Pišući o imenovanju nove ravnateljice splitskog Centra za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata prelako je posegnuti za rugalačkim ili zgroženim diskursom, a da se pritom o čitavoj situaciji ne kaže mnogo. Nesumnjivo je, primjerice, da razgovor kineziologinje i HDZ-ove mlade uzdanice Danijele Ćukušić s tipično zlobnim Indexom u najmanju ruku ne djeluje ohrabrujuće, kao što nesumnjivo Ćukušićin neumitan dolazak na čelo Zlatnih vrata (čeka se još potvrda splitskog Gradskog vijeća) ima više veze s HDZ-ovom većinom u Upravnom vijeću te institucije nego s ičim drugim. No kakav uvid u problem upravljanja jednom ključnom ustanovom u gradu u kojem su kulturni resursi nevjerojatno oskudni dobivamo ostajući na bolnoj razini Ćukušićinih odgovora? Što nam točno pruža znanje da je nova ravnateljica došla po “političkoj liniji”, osim jednu banalnu i neizbježnu pretpostavku svakog ovakvog imenovanja?

U tom je smislu Ćukušić na određen način u pravu kada, osjećajući da tone u živo blato vlastitih odgovora, pred novinarom Indexa poziva da se govori o njezinom programu, a ne o političkim križaljkama koje su je tamo dovele. No uza sve pisanje o ovom slučaju, nitko se nije potrudio da uz Ćukušićine kvalifikacije uistinu i komentira tekst koji – barem formalno – opravdava njezin izbor. Nažalost, jer riječ je o višestruko zanimljivom dokumentu koji nudi daleko konkretnije razloge za brigu od Ćukušićine neartikuliranosti ili nepoznavanja srednjoškolske lektire.

Najuočljiviji je element programa nove ravnateljice izrazito pomicanje ravnoteže u korist obrazovnog dijela rada Centra, kao i vrlo dvojbeno inzistiranje na “konkurentnosti” i komercijalnoj logici njegova funkcioniranja. Tako već u drugom paragrafu Ćukušićinog programa stoji kako “s obzirom na povijest i tradiciju, Ustanova ne raspolaže dovoljnim brojem programa obrazovanja s kojima bi bila konkurentna na tržištu”. I tu je već jasan doseg Ćukušićinog mišljenja, jer logično je zapitati se kakve veze jedna javna kulturna i obrazovna institucija ima s konkurentnošću, čak i u području koje tržište direktno servisira osposobljavanjem i prekvalificiranjem radnica i radnika. Iz perspektive javne odgovornosti tako je uistinu teško opravdati rastezanje resursa Zlatnih vrata da bi se za ime “uspješnijeg poslovanja” u edukacijsku ponudu uvrstila alternativnomedicinska besmislica poput aromaterapije, a na tom tragu nesuvislosti i praznog “tržišnog” fraziranja razvija se i ostatak Ćukušićinog programa.

Kako, primjerice, shvatiti argumentaciju da je tečajeve stranih jezika potrebno uvesti u ponudu Centra “imajući u vidu važnost stranih jezika u suvremenom društvu” te “s obzirom na sve izraženije trendove globalizacije i internacionalizacije u svim segmentima društva”? Što išta od navedenog uopće znači? Takav bi se potez u reorganizaciji Zlatnih vrata sasvim sigurno dao opravdati i nekim suvislim razlozima, ali ovako on prije djeluje kao znak Ćukušićinog neznanja i nedostatka iole produbljenijeg promišljanja programskog razvoja ustanove na čije čelo dolazi.

No zato su tu refreni o “prepoznatljivosti” i “konkurentnosti”, “povezivanju s poduzetnicima” i “kompatibilnosti s potrebama tržišta”, kao da je riječ o priopćenjima Hrvatske udruge poslodavaca, a ne o instituciji koja, između ostalog, predstavlja ključan javni resurs u devastiranoj splitskoj kulturi. Ta Ćukušićina udaljenost od ideje da bi uloga Zlatnih vrata trebala biti upravo onaj prostor koji tržištu izmiče, koji nudi sadržaje i programe koji ne mogu preživjeti neumoljivu logiku turistifikacije prelijeva se, dakako, i u prostor koji Ćukušić posvećuje kulturi u svojem programu.

A kulturni je dio djelatnosti Zlatnih vrata kod Ćukušić u načelu sveden na filmske projekcije i prateću edukaciju, bez ikakvih iskoraka u smjeru drugih tipova aktivnosti, ne računamo li obilježavanje Dana sjećanja na žrtve Vukovara i Škabrnje, Mjeseca frankofonije ili Dana kršćanske kulture – koji, uostalom, u programu nisu ni navedeni kao dio kulturnih sadržaja. Iako Ćukušić posvećuje nešto detaljniju pažnju događanjima za djecu i mlade, izostaje konkretnija sadržajna razrada filmskog i kulturnog programa pa dobivamo tek vrlo uopćeni dokument koji prije svega ostavlja dojam da njegova autorica ne raspolaže osnovnim znanjem za planiranje kulturnog aspekta rada Centra – kako u smislu sadržaja, tako u smislu različitih oblika aktivnosti. To postaje osobito uočljivo usporedi li se Ćukušićin program s onim Helene Petrinović Sirišćević, dugogodišnje radnice Zlatnih vrata, koja je natječaju za izbor ravnateljice pristupila s ozbiljno razrađenim dokumentom, podjednako u području obrazovanja i području kulture, predviđajući niz različitih tipova aktivnosti, od diskurzivnih i edukacijskih do umjetničkih. Ne ulazeći u detaljniju ocjenu Sirišćevićinog programa, koji su na Upravnom vijeću podržale predstavnice zaposlenika Centra Tamara Visković i Marta Radoš, nedvojbeno je da Ćukušićin pored njega djeluje amaterski i bez ozbiljne predodžbe kako iskoristiti središnju infrastrukturnu važnost Zlatnih vrata za cjelokupan kulturni život Splita, osobito uzme li se u obzir da od prošle godine Centar upravlja i iznimno važnim (i komercijalno izuzetno atraktivnim) prostorom Ljetnog kina Bačvice.

