Iz teksta Igora Ružića: “Mala predstava velike snage, monodrama teškog suživota čovjeka sa samim sobom, glumca i pripovjedača, živog stvora na pozornici i lutke. No, prije svega toga, posveta velikom piscu i njegovoj samoći, koja u kazališnoj tišini odzvanja još glasnije. Istodobno, konkretni plod nastojanja zadarskog izvaninstitucionalnog Teatra VeRRdi i Jurja Arasa samog na drukčijoj vrsti očuvanja pomalo već i zanemarene suvremene književne baštine.”

Više informacija o predstavi možete pronaći ovdje.

Piše: Ana Gospić Županović

U nizu brojnih i posvema različitih poststrukturalističkih čitanja uvijek podatnog, a nerijetko i kontroverznog Shakespearea, istraživanja postkolonijalne kritike potpomognuta, udružena ili nadsvođena feminističkom perspektivom najplodnija su i nesumnjivo najintrigantnija, ne samo zbog traganja za onim odbačenim i prigušenim mjestima koja uvijek iznova potvrđuju tekst kao nezavršeni proces ili beskonačnu priču, već i stoga što nas upozoravaju kako je ono prividno nevidljivo možda namjerno zanijekano ili prešućeno. Unutar takvog teorijskog okrilja može se sasvim udobno, ili “kako vam već drago”, smjestiti i najnovije premijerno uprizorenje (ili radije, prikazba) Othella Teatra Verrdi, izvedeno u okrilju male, ali veoma snažne revije i izvedbene platforme suvremenog kazališta pod nazivom Nosi se, koja se već drugu godinu koncem kolovoza održava u Zadru. O tomu koliko je delikatno i zapetljano, ali i silno potrebno, postavljati jednu od najvećih tragedija europskog Barda, ne treba, nadam se, trošiti riječi. Recimo odmah na početku i da je ovo režijski i dramaturški nesvakidašnje čitanje velike tragedije, pod punim nazivom Othello: nezakonita liturgija, osobito zanimljivo i vrijedno pažnje.

Nastalo je u zamisli srpskog redatelja i pisca Zlatka Pakovića, koji je uz Hrvojku Begović i Jurja Arasa (zaslužan i za oblikovanje tona i svjetla in situ) ujedno i dio izvedbenog tria (u jednoj kratkoj sekvenci pojavljuje se i glas Vilima Matule u offu i ulozi Sinjorije). Slijedeći vlastiti, već prokušano uspjeli dramaturški model izrastao iz Brechtova naslijeđa, napose njegovih poučnih komada, Paković izvodi dekonstrukciju i nužnu redukciju Shakespearove tragedije kako bi nam njezine rupičaste pukotine sasvim ogolio i pod povećalom iznio. Za takav pothvat potrebna je osobita vrsta umješnosti, pri kojoj dekonstrukcija postaje zapravo rekonstrukcija. Uz minimalistički efektnu i simbolički razornu scenografiju (oltar prekriven bijelom plahtom ili stolnjakom, s križem i kaležom; simbolično mjesto “nezakonite” bračne ložnice), unutar prostora omeđenog publikom, gledamo redatelja u ulozi dramaturga koji nas, obučen u mesarsku pregaču, već okrvavljenu, uvodi u radnju i predstavlja ključne protagoniste: Aras će biti Othello, a Begović Desdemona, povremeno njih će dvoje preuzimati i fikcijsku krinku zlotvora-intelektualca Jaga.

U duhu anti-aristotelovske dramaturgije publika dakle prisustvuje osobitoj “obdukcijskoj seansi” kojoj je izvođenje cjelovite fabule s mnoštvom likova nepotrebno. Ključne će tematske točke ili smjernice razvoja radnje tijekom izvedbe biti direktno izgovorene ili prepričane. Na djelu je konstantni prelet iz fikcije u fakciju ili doslovnije tumačenje narativa koje većim dijelom izvodi Paković, preuzimajući svojevrsnu korsku funkciju – korovođe i komentatora, komunicirajući s publikom i glumcima koji povremeno i pjevaju te njihovim fikcijskim ili naratorskim identitetima. U središtu je naravno sudbina ljubavi, klasno i rasno “nezakonitog”, miješanog braka Othella i Desdemone, no ne na način tragedije karaktera s inventarom razarajuće ljubomore iz čega slijedi opravdanje izdaje ili osvete. Pakovića i njegove glumce ne zanimaju esencijalne osobine pojedinca (njegova narav) ili bilo koja pojedinačna sudbina, već proizvodnja ideologije i društveni poredak, odnosno, njegovim riječima “doktrinarna ideologija osjećanja”.

