U svom trećem filmu Jumana Manna istražuje kako je ilegalno branje divljih biljaka za palestinski narod postao nenasilan čin otpora protiv izraelskog režima. “Državni propisi zabranjuju sakupljanje začinskih usnača ’akkoub i za’atar (nalik timijanu) te je stotine Palestinaca koji su ulovljeni u branju ovih autohtonih biljaka osuđeno na zatvor ili plaćanje pozamašnih globa”, stoji u najavi. Snimljen u visoravni Golan, Galileji i Jeruzalemu, film kombinira fiktivne i dokumentarne elemente s arhivskim snimkama kako bi pokazao utjecaj zakona koji služe kao “ekološka koprena za maliciozno zakonodavstvo i demonstraciju ekonomske moći” kojima izraelski režim dodatno okupira i onesposobljuje svakodnevni život palestinskog naroda. Film slijedi svoje “zelene protagonistice od divljine do kuhinjskog stola, od ilegalne berbe preko potjera do suđenja”, te preispituje politike očuvanja i uništenja. S istančanom ironijom, Manna postavlja pitanje “tko određuje što je osuđeno na izumiranje, a tko ili što će nastaviti živjeti”. 

Film Divlje cvijeće temelji se na snimljenom materijalu kojim je redateljičin otac Pavo dokumentirao ratna stradanja mjesta i njegova doma u Radovčićima. Tridesetak godina kasnije, od kćeri je zatražio da digitalizira snimke koje je on snimio jedinog dana kada je koristio videokameru. U želji da sačuva očev osobni arhiv od zaborava, redateljica je snimila film u kojem istražuje odnos sjećanja prema dokumentaciji i neinstitucionalnim arhivskim praksama. “Povezujući politiku s prostorima intime, Divlje cvijeće propituje utjecaj rata na privatne arhive i ulogu vrtova kao mjesta novih početaka”, stoji u najavi.

Karla Crnčević je dramaturginja i filmska radnica koja istražuje politike slike i zvuka kroz različite formate i uvjete proizvodnje. Njeni video radovi i kratki filmovi prikazani su u domaćem i međunarodnom kontekstu. Jedna je od osnivačica Unseen festivala koji se bavi revitalizacijom kino prostora.

Branka Vierda radi kao nezavisna istraživačica i edukatorica u oblasti tranzicijske pravde i politika sjećanja. Posebno je zainteresirana za teme nasljeđa ratova devedesetih na postjugoslavenskom prostoru kroz interpretacije nacionalizma i manjinskih prava.

Ulaz je slobodan. Više informacija o programu pronađite ovdje.

Na završnoj destinaciji procesije, u crkvi na Svetom Duhu, franjevački superstar Brčina je pozdravio okupljenu publiku, a zatim ju i pozvao na Hod iduće godine uz fraze “ići ćemo samo jače” i Thomsonovu “nema predaje”. Ako je suditi po logici upravo održanog, nadolazeći Hod mladih vrlo vjerojatno će pratiti i medijska kampanja u vidu plakata, poput onog koji sam prvi put uočila na tramvajskoj stanici kod Parka Stara Trešnjevka, ili video sadržaja na društvenim mrežama. 

Na njemu stoji QR kod uz teg budiFRAjer koji vodi na istoimeni YouTube kanal s propovijedima Stjepana Brčine i prigodnim programom naziva Duhovno duhovite večeri. Kanal funkcionira kao medijski produžetak Centra za promicanje duhovnih zvanja u kojem Brčina djeluje kao aktivni promotor profilirajući se kao voditelj duhovne obnove uglavnom namijenjene muškarcima. Snimke njegovih propovijedi javno su dostupne, a dospjele su i u širi medijski prostor, poput one na kojoj ženama spočitava “pretjerano” šminkanje govoreći da od sebe rade cirkus, a zatim se podrugljivo smijući. Unutar serijala DDV postoje razni segmenti poput onih posvećenih čednom odijevanju (žena) ili o homoseksualnosti koji osvaja svojevrsni antirodni bingo. U njemu časna sestra Ana Begić jedva preko usana prevaljuje riječ “homoseksualnost”, a pristupa joj kao patologiji uz kvazimedicinske izraze poput “pederastije”, usputno je povezuje s pedofilijom, zaključujući s porukom o komplementarnosti i urednosti heteroseksualnih odnosa. Bingo listić zakucava izjavom o “Adamu i Evi”, a ne “Adamu i Stevi”, dok joj se don Stojić putem ubačene snimke priključuje napominjući da “postoji muško, postoji žensko i točka”, pritom prigodno uvezujući seksualnost i rodni binarizam. 

