Dokumentacija i arhivi preduvjet su tumačenja i historizacije videa i performansa, ali također mogu ponuditi i materijal za predavanja i izložbe. U sklopu događanja bit će održan razgovor o važnosti audiovizualnih arhiva koji će pokazati potrebu integracije različitih arhiva i inicijativa te zajedničkog djelovanja na uspostavi konceptualnih i financijskih uvjeta za stvaranje i suživot arhiva, institucionalnih i privatnih, profesionalnih i umjetničkih. U razgovoru u četvrtak, 12. lipnja, u 19 sati sudjeluju Barbara Borčić, Jurij Krpan, Primož Jesenko, Rok Vevar, a vode Dušan Dovč i Ida Hiršenfelder.

U prvom dijelu predavanja bit će predstavljeni njihovi arhivi, specifičnost pristupu arhiviranju, prikupljeni materijal, njihovi formati i kriteriji odabira. Drugi dio razgovora bit će posvećen pogledu u budućnost, željama i očekivanjima poboljšanja uvjeta rada svakog arhiva te mogućnostima povezivanja arhiva na nacionalnoj i međunarodnoj razini. Pogled u budućnost obuhvatit će i područje kulturne politike koje određuje sudbinu očuvanja suvremene umjetnosti. U trećem dijelu razgovora publika, umjetnici, producenti, institucije, udruge i javne ustanove podijelit će svoja iskustva s AV arhiviranjem. Cilj je konferencije sustavno i sveobuhvatno rješenje uvjeta očuvanja postojećih AV arhiva suvremene umjetnosti, osobito onih koji su najugroženiji i koje vode nevladine organizacije ili pojedinci, a radi uspostavljanja novih arhiva i njihove ukupne integracije. Više o događanju potražite ovdje.

M.M. / SCCA

U sklopu programa ljubljanskog Studija 6, kustosice Saša Nabergoj i Sonja Zavrtanik, u Galeriji Vžigalica, organiziraju izložbu dvaju artist-run prostora iz Hrvatske i Slovenije. U ovom projektu istraživanja alternativne umjetničke i kustoske suradnje sudjeluju Conceptual Art Center (CAC) iz Bukovja i Studio Golo Brdo iz Rovinjskog Sela.

Studio 6 su 2004. godine osnovale Barbara Borčić i Saša Nabergoj te ga smjestile u Projektnu sobu Zavoda SCCA – Ljubljana. Želeći pokazati cjelovitost umjetničkog konteksta, Borčić i Nabergoj odmaknule su se od promatranje pojedinih umjetničkih djela i okrenule razgovorima o referentnim knjigama, nesvršenim projektima i idejama koje se čine kao da su ušle u slijepu ulicu. Zanimajući se za isprepletenost pojedinaca u svijetu umjetnosti, u Studiju 6 su pokušali ispitati potencijale primijećenih veza te kroz formu otvorenih razgovora umjetnika, kustosa i ostalih aktera na umjetničkoj sceni, otvorili pogled prema procesima koji dovode do nastanka izložbe ili samog djela. 

Sustavno kreirajući trenutke susreta i razgovora, u Studiju 6 su kroz teoriju i praksu pokušali intervenirati na raznim nivoima djelovanja i sudjelovanja u svijetu umjetnosti. Prve godine su uspostavili peteročlanu ekipu kustosa  (Božidar Zrinski, Bojana Piškur, Iztok Hotko, Alenka Gregorič i Saša Nabergoj) koji su u značenjski i fizički zbijenoj Projektnoj sobi SCCA – Ljubljana, sa svakim pozvanim umjetnikom blisko sudjelovali u pripremi izložbe. Posljednjih godina, naglasak rada Studia 6 bio je na razgovoru i diskurzivnim događanjima koji prate izložbu ili prostorno specifičnu intervenciju. Kao sudionike su nastojali angažirati kustose, koji svojim načinom djelovanja uspostavljaju zanimljive modele i otvaraju ključna pitanja. To su prvenstveno Petro Kapš i Božidar Zrinski koji su se u svom radu problematizirali moć kustosa i naručenih radova, ali i Jurij Krpan, Nevenka Šivavec i Andrej Medved, koji u vlastiti modus operandi uključuju temeljito i kontinuirano promatranje i (su)razvoj umjetničke prakse pojedinog umjetnika.

Studio 6 sada napušta svoj prostor Projektne sobe u SCCA Ljubljana, na čije ime i nastanak je utjecao specifičnošću svoga rada, i gostuje u izložbenom prostoru Galerije Vžigalica. Prilika je to za moguću refleksiju dosadašnjeg rada, prije svega na razini iskušavanja različitih formata djelovanja. Ovo je pokušaj da se u novonastaloj situaciji, prikazivanjem alternativnih načina djelovanja i sudjelovanja u umjetnosti, stvori kompleksan prostor suradnje i kontekstualizacije kustoske i umjetničke prakse te njene recepcije. Na sudjelovanje su pozvali dva artists-run prostora, koji svojim načinom djelovanja potiču šire razmišljanje o načinima i uvjetima izlaganja umjetničkog djela. Ne zanimajući se za spektakl, već dugoročno djelovanje unutar lokalnog konteksta, Studio 6 je posegnu prema CAC – Conceptual Art Centeru iz slovenskog Bukovja i Studiu Golo Brdo čije inspirativno i konstruktivno djelovanje prati već duži period.

Prilog proučavanju Studija Golo Brdo oblikovali su Tomislav Barjanović, Saša Nadergoj i Sonja Zavrtanik, dok se sudjelovanje CAC – Bukovje temelji na suradnji Nine Slejko i Connyja Blooma, voditelja Centra. Na izložbi u Galeriji Vžigalica sudjelovat će Nemanja Cvijanović, IRWIN, Dalibor Martinis, Vlado Martek i Goran Petercol, petero umjetnika iz proteklog programa Studija Golo Brdo. Svaki od njih pozvan je priložiti rad po vlastitom izboru, uz uvjet da je rad recentniji i produkcijski skroman, što je ujedno i koncept pri izradi programa Studija Golo Brdo. CAC Bukovje će u sklopu ove izložbe, po prvi puta u Ljubljani predstaviti svoju malenu, ali iznimnu umjetničku zbirku. Zbirku su sakupili voditelji Nina Slejko i Conny Bloom po principu alternativne ekonomije i razmjene umjetničkih djela. Tako će na izložbi biti prikazani radovi Rasmusa Albertsena, Bababa International, Donalda Baechlera, Connya Blooma, Heatha Buntinga, Lade Darakhvelidzea, Erica Doeringera, Carla Johana Engberga, Gilberta & Georgea, IRWIN -a (Roman Uranjek), Lise Jeannin i Rolfa Schuurmansa, Serkana Özkaya, Mihe Perne, Magnusa Peterssona, Daniela Segerberga, Mladena Stropnika, Nine Slejko, Johana Wika i Leona Zuodara. Kao popratni program izložbe, zamišljena je arhivsko-dokumentarna stanica s bogatim vizualnim arhivom Studija Golo Brdo i CAC Bukovje te polica s njihovim publikacijama. 