I Othello i Desdemona, koja konačno nije sporedan lik, stradavaju zbog dobrovoljnog pokoravanja službenoj doktrini: ona patrijarhalnoj ideologiji ljubavi, a on, Maur, crnac, konvertit i kolaboracionist, jer je u službi “velike države”, imperijalističke i kolonijalne Mletačke Republike, istodobno građanin i stranac, ili samo onaj koji vrlo uspješno preuzima ili prisvaja tuđe velike priče, a zapravo društvene konstrukte. U tako iščitanom kontekstu ne iznenađuje prijetvornost zdravog razuma ili utjelovljenje privatnog interesa koji demonstrira inteligentni Jago, taj “smutljivi lik”, a zapravo jedini koji prozire sustav aludirajući i na publiku koja bi u jednom trenutku trebala shvatiti kako su svi povremeno ili neizbježno upravo neka vrsta Jaga, oličenje licemjerja i egoizma. Prema redatelju taj i takav Othello danas je jedna od aktualnijih tragedija suvremene Europe, što će nam jasno artikulirati Othellovi monolozi ili njegov “crnolabuđi pjev” neposredno pred samoubojstvo, jurišom prema finalu, u kojem Shakespeare progovara o jednom strašnom događaju u Alepu (Siriji) što se direktno vezuje uz današnju stalnu migrantsku krizu i odnose na relaciji kršćanstvo-islam.

Ovako aktualno, promišljeno i sasvim potresno čitanje i rekonceptualizacija Othella ne bi imalo vrlo izravnu i konkretnu snagu da izvedbeni trio ne daje sve od sebe i ne istupa u ime i vlastitih uvjerenja. Ako se i pojavi pokoja sitna glumačka greška, krivo izgovoreno slovo ili neobična intonacija, to se unutar jasno posložena koncepta i prijateljskog odnosa prema publici ne može doimati nimalo grotesknim ili nevještim. Paković je ležeran i misaono koncentriran na tumačenje i izazivanje dijaloga te vodi računa o jednostavnosti i preciznosti jezika. Aras predstavlja Othella u gotovo furioznom tempu, ekspresivno i strastveno demonstrirajući snagu, srdžbu, bijes i njegov poražavajuće rogobatni odnos prema Desdemoni. Begović je suptilna, mirna i krotka Desdemona, uvijek spremna na dodatno podilaženje ili pojašnjavanje, ali i uzvišena i sigurna u finalnoj spoznaji lažnosti takve podložničke ljubavi. Drugim riječima, i njezina će smrt boljeti, ali neće trajati onoliko dugo kao Othellova. I Aras i Begović imaju vlastito izvedbeno finale, centralne točke sažimanja ili dva izvedbeno najmoćnija dijela predstave. U trenucima neposredno pred Desdemoninu smrt Begović briljira pjevajući varijaciju Shakespeareova 66. soneta Sita svega toga, uz Arasovu pratnju na gitari. Glazbenim finalom, uz Bachovu Muku po Ivanu predstava i završava, iako posljedično i nema kraja: Aras-Othello ulazi u usku drveno-metalnu konstrukciju, zapravo kavez od žilet-žice u kojem će konačno i tjelesno biti spoznana dubina Othellova poraza. Gotovo spektakularna završnica, koja traje točno onoliko koliko treba da se i najudaljenijoj osobi u publici “naježe dlake”, sada može biti prikazana jer je melodrama već otprije uspješno prevladana. Nelagoda kojoj smo izloženi ne može se više nikakvim glumljenjem poništiti ili zatrti.

Dramaturško-režijska odluka da se grandioznost tragedije, ne samo poništi ili svede na praktični kazališni minimalizam, već i didaktički ogoli, ne služi stoga tek tomu da se njezin tragični patos kirurški pročisti od nakupina vremena ili svega suvišnog, kako bi nam danas bila bliža i dostupnija ili površno modernija. Sasvim suprotno, to dubinsko čišćenje i rastvaranje njezinih slojeva postaje nužno kako bi opet iznova proklijala dubinska tragičnost, ali ne zato da bismo postali empatičniji ili suosjećali s propašću glavnih aktera (premda predstava u jednom trenutku nudi i takvu vizuru), tj. imali razumijevanje ili toleranciju za stalno iste, toliko ljudske pogreške, već da bismo mogli razabrati i svjedočiti užasnu jezovitost prešutnog ili kakvog drugog, svakodnevnog pristanka na neizbježnost tragedija, velikih ili malih, svejedno. U tom smislu, ovaj Othello u savezništvu sa Shakespeareom, a ne protiv njega, iznova kirurški precizno podsjeća kako je ono privatno ili individualno neodvojivo od javnog, kolektivnog. 