Bitna razlika u odnosu na Sirišćevićin program je i Ćukušićino konstantno isticanje potrebe za komercijalizacijom. Tako kod nje nailazimo i na kinotečnom programu potpuno neprimjerenu ideju da se uvede “pružanje usluge oglašavanja trgovačkim društvima neposredno prije filmskih projekcija” putem “više oglasnih paketa u Kinu Bačvice i Kinoteci”, dok se o Bačvicama razmišlja u okviru “diverzificiranja ponude” i komercijalizacije za koncertna događanja, nasuprot Sirišćević koja se kreće u smjeru sudioničkog upravljanja i razvoja modela javno-civilnog partnerstva tim prostorom.

U konačnici, čini se da je upravo pitanje sudbine neprocjenjivih prostora kojima Centar upravlja ključno za shvaćanje izbora nove ravnateljice, kao što sugerira i Jurica Pavičić kada u Jutarnjem listu piše kako “činjenica da Zlatna vrata u posjedu imaju palaču u Dioklecijanovim zidinama i neizgrađenu šumu na Bačvicama ovu ustanovu čini odličnom prigodom za nekretninsku manipulaciju”. Ćukušićina programska orijentacija na komercijalizaciju, naravno, ne zaobilazi ni te resurse pa tako za prostore u Rodriginoj ulici i na Carrarinoj poljani, sve na prestižnim lokacijama u Dioklecijanovoj palači, predviđa davanje u najam u svrhu povećanja prihoda Zlatnih vrata – s kojim ciljem, nitko ne zna.

Drugačiji rasplet od ovakvog je, uostalom, bilo naivno od trenutka kada je Grad Split prepustio Centru upravljanje Bačvicama. Okupljanje praktički najvrjednijih prostora u gradu koji živi od turističkog nekretninskog ludila pod kapu iste institucije bilo je jasna najava da će gradske vlasti krenuti u preuzimanje kontrole nad Centrom. Kakva će biti točna sudbina te neprocjenjive infrastrukture u Ćukušićinom mandatu još uvijek nije jasno, ali nikoga ne bi trebalo iznenaditi ako priča o Zlatnim vratima bude još jedna priča o oduzimanju grada građanima u režiji lokalne desnice koja se ispod svoje suverenističke fasade pokazuje kao najobičniji serviser interesa nekretninskog kapitala.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Obrisi zamišljenog zajedništva koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Projektori Motovun Film Festivala pokreću se 24. srpnja čime počinje još jedan put oko svijeta sa više od 100 filmova i 65 projekcija.

Organizatori i ove godine najavljuju sjajne goste. Iz Švedske dolazi Ruben Östlund, jedan od najcjenjenijih europskih redatelja današnjice, čiji je film Kvadrat prije nekoliko mjeseci bio nominiran za Oscara, a nešto prije osvojio je Zlatnu palmu. Na domaćem terenu, počasni gosti bit će glumački velikani Mustafa Nadarević i Rade Šerbedžija. Uz filmski program, stižu i redatelji iz Danske, Njemačke, Crne Gore, Švedske, Poljske, Velike Britanije, Švicarske, a posebno raduje program Berlin – grad partner, iz kojeg dolazi puno iznimnih kreativaca, filmaša i likovnih umjetnika te tri odlična DJ-a, koji u motovunske noći donose duh berlinskih klubova, najavljuje direktor Motovun Film Festivala Igor Mirković.

Devetnaest filmova ovogodišnjega glavnog natjecateljskog programa MFF-a plod je cjelogodišnje potrage glavnih selektora Jurice Pavičića i Milena Zajović za filmovima koji imaju dušu, intrigu, energiju, koji ne ostavljaju ravnodušnim i koji nude nove filmske poglede. Njih je najavila selektorica Zajović: „U programu iznova imamo filmove velikih autora kao što su američka redateljica Debra Granik (Ne ostavi traga) i turski redatelj Nuri Bilge Ceylan (Drvo divlje kruške), ali i najnovije ostvarenje ruskog redatelja Kirila Serebrenikova (Ljeto) oštrog kritičara Putinovog režima koji se već neko vrijeme nalazi u kućnom pritvoru. Svakako valja istaknuti i film Hannah redatelja Andree Pallaora, sa sjajnom Charlotte Rampling, koja je u Cannesu nagrađena za najbolju žensku ulogu, te Slatki život redateljice Isabelle Eklöf koji je nakon premijere na Sundanceu podigao mnogo prašine zbog eksplicitnog prikaza seksualnog nasilja. Međutim, uz zvjezdane autore i naslove, svake nam je godine važno pronaći filmove za koje još gotovo nitko nije čuo, a smatramo da će postati veliki festivalski hit. Ove godine to je debitantski Napad panike redatelja Paweła Maślone, tragikomedija koja prikazuje dramatične trenutke u životima nekoliko pehista, kojoj smo odlučili posvetiti jedno od najistaknutijih mjesta u programu. Ponosni smo na to što u programu imamo i čak tri dugometražna hrvatska filma. Dokumentarac Srbenka Nebojše Slijepčevića, koji prati pripreme za predstavu Aleksandra Zec kazališnog redatelja Olivera Frljića, već je nagrađen prestižnom nagradom Doc Alliance, a na Motovunu će imati hrvatsku premijeru. Tabu temama bavi se i Chris the Swiss švicarske redateljice Anje Kofmel, koja pokušava rasvijetliti okolnosti nikad istražene smrti svojeg bratića na slavonskom bojištu 90-ih, a premijeru je imao u Cannesu unutar programa Tjedan kritike. Kao mali odmak od duhova prošlosti, tu je Aleksi, debitantski film obojen ljetnim mediteranskim notama redateljice Barbare Vekarić s Tihanom Lazović u glavnoj ulozi, koji progovara iz perspektive djevojke koja ima sve – veliku kuću, bogate roditelje i vinariju, ali svejedno ne zna tko je i što želi. Kao poseban kuriozitet istaknula bih jedan od prvih filmova čija radnja se u potpunosti odvija na ekranu kompjutera. Profil, redatelja Timura Bekmambetova, prati londonsku novinarku koja preko lažnog Facebook profila pokušava saznati na koji način ISIL mami mlade Europljanke u Siriju kao nevjeste džihadista, a u berlinskom programu Panorama osvojio je nagradu publike. Istaknula bih i hrvatsku premijeru glazbenog dokumentarca o jednako slavnoj i kontroverznoj britanskoj reperici tamilskih korijena Matangi / Maya / M.I.A., u kojem pratimo načine na koje M.I.A. koristi glazbu za širenje političkih ideja iako joj to nosi status autsajderice“, rekla je Zajović.