Izložbu koja se otvara 23. studenog u možete pogledati do 11. prosinca. Detaljne informacije dostupne su na istaknutom linku. 

Izvor: SCCA Ljubljana

KP: Bili ste 2001. godine u organizacijskom odboru 26. Salona mladih koji je prije svega zbog međunarodnog karaktera, izlaženja iz galerijskih okvira, izmještanja u prostor Zagrebačkog velesajma u Novom Zagrebu te programskog uključivanja teorije donio značajne promjene toj manifestaciji. Možete li nam reći nešto o tom iskustvu – kako se ono odrazilo na vaš daljnji rad, razvoj Kontejnera i na razvoj hrvatske umjetničke scene?

K: Bio je to jedan, u najmanju ruku, megalomanski projekt. Mi smo se u to upustile bez ikakvog iskustva rada na izložbama i imale smo sreću raditi s vrhunskim kustosima i umjetnicima kao što su Vuk Ćosić, Michal Koleček, Jurij Krpan i Slaven Tolj. Oni su zajednički osmislili projekt (koji je znatno nadilazio postojeći budžet) a nama se on toliko svidio da smo ga odlučile pod svaku cijenu realizirati.

U 10 000 kvadrata, izmještenih iz centra grada, uz pomoć Hrvatske vojske smo dopremili 52 teretna kontejnera, koji su svojim postavom u prostoru simulirali grad. Kontejneri su bili izvori raznih sadržaja, ali ulice i glavni trg također su bili mjesta zbivanja. Tamo su se održavali performansi, koncerti, igrao se ulični hakl, postojala je skejterska rampa. Urbanistički plan je radila Platforma 9,81, a u sklopu prostora u kontejnerima su, uz umjetničke radove, boravili net kultirni klub mama sa svojom alternativnom knjižnicom, Močvara sa svojim zvučnim programima i šankom, Attack! koji je posjetiteljima svakodnevno kuhao vegetarijanski ručak i mnogi drugi.

Ta struktura programskog objedinjavanja zagrebačke nezavisne scene bila je primijenjena i na kasnijoj inicijativi Operacija:grad u staroj tvornici Badel, koja je rezultirala stvaranjem Centra za nezavisnu kulturu i mlade (koji je danas također djelomično smješten van središta grada, na samoj obali Save).

Mi smo nakon te manifestacije odlučili osnovati udrugu i to je bio početak djelovanja Kontejnera.

 Teo Spiller & Tadej Komavec, X-lam

KP: U sklopu Salona u V. paviljonu Velesajma postavljena su 52 kontejnera što je poslužilo kao inspiracija za ime vaše buduće organizacije. Vratimo se dakle na početak – opišite ukratko razloge, misiju, aktere i kontekst u kojem nastaje Kontejner. Koja je diferentia specifica Kontejnera na hrvatskoj nezavisnoj kulturnoj sceni?

K: Kontejner je usmjeren na istraživačku umjetnost u interakciji sa znanošću i tehnologijama, kao i umjetnost koja koristi tijelo kao medij ili se bavi pitanjima tijela i tjelesnosti. Sadržajno, interesira nas umjetnost koja kritički propituje ulogu i značenja znanosti, tehnologija i tijela u suvremenom društvu.

Time se gotovo ni jedna institucija ili udruga u Zagrebu i Hrvatskoj ne bavi, ili barem ne sustavno i kontinuirano. Mi smo do takvog umjetničkog izbora došli kroz susret s kustosima Salona – pionirom web arta i magom ASCI koda Vukom Ćosićem, karizmatičnim i autentičnim umjetnikom Slavenom Toljem te napose voditeljem Galerije Kapelica Jurijem Krpanom, čija galerija ima usmjerenje na istraživačke umjetničke prakse. Uvidjeli smo da ta grana umjetnosti za nas ima najviše smisla jer problematizira čovjeka sadašnjosti u vrtlogu znanstvenih otkrića te omogućava postavljanje etičkih pitanja vezanih uz razvoj. Uz to, omogućuje vanserijska osjetilna iskustva za hedoniste budućnosti i intelektualno znatiželjne osobe.

KP: Možete li navesti neke inozemne organizacije s kojima bi se Kontejner po vokaciji mogao usporediti i koje su vam možda poslužile kao poticaj?

K: Najpoznatije isprofilirane institucije su V2 u Rotterdamu, Ars Electronica u Linzu, Transmediale u Berlinu, ZKM u Karlsruheu, koje zastupaju slične interese. Postoji čitava mreža institucija koja se bavi specifičnom vrstom umjetnosti – bioumjetnošću (bio-art), a to su Institut Gulbenkian de Sciencia i Ectopia projekt iz Lisabona, Le Laboratoire iz Pariza, The Arts Catalysts iz Londona, CIANT iz Praga te, možda najaktivniji među njima, centar Symbiotica iz Pertha, Australia.

Što se tiče umjetnosti tijela za nas je bila ključna suradnja s britanskom umjetničkom scenom, a posebno Live Art Developement Agency iz Londona.

Tu je naravno i naš stalni partner iz regije, Galerija Kapelica, s kojom surađujemo od samog osnivanja.

KP: Svoj ste rad u Kontejneru fokusirali na “kritičko propitivanje uloge i značenja znanosti, tehnologija i tijela u suvremenom društvu”. Kako se ta misija vaše organizacije razvijala u kontekstu hrvatske umjetničke scene od osnutka do danas i kako biste opisali reakcije publike i umjetničke kritike na vaš rad?

K: Kao što je pokazao i naš prošlogodišnji projekt The Orange Dog and Other Tales – Even Better Than the Real Thing – kojega smo definirali kao “povjesničarsko-umjetnički igrokaz na temu povijesti performansa u Hrvatskoj” – na domaćoj sceni imamo zaista zanimljivu povijest performansa, na koju se vrlo lako nadovezati.

Mi smo kroz svoje projekte Bolnica i Ekstravagantna tijela u fokus stavili tabue bolesnog tijela ili uma, kao i rad umjetnika s posebnim potrebama. Naša je pozicija da takve društvene tabue treba kontinuirano destabilizirati i rušiti.

Što se tiče umjetnosti na sjecištu znanosti i tehnologija, i tu također postoji duga i kvalitetna umjetnička tradicija kroz Exat, Nove tendencije, Muzički bijenale i slične manifestacije koje su Zagreb uspostavile kao jedan od najzanimljivijih gradova na umjetničkoj mapi Europe. Nedostatak sustavnog poticanja te produkcije i činjenica da se radovi iz tog perioda nisu mogli nigdje vidjeti rezultirala je nesustavnim i individualnim umjetničkim pokušajima na tom polju a riječ je o jednom o najzahtjevnijih područja u kojem se od umjetnika očekuju mnoga znanja, ne samo iz društveno-humanističkih, već i iz prirodnih i tehničkih znanosti: kemije, biologije, fizike, elektrotehnike itd.