Piše: Matija Mrakovčić

“Gradovi nisu samo mjesta pod suncem s administrativnim kapacitetima nego mjesta u kojima se događaju dinamički procesi aktivnih građana koji po svojoj volji, afinitetima, estetikama i opredjeljenjima moraju imati pravo da utječu na razvoj zajednice. Institucionalni okviri su filtri koji koordiniraju te procese i mada nisu jedini izvori kapacitiranja, velika je odgovornost na ljudima koji su na pozicijama da arbitriraju. Zadru, zbog svoje već poslovične jednoobraznosti je možda čak i nužnija ta aktivna komunikacija institucionalnog i izvaninstitucionalnog nego nekim drugim gradovima. Međutim, mora se priznati da je filter preoštar i da su poluge volje za razvoj komunikacije dotrajale. Vrlo je teško postići rezultat, a stečeno se izgubi u čas posla. S druge strane, sposobni i uporni imaju priliku da opstanu, pa je uz sve nedaće scena još uvijek živa, zahvaljujući ne samo pojedincima već i gradskim upravama – odnosno upravi, jer godinama nema promjene – koja tu scenu sustavno, ali minimalno, gotovo reanimacijski (p)održava, ipak neadekvatno onoj važnosti koju bi ta scena mogla imati u jednoj ozbiljnije građanski organiziranoj zajednici prema suvremenim modelima funkcioniranja”.

Riječi su to Jurja Arasa, voditelja jedne od najstarijih zadarskih udruga u kulturi, umjetničke organizacije Teatro VeRRdi, ujedno i odgovor na pitanje o važnosti nezavisne kulturne scene za Grad Zadar. Pitanje je postavljeno povodom novih prostornih problema u kojima se našla zadarska scena, problema koji nikada nisu adekvatno riješeni te se radilo o trenutku kada će ponovno doći u fokus javnosti. Naime, proteklog je tjedna Grad Zadar, odnosno njegov Ured za upravljanje gradskom imovinom, zaključao i zapečatirao zgradu bivšeg Kazališta lutaka u Jazinama koju od 2013. godine koriste, među ostalim, Teatro VeRRdi, Zdanje, Šigureca, Eko Zadar i Dragon Teatar. Isti je dan portal Zadarski.hr prenio apel korisnika kluba Knjigozemska koji od 2009. godine okuplja razne udruge i inicijative koje čine dio nezavisne kulturne scene Zadra. Knjigozemskoj je prijetilo iseljenje zbog razloga formalne naravi, odnosno neriješenih ugovornih odnosa s vlasnikom prostora, Gradom Zadrom.

Prostorna problematika konstanta je zadarske nezavisne kulturne scene, koja umnogome koči njen daljnji rast i razvoj. Unatoč minimalnim financijskim sredstvima koje gradska uprava izdvaja za programe i projekte izvaninstitucionalnih aktera, od 1990-ih naovamo, oni se i dalje odvijaju te privlače sve veći broj građana. Kada se pojavi mogućnost stabiliziranja njihovih aktivnosti, uvijek se nekako dogodi da se pitanje prostora u kojima se te aktivnosti odvijaju postavi u prvi plan i zaprijeti gašenju svega što se postiglo. Koncem 1990-ih u Zadru se razvijaju različite inicijative i udruženi oblici nezavisnog kulturnog djelovanja, a tada su zabilježene i prve javne akcije zagovaranja potreba mladih, alternativne kulture i vaninstitucionalnog umjetničkog stvaralaštva. Veću javnu vidljivost postigla je odluka Grada da se Dom hrvatske mladeži, sagrađen 1980-ih samodoprinosom građana, dodijeli zadarskom Sveučilištu na upravljanje – organizirane su tribine, pisani zahtjevi i peticije, no podrška i potpisi bivaju ignorirani. Godinu 2008. obilježava pokretanje programa Artikultura kojim šest zadarskih udruga vraća kulturni život gradu u prostoru napuštenog kina Pobjeda i rezultira najjačim okrupnjavanjem izvaninstitucionalne scene s oko 150 programa i 10 000 posjetitelja. Gasi se 2010. godine jer se prostor kina pokazuje prezahtjevnim u troškovima i održavanju. Organizacije šalju prijedlog mogućeg idealnog rješenja, zgrade Zaraušek, koja nekoliko mjeseci kasnije biva do temelja srušena i pretvorena u gradsko parkiralište. Sljedeća prilika je korištenje Kazališta lutaka Jazine, kada nastaje Savez udruga Centar za nezavisnu kulturu, no ugovor s korisnicima prostora nikada nije potpisan jer Grad određuje rok od tri godine, dok korisnici traže pet, zbog apliciranja na natječaje za uređenje prostora kojima je jedan od uvjeta ugovor na minimalno pet godina.