Berlinski program festivala bit će realiziran u suradnji u suradnji s Goethe-Institutom Kroatien u Zagrebu čiji je ravnatelj Matthias Müller-Wieferig najavio izložbu Zidovi i mostovi koja nudi pregled intenzivnog dijaloga hrvatske kreativne scene sa scenom u Berlinu. Izložba će po završetku festivala gostovati i u zagrebačkoj Laubi, a prikazat će različite pozicija i iskustva hrvatskih umjetnika te pokazati koliko su njihova iskustva reprezentativna kako za hrvatske, tako i za međunarodne okvire, najavio je Müller-Wieferig.

Kao i svake godine, Motovun Film Festival brine o tome da barem posjetiteljima iz Zagreba pojednostavni put do motovunskog brda: dva festivalska autobusa kreću prema Istri na ‘nulti’ i prvi dan festivala (23. i 24. srpnja). Preko sustava Kupiulaznicu.hr moguće je kupiti jednosmjernu kartu do Motovuna po cijeni od 130 kuna te si po istoj cijeni osigurati kartu od Motovuna do Zagreba.

Akreditiranje novinara za Motovun Film Festival traje od 3. do 22. srpnja. Zahtjev za akreditiranje potrebno je ispuniti online na službenoj festivalskoj stranici, u rubrici PRESS.

Na vaše ćemo prijave odgovoriti najkasnije do 23. srpnja, kada će popis akreditiranih novinara biti zaključen. Festival ove godine traje do 28. srpnja, a detalje rasporeda potražite ovdje.

Krimić je to čija se radnja vrti oko nestanka sedamnaestogodišnje djevojke Silve iz dalmatinskog Mista, a njezin nestanak mijenja živote ne samo njezinih bližnjih nego cijelog Mista, ljudi i kuća. Likovi i Misto prolaze kroz tri desetljeća života, od kraja osamdesetih, preko Domovinskog rata do današnjih dana. Gdje je Silva bila u tom razdoblju i kako su se bez nje raspleli životi njezinih bližnjih doznat ćemo iz prve ruke, od samog autora.

Jurica Pavičić precizno uočava veze među događajima, utjecaj jednih života na druge, društva na pojedinca, pojedinca na društvo, jasno mu je kako atmosfera u nekom gradu može utjecati na njegovu političku, urbanističku i društvenu budućnost. Sposobnost povezivanja uzroka, posljedica, pojava, događaja, precizno seciranje društva na svim njegovim razinama nije ništa novo u pismu Jurice Pavičića. Kao što nije novost ni da nam vještim spisateljskim potezima održava znatiželju do zadnje rečenice.  

Crvena voda sedmi je roman književnika, kolumnista i filmskog kritičara Jurice Pavičića i prvi koji će se u Bookvici predstaviti pod voditeljskom palicom spisateljice Tanje Mravak. Uz njih,  promociji će prisustvovati i urednica romana Adriana Piteša.

Kao i uvijek u Bookvici, netko  iz publike dobit će na dar knjigu koja se predstavlja.

Kako stoji u službenoj najavi, događanje je zamišljeno kao “jednovečernji književni maraton” organiziran u suradnji festivalom Poligon iz Mostara. na kojem će biti predstavljeni splitski pisci Olja Savičević Ivančević, Jurica Pavičić, Renato Baretić i Edi Matić. Uz njih će svoj rad prezentirati i pisci s njemačkog govornog područja Julia Franck, Lindita Arapi i Thomas Brussig.

Gosti večeri su i Ivana Sajko iz Zagreba, Mirko Božić iz Mostara i Anna Best, britanska multimedijalna umjetnica, stipendistica rezidencijalnog programa za pisce i umjetnike koji vodi Udruga Kurs.

Organizatori navode da će ovaj susret publici nastojati omogućiti “uvid u najnovije poetike i teme koje danas dominiraju u europskim književnostima, a istodobno će biti ‘poligon’ za diskusije o suvremenim društvenim temama”.