Kontinuiranim održavanjem relevantnih međunarodnih festivala i raspisivanjem natječaja za domaće umjetnike zasigurno smo uzrokovali pomak u produkciji. Kontejner je uspostavio redovitu suradnju s pojedinim umjetnicima, pokrenuta je i platforma Uradisam_ARTLAB koja potpomaže produkciju inovativnih i tehnički zahtjevnijih radova koji nastaju u suradnji umjetnika i stručnjaka.

Naš je rad usmjeren na vrlo široku i raznoliku publiku. Projekti koje predstavljamo su najčešće performativni, interaktivni, stimulativni, potiču znatiželju kod promatrača. Izlažemo vrstu umjetnosti koja proizvodi magiju, pa nam je i publika svake godine sve šira.

Milivoj Beader, Zagreb, volim te

KP: 2003. godinu, dakle prvu godinu vašeg djelovanja obilježio je niz performansa umjetnika kojima je glavni medij tijelo. Recite nešto o toj fazi – koja ste pitanja željeli otvoriti, izdvojite nekoliko paradigmatskih primjera te recepciju tih djela u hrvatskoj javnosti.

K: Zanimljiv primjer je bio performans umjetnice Kire O’Reilly Wet Cups. Performans se odvio u Galeriji Bačva HDLU-a. Ona je sjedila u centru prostora na barskoj stolici, a asistent joj je zarezivao kožu i na nju stavljao vacuum čašice koje su se ispunjale krvlju. Imali smo čitavu skalu reakcija – od nevjerice, preko oduševljenja i fascinacije, do zgražanja i ogorčenja, pa čak i gađenja. Nije bilo ravnodušnih.

Drugi zanimljivi primjer je performans Oreet Aschery koja je u Galeriji Matice hrvatske masturbirala na žičanom bolničkom krevetu s maskom zeca na glavi. Nakon tog performansa Fade In je radio reportažu s nama na temu eksplicitne seksualnosti u umjetnosti, za tadašnju emisiju Glamur. Još uvijek nas ponekad podsjećaju na tu emisiju, koju je gledao zaista nevjerojatan broj ljudi. Te godine su nas predstavili u časopisu Elle kao kustoski kolektiv, s podnaslovom koji je glasio: Jesu li one normalne!

Naš interes za tabue vezane uz tijelo, bolest i seksualnost nastavlja se i danas, kontinuirano prije svega kroz projekt Ekstravagantna tijela a već spomenut projekt Narančasti pas i druge priče – još bolje od stvarnosti – bavio se upravo performansima koji tijelo, odnos tijela i subjekta/okoline stavljaju u prvi plan. U skopu tog projekta smo, primjerice, izveli reenactement performansa Tomislava Gotovca Zagreb, volim te. Gotovca je glumio Milivoj Beader, koji je, zbog golotinje uhićen i pozvan na prekršajni sud. Iako je ta golotinja potpuno lišena svake seksualnosti i predstavlja čin oslobađanja popraćen patriotskim izvikivanjem Zagreb, volim te i ljubljenjem pločnika, te unatoč tome da je o Gotovcu izašla debela monografija koju smo dovukli na prekršajni sud, unatoč potvrdi konferencije PSi-a da je to program u sklopu svjetske konferencije o izvedbenoj umjetnosti – Beader je ipak morao platiti kaznu za remećenje javnog reda i mira, kao što je to morao učiniti i Tomislav Gotovac 30 godina ranije za svoj performans.

KP: Kontejner je tijekom svog djelovanja postepeno razvio tri festivala – Device Art, Touch me i Ekstravagantna tijela. U svom ste radu odabrali festivalsku formu kao jednu od glavnih formi vašeg djelovanja. Zašto ste se odlučili na to – koje su po vašem mišljenju prednosti, a koji nedostaci takve vrste prezentacije radova?

K: Festivali imaju najveću vidljivost, najatraktivnija su forma za publiku jer su sažeti u prostoru i vremenu, a nude mnoštvo sadržaja. Također, s obzirom da nemamo svoj izložbeni prostor, iz organizacijskih razloga nam je lakše raditi festival, nego svaki mjesec tražiti prostor za programe.

Simultanost i intenzitet programa u festivalskoj formi je istovremeno i njena potencijalna slabost, jer često ne dozvoljava usredotočeniji i opsežniji rad na pojedinačnim umjetničkim projektima. Također, festivali su organizacijski iscrpljujući, naročito za male organizacije poput naše. Drago nam je, međutim, da programi Kontejnera uvijek privlače velik broj volontera koji nam pomažu u realizaciji projekata.

Device_art 3.009

KP: Krenimo od Device Arta koji je nastao 2004. i koji tematizira spregu umjetnosti, znanosti i tehnologije – kako je došlo do ideje pokretanja ovakvog festivala, koje ste teme željeli obuhvatiti te u kojoj je fazi ta manifestacija sada (osvrnite se na pripreme sljedećeg Device Arta)? Kako biste ocijenili razvoj festivala u kontekstu hrvatske suvremene umjetničke scene?

K: To je manifestacija, koja za razliku od svih ostalih naših projekata nastoji stimulirati domaću produkciju tehnološke umjetnosti. Do sada se održala tri puta. Device art izložbu karakterizira komparativni pristup, odnosno uvijek uključuje zajedničko predstavljanje i razmjenu između lokalne i neke druge scene tehnološke umjetnosti. Tako smo prve godine u projekt uključili slovensku scenu, u suradnji s kustosicom Sandrom Sajovic. Nakon toga smo hrvatski i slovenski “device art” predstavili zajedno s kalifornijskim, a izložba je gostovala i u San Franciscu u galeriji Rx, dok je prošlogodišnji Device_ art nosio naziv Nintendo vs. Končar i Gorenje, pa su se slovenski i hrvatski umjetnici našli u kontekstu svojih japanskih kolegica i kolega. I kalifornijska i japanska scena su vrlo razvijene, ali nije riječ o pristupu u kojemu regionalnu scenu predstavljamo kao inferiornu i onu koja treba “sustići” internacionalnu. Naprotiv, cilj nam je pokazati specifičnosti regionalne scene koja se, za razliku od, primjerice japanske ili kalifornijske, ističe po pristupu u kojemu je znatno važniji koncept i ideja rada od same realizacije ili tehničke superiornosti. Kao što je bio slučaj i s Device_ artom 2006. godine kada smo, pored Zagreba, imali izložbu i u San Franciscu, i ove godine ćemo hrvatske, slovenske i japanske “device art” umjetnike ponovno okupiti na izložbi u Japanu. Susret Kontejnera i japanske scene, inače, ima i elemente gotovo “sudbinske” povezanosti, jer je skupina umjetnika i kustosa u Japanu 2004. godine započela projekt koji su nazvali Device Art, iste godine kada je u Zagrebu održan prvi Kontejnerov Device_art, s tim da smo jedni za druge saznali tek nakon nekoliko godina.