Vršiteljica dužnosti pročelnice Upravnog odjela za gospodarenje gradskom imovinom, Jagoda Surać, ukazuje na to da je korištenje prostora stare zgrade Kazališta lutaka bilo uređeno Zaključkom Gradonačelnika iz 2013, kojim je Zajednici udruga Centar nezavisne kulture prostor “dan na korištenje”, a da Zajednica udruga “nikada nije potpisala Ugovor o posudbi predmetnih prostorija”. Na poziv Grada za reguliranje korištenja predmetnih prostorija nitko se nije odazvao. U kontaktu s predsjednikom zajednice udruga, ističe Surać ne imenovavši ga, isti se oglasio da ne želi preuzeti odgovornost. “Naime, u nekoliko navrata nas je MUP PU Zadarska upozorila da se tamo održavaju skupovi mladih koji od njih nisu dobili dozvolu za održavanje jer nisu dostavili dokaz da im je to Grad Zadar dozvolio. Napominjemo da se samo u nekoliko navrata udruga obratila Gradu Zadru za održavanje koncerata, koje smo odbili iz razloga neprimjerenosti terase na vrhu zgrade na kojoj su htjeli održati koncerte. Nakon što Zajednica udruga nije dostavila dokumentaciju za zaključenje ugovora, očitovanja njihovog predsjednika da ne želi preuzeti odgovornost, a ista činjenica ni ne začuđuje jer je dovoljno pogledati u kakvom stanju je predmetni prostor, Grad Zadar je privremeno preuzeo posjed zgrade do okončanja pregovora s predmetnom Udrugom, nakon čega će se zaključiti ugovor kojim će udruga preuzeti odgovornost za korištenje zgradom”, istaknula je v.d. pročelnice.

No, zgrade starog Kazališta lutaka nema u prostornom planu grada, a svojedobno se pisalo da je predviđena za rušenje radi realizacije nekih drugih gradskih planova. Juraj Aras smatra da je do promjene došlo prvenstveno zbog novih standarda oko komunalnih doprinosa, poreza na nekretnine i slično, na razini cijele države. “Očekujem da će se po novim standardizacijama ponuditi neki model korištenja, ali s obzirom na inkopatibilnost programa koji provode udruge međusobno, te činjenice da je prostor derutan i predviđen za rušenje, sumnjam da će to imati neki značajniji utjecaj na razvoj scene. Po meni, tamo nema neke velike sreće, kao što uostalom nije bilo ni do sad. Prostor Jazina je za neki logistički rad u redu, ali za strukturirano javno djelovanje naprosto je nefunkcionalan bez solidnog financijskog ulaganja – a u taj scenario ne vjerujem”. 

Udruga Z.V.U.K. bila je formalni nositelj prava korištenja prostora kluba Knjigozemska, a u međuvremenu je likvidirana i pravno više ne postoji. Brigu o prostoru i nastavku aktivnosti od siječnja 2016. preuzeli su Udruga za kulturu i umjetnost Punktum, Udruga Zapis, Klub studenata/ica sociologije Antifjaka kao udruga građana, te mnogi drugi umjetnici pojedinci, koji nakon pravnog ukidanja Z.V.U.K.-a nisu izvršili formalno preuzimanje prostora niti se neka od udruga registrirala kao pravni sljednik udruge Z.V.U.K. Upravni odjel za gospodarenje gradskom imovinom prepoznao je takvu situaciju kao pravno nerješiv problem te zatražio da korisnici napuste prostor zajedno sa svim inventarom. Da se radi samo o formaliziranju trenutnog stanja, govori činjenica da se posljednjih 15 mjeseci prostor uredno koristi, sukladno namjeni za koju je dodijeljen, pokriveni su zatečeni dugovi kako bi se nesmetano nastavio program, a tekuće režije pokrivaju članovi udruga i korisnici prostora. Također, uz pomoć i suradnju stanara zgrade saniran je propali krov jedne od prostorija, a na inicijativu korisnika ulaz u prostor prilagođen je osobama s invaliditetom.  

“Intenzivan rad i program prostora Knjigozemska rezultirao je i sve većim interesom javnosti te je napokon počeo živjeti kao pravi kulturni klub koji okuplja sve dobne skupine i profile korisnika. Našu publiku dobrim dijelom čine kako djeca tako i sveučilišni profesori, objavljivani i nagrađivani književnici, samostalni umjetnici, glumci, novinari, aktivisti, riječju tvorci i konzumenti kulture na lokalnoj i državnoj razini. Privući i zadržati tako šaroliku i zahtjevnu publiku može samo kvalitetan, ali i stalan program na koji publika može računati, i kakav Knjigozemska organizira već mjesecima”, ističu inicijatori peticije Tereza Kaurinović, Koraljka Alavanja, Adrijana Vidić, Martina Rajzl, Marina Bura, Roberto Vodanović i Slaven Petri, odreda članovi udruga, samostalni umjetnici i aktivisti, a prvenstveno korisnici prostora. “Inzistiranje na proceduri proizlazi iz pravnog pogleda. Međutim, kvalitetan dio kulturne scene se već godinama izmješta po prostorima kako bi održao kontinuitet aktivnosti. Jedan dio tih udruga činimo i mi. Zbog toga smatramo kako takav oblik legalizma nije održiv u primjeru s već petnaestomjesečnim programom u prostoru Knjigozemska”, zaključuju. 