Jedan, dakle, od temelja na koje Šakić postavlja svoj rad jest opravdano inzistiranje na poimanju kinematografije SFRJ kao cjeline, jednog tijela koje je, od Vardara do Triglava, funkcioniralo pod zajedničkom zakonskom regulativom, u približno istim proizvodnim okolnostima, u približno istom društveno-kulturnom okružju, pri čemu se u Hrvatskoj, Srbiji i Sloveniji, zbog ovih ili onih okolnosti, stvaralo više, življe i sustavnije negoli u ostalim republikama. U tom pogledu Šakić udara drugim putem od onoga koji je prije tri desetljeća uspješno utro Ivo Škrabalo, kada je knjigom Između publike i države – povijest hrvatske kinematografije 1896-1980 (1984), moglo bi se reći programatski, izdvojio hrvatsku kinematografiju iz zajedničkog bratstvojedinstvenog korpusa, kao malne samostalnu jedinicu, organ nezavisan od ostatka slikopisnog pregalaštva SFRJ. Uzrokovavši isprva službene prijepore, taj je čin u ovdašnjih filmologa i drugih filmoljubaca i filmoznalaca naišao na opće prihvaćanje te se u nas duboko ukorijenilo proučavanje i razgovaranje o hrvatskoj kinematografiji više-manje dekontekstualiziranoj od jugoslavenske. Tomu su uvelike pripomogle i Škrabalove kasnije, dopunjene, odnosno sažete inačice prve knjige – 101 godina filma u Hrvatskoj, 1896.-1997. (1998) i Hrvatska filmska povijest ukratko (1896-2006) (2008) – kao i Uvod u povijest hrvatskog igranog filma (2010) Nikice Gilića, što su temeljne i jedine knjige koje povijesno obuhvatno sagledavaju hrvatsko filmsko stvaralaštvo.

Svojedobno nesumnjivo potreban i kao svojevrstan iskaz, Škrabalov pristup nipošto nije pogrešan, no isto tako nije ni jedini ispravan pogled kojeg se vazda valja držati. Među uknjiženim izdanjima hrvatskih autora stanovit povratak predožbe o tome da je kinematografija SFRJ ipak u osnovi funkcionirala kao jedno, značajno je ostvaren u knjizi Jurice Pavičića Postjugoslavenski film: Stil i ideologija (2011), a nedavno i u populistički podešenom Leksikonu YU filma (2016) Nenada Polimca, objavljenom u približno isto vrijeme kad i Modernizam u hrvatskom igranom filmu.

Knjiga Modernizam u hrvatskom igranom filmu Tomislava Šakića prerađena je inačica njegove doktorske disertacije obranjene na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 2012. Stoga je, samorazumljivo, pisana u duhu i prema potrebama akademskih zahtjeva, što će reći, ne tako da bude pitko štivo čitatelju-neznanstveniku izvan akademske zajednice. Znanost ispred spisateljskog stila. Unatoč autorovim naknadnim prilagodbama, među kojima su, vjerujemo, i one usmjerene čitljivosti širem krugu zainteresiranih, filmoljubac namjernik mora dobro uprijeti da se probije kroz gusto pismo u kojem Šakić pedantno, natenane čita vrste i tipove, podvrste i podtipove, grane i grančice modernizma u filmskom stvaralaštvu koje su povjesničari filma tijekom desetljeća određivali ovako i onako, vazda nešto dodajući, oduzimajući, sagledavajući na brojne načine i iz brojnih kutova. Ukratko, pokušavajući se snaći, i pismeno, teorijski racionalizirati, obrazložiti, argumentirati i fiksirati onu razliku između tzv. klasičnog i tzv. modernističkog filma koju i nevični vide naoko, makar je i ne znali niti elementarno imenovati. Dodatna nevolja glede razmatranja modernizma u filmu jest i u tome što valja razlikovati modernizam kao stil i modernizam kao epohu, pri čemu povijest filma k tome ima dvije odvojene epohe u kojima je modernistički stil bio naročito izražen.

Uistinu, u obilju katkad i teško razaznatljivih nijansi teorija brojnih citiranih filmoumnika često je neobično teško snaći se, te zameteni različitim, a opet tako srodnim određenjima, možemo se zapitati čemu sve to i je li toliko seciranja uistinu potrebno. I prisjetiti se, primjerice, stava filmskog kritičara Vladimira Vukovića koji je odbijao ulaziti u preduboke analize, smatrajući da takav čin naprosto ubija čaroliju umjetničkog djela kojim je, kad je prvorazredno, sve rečeno. Ne riječima, nego izražajnim sredstvima. Saznaje li, otkriva li filmoljubac – bilo vulgaris, bilo profesionalni – ili pak filmski stvaratelj, kroz ovakve rasprave nešto što mu može biti od koristi, u duhovnom ili u praktičnom smislu?

Očito svjestan takvih nedoumica, Šakić kao uvodni moto knjige nudi misao Michelangela Antonionija: “Film koji se može opisati riječima, nije doista film”. Na to odmah daje i odgovor, zapisujući da unatoč pitanjima o smislenosti takvih rabota, na klasifikacijskim razmatranjima treba ustrajati zbog neprestane kritičke znatiželje i potrebe da se usustave spoznaje o određenim skupovima ljudskih djelatnosti. U ovom slučaju filmske umjetnosti. Primljeno na znanje, usvojeno kao valjano obrazloženje.

Među osnovnim problemima teorijskog određivanja filmskog modernizma uvijek je bilo to što se on redovito kušao opisati kao ono što nije tzv. klasičnonarativni pristup. Određenje filmskog modernizma uvijek je, dakle, bilo izvedeno negativnom definicijom. Šakić smatra da je toj nezgodnoj smetnji temeljenoj na konceptu linearnosti naracije – vrlo simplificirano: klasičnonarativni pristup je za priču, modernistički je protiv priče – tek u 21. stoljeću uspješno doskočio mađarski povjesničar i teoretičar filma András Bálint Kovács, konceptom radikalne (dis)kontinuiranosti kao izlagačke karakteristike modernističkih filmova. Za detaljnija pojašnjenja trebalo bi ovdje odvojiti odviše prostora, a nije zgorega podsjetiti da u ovom osvrtu, u ime sažetosti, nužno pojednostavljujemo teze i rasprave i tako, silom prilika, činimo upravo ono protiv čega se Šakić bori, dokazujući zapravo cijelom knjigom-raspravom da su pojednostavljenja štetna i da uglavnom dovode do nevaljanih, bilo pogrešnih, bilo polovičnih zaključaka. Upravo zato, oni željni pravoga bistrenja trebaju pročitati njegovu knjigu, jer članak ovoga opsega, razumije se, naprosto nije kadar predstaviti tolike tananosti.