Odaziv domaće scene na Device art projekt je relativno sličan danas i prije pet godina, a sličan je i pristup radovima. Većini umjetnika rad s tehnologijama nije primaran način rada, već kreću s projektima od koncepta, pa onda traže tehnološku i produkcijsku pomoć. Rijetki su pojedinci poput Ivana Marušića Klifa koji mogu ostvariti projekt samostalno i iz same tehnologije. Međutim razdoblje od 2004. do 2009. je vrlo kratko za izvlačenje generalnih zaključaka o sceni i njenom razvoju, posebno za tu zahtjevnu umjetničku formu koja prije svega podrazumijeva visok stupanj educiranosti na području prirodnih znanosti i tehnologija.

Mi smo imali čast producirati u sklopu Device arta nekoliko radova zaista iznimne kvalitete. Prije svega tu bismo istakli rad Ines Krasić Banana Poetry, koji ilustrira utopističku ideju crpljenja energije za informaciju iz voća (ona je, uz pomoć stručnog tima, izvela napajanje računalnih zvučnika iz stotina banana i limuna) te rad Silvija Vujičića Parfem, u kojem umjetnik transformira tjelesne tekućine u specifične privatne mirise i potom ih konzervira i buteljira.

KP: Touch Me, projekt nastao 2002., u hrvatskim je okvirima otvorio neistraženo polje umjetnika koji djeluju na razmeđi sa znanošću i tehnologijama, a koji 2005. prerasta u trijenalni festival i prezentira neke od najznačajnijih projekata novomedijske umjetnosti. Recite nešto o nastanku i razvoju projekta.

K: Godine 2002. udruga Kontejner započela je Touch Me, projekt koji se bavi umjetnošću na razmeđi sa znanošću i tehnologijama, dajući mu naziv s pomalo erotskom konotacijom koja proizlazi iz česte interaktivnosti novotehnoloških umjetničkih instalacija. Za razliku od Device arta koncept Touch Me festivala je proizašao prije svega iz potrebe da se prezentiraju aktualna zbivanja na međunarodnoj techno-art i bioart sceni, da se omogući kontekstualizacija ove specifične umjetničke produkcije i potakne relevantniji teorijski diksurs o odnosu umjetnosti, znanosti i tehnologije u suvremenom društvu.

Medijski ograničen na projekte koji se bave reinterpretacijom ubrzanog razvoja tehnologije i znanosti, Touch Me tematizira svijet budućnosti i u skladu s tim postčovjeka. Umjetnici koji koriste nove tehnologije i znanost u svojim projektima na najradikalniji način preispituju suvremenost i budućnost, zadirući često u područje etike i bioetike. Od 2005. projekt se uz prezentaciju pojedinačnih radova i predavanja, svake treće godine odvija u vidu tematskog festivala. Prvo izdanje Touch Me festivala odvilo se u sklopu Operacije:grad 2005., s podnaslovom Zloupotreba inteligencije. Taj je tematski okvir proizašao iz potrebe umjetničke i kulturalne analize suvremenih oblika nasilja i sustava kontrole, zloupotrebom informacija i inteligencije, ali i oblicima strukturne zloupotrebe koje omogućuje tehnološka organizacija suvremenih društvenih procesa, a vezani su uz informacije, telekomunikacije, medije, tehnologiju, znanost, industriju zabave itd. Drugo izdanje festivala, održano 2008. godine s podnaslovom Feel Better!, usredotočilo se na suvremeni ideološki imperativ sreće, užitka i hedonizma, a koncept projekta temeljio se na postavci da se u suvremenom društveno-političkom sustavu pitanje stabilnosti i kontrole premjestilo s područja moći i represije na područje sreće i zabave. Biti tužan, nesretan, depresivan, nezainteresiran u suvremenom društvu izjednačeno je s biti društveno neprihvatljiv. Većina radova na festivalu predstavljali su oblike interakcije s posjetiteljima, te su im nastojali ponuditi neposredno iskustvo različitih osjetilnih užitaka, koji su se istovremeno u nekim projektima mogli iščitati i kao agresivni, izazivajući upravo suprotan efekt te stavljajući u prvi plan ulogu koju tehnologija danas ima u ekonomiji sreće i zabave.

 Dash MacDonald, U Vašim rukama, Touch Me 2008

KP: Ekstravagantna tijela je trijenalni festival koji se po prvi puta održao 2007. i koji se bavi politikama normalnog. Kako je došlo do pokretanja festivala i kakve su bile reakcije javnosti na prikazivanje drugačijeg i Drugog?

K: Ekstravagantna tijela je festival koji se razvio iz projekta Bolnica, serije performansa i izložbi koji su se bavili odnosima društveno konstruirane normativnosti i tijela/subjekata koji od nje odstupaju, s naglaskom na fizičku/mentalnu bolest ili invalidnost. Najčešće je riječ o umjetnicama i umjetnicima koji u fokus stavljaju odnos vlastitog identiteta i bolesti, kao i stigmatiziranost, marginalizaciju i patronizirajući odnos koji je nažalost još uvijek pravilo u odnosu društva prema bolesnim osobama.

Kao i kod projekta Touch Me, i ovdje je postojala potreba da se, kroz festivalsku formu, omogući veća vidljivost umjetničkim praksama i temama koji su bili predmet interesa projekta Bolnica, pri čemu se svako izdanje festivala posvećuje određenoj temi. Također, festival je interdisciplinaran; nije usmjeren isključivo na vizualnu umjetnosti, nego postavljenim temama pristupa na širok način, predstavljajući relevantnu umjetničku, performersku, kazališnu i filmsku produkciju, uvijek popraćenu simpozijem koji nastoji iz što više perspektiva sagledati zadatu problematiku te, uz umjetnike i teoretičare, uključiti u raspravu i aktiviste, medicinske stručnjake, psihologe, sociologe, itd.

Prvo izdanje Ekstravagantnih tijela – festivala umjetnosti invaliditeta održano je 2007. a fokusiralo se na problematizaciju tjelesnog invaliditeta kroz umjetnost. U svijetu su ovakve umjetničke prakse uobičajene a već su objedinjene i specifičnim nazivom – disability art, i često se predstavljaju upravo u vidu festivala. Naš cilj, međutim, nije bio promovirati ovaj “žanr” – koji nužno ima getoizirajući učinak – već pokazati provokativne pristupe umjetnica i umjetnika koji, na vrlo različite načine, problematiziraju vlastitu Drugost, s jedne strane kao reakciju na društvenu stigmatizaciju, a s druge kroz afirmativni pristup i naglašavanje vlastite “drugačijosti” i specifičnih potreba i sposobnosti.

Možemo najaviti ovogodišnje izdanje Ekstravagantnih tijela koje će se usmjeriti na umjetnost s temom mentalnog zdravlja. Pored gostovanja stranih umjetnika, u sklopu projekta realizirat će se i nova izvedbena produkcija. Režiju i dramaturgiju predstave, u suradnji s osobama s mentalnim poteškoćama, preuzet će Mario Kovač i Borut Šeparović.