“Po meni je prostor Knjigozemske, u smislu standarda kulturnog proizvoda, vrijedniji branjenja od Jazina. Uredan je, kapacitetima primjeren, već prepoznat kao kvalitet na toj lokaciji, a ljudi koji brinu o prostoru i programima su vrlo ozbiljni i dobro organizirani, dobro brinu o prostoru i plaćaju sve račune. Sama činjenica da trećinu publike čine sveučilišni profesori, među njima i doktori znanosti oduševljava i predstavlja platformu za razmjenu komunikacije između mladih ljudi, studenata i profesora, pogotovo u Zadru koji je davno izgubio studentski klub, a diči se titulom sveučilišnog grada”, ističe Juraj Aras. U posljednjih petnaestak godina Aras je u suradnji s drugim udrugama ili samostalno promijenio pet prostora, kao što kaže, “u svaki ušao prvo čisteći pa sanirajući pa adaptirajući, pa provodeći program i naposljetku bivajući istjeran – iako, da se zabilježi, ni jedan nisam skvotirao, sve sam u dogovoru i legalno radio. Ta sama činjenica govori dovoljno. A najviše mi je žao prostora stare tehničke škole koji je položajem i strukturom idealan da zadovolji široki spektar potreba izvaninstitucionalne kulture, a koji zbog samovolje i krivih procjena nekolicine političkih djelatnika stoji derutan i iz dana u dan sve više propada. Taj nedostatak vizije i povjerenja u širu društvenu zajednicu naprosto je žalostan”, zaključuje. 

Na sastanku s čelnicima gradskih odjela za kulturu i gradsku imovinu, udrugama je naposljetku ponuđeno da nastave održavati svoje programe u spomenutim prostorima. Prostor Jazina nije adekvatan za javne programe, no organizacije kojima treba prostor za rad, probe, pripreme ili logistiku mogu potpisati ugovore za korišenje, uz cijenu od jedne kune po kvadratu. Programi u Knjigozemskoj nastavit će se održavati uz uvjet formalnog rješavanja pravnog sljedništva udruge Z.V.U.K. Istovremeno, Upravni odjel za gospodarenje gradskom imovinom ne raspolaže podatkom koliko udruga koje djeluju u području kulture koristi gradske prostore, no ističe “da Grad Zadar želi osigurati prostor za rad društveno-kulturnog centra udruga u kulturi Grada Zadra koje žele zaključiti ugovor i preuzeti odgovornost za legalnost i urednost korištenja predmetnih prostorija, kao i podmirivanje troškova održavanja istih”. 

Unatoč inzistiranju na legalnosti korištenja prostora, činjenica jest da se zadarska nezavisna kulturna scena nalazi u situaciji bez osigurane mogućnosti cjelogodišnjeg rada i razvoja, već se veliki broj vrijednih projekata i inicijativa ugasio, neki nezavisni akteri, udruge i umjetnici odustali, dok su oni koji ustraju gurnuti na marginu. Posebno zanimljiv slučaj inzistiranja na legalnim dogovorima zbio se prije dvije godine kada se zadarska gradska uprava sama prijavila na natječaj Nacionalne zaklade za razvoj civilnog društva za financiranje gradskog društveno-kulturnog centra, pri čemu su gradovi morali iskazati interes da unaprijede ili uspostave suradnju s organizacijama civilnoga društva. Taj je natječaj predstavljao svojevrsno mapiranje potencijala za sklapanje civilno-javnih partnerstava, upravo s ciljem korištenja gradske infrastrukture radi osnivanja društveno-kulturnih centara. Ni tada gradska uprava nije znala što znači pojam društveno-kulturnog centra, kakav sadržaj te kakav model upravljanja podrazumijeva. 

Stoga ne čudi inzistiranje na potpisivanju ugovora za prostor koji je predviđen za rušenje (Kazalište lutaka), kao što ne iznenađuje ideja o iseljavanju korisnika prostora čija peticija trenutno ima gotovo tisuću potpisa građana (Knjigozemska). Pitanje upravljanja gradom, a onda i prostorima za rad i prezentaciju aktivnosti kulturnih aktera, nikada nije pitanje samo lokalne vlasti, već prvenstveno pitanje komunikacije s građanima o tome kakav grad oni žele. U posljednjih dvadesetak godina građane se pitalo malo ili nimalo o tome, a rasplet događaja oko Jazina i Knjigozemske daje naslutiti da u gradu stasa nova generacija kulturnih radnika koji neće dopustiti da se odluke o upravljanju javnim resursima donose mimo javnog interesa.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Zamagljene slike budućnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Igra Juraj Aras koji je zaslužan za režiju i prilagodbu. Za glazbu je zaslužan Bojan Gagić, a oblikovanje svjetla i tona Bojan Gagić, Juraj Aras, Mate Petričević i Frane Papić.

Ulaznica je 35 kuna, a može se kupiti na blagajni kazališta pola sata prije predstave.