Kovács, Šakićev glavni oslonac, izveo je na svojim teorijskim podlogama četiri glavne grupe stilova u filmskome modernizmu zvučnoga filma. To su: minimalistički stil, naturalistički stil, ornamentalni stil i kazališni stil. U drugom dijelu knjige, osobito u završnom, nakon što je brižljivo rasprostro pretpostavke, Šakić se pomnije laća hrvatskog filma, s naglaskom na nekoliko desetaka oglednih primjera, i dolazi do poente, odnosno argumentira glavnu tezu rada. A ta je da je hrvatski (dugometražni igrani) film – kao i jugoslavenski – bio jednako i ravnopravno moderan, i stilski i periodizacijski, kao i tzv. svjetski film, da za svijetom nije ni u čemu zaostajao, osim u popularnosti izvan domicilnih granica i u recepciji koja ni u domovini nije bila na odgovarajućoj razini. Hrvatski su filmaši pravovremeno i promptno, posve prirodno, u skladu s duhom vremena, stvarali djela čije se karakteristike poklapaju s Kovácsevim spomenutim klasifikacijama, potom s tripartitnim tipologijskim modelom podjele na novovalni, odnosno manifestni ili generacijski modernizam, zatim na umjereni, odnosno diskretni modernizam, te na visoki ili radikalni modernizam, kao i s povijesnim mijenama ranog, romantičkog, etabliranog i političkog modernizma.

Među mnogim konkretnijim i općenitijim temama koje Šakić bilo načinje, bilo u većoj ili manjoj mjeri razrađuje – primjerice ulogu Filmskih radnih zajednica u SFRJ, pitanje ovdašnjeg posvemašnjeg ignoriranja kinematografija nesvrstanih zemalja kojima smo i sami pripadali, pitanje tzv. urođenosti naracije filmu ili pitanje poimanja filmske realističnosti – jednom od najzanimljivijih doima se opširnije razmatranje dosega tzv. hičkokovaca. Posrijedi je grupa hrvatskih filmofila, kritičara i redatelja, o kojima se kao o neformalnoj grupi isprva mladih ljubitelja filma, okupljenoj početkom 1960-ih oko Vladimira Vukovića, a potom uglavnom aktivnih praktičnih i teorijskih filmskih djelatnika – među njima bjehu Ante Peterlić, Zoran Tadić, Petar Krelja, Branko Ivanda, Krsto Papić… – počesto govorilo i govori, no čije autorsko filmsko djelo dosad nije promotreno kao izdvojen korpus koji dijeli brojne poetičke i tematske bliskosti i koji je, podosta se povodeći za francuskim novovalnim mladoturcima, također kritičarima i redateljima koji su na prijelazu 1950-ih u 1960-e ostvarili izniman utjecaj, u hrvatsku kinematografiju uveo mnoge novine.

Ukratko, Šakićeva knjiga Modernizam u hrvatskom igranom filmu uvjerljivo dokazuje da je hrvatski – a i jugoslavenski – dugometražni igrani film bio modernistički istovremeno kad su to bili i filmovi širom svijeta, a da je na margini umjetničke relevantnosti zapeo bez valjanog razloga. Jer, utvrđuje Šakić, fikcijski filmovi nastali u Hrvatskoj u razmatranom razdoblju uklapaju se u sve relevantne periodizacije i tipove klasifikacija koje je ponudila inozemna filmološka literatura o modernizmu. Ne treba, dakako, smatrati da je ovom knjigom rečena i zaključna riječ na tu temu. Unatoč opširnosti i temeljitosti, ona je, kako naglašava i sam autor, tek mogući predložak za daljnje rasprave, razrade i istraživanja.

Tijekom pet dana, od deset pa do dva ujutro, prikazano je 136 filmskih naslova, a održana su i brojna besplatna popratna događanja te koncerti. Biti u Motovunu od 26. do 30. srpnja značilo je uroniti u neprekidan svijet filma koji se odvijao kako na čak četiri platna tako i na ulicama malog gradića na 277 metara nadmorske visine kojim su prodefilirala brojna važna imena svjetske kinematografije poput Stephena Daldryja, Yeşim Ustaoğlu ili Andreja Zvjaginceva. No, kako organizatori uvijek ističu, Motovun nije samo film, Motovun je i zabava, zajedništvo i druženje, snažan osjećaj povezanosti onih koji film vole i onih koji film stvaraju. 

Prvi problem koji izranja iz takve konstatacije jest pitanje uključenosti lokalne zajednice u motovunska događanja. Tako je direktorica TZ Motovun Iva Jeletić potvrdila da je za vrijeme trajanja festivala zabilježeno dva posto više dolazaka te da iz godine u godinu bilježe porast broja ostvarenih dolazaka i noćenja, “upravo zahvaljujući dodatnoj turističkoj ponudi, dok su za trajanja festivala svi smještajni kapaciteti popunjeni, što je i rezultat suradnje turističke zajednice s cjelokupnim sektorom koja kreira imidž Motovuna kao odredišta koje nudi više”. S jedne se strane radi o stvarnom, mjerljivom profitu koji utječe u lokalnu zajednicu, barem tih pet dana u godini, iako je pojam destinacije odnosno odredišta poprilično velik problem naše turističke ponude, vidljiv od Dubrovnika do Pule, ali i od Vinkovaca do Gračaca. No, motovunski je festival više od destinacije, ili bi barem trebao biti, sudeći prema izjavama organizatora, pa stoga posebno zabrinjava činjenica da i nakon sedamnaest godina tjedne filmske okupacije u organizacijskom timu festivala nema niti jednog lokalca. 