KP: Bolnica je projekt koji iz umjetničke perspektive pokušava detabuizirati bolest – psihičke ili fizičke manjkavosti ljudskog tijela te kritički sagledati medicinske prakse. Možete li nešto reći o tom projektu – impulsima koji su doveli do njegovog nastanka te trenutnom razvoju projekta?

K: Projekt Bolnica zahvaća “šire” područje od Ekstravagantnih tijela; ne uključuje nužno neposredno bavljenje bolešću, već istražuje načine na koje se društveni mehanizmi, ideološki obrasci i odnosi moći upisuju u tijelo subjekta. Polazi od Foucaultovog promišljanja bio-moći ili biopolitike i kritike institucija i njihove normalizirajuće funkcije. Tijelo ovdje postaje kompleksni sklop iz kojega možemo čitati društveno normiranje seksualnosti, ponašanja, produktivnosti, ishrane, izgleda, poželjnosti, životnog stila itd., kao i društveno sankcioniranje odstupanja od tih normi.

S projektom Bolnica započeli smo 2003. godine predstavljanjem britanske umjetnice Kire O’Reilly koja je izvela već spomenuti performans puštanja krvi. Riječ je o vrsti performansa u kojem umjetnici koriste tradicionalne tehnike liječenja putem puštanja krvi, ali ne u terapijske svrhe, već, kao u njezinom slučaju, u svrhu preispitivanja granica tijela, kože i okoline, doslovnog i simboličkog rastvaranja prostora koji se nalazi ispod kože i koji simbolizira unutrašnji prostor i ranjivost u odnosu na okolinu, druga tijela i promatrača. Jedan od primjera istraživanja tih granica je i suradnja sa Zoranom Todorovićem, u kojoj je umjetnik načinio sapun od svog sala i ponudio ga kustosicama Kontejnera da ga iskoriste u izvedbi ritualne kupke, intenzivno provocirajući, na taj način, sigurnu udaljenost koja inače postoji između tijela uključenih u profesionalnu suradnju, npr. kustosa i umjetnika a, u ovom slučaju, i muškarca i dvije žene, Srbina i Hrvatica. S druge strane, projektom Bolnica smo predstavili niz performansa u kojima se umjetnici bave vlastitim oboljenjima i invaliditetom, a ta se linija nastavila, kao što je već rečeno, kroz projekt Ekstravagantna tijela. U sklopu projekta Bolnica, primjerice, Mat Fraser je 2005. izveo performans i predavanje u kojem je problematizirao “fašizam spram tijela” te život osoba s posebnim potrebama u društvu “tjelesnog bihevioralnog i kulturnog Apartheida“. Umjetnica Giovanna Maria Cassetta izvela je performans Izgledati dobro, u kojemu se posredno bavi svojim problemima s depresijom, a eksplicitno odnosom vanjskog izgleda i unutrašnjeg duševnog stanja.

 Mat Fraser & Julie Atlas Muz, Ljepotica i zvijer, Ekstravagantna tijela 2007

KP: UradiSam_ARTLAB  je projekt čiji je cilj “poticanje razvoja jedne od najzanimljivijih suvremenih umjetničkih scena koje danas postoje u svijetu, a koja u Hrvatskoj još uvijek nije zaživjela.” Kako je recepcija tog projekta i u kojoj je fazi projekt sada?

K: UradiSam_ARTLAB je projekt istraživačkog, edukacijskog i produkcijskog karaktera, koji promovira kreativnu suradnju umjetnika i stručnjaka iz raznih znanstveno-tehnoloških disciplina. Ovim projektom nastojimo uspostaviti kontakte hrvatskih umjetnika i stručnjaka zainteresiranih za suradnju, međusobno ih povezati prema kreativnim afinitetima, educirati/upoznati ih s područjima i vještinama koja izlaze iz okvira njihova dotadašnjeg znanja, potaknuti produkciju novih umjetničkih projekata i prezentirati ih domaćoj i stranoj javnosti. Do sada se projekt temeljio na javnim pozivima, putem kojih smo željeli od umjetnika ali i svih zainteresiranih za eksperimentiranje s tehnologijom, dobiti kreativne ideje za razvoj novih projekata. Svake smo godine birali 2-3 projekta koja smo zatim realizirali kroz suradnju umjetnika, znanstvenika, programera i nas kao posrednika i facilitatora te suradnje. Neki od projekata prezentirani su zatim i na izložbama Device_arta, a najvećim uspjehom smatramo projekte koji su zaživjeli neovisno o Kontejneru, kao primjerice projekt Tanje Perišić Mjesto boravka, s kojim je, nakon UradiSam_ARTLAB produkcije i prezentacije u organizaciji Kontejnera, umjetnica bila nominirana kao jedna od četiri finalistice Nagrade Radoslav Putar, a kasnije je rad predstavljen i na izložbama u Istanbulu i Kölnu.

Cilj UradiSam_ARTLABA je upravo omogućavanje produkcija koje umjetnici inače teško mogu ostvariti sami, zbog nedostatka financijske i stručne potpore, te promocija ovih projekata kako bi oni ostvarili prepoznatljivost na domaćoj i internacionalnoj sceni. S vremenom bi projekt, pored produkcijskog, trebao intenzivnije razvijati i svoju edukacijsku i istraživačku liniju, kroz serije interdisciplinarnih predavanja, radionica i eksperimentalnih umjetničkih laboratorija, a preduvjet toga je i ostvarivanje čvršćih suradnji s institucionalnim obrazovnim sektorom, kao i znatno veća financijska potpora. U Hrvatskoj je, naime, još uvijek prilično teško dobiti potporu za umjetničke projekte koji nisu prezentacijskog i reprezentativnog karaktera, što odražava još uvijek postojeću predodžbu o umjetnosti kao proizvodu, dok se, nažalost, manje značaja pridaje istraživanju, procesualnosti i edukaciji, koji su nužni kako bi i sama produkcija postigla veću kvalitetu.

KP: Vi ste jedna od organizacija čiji je rad isprepleten s kustoskim radom. Kako je ta konstelacija utjecala na razvoj organizacije i vaš rad?

