Časopis su pokrenula dvojica iskusnih stripaša Jurica Starešinčić i Goran Duplančić i u kratkom su roku izazvali veliko zanimanje kako slučajne publike tako i strip-autora kojima se, nakon gašenja Q-a, ponovno otvorio prostor za objavljivanje stripova na granici komercijalnih i eksperimentalnih. Starešinčić i Duplančić kažu da su MojStrip pokrenuli kako bi se generirali novi stripove koje njihovi sjajni autori možda ne bi ni stvorili da ih ne motivira postojanje ovog časopisa. K tome, namjera im je i te stripove učiniti dostupnima što većem broju čitatelja. MojStrip.com neće se baviti stranim autorima već će fokus biti na kvalitetnim stripovima domaćih autora koji su napisani i nacrtani za domaću publiku. 

Voditelj tribine Matko Vladanović s dvojicom će gostiju razgovarati o časopisu, ali i o novijem hrvatskom stripu i projektima koji se tek planiraju.

Kad je Ralph Bakshi, pionir dugometražnog animiranog filma za odrasle (najpoznatiji po kultnom Mačku Fritzu iz 1972.), na poznatom američkom sajmu pop kulture San Diego Comic Con prošle godine izjavio – Vi kad danas sjednete imate čitav svijet u rukama! Čitavi filmski studio u kutiji. Četiri čovjeka mogu sjesti zajedno i napraviti vlastiti dugometražni film za godinu dana – ta izjava slabo je odjeknula u Hrvatskoj gdje se i dalje po novinama lamentiralo o milijunima eura potrebnim da bi se napravio cjelovečernji animirani film. Međutim, u nekim drugim dijelovima svijeta, neki drugi autori, manje razmaženi državno financiranom kinematografijom, već neko vrijeme uspijevaju provesti Bakshijevu formulu u djelo.

 

Tako je i zagrebački Animafest prije četiri godine prepoznao pojavu autorskih animiranih filmova dugog metra i uveo bijenalni natjecateljski program istih, koji će i ove godine otvoriti vrata 2. lipnja.

Pogleda li se programe prošla dva dugometražna izdanja, čini se da je 2005. bila malo preuranjena za osnivanje te selekcije. Prva dva festivala ponudila su po dva ili tri vrijedna filma i ostatak programa popunjen manje poznatim uratcima čije kreativne ambicije nisu prelazile formulaičku borbu za dio tržišta kojim vladaju studiji poput Pixara i DreamWorksa.

Ove godine, svjetska produkcija dugometražnog animiranog filma koji možemo ocijeniti umjetničkim, kako god shvaćali taj pojam, uvjerila nas je da mjesta za jedan takav festival ima, štoviše, da će vrlo uskoro dvogodišnji ritam biti prespor, a deset filmova koje je umjetnički direktor Animafesta Krešimir Zimonić odabrao za prikazivanje, svi su bez izuzetka vrijedni gledanja i bitno drugačiji od produkcije koju i bez festivala možemo pratiti u redovnoj kino distribuciji.

Za razliku od filmova na račun kojih smo se za vrijeme štrajka hollywoodskih scenarista šalili (Zašto jedino animirani film ne pati zbog štrajka scenarista? Zato što za animirane filmove i ne pišu nove scenarije, nego samo u starom promijene koja će antropomorfna životinja igrati glavnu ulogu.), a kakvi su se znali naći i na Animafestu (Pčelin film), ovdje svjedočimo zrelim filmovima čiji autori nastoje komunicirati s publikom na vlastiti način.

Štoviše, vjerojatno najpoznatiji film iz selekcije  Sita Sings the Blues Nine Paley pušten je, nakon duge i dobro novinski ispraćene borbe sa vlasnicima prava glazbenih brojeva,  u distribuciju pod licencom Creative Commons Attribution-Share Alike 3.0 i smije se potpuno slobodno prikazivati, distribuirati, kopirati, editirati i što sve ne, a isto tako i skinuti u visokoj rezoluciji sa službene internetske stranice.

 

Cinici će teško pronaći argumente kojima bi osporili ono što se nama ostalima čini očigledno: ovaj poluautobiografski film kojeg je poznati kritičar Roger Ebert ocijenio šokantno originalnim (i svojim zalaganjem uvelike pomogao internetskoj kampanji rješavanja problema sa autorskim pravima) napravljen je radi autoričine potrebe da komunicira, da terapijom kroz umjetničko izražavanje pokuša zaliječiti životne okolnosti nakon razvoda, a nipošto zbog brze zarade.

Isto tako, ne čini mi se pretjerano ustvrditi da je objavljivanje jednog takvog kvalitetnog i potencijalno, komercijalno uspješnog dugometražnog animiranog filma pod Creative Commons licencom jednako revolucionarno kao i sama činjenica da je čitava animacija (i to vrlo inspirirana i kvalitetna animacija!) provedena na autoričinom privatnom računalu, koristeći širokodostupne softvere (uglavnom sveprisutni Flash).

Apsolutno, dakle, film koji MORATE pogledati na Animafestu: čak i ako vam hvalospjevi relevantnih kritičara nisu dovoljna preporuka da ga poželite pogledati i na velikom platnu, podržite makar autoričinu borbu za kulturu i umjetnost dostupne svima!

Naravno, nipošto ne valja zaobići ni filmove koje jedino na Animafestu legalno i možete pogledati.

Svaki novi film Priita Pärna, prošlogodišnjeg dobitnika Animafestove nagrade za životno djelo, primjerice, kultni je klasik i prije nego se pojavi na platnu. Dugometražni još i prije. Life Without Gabriella Ferri predstavljen je na kratkometražnom Animafestu prošle godine kratkim, dotad dovršenim segmentom. Tada su ga predstavili Pritt Pärn i (Žutilo alert! Ne čitajte dalje ovaj pasus ako vas privatni životi umjetnika ne zanimaju!) očigledno znatno mlađa supruga (tako nam je predstavljena) Olga Marchenko, a sad su kao redatelji potpisani Pritt Pärn i Olga Pärn. E pa čestitamo im! I na filmu, naravno.

Nadalje, živcira li vas kad neki film reklamiraju kao “animirani dokumentarac”? Kako, molim, animirani i još dokumentarac? Dokumentarac može imati elemente animacije, animirani film može imati ubačene dokumentarne segmente, ali nije li nam Hrvoje Turković jednom i za svagda zdravom logikom dokazao da animirani film ne može biti dokumentaran (vidjeti Može li animirani film biti — dokumentarističan? u Hrvatski filmski ljetopis, br. 44, 2005)?

E onda pohrlite pogledati i popljuvati animirani dokumentarac Waltz with Bashir! Ako vam fraza kojom se reklamira nije dovoljan razlog da ga zamrzite i bez gledanja, svakako će pomoći nominacija za Oscara za strani film kao i 6 izraelskih Oscara… Može li uopće postojati film koji biste više željeli popljuvati?

Problem je jedino što je film jako dobar.

Ali ne dajte se smesti! Ovogodišnji program Animafesta prepun je zanimljivih naslova, a kad su standardi visoki, i odlični filmovi djeluju osrednje. Tu su dugometražni filmovi kratkometražnih Oscarovaca Adama Elliota i Billa Plymptona, pa povratak u rodnu mađarsku Gábora Csupóa, jednog od članova ekipe Simpsona iz ranih dana, novi film kultnog producenta kratke animacije Jacquesa-Rémya Girerda…

Sve u svemu, konačno se možemo veseliti i dugometražnom koliko i kratkom Animafestu.

www.animafest.hr