Za komentar smo zamolili selektoricu glavnog programa Milenu Zajović, uključenu o organizaciju festivala od samih početaka: “U nekoliko smo navrata pokušali uključiti neke lokalne dečke u organizaciju, ali većina njih zapravo se ne bavi filmom i nije im primarno područje interesa, više su usmjereni na neka svoja zanimanja, turizam ili ugostiteljstvo. Jedan od dečkiju koji je najduže bio u ekipi je Motovunac Danijel Hamdija, no on je prije dvije ili tri godine krenuo dalje, Klub mladih iz Motovuna surađuje s nama, potom Filip Motovunski je također rastao uz naš festival, a ove godine u timu imamo i filmskog kritičara Deana Kotigu koji se sudjelujući u organizaciji, čini mi se, na neki način vratio kući. Morate uzeti u obzir da je ovo mali grad i da u njemu nema puno ljudi”.

U tom je kontekstu zanimljiva i ovogodišnja intervencija na pročeljima motovunskih kuća i lokaliteta u obliku “tajne povijesti”, natpisa o tome gdje se i što dogodilo proteklih godina koji detektiraju neke javne ili manje javne događaje vezane uz festival. Vidljivo je iz postavljenih tabli da one imaju malo ili nimalo veze s gradom Motovunom, ta bi povijest mogla biti ispisana bilogdje i stoga ne čudi što table na pročeljima neće ostati dulje od pet festivalskih dana, iako bi u nekom sretnijem, paralelnom svemiru, ti natpisi mogli činiti dodatnu turističku ponudu ovog prekrasnog gradića. Ipak, motovunski je festival svojim angažmanom utjecao na konačni početak obnove dotrajalih, time i opasnih gradskih zidina, čineći gradić sigurnijim mjestom za svoje posjetitelje, pa barem radi toga zaslužuje i poneku tablu.

“Čini mi se da smo u ovih sedamnaest godina uspjeli naučiti ljude da je to što radimo za njihovo dobro, nadam se da su primijetili da je kolateralna korist od toga što organiziramo festival i porast turizma tijekom cijele godine. Ako pogledate kako je grad izgledao prije desetak godina, vidi se da su pročelja obnovljena, da su zidine obnovljene, da se mnogo toga promijenilo. Mi se svake godine trudimo, i sa svakom promjenom vlasti, njegovati i održavati dobre odnose. Nemamo se potrebu svrstavati jer mi ne dolazimo kao politički faktor, bar ne u ovom lokalnom značenju, nego kao netko tko želi napraviti dobar provod i dovesti što više ljudi u ovaj grad”, rekla je Zajović. Ipak, dojam da festival svoj simbolički kapital odnosi sa sobom u Zagreb nakon tjedan dana srpanjskih događanja, nakon sedamnaest godina možda je i najviše poražavajuća činjenica, dobiti usprkos.

Drugi je problem cijena karata za kino koja se kreće od 25 kuna za dnevne projekcije u kinu Bauer i 35 kuna za večernje projekcije u kinima Trg i Billy, odnosno ako poželite pogledati više od dva filma tijekom trajanja filmskog festivala, izdvojit ćete barem stotinu kuna. Uzevši u obzir cijene pića i jela, a ovdje mislim na fast food pripravke, potom izdvajanja za prijevoz jer Motovun je jako loše povezan s ostatkom Istre i Kvarnera, te smještaj čije cijene bujaju upravo tijekom festivala, ovaj maleni festival “što nikada ne želi postati velik”, riječima direktora Igora Mirkovića, ispada jedan od najskupljih pro(iz)voda koji si ljeti možete priuštiti. Kome je dakle festival namijenjen? Je li potražnja za filmovima tolika da opravdava cijene ulaznica ili cijene ulaznica održavaju posebnost i ekskluzivnost filmskog festivala? Ako su projekcije rasprodane u subotu i nedjelju, a tijekom tjedna kino dvorane su poluprazne, pitanja poput tko ide u kino, zanima li lokalno stanovništvo film i na koji im je način sve to predstavljeno postaju važnija od toga koja je filmska zvijezda danas na doručku i što koji autor misli o filmu koji je snimio. Motovun film festival podržavaju, među ostalima, HAVC (500 000 kuna), Ministarstvo turizma, Kreativna Europa, Švedska ambasada i Istarska županija te Hrvatsko-turska udruga prijateljstva čiji je predsjednik Goran Beus Richembergh, zastupnik u Hrvatskome saboru i predsjednik Odbora za turizam. Među ostalima, sponzori su festivala i Hrvatski Telekom, Auto Zubak i Jadransko osiguranje. S obzirom da posjećenost festivala uslijed krize, ali i svega navedenog, nije na razini najboljih motovunskih godina, možda bi slavljeničko, punoljetno izdanje festivala mogao obilježiti i zreliji odnos prema svojoj publici.

Ponajbolji komentar na spomenutu problematiku iznio je Marko Brecelj tijekom nastupa u vrtu kojem je prisustvovalo tek dvadesetak ljudi. Dok ga organizacija nije zamolila da svoj nastup privede kraju, njegove su najave trajale otprilike koliko i same pjesme, no bez njih Breceljevi nastup i pojava ne bi bili potpuni. Tako je u jednom trenutku izjavio da je htio održati koncert kad sva događanja na festivalu tog dana budu gotova tako da svi mogu doći, no direktor Mirković mu je objasnio da je specifičnost Motovuna u tome što sva događanja teku paralelno i istovremeno. Brecelj je, opisujući koncept svog festivala Koperground, rekao da mu ne pada napamet organizirati festival kojem sam ne može prisustvovati te da se kod njih zajedništvo i zabava očituju u tome da svi sudjeluju u svemu. Zamolbu pak  da završi koncert, iako su te večeri na programu bile još tri projekcije i koncert Damira Avdića, Brecelj je u svom stilu opisao kao sarajevski atentat te na brzinu odsvirao posljednjih sedam pjesama i zainteresiranoj publici podijelio DVD-ove s filmom Janeza Burgera o sebi pod nazivom Stariji parazit, ukoliko su uslijed paralelnosti programa propustili projekciju u jednom od motovunskih kina.