K: Kontejner se definira prije svega kao kustoski kolektiv, iako je tijekom vremena dodatni naglasak stavljen i na produkcijsko i istraživačko djelovanje. Udrugu čini petero članova, od kojih četvero djeluju i kao samostalne povjesničarke umjetnosti i kustosice te svoje djelovanje ostvaruju i kroz suradnje, projekte i interese neovisne o Kontejneru, i jedan inžinjer računarstva i elektrotehnike, koji predstavlja važnu poveznicu sa znanstvenim sektorom, naročito bitnu kad je riječ o novim produkcijama i uspostavljanju međusektorskih suradnji. Primarno djelovanje Kontejnera ipak je vezano prije svega uz prezentaciju, interpretaciju i promociju eksperimentalnih umjetničkih praksi, tematski i medijski vezanih uz znanost, tehnologiju, tjelesnost, pri čemu upravo naš specifičan kustoski pristup igra važnu ulogu u konceptualizaciji projekata i načinu prezentacije i kontekstualizacije relevantnih umjetničkih praksi. Specifičan pristup očituje se i u načinu prezentacije – za svaki projekt se posebno osmišljava njegova promocija i vizualna prezentacija, pri čemu je važna i naša kontinuirana suradnja s dizajnerom Deanom Dragosavcem Rutom, ali i drugim suradnicima na pojedinim projektima. U suradnji s umjetnicima, Kontejner zauzima aktivnu kustosku poziciju u kojoj sudjeluje na osmišljavanju projekta ili njegove prezentacije, a neke od projekata, primjerice Narančasti pas i druge priče, kojega, kako smo već ranije napomenuli, nazivamo “povjesničarsko-umjetničkim igrokazom”, teško je odrediti u strogom smislu kao kustoske ili produkcije – tu smo imali prije svega autorsku ulogu u izvedbenom eksperimentu kroz kojeg se promišljalo nenapisanu povijest hrvatskog performansa.

Ines Krasić & Ivan Nikolić Lesh, Banana Poetry, Device_art 2006

KP: Kakvu ulogu u vašem radu imaju kooperacije/suradnje s lokalnim i međunarodnim organizacijama?

K: Međunarodne su suradnje bile ključne za početak djelovanja Kontejnera budući da su referentne točke na domaćoj sceni bile vrlo rijetke. Važnu je ulogu ovdje odigrala suradnja i razmjena informacija i znanja s ljubljanskom Galerijom Kapelica, a u Hrvatskoj se suradnja na koncepcijskoj i sadržajnoj razini ostvaruje prije svega sa zagrebačkim Multimedijalnim institutom, kao ključnim mjestom inauguracije teorijske rasprave i prakse novih medija i njihova odnosa s kulturom i umjetnošću, s kojim smo mnoge od projekata ostvarili partnerski, surađujući na jednom ili više segmenata unutar pojedinih projekata. Sandra Sajovic iz Galerije Kapelica redovita je suradnica na projektu Device_art, u sklopu kojega radi sa slovenskim umjetnicima. Također, u smislu suradnje na samom osmišljavanju sadržaja pojedinih projekata, važna je i naša veza s londonskom Live Art Development Agency i njenom direktoricom Lois Keidan, koja je bila jedna od suradnica na projektu Ekstravagantna tijela. Live Art je jedan od internacionalno najvažnijih arhiva i istraživačkih centara za izvedbenu umjetnost, pa nam oni svakako predstavljaju važan izvor znanja i informacija o body art izvedbenim praksama. Pored ovih suradnji, izuzetno su brojne suradnje na razini razmjene sadržaja programa ili infrastrukturne i prezentacijske podrške partnera našim projektima. Takvi primjeri uključuju, primjerice, redovitu suradnju s Art radionicom Lazareti u Dubrovniku, Galerijom O3one u Beogradu, Galerijom Kapelica u Ljubljani, Galerijom Miroslav Kraljević u Zagrebu, HDLU-om Zagreb, URK-om i klubom Močvara, a mnoge od tih suradnji ostvarene su unutar mreže Clubture.

Treba spomenti da djelovanje Kontejnera nije ograničeno samo na vlastitu specifičnu kustosku profilaciju, nego je Kontejner i jedan od aktivnih sudionika inicijative Pravo na grad, u sklopu kojega surađuje na osmišljanju projekata i akcija vezanih uz kulturne politike i intervencije u destruktivnu politiku gradskih vlasti prema javnom prostoru. Kontejner je također bio jedna od osam organizacija uključenih u platformu Zagreb – Kulturni kapital Evrope 3000.

KP: Kakvu je ulogu u radu vaše organizacije odigrao Zagreb – Kulturni kapital Evrope 3000?

K: Zbog naravi mreže to je bilo vatreno krštenje novog tipa međuorganizacijske suradnje kao i ulaska u kontinuirano angažirano javno djelovanje. Kapital se temelji na suradnji oko načelnih tema osobitim nezavisnoj sceni kojima se željelo pojačati vidljivost i proširiti polje djelovanja udruga koje su do tada bile usmjerene prvenstveno na vlastite projekte i suradnje na programskoj podudarnosti. Zagreb – Kulturni kapital Evrope 3000 je bio dokaz da je nezavisna scena dovoljno sazrela da započne s okupljanjem i djelovanjem oko druge vrste zajedničkih interesa.

Kapital je postavio osnovu za zajednički rad koji se temelji na povezivanju unutar sektora i interdisciplinarnoj suradnji a vezan je uz kulturne politike, pozicioniranje u odnosu na druge kulturne aktere, politička pitanja, programsku i financijsku stabilnost udruga. ZKKE 3000 je imao vrlo velik kohezivni značaj jer se tu raspravljalo o pitanjima od opće važnosti pa je bio mjesto uspostavljanja konsenzusa spram šire javnosti. Sve daljnje akcije koje je scena pokretala imaju korijene, uz Clubture, u ZKKE 3000 kao Operacija:grad, inicijativa Pravo na grad, Zagrebčki centar za nezavisnu kulturu i mlade.

Mi smo ZKKE 3000 pristupili nakon njegovog osnivanja i to je bilo naše prvo iskustvo u intenzivnim debatama (sastanci od par sati su bili prava sitnica) čiji je učinak bio osnaživanje vaninstitucionalne scene i njezine javne profilacije kao jedinstvenog subjekta. Upravo je to bilo mjesto gdje smo sami sebe izmaltretirali da precizno definiramo svoju poziciju, taktički djelujemo spram pitanja koja su od važnosti za nas i civilnu scenu te poduzmemo akcije. Tu se razvila naša kolektivna samosvijest za javnim djelovanjem i odgovornost za vlastitu poziciju što je bilo motivirajuće. Ideje, retorika, argumentacija, samopropitivanje su se tu morali razbuktati. ZKKE 3000 je za nas vrlo vrijedno iskustvo koje nam je pomoglo i u realizaciji nekih projekata za koje je nužno bilo združivanje resursa i sredstava.

KP: 2002., iste godine kada je osnovan i Kontejner, osnovan je i Savez udruga Klubtura, čiji je cilj bio organizacijama s nezavisne kulturne scene pružiti platformu za razmjenu programa. Koja je važnost Clubturea za Kontejner te kakvu je ulogu odigrala razmjena programa na hrvatskoj razini za vašu organizaciju?

K: Suradnja s drugim hrvatskim udrugama je jedan od ciljeva koji smo postavili od početaka našeg djelovanja. Sinkronicitet našeg formalnog osnutka i osnivanja Clubturea je pridonio ostvarenju tog cilja. Kroz Clubture smo prezentirali niz programskih sadržaja diljem Hrvatske što kroz model razmjene programa što njegovim zajedničkim planiranjem, pa je suradnja bila temelj da se određeni projekt predstavi u Hrvatskoj. Kroz Clubture su se stvorila “prirodna” partnerstva koja su se suradnjom učvrstila a većinom se još uvijek održavaju. Taj model nastavljamo i danas kroz neke druge platforme i suradnje.

