Ako imalo koristite društvene mreže, pred koji mjesec zasigurno ste primijetili tekst koji na sajtu Bored Panda slavi ukrajinskog beskućnika Slavika kao modnu ikonu. Beskućnika Slavika koji žica novac, ali nipošto nije naporan (jer ako su naporni, beskućnici i prosjaci ne zaslužuju naš novac), Jurko Djačišin je fotografirao kao modnu ikonu koja vlastitu neimaštinu koristi da bi se modno izrazio, a komentari ispod teksta slave njegovu osobnost, posebnost i hrabrost. Slavikov fešn sens predstavljen je kao nešto njemu inherentno što se ispoljava unatoč činjenici što je beskućnik, a ne upravo zbog nje. Još jedan primjer romantiziranja, ovaj put podstanarskog života, mogli smo pogledati krajem listopada i početkom studenog prošle godine u Galeriji SC, u kojoj je Ivan Dorotić izložio svoje Podstanare. Izložbu čini serija diptiha – dvije usporedne fotografije prikazuju trenutne korisnike određene nekretnine, podstanare s njihovim stvarima, te stan ispražnjen od tih stvari kojima su podstanari nekretninu bar na trenutak pokušali učiniti svojom. Tijekom izložbe također se u prostorijama Galerije SC mogao čuti intervju koji je s fotografiranim podstanarima vodio Dorotić o problemima koji tište ne samo autora izložbe i fotografirane, nego i većinu mladih ljudi u Zagrebu. Izložba apostrofira nemogućnost, ali i nevoljkost ulaska u kredit, dužničko ropstvo, kredit kao svojevrstan kraj slobode i osobnog života u kojem sve postaje podložno njegovoj otplati, žrtvovanje izlazaka zbog rate kredita i slično, ali i svojevorsno romantiziranje podstanarstva kao urbanog nomadstva, što je ponajviše došlo do izražaja u izjavi autora, kao i tekstu koji je pratio izložbu, a koji je potpisao Bojan Krištofić. Izložba nastaje, kako piše autor, zbog prihvaćanja vlastitog nestalnog i nesređenog stambenog pitanja nakon više od deset godina podstanarskog života u Zagrebu i isto toliko selidbi. Priznavanje samom sebi, dakle, da kupnja stana (zbog svih navedenih razloga) nije mogućnost, a dizanje kredita nije opcija, postaje katarzična realizacija. Tako posjedovanje stana, umjesto da postane sinonim za smirivanje i sigurnost, postaje “relikt socijalizma”, društveno nametnuti “must-have”, a podstanarstvo postaje sinonim slobode i “urbanog nomadstva”. Uz ovu opreku gdje se neutaživa želja za posjedovanjem stana vezuje uz sebičnost, nemobilnost i “stari sustav”, a podstanarstvo uz nomadstvo i, valjda, taj vrli novi sustav, važno je spomenuti, upravo zbog načina na koji se u zadnje vrijeme predstavlja, primjerice, dužnike u švicarskom franku kao gramzivce koji su pokušali iskoristiti situaciju i jeftinije nabaviti stan, i ono o čemu pišu Petra Rodik i Mislav Žitko u svom tekstu o medijskoj reprezentaciji krize vezane uz švicarski franak objavljenom u Zarezu. Citirajući Bourdieua, oni upozoravaju da kada govorimo o kupnji nekretnine, trebamo u vidu također imati da “nikad nije riječ isključivo o ekonomskoj transakciji, već uvijek i o društvenoj”. Kupnja stana garancija je “određenog oblika biološke i socijalne reprodukcije budući da je povezana s dugoročnim planovima koji se tiču svih članova kućanstva”.

Dorotićeva romantizacija podstanarstva, te Djačišinova romantizacija beskućništva u obliku Slavikova modnog stila ukazuju na neke od najvećih problema sadašnjice – rastući broj beskućnika i krizu stanovanja. Komentatori ispod teksta o Slaviku dive se njegovoj osobnosti i snalažljivosti, ali ne problematiziraju ono što je do njegova beskućništva dovelo. Dorotić trenutačni socio-ekonomski sustav propituje, ali mu ne nudi alternativu, već izlaz vidi u prihvaćanju danog stanja i svojevrsne “slobode” koju ono pruža.

Kada pričamo o socijalizmu koji je velikom broju ljudi i danas omogućio rješavanje stambenog pitanja, zbog nekretnina naslijeđenih od roditelja te djedova i baka, stambena situacija u Hrvatskoj i regiji odraz je specifične stambene politike koja ja vladala na ovom prostoru u Jugoslaviji od kraja Drugog svjetskog rata pa do početka 1990-ih, ali i one tranzicijske koja nastaje nakon raspada bivše države. Iako je u Jugoslaviji stanovanje bilo koncipirano kao “osnovno pravo na korišćenje stambenog prostora, a u oblast stanovanja su uvedeni mehanizmi samoupravljanja”, stambena politika u Jugoslaviji bila je izrazito specifična jer je funkcionirala kao kombinacija dvaju suprotstavljenih sistema, gdje se jedan zasnivao na sistemu distribucije, a drugi na principima ponude i potražnje. U Jugoslaviji je dakle funkcionirao specifičan oblik stambene politike gdje je stan ujedno bio sredstvo osobne potrošnje, ali i sredstvo koje pripada društvenom vlasništvu, a pojedincu se dodjeljuje na korištenje. Od 1956. dolazi do niza reformi od kojih niti jedna zapravo ne uspijeva riješiti problem stambene politike, a od 1965. gradnju stanova preuzimaju građevinske tvrtke i počinje uvođenje tržišnog mehanizma. To dovodi do toga da paralelno egzistiraju tržišna gradnja, kao i društveno usmjerena gradnja. Stambenu politiku pogađaju i drugi problemi: stanovi su dostupniji imućnijima, kao i bolje lokacije u gradu, oni koji su već u posjedu jedne nekretnine, mogu si priuštiti izgradnju ili kupnju druge, poput vikendice ili drugog stana. Što se tiče podstanara, za njih se nije puno toga promijenilo. Njihova su prava bila neregulirana kao i danas. 