Filmovi prikazani u konkurenciji trebali su pokazati “što se u svijetu umjetničkog filma događalo u posljednjih dvanaest mjeseci”, kako je rekao Jurica Pavičić, selektor glavnog programa. Tako su na programu bili pobjednici i sudionici velikih filmskih festivala, razmjerno nepoznati no zanimljivi filmovi (poput pobjedničkog Plemena Miroslava Slabošpickog), prvi su put zastupljene zemlje Cipar (koprodukcija filmova Kismet i Stratos) te Venezuela (Loša kosa, prikazan u suradnji s Queer Zagreb Sezonom). Jedini turski film prikazan u kinu Trg bio je ujedno i jedini dugometražni film Yusufa Pirhasana, snimljen 2004. godine, dok je Araf (2012.) redateljice Yeşim Ustaoğlu dobio nezasluženi popodnevni termin. Hitovi poput igrano-dokumentarnog filma Iaina Forsytha i Jane Pollard o liku i djelu Nicka Cavea ili filma američkog redatelja Richarda Linklatera Dječaštvo, snimanog tijekom razdoblja od dvanaest godina, nažalost nisu opravdali prikazivanje u “prime timeu” u kinu Trg, za razliku od nagrađenog Plemena koji je imao jednu jedinu projekciju u popodnevnim satima prvog dana festivala, prije službenog otvaranja, ili grčkog Stratosa u istom terminu posljednjeg dana. Iz osobne perspektive, nedovršeni, nikada prikazan film Trash Stephena Daldryja u kojem glavne uloge tumače tri najpopularnija dječaka iz slamova Rio de Janeira, stigao direktno iz montaže i prikazan kao veliko iznenađenje prve večeri festivala, ostat će i najbolji filmski doživljaj. 

Sedamnaesto izdanje Motovuna donijelo je velik broj domaćih filmova, pobjednika Pule Broj 55 Kristijana Milića i dugometražni dokumentarac Matije Vukšića Djeca Tranzicije te kratkometražne Poklon predsjednika Nixona Igora Šeregija, Stol između Silve Ćapin, Naslovnicu Silvane Menđušić, Pragove Dijane Mlađenović i Igre, film nastao na Međunarodnoj filmskoj radionici Festivala tolerancije. Laureat godišnje smotre dugometražnog igranog filma nije najbolje što je hrvatska kinematografija ponudila u posljednih godinu dana već ono što su pulski, a potom i motovunski selektori odabrali kao najbolje. Broj 55 ne nudi ništa novo domaćoj kinematografiji osim sjajnog redatelja i dobrih efekata, no mogao bi imati publiku jer domaći čovjek i dalje živi u ’92, takve su prilike, a filmska je katarza ponekad bolja od one stvarne. Isto tako, domaći dugometražni dokumentarac u produkciji Factuma filmska je verzija serijala Provjereno, gledane emisije Nove TV, a s obzirom na izrazitu apolitičnost redatelja mogao bi imati prolaz i na HTV-u. To sve ne znači da se radi o “dobrim filmovima”, već da njeni stvaratelji snimaju stvarnost koju proizvode masmediji i putem njih je plasiraju.

Kad spominjemo kvalitetne filmove, moramo citirati Mikea Downeyja, producenta i predsjednika motovunskog savjetodavnog odbora, ali i člana umjetničkog savjeta Pula film festivala, koji u uvodnoj riječi ističe sljedeće: “Stvarni problem je stanje kulturnih potpora u Europi. Ujedinjeno Kraljevstvo, Njemačka, Francuska – i Hrvatska – moraju pronaći nove modele jer stariji jednostavno ne funkcioniraju. Omjer sjajnih filmova i jednostavno negledljivog smeća nije više prihvatljiv (…) S tim se problemom moramo suočiti – ili će filmsku industriju ubiti njena vlastita prosječnost”. Downey se ovdje zalaže za preustroj kulturnih politika koje omogućavaju snimanje smeća jer, bit će, dopuštaju da loše ideje budu financirane ili ne sankcioniraju loše izvedbe. Kao mjerilo stoga ne bismo smjeli uzeti neku neizrecivu kvalitetu, no ako problem postavljamo u sferu “sjajnih filmova i negledljivog smeća” odnosno nečijeg umjetničkog ukusa, dogodit će se da i dalje ne smatramo problemom to što ravnatelj vijeća koje odlučuje o tome koji će filmski festival dobiti koliko javnog novca sjedi u savjetodavnim odborima i motovunskog i pulskog filmskog festivala.

Time dolazimo do posljednjeg pitanja, onog o poziciji motovunskog festivala među ostalim filmskim festivalima koji se tijekom ljeta održavaju u Istri, ali i šire. Odgovor može dati pripovijest o maloj bari punoj krokodila odnosno kontekstu dodjele ovogodišnje nagrade Maverick. Nagradu za hrabri i beskompromisni put u filmskom stvaranju Motovun je dodijelio ruskom redatelju Andreju Zvjagincevu koji je i prisustvovao uručenju nagrade. Njegova su tri filma (Povratak, Izgnanstvo, Elena) u Motovunu prikazana, no ne i posljednji, Levijatan (2014), dobitnik Zlatne palme za najbolji scenarij na ovogodišnjem Cannesu. Zašto je tome tako, poznato je – Levijatan će biti prikazan na Vukovar film festivalu krajem kolovoza čiji je organizator ujedno i distributer filma, Discovery film. O “svađi” motovunskog i vukovarskog filmskog festivala pisao je Nenad Polimac, ali i selektorica Motovuna, ni jedno jasno ne precizirajući stvarni problem, a to je već duboka i u tradiciji utemeljena nesnošljivost ljudi koji rade iste programe, a sredstva za njih crpe iz istog izvora: zajedničkog novca. Političnost festivala odnosno zagovaračka pozicija koju zauzimaju uglavnom se sastoji od uopćenih fraza o slobodi izražavanja i poštivanju ljudskih prava te tako dodjeljivanje nagrade ruskom redatelju koji se “razračunava s Putinom” i posvećivanje mjesta u žiriju ukrajinskom redatelju kojeg je uhitila ruska obavještajna služba postaju jedini politički statement motovunskog festivala. Istra je i dalje u tranziciji, pokazao je dokumentarac Lothara Justa i Arnolda Trampea, a u tom se limbu i dalje nalaze hrvatska kinematografija i kulturna politika te oni koji bi nam njihove učinke trebali opravdati. 