Piše: Ana Gospić Županović

U sklopu programa Artakt II u Zadru odigrana je premijerna izvedba predstave Desnica: Igre proljeća i smrti u produkciji Teatra VeRRdi (u režiji, dramatizaciji i glumačkoj izvedbi Juraja Arasa) nastale prema Desničinu romanu Proljeća Ivana Galeba. Iako je predstava službeno najavljena kao premijera, riječ je zapravo o procesu koji bi mogao trajati. Jedna faza u nastajanju bila je prošle godine predstavljena zainteresiranoj publici koja je pri kraju izvedbe bila pozvana na interaktivnu reakciju u obliku različitih komentara, sugestija ili primjedbi, kao doprinos razvoju predstave. U ovoj je izvedbi ta praksa napuštena jer je cjelina djela zadobila konkretnije obrise te je donekle u fazi zaokruživanja. 

Predstava započinje opušteno, publika zaposjeda svoja mjesta (svi su smješteni na pozornici kako bi se stvorio dojam prisnije i intimnije atmosfere) dok Aras, u svakodnevnoj odjeći, igra ulogu svojevrsnog domaćina pozdravljajući i sugerirajući mjesta smještanja i slično čime se briše bilo kakva napetost iščekivanja pa je i “pravi” početak diskretan i nenametljiv, u funkciji postepenog započinjanja i uvođenja u fikciju romanesknog tkiva. Na pozornici su stol, stolac, violina, bolnički krevet, petrolejka, mikrofonski stalak i drugi važni rekviziti koji će svojom ikoničnošću i semantičkom prozirnošću biti presudni za mimetičko dočaravanje situacije, ali i donijeti nekoliko nekonvencionalnih akcenata, od kojih pojedini snažno funkcioniraju ne samo izvedbeno već i na vizualnoj osnovi: šahovska ploča s figurama, mikrofonski stalak na kojemu je obješen kućni ogrtač i malena gipsana skulptura glave (autor Igor Maštruko). Dok igra s različitim, posebice prethodno navedenim rekvizitima nesumnjivo doprinosi dinamičnosti same izvedbe, istodobno doslovni i statički scenografski razmještaj hipermaterijaliziran u prostoru scene ima i učinak pretjeranog podcrtavanja te ponekad odvlači pažnju od oblikovanja intimnije atmosfere i isticanja nematerijalnosti misli i riječi koje upravljaju izvedbom. 

Bujno tkanje Desničina meditativnog i filozofičnog teksta Aras uspijeva učiniti vrlo komunikativnim i prisnim odabirom pojedinih odlomaka bez nekog čvršćeg težišta kojeg je uostalom i nemoguće preciznije obuhvatiti. U tematskom okviru tako prevladavaju refleksije i meditacije djetinjstva, nostalgije, filozofije, bolesti i smrti, osobito smrti. Nije upitna koncentracija na tekst, pa i osobita sljubljenost s dijelovima teksta, jer Aras govorom i u suigri s različitim rekvizitima u cjelini gledano uspijeva izgraditi i predočiti, pa i ogoliti sadržajnost Desničinih riječi iz čega nerijetko proizlazi i specifična, gusta kontemplativna atmosfera bogata značenjem. Pri tomu bitno pomaže i ambijentalni zvuk ili tonska kulisa Bojana Gagića, kombinacija različitih mimetičkih zvukova iz prirode, kiše, grmljavine, pjev ptica i drugo. Zanimljiva je i igra tamnih i prigušenih tonova kao i izmjena svjetla i tame koje bi u konačnici moglo biti i intenzivnije ili značajnije suautorski zastupljeno kao značajan ritmički, ali i presudan semantički faktor.

Arasova glumačka izvedba više je zaokupljena ulaskom u unutarnje stanje lika govornika nego osvajanjem (ili izlaskom iz) teksta. Ne proširuju se ili ne istražuju granice ili osnovne metodološke postavke umjetnosti glume izvan donekle klasičnih, standardiziranih matrica. U tom smislu osobito su zanimljiva i dragocjena rijetka iskliznuća u kojima se događa autorsko-izvođački dijalog ili komentar koji se nadovezuje na tekst, a u kojima stvarna prisutnost i autentičnija osobnost pa i samosvijest onoga koji igra/izvodi na trenutak ipak zauzima ključnu ulogu. Tada se naime, događa, bez bitnijeg poništenja fikcije govornika-pripovjedača, vilionista ili Ivana Galeba, da na sceni ili ispred sebe doista uvidimo ili osjetimo čovjeka, biće, u svim njegovim trenutno obuhvaćenim i zaustavljenim šaputanjima i krivudanjima. Upravo ovdje, čini mi se, krije se i paradoksalna suština Arasove režije i izvedbe: tekst se predstavlja i doživljava kao utočište ili bijeg iz svakodnevice, dakle kao siguran zaklon kojemu se uglavnom pristupa u svojstvu potpune identifikacije u obliku posrednika. A ima li išta nesigurnije i nejasnije od mogućnosti bivanja čovjeka/čovjekom? I nije li najveća vrijednost Desničina romana upravo u tomu što stalno izmiče ili klizi po rubovima nepristajanja na ikakve zadatosti i nemogućnosti dosezanja bilo koje ili bilo kakve stabilne točke ili uporišta? Ili, kako da živa izvedba iz sebe istisne retorički intenzitet teksta, a da ne ostane ukrućena u sferi puke predmetnosti i dominacije govora i može li tu išta učiniti tijelo i kakvo bi ono moralo biti, ili je jednostavno suvišak?