Iako je, kao što možemo vidjeti, stambena politika u Jugoslaviji imala svojih problema te ideal nikada nije dosegnut, ona je barem načelno funkcionirala po principu egalitarnosti, te ideji da svatko ima pravo na riješeno stambeno pitanje. O stambenoj politici i stanovanju se kritički raspravljalo u znanstvenoj literaturi te se pri planiranju pokušavalo uključiti cijelu struku. Kao što, primjerice, tvrdi Tamara Buble u intervjuu o Novom Jelkovcu, kada se pogledaju stručni časopisi iz 1970-ih i ’80-ih “vidi se da je kvaliteta stanovanja bila jedna od ključnih tema o kojoj se kritički raspravljalo. Prostor je promatran na (…) sistemskom nivou, kroz grad kao cjelinu, zdrav okoliš i participaciju građana (…)”. Dobar je primjer i knjiga Stambena politika i stambene potrebe iz 1987. u kojoj sudjeluje cijeli niz stručnjaka – sociologa, urbanista, ekonomista – koji kritički sagledavaju stambenu politiku u Jugoslaviji do 1987. te daju niz primjera kako riješiti dane probleme. 

Stambena je pak politika Vlade Republike Hrvatske poslije 1991. skoro pa nepostojeća. Ona teži jedino i isključivo demontaži stambenog sustava naslijeđenog iz bivše države. Početkom ’90-ih ukinuta je uloga koju su radnička poduzeća imala u stambenom zbrinjavanju radnika, a društveni stanovi stavljeni su na otkup i prodaju kao da ljudi godinama iz plaća nisu izdvajali sredstva za te iste stanove. Pritom novac dobiven prodajom tih stanova nije vraćen u stambenu potrošnju. Politika je hektična, ovisna o izborima i promjenama vlasti svake četiri godine te kao takva uglavnom teži zbrinjavanju tek određenih društvenih skupina, poput branitelja, ili ublažavanju simptoma krize, poput slučaja sa švicarskim frankom kojem upravo svjedočimo. 

U novom broju Nepokorenog grada, međutim, možemo pročitati tekstove o dva kolektiva – Usina i Pametnija zgrada – koji su iznašli bolji način da se uhvate u koštac s trenutnim stambenim politikama i ponude daleko artikuliraniji način borbe. Ovdje govorimo o kolektivima i ljudima koji pokušavaju artikulirati pravo na stan, ne zbog želje za “imanjem (…) zbog mentalnog nasljeđa socijalizma”, već zbog toga što smatraju da je pravo na stan osnovno pravo svakog čovjeka. 

Južnoamerički samoupravljački arhitektonski kolektiv Usina nastaje kao posljedica implementiranja “samoorganizirane stambene politike zasnovane na participaciji i uzajamnoj pomoći” u prvom mandatu Radničke stranke u Brazilu. Kolektiv u izgradnju stambene jedinice uključuje one koji će u toj jedinici stanovati te tako radi na jačanju kolektivnog djelovanja. Svi ravnopravno sudjeluju u procesu izgradnje te sve odluke donosi kolektiv; obitelji koje će u određenoj stambenoj jedinici živjeti putem samoupravnih programa zapravo vode cijeli proces arhitektonskog rješavanja i gradnje vlastitog stambenog prostora. Tako obitelji sudjeluju u cijelom procesu izgradnje stambene jedinice – vikendom rade oni, a tijekom tjedna ugovorni radnici. Ovakvim načinom uključivanja obitelji u rad na gradilištu politiziraju se rod, hijerarhija, samoupravljanje i cijeli proces izgradnje – da nabrojimo samo neke. Nama i geografski i politički bliži primjer je onaj kolektiva Pametnija zgrada u Beogradu. Taj kolektiv iz Srbije pokušava ponovno definirati pitanje stanovanja koje je podložno kreditima koje rastu u nebo, bankama i građevinskim tvrtkama i investitorima koje djeluju kao posrednik između banaka i kupaca nekretnina. Pametnija zgrada jest stambena zadruga koja polazi od premise da je “način na koji se dolazi do rješavanja stambenog pitanja društveni konstrukt, a ne prirodno stanje”. U svom djelovanju kolektiv se susreo s problemom kojim je sve i započelo – marginalizacijom bilo kakve inicijative koja dolazi odozdo i koja bi mogla predstavljati prijetnju postojećem sistemu. 

No, kao i kolektiv Usina, i Pametnija zgrada tek je mikro strategija koja pokušava bar donekle reafirmirati drugačije načine rješavanja postojeće krize. Ono što nam predstoji jest vidjeti kako će se one razvijati na prostorima na kojima su nastale, te hoće li se se slične inicijative formirati i ovdje. 

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Demokracija bez participacije koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.