Dvije su sjajne stvari u cijeloj priči. Nova festivalska lokacija u Buzetu svojim je filmskim odabirom namjenjena prvenstveno najmanjima, a onima na koje se inače računa da će rasprodati projekcije Šegrta Hlapića ovaj je put ponuđena alternativa. Selekcija suvremenih skandinavskih, nizozemskih, španjolskih, čeških, argentinskih, slovenskih, hrvatskih filmova za mlade zaista je impresivna, a sudeći prema fotografijama, posjetitelja nije nedostajalo. U ovom slučaju, možda je motovunska ekipa na pravome tragu kako doskočiti problemu uključivanja lokalne zajednice ili odgajanja publike – potrebno je okrenuti se onima koji tek dolaze. S druge strane, ali ne nasuprot, nalaze se mladi volonteri koji shvaćaju da je volonterski rad društvena vrijednost, a ne uzaludno trošenje vremena, da je lokalna zajednica podjednako važan element opstanka kulturnih manifestacija te da je dojam “veličine” više mentalna opsjena nego način na koji bi stvari trebale funkcionirati. Motovun ne mora krenuti iznova, samo se treba zapitati kome se obraća i kome bi se htio obratiti. Nova su uha, u ovom slučaju oči, uvijek tu negdje.

Da nije turizma živjeli bismo kao u nekoj siromašnoj zabiti. Turizam nam je donio prosperitet i blagostanje – složit će se većina. Potisnuli smo proizvodnju, zanemarili kvalitete prirodnog i urbanog okoliša, kulturne djelatnosti sveli na suvenire i spektakle – žale se pojedinci. – Zar nismo sposobni graditi sadržajnije i naprednije društvo?

Na tribini sudjeluju dr. sc. Saša Poljanec Borić, sociolog turizma (Institut društvenih znanosti Ivo Pilar), dr. sc. Jurica Pavičić, novinar Jutarnjeg lista i pisac, Vedran Matošić, direktor Turističke zajednice grada Splita, Slaven Tolj, umjetnik i Ravnatelj Muzeja moderne i suvremene umjetnosti, Rijeka, a tribinu će moderirati arhitekt Dinko Peračić, član udruge Platforma 9,81.

Javna tribina održava se kao suradnja programa FORUM / 59.Splitsko ljeto i URBANISTIČKA POČETNICA / Platforma 9,81.

Program FORUM predstavljaju otvorene tribine na kojima je ulaz slobodan i na kojima sudjeluju osobe iz javnog života koji grad i naš današnji trenutak žive, o njemu promišljaju i pišu.

URBANISTIČKA POČETNICA je partnerski edukativno – informativni projekt koji se sastoji radionica namijenjenih prvenstveno učenicima srednjih škola te javnih predavanja za stručnu i širu javnost. Projekt se bavi osnovnim pitanjima urbaniteta, percepcijom i artikulacijom prostora, arhitekture, urbanizma, dizajna i umjetnosti u javnim prostorima i načinima na koje se oni oblikuju, koriste i planiraju pod utjecajima ekonomskog pritiska na njih i promjena uvjetovanim ubrzanim izgrađivanjem, eksploatacijom prirodnog i urbanog okoliša. Osnovni cilj ovog projekta jest educirati mlade ali i sve zainteresirane o urbanizmu, prostornom planiranju i gospodarenju prostorom. Drugi je cilj informirati širu javnost o temama urbanog planiranja i utjecaja lokalnih i nacionalnih politika na prostor te potaknuti raspravu i pokazati inovativne načine planiranja, označavanja, identifikacije i komunikacije o i sa prostorima javnosti. U projektu sudjeluju arhitekti, urbanisti, sociolozi, dizajneri, teoretičari, umjetnici, novinari i aktivisti iz Hrvatske i šire. 

Partneri platforme: Art radionica Lazareti/Dubrovnik, Blok/Zagreb, Domaći/Karlovac, Drugo more/Rijeka, Multimedijalni kulturni centar/Split, Muzej moderne i suvremene umjetnosti/Rijeka i Platforma 9,81/Split. 

Projekt Urbanistička početnica provodi se temeljem financijske podrške Zaklade “Kultura nova” i Ministarstva kulture RH.

Nakon neuspjeha jugoslavenskog melting pota i raspada federalne države početkom 1990-ih, kinematografije postjugoslavenskog prostora bačene su u podosta različite svjetove. Kao dijete “publike i države”, kinematografija se u postjugoslavenskom slučaju pokazuje kontekstualno osjetljivim sustavom, u kojem se stilski izbori i modeli mogu dovesti u jasnu vezu sa sinkronitetom specifičnih sociopolitičkih okolnosti – s ratom i poratnim traumama, nacionalnim ideologijama, ekonomskim i socijalnim prilikama, sustavom finaciranja i proizvodnje filma. Te sinkronijske silnice tvore svojevrsno Veliko Sada, koje je u pojedinim zemljama i razdobljima ključno oblikovalo postjugoslavenski film, njegov stil i ideologiju.

Promocija knjige Postjugoslavenski film: Stil i ideologija bit održana u četvrtak, 2. veljače u 19 sati. Sudjeluju: Dragan Jurak, Katarina Luketić, Diana Nenadić, Teofil Pančić, Hrvoje Turkovići Jurica Pavičić. 

Više o knjizi čitajte ovdje.