Minimalizam geste i kretanje s povremenim natruhama slojevitijeg i promišljenijeg pokreta dobro funkcionira u pojedinim dijelovima dok u drugima nažalost takva posvećenija i koncentriranija izvedba postaje nevažna. Premda joj ne nedostaje izravnosti, Arasova gluma ili izvedba kreće se tako u okvirima oba pola ne predajući se u potpunosti nijednom, čime se onda na trenutke gube mogućnosti dinamičnije, slojevitije ili jasnije ekspresije. Također, favoriziranje riječi prilično dobro funkcionira i kao radio-snimka (jedan ulomak iz teksta tumači Tomislav Baran), pa kad je već uvedeno takvo raslojavanje različitih identiteta, uostalom, sasvim korespodentno raznim identitetskim raslojavanjima romanesknog lika, živa prisutnost izvođača koji izvodi ostali tekst nagoni na dodatno promišljanje i variranje i suigru odnosa živog i neživog, prisutnog i odsutnog. U scenskom smislu stoga ispada kao da nema uvijek dovoljno vremena za osluškivanje podteksta kojemu bi trebalo dopustiti da se nametne i kao scenska značajka, čime bi se i publici omogućilo da čita i između redaka. Predstava je ovo koja traži izuzetno dobro izbalansiran tempo i kojoj doista ne treba ikuda žuriti.

Roman struje svijesti mogao bi se stoga doseći nekim sličnim neprestanim intenzitetom ili energetskim tokom nezaustavljiva strujanja, scenskim izričajem koji se ne vodi prvenstveno izvanjskom logikom imitacije i koja dopušta veće razigravanje, a ponekad i meditativno usporavanje svih svojih svjetlosnih, zvukovnih, tjelesnih i drugih silnica. Za sve od navedenog, kako pokazuje i premijerna izvedba, ova predstava donosi itekakvo obilje mnogostranog potencijala. 

Ideja o predstavljanju ovog Desničina romana (usput, u taj su se pothvat u kontekstu hrvatskog kazališta davnih kasnih osamdesetih upustili još jedino Branko Brezovec i Gordana Vnuk) u zadarskom kontekstu ima i dodatni simbolički značaj i to ne samo u smislu rastvaranja ili osporavanja uobičajenih ili dominantnih identitetskih odrednica grada. Pri tomu je kao svojevrsna nadopuna predstavi, ali i u vidu zasebnog akcijskog istupa dva dana nakon premijere osobito bila upečatljiva i gotovo dirljiva gesta instaliranja spomen-ploče Vladanu Desnici na središnjem gradskom trgu, mjestu njegova rođenja, kojom Aras zaokružuje svoj nesvakidašnji hommage ovom piscu, ali i upozorava gradske strukture moći. 

Zbog svega navedenog i unatoč nekim manjim propustima ova predstava kao i njezin simbolički okvir znače za cjelokupnu zadarsku kazališnu scenu puno više od mnogih drugih koje se po istim ili sličnim šablonama neprestano iznova samo zanatski skladište i perpetuiraju. Igre proljeća i smrti u tom su smislu dragocjena i odveć krhka biljka, sasvim osobita scenska pjesma u prozi ili dramska seansa, koju bi valjalo strpljivo čuvati i brižljivo zalijevati. 

S obzirom na terminološki uveden mogući žanr ove izvedbe znakovitim se čini na koncu istaknuti i jedan citat iz Desničina romana koji bi mogao sažeti osnovnu intimističku, ali i krajnju izvedbenu liniju Arasove predstave: “A u takva nedjeljna popodneva sunčana tišina zna postati nepodnosiva. Odavna je znam! Sve oko nas, zakovano, brekće, sve žudi, vapije za jednim pokretom, za jednim zvukom, pokličem, trijeskom, pa da nastupi izvjesno jedva iščekivano oblakšanje. Da neko negdje krikne – pa makar ko i makar što – da kukurijekne pijetao ili da zanjače magarac. Makar da snažno zalupe neka vrata ili prasne neko staklo – ma što, ma što, ali samo da to sunčano popodne zataljenih usta dobije svoj živ glas!”.

Drugi Artakt, od 19. do 21. studenog na lokacijama Kazalište lutaka Zadar, sv. Dominik, Galerija Zadart, programski je koncipiran kao niz radova umjetnika kojima je Zadar poveznica. Kao formativno bitan  ili samo početna točka u kreaciji umjetničkog djela, njegova uloga kao i radovi pozvanih umjetnika značajno je različita u svakom individalnom radu. Multimedijalan pristup projektu donosi kazalište, glazbu, foto, video, intervencionizam u prostoru, čime se nastoji sklopiti nešto šira  sliku zadarskih autora danas.