Osim navedenih aktivnosti, Brčina redovito gostuje na emisijama Laudato TV-a, a sudjelovao je i u talk showu Željke Markić na temu pronalaska vjere. Među njegovim popularnijim videima ističu se oni na temu organiziranog zla, prepoznavanja sotone, ugovora s vragom, propovijedima o muškarcima i životnim vodiljama poput videa u ovome je rješenje svih vaših problema ili samo ovako možeš postići sve u životu. Snimke fra Brčine uglavnom broje nekoliko desetaka tisuća pregleda, a na Hodu mladih bilo je više od 10 000 sudionika_ca o čemu je izvijestio i blog Bog je tu (čiji je Brčina suradnik), uz komentar o mladim “čudacima” koji “vole Hrvatsku, vole Boga” i “znaju što je muško, a što žensko” te da “trećeg nema.”

Antunovski hod nije eksplicitno deklarativan poput Hoda za život, ali njegovi predvodnici i medijska mašineraija instrumentaliziraju gotovo iste vrijednosti i poruke pri okupljanju publike, zbog čega se mogu smatrati dijelom antirodnog pokreta. Primjer tomu je i Brčinin iskaz s prošlogodišnjeg Hoda za život u kojem diplomatski odgovara na pitanje o zabrani pobačaja sa “živio život” i  osobnom pričom o svojoj majci koja je htjela pobaciti “ali hvala Bogu nije”. O tome koji su mehanizmi prepoznavanja antirodnih pokreta i otporu spram njih bit će riječ na predavanju u organizaciji feminističkog putujućeg Kina Katarina pod naslovom Antirodni pokreti: istraživanja i otpor. Moderatorica panela i jedna od osnivačica Kina, Marta Baradić pojašnjava da se posljednjih devet godina program usmjerio na različite diskurzivno-radioničke suradnje. Temom antirodnih pokreta sporadično se bave već niz godina, a kao povod predavanju ističe jačanje akcija poput Hoda za život i Muževni budite u Rijeci.

Predavanje će se održati u petak, 14. lipnja na tržnici Brajda u Rijeci. “Ovo je prvi događaj koji Kino Katarina organizira u Rijeci”, napominje Baradić, ističući da je odabir lokacije, paviljona tržnice Brajda koji je već neko vrijeme zatvoren također “poveznica s dosadašnjim djelovanjem Kina Katarina u mahom napuštenim i zapuštenim javnim prostorima”. 

Na predavanju će sudjelovati znanstvene istraživačice Tanja Vučković Juroš koja se profesionalno bavi međunarodnim i domaćim antirodnim pokretima i doktorandica na temu antirodnih pokreta u kontekstu postkomunističke Europe – Maja Gergorić. Pridružit će im se i novinar Novosti Hrvoje Šimičević te aktivistice Ana Lovreković iz feminističkog kolektiva fAKTIV i Platforme za reproduktivnu pravdu i Ana Jurčić iz inicijative Dodirni mi koljena. Baradić pojašnjava da je pri odabiru panelista_ica bilo važno pružiti znanstveno-istraživačku i aktivističku perspektivu kako bi se rezultati istraživanja panelista_ica predstavili na neposredniji način, ali i predstavila iskustva s “terena” te u konačnici doprinijelo “slojevitijoj raspravi i izgradnji savezništava”.

Prateći aktualna zbivanja na području Gaze, Kino Katarina organizirat će početkom srpnja pojekciju filma Sakupljači bilja Jumane Manne. Selektorica programa je vizualna umjetnica i montažerka Hrvoslava Brkušić, a široj raspravi o ratnim zločinima i genocidu doprinijet će uvodničarka Branka Vierda, koja djeluje kao nezavisna istraživačica i stručnjakinja u području tranzicijske pravde i politika sjećanja, objašnjava Baradić. 

Savezništvo i otpor teme su koje Kino Katarina programski nastavlja njegovati pritom publici pružajući informirani uvid i poziv na borbu protiv regresivnih vrijednosti. U kontekstu zamaha antirodnih pokreta ovakvi su programi prijeko potrebni i korisni za informiranje i prepoznavanje štetnog diskursa. Unatoč skrivanju svojih vrijednosti iza apstrakcija poput slobodno tumačene Božje riječi, ljubavi prema grešniku, a ne grijehu i Duhu Svetom u “dopadljivim” pjesničkim, video ili razgovornim formatima, predvodnici  antirodnih pokreta prije ili kasnije razoktrivaju svoje mizogine, homofobne i transfobne agende izjavama poput “zna se gdje je ženama mjesto”. Tim povodom poručujem(o) – Ženama je mjesto u borbi! Nedamo na prava naša ni za milijun oče naša! A Brčini da za nekoga kome smeta što žene od sebe prave idole objavljuje pozamašan broj slika i videa sa vlastitim likom.

