskih tendencija, baziranu na osviještavanju i konfrontaciji ustaljenog poimanja kluba kao sigurnog prostora zasnovanog na oponašanju praksi i vrijednosti normativne kulture, evidentih i u ujednačenom zvučnom i stilskom kodu dominantih glazbenih strujanja. Janus kolektiv je na tragu američkih GHE20G0TH1K partyja težio stvaranju inkluzivnih prostora u kojima zvukovi popularne kulture susreću često agresivnu inovativnost, s ciljem njegovanja glasova marginaliziranih skupina i njihovih diverzificiranih kulturnih nasljeđa.

Sličan je diskurs prisutan i u producentskom radu Lotic, iako obilježen znatno mračnijim i disruptivnijim atmosferama. Još od prvog izdanja Damsel in Distress te preko odličnog EP-a Heterocetera i mixtapea Agitations, Lotic razvija izrazito intertekstualan odnos prema pop kulturi. Uvođenjem i kaotičnom modulacijom popularnih žanrova poput r’n’b-a, grimea ili diva popa i njihovim kombiniranjem s ekstremnim atonalnim elementima poput buke, nedosljednim ritmičkim progresijama i uznemirujućim zvukovima razbijanja stakla kao signala sveprisutne i prešućene nelagode i straha koji obilježava svakodnevno životno i klupsko iskustvo, Lotic terapijski adresira iz njih proizašle frustracije suočavajući recipijenta s izuzetno privlačnom, ambivalentnom i očuđenom vizijom drugotnosti.

Dok je u 2018. godini, uslijed nebrojenih citata i aproprijacija takvih postupaka njihova konfrontacijska oštrica ponešto otupjela, Lotic se nakon poduže stanke vratio_la s Power, debitantskim albumom koji teži konsolidaciji pobune i (samo)prihvaćanja. Iako se stilskim rješenjima Power uvelike nadovezuje na jezovitost ranijih ostvarenja, njihov zvuk nadograđuje i oplemenjuje toplijom zvučnom paletom, izraženim melodijskim strukturama, uvođenjem vlastitih vokala i inkorporacije vokalnih nesavršenosti kao signala emocionalnog ogoljavanja, što se u live nastupu reafirmira kroz ponešto izmijenjenu personu Lotic kao izvođača_ice. Naizgled kompleksnija forma prepuna žanrovskih stranputica, vokalnih i konceptualnih raznolikosti u rasponu od inkantacija do repanja, u live okruženju prevodi se u iskustvo efektno upravo zbog svoje neočekivane jednostavnosti.

Za Lotic karakteristična zabavno-frenetična performativnost live nastupa rastače se u višeslojno šarenilo neposrednosti, a konfrontacijska priroda takvog izlaganja leži upravo u hrabrosti otvorenog revidiranja vlastitih iskustava i dijeljenja njihove snage s drugima. Imajući u vidu utjecaj Audre Lorde na njegov_njezin rad, evidentan već u nazivu ranijeg EP-a Heterocetera, te iskrena svjedočanstva iz recentnijih intervjua, u kojima Lotic ističe krucijalnu ulogu empatije i posvećivanja sebi u prevladavanju društvenih, političkih i osobnih prepreka, ovaj se novi smjer čini neodvojiv od Lordeine ideje brige o sebi kao političkom činu. Pritom nastup u Močvari funkcionira kao refleksija načina na koji, unatoč konzumerističkoj i kapitalističkoj inačici ideje, takva briga svejedno može biti duboko osobno i društveno relevantna.

Nakon već standardno kvalitetnog nastupa Late Dinner baziranog na promišljenoj izgradnji klupskih dekonstrukcija u smjeru eksperimentalnijih verzija još uvijek uzbudljivog mračnog techna, live nastup Lotic više je funkcionirao kao klasičan koncert s tek povremenim naklonima klupskom nasljeđu izvođačke anonimnosti, neminovno povezane s ulogom producenta_ice i dja_ice. Većinu nastupa Lotic se nalazio_la ispred mikrofona umjesto iza pulta s opremom, stavljajući vlastitu prisutnost i izvođačku ekspresivnost u prvi plan kroz toplu i kontinuiranu komunikaciju s publikom i gotovo poluprivatne trenutke interakcije s vlastitim pjesmama.

Tako je koncert otvorio_la kristalno čistim i sanjivim zvucima Love and Light, uvodne trake s debitantskog albuma popraćene vilinskim plesom koji je zbog svoje izmještenosti iz repozitorija očekivanih scenskih ponašanja automatski evocirao iskustva privatnih slušanja i proživljavanja glazbe. Na taj način stvorena intimna i prijateljska atmosfera dominirala je i ostatkom nastupa, razvijajući se u novu subverzivnost traka s ranijih ostvarenja poput Heterocetere ili Bravado i njihovo bezbolno preklapanje s najjačim materijalima s Powera. Konceptualnu nit poveznicu pritom je činila transparentnost procesa integracije oprečnih elemenata i razvojnih faza umjetničkog rada Lotic.

Unatoč snažnoj upečatljivosti izvedbi ekstremnijih skladbi, intenziviranih interesantnim izmjenama kretnji i facijalnih ekspresija – od onih koketno zaigranih do naglih tjelesnih konvulzija – najdojmljiviji trenutci nastupa ipak su bili oni najemotivniji. Ranjivost izvedbe nježnijih pjesama poput Heart ili Solace krije se u mekoj vokalnoj izvedbi jednako obilježenoj krhkim melodijama i abrazivnim presijecima. Osobita je doza izvođačke izloženosti za sobom povlačila prisno i duhovito obraćanje publici ne bi li se ogoljenost barem donekle rasplinula. Takvi su neodoljivi izrazi ljudskosti činili najljepšu okosnicu nastupa, čak i u usporedbi sa senzualno-prkosnom izvedbom Hunted, koja je u nastupu dobila posebno fizičku dimenziju.

Nastupom u Močvari Lotic je pružio_la svojevrsnu zaokruženost na albumu predstavljenih narativa o delikatnim suodnosima osobnog djelovanja i ljubavi kao katalizatora njezina ostvarenja, i pokazao_la da je njegova_njezina inačica brige itekako interaktivna, hrabra i senzualna, ovaj put fokusirajući se na izgradnju mostova umjesto njihova rušenja. Dok je nastup Lotic obilježila nesvakidašnja atmosfera kolektivne fantazije pomiješane s familijarnošću, kasnije je nastupe mapalme i slovenskog DJ-a Futona dočekao gotovo prazan prostor kluba. Iako su se njihovi setovi kvalitetno nadovezali na Lotic kroz inteligentne i zabavne redefinicije klupskog zvuka, njihov izraženije plesni karakter i funkcija after partya nisu uspjeli zadržati interes publike namjerene isključivo na polukoncertno iskustvo glavnog izvođača. S obzirom da isti producenti bez problema napune prostoriju u jasnijem kontekstu ravea, moguć je zaključak da ovakvi eksperimenti još nisu dovoljno zaživjeli kao samostalna forma.