Premijera izvedbe predstave Desnica: Igre proljeća i smrti, u Kazalištu lutaka Zadar, bit će održana u četvrtak, 19. studenog, u 20 sati.

U petak, 20. studenog, u 20.30 sati multimedijalna izložba Zadar behind scenes, u kojoj sudjeluju Boris Kajmak, Marijana Jakelić i Stipe Surać, bit će otvorena u Galeriji Zadart.

U subotu, 21. studenog, Bojan Gagić i Miodrag Gladović vode na luminoakustičku vožnju gradom od 20 do 23 sata, a polazak je ispred sv. Dominika. Ante Perković izvodi Tajnu mog neuspjeha u Sv. Dominiku u 21 sat, a u istom prostoru u 21.30 Bebe na Vole održat će koncert.

U off programu Ivica Ćurković postavlja instalaciju Iz Liliputa kao hommage braći Brkan u Kovačkoj ulici, a Teatro Verrdi ploču na kući, mjestu rođenja Vladana Desnice, na Narodnom trgu, u subotu u 11.30.

Oformljene u suradničku platformu nazvanu Okret potpora, osam zadarskih udruga, Zadar snova, Šigureca, Teatro VeRRdi, Eko Zadar, Zadarski plesni ansambl, Teatar Dragon, Mavena i Porat, potpisivanjem sporazuma o suradnji s nacionalnom Zakladom Kultura nova, predstavilo je novu organizaciju nezavisne kulture i civilnog društva. U rad platforme kao stručni suradnici uključeni su Željka Tonković i kolege s Odjela za sociologiju Sveučilišta u Zadru te Zadarsko društvo arhitekata, a platforma poziva na pridruživanje organizacija i partnera kao i drugih platformi.

Kao glavni problem građanske kulturne scene ističu neprepoznavanje civilnog društva kao društveno-ekonomskog kapitala zajednice i nedostatak strateškog promišljanja ulaganja u kulturu, neadekvatna valorizacija rada nezavisnih organizacija i nepostojanje autonomnih prostora za produkciju i izvedbu suvremenog kulturnog i umjetničkog sadržaja. Ciljevi platforme jesu puna afirmacija nezavisne scene i suvremenih umjetnosti u kulturno tkivo grada, promocija i uvažavanje doprinosa nezavisnih organizacija kao vitalnih aktera u kreaciji društvenog života, analiza statusa i uporabe javnog prostora te stalni društveno-umjetnički program.

Platforma Okret potpora svojim djelovanjem želi aktualizirati poziciju i ulogu nezavisne kulturne scene grada te važnost prepoznavanja suvremene kulture i umjetnosti kao razvojnih resursa. Juraj Aras, stalni član zadarskog Kazališta lutaka i utemeljitelj umjetničke organizacije Teatro VeRRdi, članice platforme Okret potpora, ističe da je nezavisna zadarska scena ”periodički vidljivija, pa onda opet manje vidljiva, a premda je devedesetih još imala suradnički odnos s institucionalnom scenom, s vremenom ta su se vrata zatvorila. Ako je dijaloga između ureda za kulturu i nezavisnih aktera i bilo, sada ga više uglavnom nema. Sredstva se odobravaju prema zatečenom stanju bez strategije i ozbiljnijeg vrednovanja”. Do ”okrupnjivanja” udruga došlo je tako da su se organizacije godinama periodički skupljale i to uglavnom oko mogućnosti stvaranja centra nezavisne kulture, zajedničkog i prepoznatljivog prostora izvedbe i pripreme te bi se vraćale individualnom djelovanju nakon što bi iscrpile sve mogućnosti. Ovaj put, u nadi da će inicijativa uspjeti na dulje vrijeme, potpisan je sporazum o suradnji s nacionalnom Zakladom Kultura nova, a stalno je usmjerenje ove inicijative osnivanje i osnaživanje centra nezavisne kulture koji bi bio logistički i financijski situiran.

Okret potpora najavljuje i društveno-umjetnički program pod nazivom POP UP festival. Smisao sadržan u akronimu naslova POP UP festival, Platforma Okret potpora – Urbane produkcije, svoj koncept pronalazi u nenajavljenim događanjima kao sredstvima intervencije na uočene nedostatke u vidu iskoč-doza potrebnog kulturnog sadržaja. Sastav iskoč-događaja nije samo umjetničke prirode već podrazumijeva i javne rasprave na akutne teme, društvene akcije, intervencije ili bilo koje druge forme javnog dijaloga. Prva manifestacija koja ”neočekivano dolazi i rješava stvar” jest kultni umjetnik ex-Yu prostora osamdesetih, kantautor, frontmen legendarne grupe Buldožer, performer, aktivist, voditelj kluba MKSMC u Kopru: Marko Brecelj. Multimedijski program Dan kulturne žalosti! u sklopu Prve prijateljske ofenzive Marka Brecelja na Republiku Hrvatsku odvit će se u bivšem prostoru Kazališta lutaka Jazine, u petak, 8. veljače s početkom u 21 sat.