Pozitivno je da zbog otvorenosti u Clubture stalno pristupaju novi članovi pa se neprestano stvaraju mogućnosti za nova partnerstva i održava dinamika razmjene programa. Riječ je o mreži u koju svatko ulaže – ulaže svoj imidž, ideje, svoj kapital koji želi podijeliti s nekim drugim pa je jednako zanimljivo pitanje a ujedno i odgovor šta Clubture dobiva od svakog člana.

Clubture je izvrstan kao model suradničke platforme koja doprinosi decentralizaciji kulture kao i pomnom upoznavanju i povezivanju scene. Te razmjene omogućile su dovođenje umjetnika s kojima se ne bi inače radilo ili koji ne bi primjerice otišli u Rijeku već prvenstveno boravili u Zagrebu ili obrnuto. No, model se pokazao više poticajnim za organiziranje individualnih projekata, barem u području kojim se mi bavimo, nego onih produkcijski, organizacijski i financijski zahtjevnijih.

Važnost Clubturea nije samo u razmjeni programa. Potrebno je istaknuti važnost na policy razini, u edukaciji te radu na povećanju vidljivosti i zastupljenosti nezavisne kulture u medijima u što spada i pokretanje portala Kulturpunkt.hr. Ako govorimo o edukaciji tečaj strateškog planiranja je iznimno važan doprinos profesionalizaciji i organizacijskom razvoju Kontejnera i čitave scene.

Treba se još sjetiti djelovanja Clubturea na području kulturnih politika i npr. akcije oko Vijeća za novu medijsku kulturu. Sve navedeno pridonosi umrežavanju koje ima dugoročne pozitivne učinke i nastojanjima da se osigura stabilnost sektora.

KP: Kakvu je ulogu za vašu organizaciju imalo do sada najveće programsko okupljanje zagrebačke nezavisne kulturne scene, Operacija:grad 2005?

K: Clubture prije svega znači umrežavanje u Hrvatskoj, dok je Operacija:grad imala snažno kohezivno djelovanje prvenstveno na zagrebačku scenu. Takodjer Operacija:grad je značila reprezentiranje mogućnosti i sposobnosti “fronte” tzv. nezavisne kulture što znači očitovanje njezine snage da djeluje zajedno, da organizira velike manifestacije koje privlače mnogobrojnu publiku. Također je potvrdila da ta publika postoji i da je voljna boravit po ruševinama tvornice Badel ako je ono mjesto progresivnih strujanja. Operacija:grad je pokazala da je nezavisna kultura bila upogonitelj umjetničke proizvodnje u tom razdoblju.

Operacija:grad, posebice ona prva, donijela je Kontejneru i ponajviše festivalu Touch Me veliku vidljivost kod publike. Što se tiče medija ona se također desila, no medijski to nije prvi puta. To je bilo veliko otvaranje nezavisnih, značajno poput nedavnog otvaranja MSU-a.

KP: Kontejner je nevladina, neprofitna udruga. Možete li reći kako se organizacija financira te kako je tekao taj razvoj od početaka do danas? Kakva je suradnja s Gradskim uredom za kulturu i Ministarstvom kulture? Imate li financijsku podršku inozemnih financijera? Možete li dati neku projekciju kako će teći taj razvoj?

K: Financiranje nije “seksi” tema no iznimno je važna za naš sektor zbog neprestane potrebe za prikupljenjem financijske potpore kako bi programi i udruga opstali. Povijest obično počinje lokalno pa se proširi internacionalno. Na razini države i Grada Zagreba programe nam financiraju Ministarstvo kulture i Gradski ured za obrazovanje, kulturu i sport Grada Zagreba. Pri Vijeću za urbanu kulturu i kulturu mladih već nekoliko godina spadamo u prioritete. Također nas podupire Nacionalna zaklada za razvoj civilnog društva od koje smo primili trogodišnju institucionalnu potporu. Ta je potpora iznimno važna u stabilizaciji djelovanja udruge jer omogućuje angažiranje zaposlenika i podjelu poslova umjesto principa da svatko radi gotovo sve kao i najam uredskog prostora za rad udruge. Posljednje je uvelike olakšalo poslovanje, pravnu komunikaciju kao i brojne druge oblike suradnje s ustanovama i suradnicima programa. Obzirom da nemamo stalno mjesto za prezentaciju programa (primjerice galeriju), postojanje prostora okupljanja članova udruge i vanjskih suradnika znači važnu kohezivnu točku gdje se osim koordinatorskih i administrativnih poslova odvijaju kreativni i socijalni procesi.

Suradnja s Gradom i Ministarstvom je zadovoljavajuća, mislimo da su prepoznali osobitnosti i značaj naših programa, no kako bi se pospješio kontinuitet i razvoj programa nužno je s njihove strane promijeniti modele finaciranja s jednogodišnjih na višegodišnje. Trebali bi napraviti i strategiju koja će dati priliku da se pojačanim financiranjem kroz odrađeno vrijeme pojedini projekti ojačaju i postanu vodeći na gradskom i državnom nivou. Osnaživanje određenih programa bi trebalo ovisiti i o njima jer je potrebno imati jake isprofilirane projekte koji će internacionalno postati nezaobilazni. Zagrebu je nužno stvarati takve projekte posebice iz područja novih medija ili performansa, a ni jedan postojeći to još ne uspjeva u dovoljnoj mjeri.

Od stranih financijera treba izdvojiti ECF, Mondriaan Foundation, British Council, te ostvarene europske mreže s kojima smo prijavili programe za fondove Europske komisije. Internacionalno umrežavanje se trenutno čini kao važan model za prikupljanje ozbiljnijih financijskih sredstava, no od birokratizacije provedbe se svima mrači pred očima. I, naravno financiraju nas i sponzori.

Projekti koje radimo često imaju dosta visoke budžete, posebice oni novotehnološki, pa je važna suradnja i dijeljenje programa i troškova s udrugama, inicijativama, institucijama, galerijama na nacionalnoj i internacionalnoj razini jer je to često jedini način da se oni realiziraju.

KP: U realizaciji svojih projekata često trebate tehničku podršku i surađujete s inženjerima. Kakva su vaša iskustva sa sponzorstvima na tom polju?

K: Uz izuzetke, sponzori još žive u nekom drugom dobu. Imaju zastarjele modele samopromocije i potpore, a suradnja s drugim sektorima kao primjerice umjetničkim im je pomalo daleko. Sponzori također žele uvijek biti na sigurnoj strani. Mi nismo na toj strani. Smatramo, međutim, da će se to promijeniti. Primjerice naš projekt Device_art je prošle godine doživio svoje treće izdanje. Tu je vidljiv razvoj odnosa publike spram novotehnološke umjetnosti koji se očituje u činjenici da je i najšira publika spremna prihvatiti umjetnost naprava, robotiku i interaktivne instalacije kao vrijedne njihovog slobodnog vremena. Identifikacija i razumijevanje rastu, a to je bitno jer se prekida krug predrasuda prema suvremenoj umjetnosti. To je primjerice projekt koji bi trebao biti od velikog interesa za sponzore.

KP: Mogu li se neki od radova nastalih u sklopu aktivnosti Kontejnera tržišno pozicionirati, tj. jesu li neki možda otkupljeni?

K: Postoji razlog zašto se oni ne mogu tržišno plasirati. Nema tržišta. Postoji nekoliko pojedinačnih sakupljača koji su usmjereni na tradicionalnije medije, te kolekcija Muzeja suvremene umjetnosti.

To je također područje na kojem treba edukativno djelovati. Prvo na nivou vrednovanja, poznavanja i interesa za progresivna strujanja kod onih koji se žele baviti menadžmentom te vrste umjetnosti a potom kod sakupljača. Zazor od umjetnosti koja za sobom ne ostavlja objekt ili nepoznavanje primjerice tehnološki ili biotehnološki utemeljene umjetnosti dodvodi do situacije da su kolekcionari nezainteresirani za nju. Nadalje, dio te umjetnosti se može samo dokumentaristički sačuvati, dok je drugi dio tehnički zahtjevan za održavanje i čuvanje. Za radove iz područja bioumjetnosti su potrebni vrlo specifični uvjeti održavanja. Sve to otežava njezino pozicioniranje na tržištu. No nešto je otkupljeno, primjerice sapun spravljen od umjetnikovog sala Zorana Todorovića – podsjetimo riječ je o projektu Agalma koji je prvi puta izveden 2003. Otkupio ga je MSU Beograd.

Zoran Todorović, Agalma

KP: Recite nešto o dosadašnjim i planiranim gostovanjima Kontejnera izvan Hrvatske.

K: Možemo izdvojiti određena mjesta, projekte i umjetnike: The Last East European Show, MSU Beograd; National Review of Life Art, Glasgow i Perth te Art Space, Sidney sa Zoranom Todorovićem i njegovim projektom Agalma (2003-2005); O3one Galerija, Beograd – Device_art 2.003 i 2.006, Rx Gallery, San Francisco – Device_art 2.006, NAMOC, Peking s Magdalenom Pederin i njenim radom Nomen est Omen, 2008.

Boravak 2006. u San Franciscu gdje smo predstavili Device_art, odnosno hrvatske i slovenske umjetnike koji se bave novotehnološkom umjetnošću bilo je prvo veće, grupno predstavljanje na međunarodnoj sceni. Godine 2007. smo sa sedam drugih partnera iz Europe inicirali Europsku mrežu za umjetnost i znanost. Tome je prethodila konferencija u Portu na kojoj smo sudjelovali pod nazivom Border Cultures or Art and Science Intersections.

S Magdalenom Pederin smo 2008. sudjelovali na međunarodnoj izložbi novomedijske umjetnosti Synthetic Times: Media Art China 2008 koja je održana u sklopu Beijing Olympics cultural project u Muzeju nacionalne umjetnosti Kine. To je bio jedan od najvažnijih kulturnih događaja koji su prethodili Olimpijskim igrama u Pekingu. Sudjelovanje na toj izložbi zasigurno je jedno od najvećih međunarodnih dostignuća do sada jer je pokazalo da je Kontejner prepoznat kao relevantan i kompetentan subjekt na polju novomedijske umjetnosti.

Ove godine ćemo putovati u Japan gdje predstavljamo Device_art, a planiramo i sudjelovanje na festivalu za vizualnu glazbu i umjetnost zvuka CAMP koji se također ove godine održava u Karlsruheu dok će slijedeće godine biti, u partnerstvu s nama, realiziran u Zagrebu.

Uz programska međunarodna gostovanja, znanje i izvrsnost su postali važan dio internacionalne razmjene. Prošle godine smo na poziv svjetski poznatog performera Franka B sudjelovali na radionici u Macerati, Italija. To je bila jedan od najzanimljivijih i najžešćih radionica na kojoj smo sudjelovale kao voditelji programa performansa.

Internacionalna umrežavanja su također uzela maha. Upravo smo, zajednički s jedanaest europskih partnera, osmislili projekt koji povazuje umjetnost i znanost. Taj projekt bi se, nakon pojedinačnih predstavljanja u zemljama – domaćinima trebali prezentirati na velikoj kolektivnoj izložbi. No još ne znamo hoće li sredstva potrebna za taj projekt biti odobrena.

KP: Kontejner je proslavio 7. rođendan – kakvu je ulogu odigrala vaša organizacija u kulturnoj ponudi Zagreba te što je po vašem mišljenju njena najveća društvena vrijednost?

K: S jedne strane, projekti Kontejnera su jedinstveni u smislu specifičnosti umjetničkih praksi kojima se bavi – ovdje je doprinos vrlo lako odrediti jer je Kontejner na neki način ispunio prazninu na domaćoj sceni, na kojoj su se umjetničke prakse vezane uz tehnologiju i znanost javljale tek sporadično. Strategija prezentacije razvila se zatim u strategiju produkcije – jedan od ciljeva je i bio osnažiti domaću produkciju, što neposredno radimo kroz projekt UradiSam_ARTLAB, ali i posredno, stvarajući percepciju i valorizaciju eksperimentalnih umjetničkih pristupa. Kontejner na neki način nastavlja prekinuti kontinuitet umjetničkih eksperimenata sa znanošću i tehnologijom koji su započeti još tijekom ’60-ih, s Novim tendencijama. Gotovo paradoksalno zvuči činjenica da se tek 40 godina kasnije, kad Kontejner započinje svoje djelovanje, u Hrvatskoj osnivaju prvi odsjeci za nove medije na likovnim akademijama koje i dalje imaju uglavnom vrlo konzervativne programe. U tom smislu, Kontejner predstavlja i izvor znanja i informacija mladim generacijama o suvremenim trendovima u umjetnosti, te o mogućnostima gotovo neograničenog eksperimentiranja izvan klasičnih medija i pristupa. S druge strane, Kontejner se bavi javnim problematiziranjem tema koje u društvu još uvijek predstavljaju tabu ili o kojima se govori tek na sterilan, politički korektan način. Riječ je, primjerice, o društvenoj i simboličkoj konstrukciji bolesti i položaju bolesnih osoba u društvu ili pak o invaliditetu, alternativnim seksualnim praksama i orijentacijama, škakljivim bioetičkim pitanjima. Ta se pitanja našim projektima razriješavaju putem umjetnosti koja izvodi destabilizaciju autonomije i autoritarne pozicije znanosti te koja osnažuje i rastvara područja spoznaje, odnose moći i pristup znanjima često zatvorenim unutar nepristupačnih sfera “struke”.