Fokusirala sam se na dugometražne filmove jer je njih lakše naći i pogledati, ali kroz ovu godinu sam vidjela i čitav niz kratkih filmova koji su mi bili važni poput Carta: (A), ekvadorskog redatelja Mayra Romera u kojem kroz jako kratku formu progovara o reproduktivnim pravima trans zajednice, ili Back to Riaño Miriam Martín koji se kroz inovativnu formu bavi selom u središnjoj Španjolskoj potopljenom 80-ih godina i otporom njegovih stanovnika; Valerija, hrvatske redateljice Sare Jurinčić koja na mjestima začudno sljubljuje tijelo i sliku spajajući dva vremena u jedno. 

Na kraju bih spomenula i film koji sam imala sreće vidjeti u rough cut fazi, a za koji mislim da će biti na ovakvim popisima sljedeće godine. Dugometražni film u nastajanju, radnog naslova O mačkama i ljudima, Sunčice Ane Veldić iskreno i nepretenciozno, a u isto vrijeme duboko slojevito, kroz čitavu galeriju likova koji se nenametljivo urezuju u naše pamćenje, promišlja suživot sa zajednicom koja nas okružuje, odnos prema other then human tijelima i na kraju otvara pitanja na koja je nemoguće odgovoriti, ali ih je važno imati na umu. 

Ispod se nalazi sedam naslova, možda jer eto, ako ništa drugo nemam najdraže, imam broj sedam. Nadam se da će vam se svidjeti!

1. La Chimera, r. Alice Rohrwacher, 2023., Italija

Film koji se dešava između podzemlja i neba, sna i jave, smrti i života, svetosti i biznisa, a sve povezuje tanka crvena nit. Dok glavni junak Arthur, izazivajući nevidljivo, traži svoju ljubav koja je nestala u nejasnim okolnostima, pritom pronalazeći i okradajući etruščanske grobove i blaga u njima, upoznajemo čitavu paletu likova koji grade bajkovitu, ali i dovoljno mračnu sliku Etrurije u Italiji 80-ih godina. Film je snimljen na 35 milimetarskoj traci što pridonosi snovitosti slike, a kroz hrabru i razigranu kostimografiju, scenografiju i masku kreira se kaleidoskopski svijet sitnih elemenata koji nam jako brzo postaje gotovo potpuno opipljiv. Boje bundi, čarapa, automobila i šminke na licima likova, scenografski detalji prostora u kojima se krećemo postavljaju nas pravo na granicu onog što razumijemo i što nam je blisko i onog što na neki način ostaje daleko, baš kao mit ili bajka.

2. El eco, r. Tatiana Huezo, 2023., Meksiko

Salvadorsko meksička redateljica Tatiana Huezo kroz svoj novi film izmjenom kadrova bez puno dijaloga govori o onom što odjekuje i što se reflektira – u slici, zvuku ili u vodi iz koje sestre i majka spašavaju ovcu na početku filma. Prikazuje ono što ostaje iza, ono što ne vidimo ili ne znamo da postoji. Možda zamišljamo. Dokumentarni film koji možemo zvati i fikcijskim. Opservacijski dokumentarac koji opisuje prostore, unutarnje i vanjske, u isto vrijeme duboko intimne i iznimno politične. Precizan i čist, ne ističe jednog protagonista nego prelijeva jednog u drugog pletući ih u gustu mrežu kojoj gledateljska pažnja ne može pobjeći. Kamera prati obitelj koja živi u izoliranom meksičkom selu uglavnom kroz ženske likove i izostanak muških koji rade van sela – od starice koju tokom filma i pokopamo, preko najmlađe članice obitelji koja vježba za učiteljicu pred svojim lutkama, do njene rođakinje koja se želi natjecati u jahanju, ali joj nije dozvoljeno, pa bježi. Na kraju, ovo je film o prazninama i odlascima, on usporava disanje, sve do pojave snažnih munja na nebu. 

3. Hypermoon, r. Mia Engberg, 2023., Švedska 

Film koji je kao kutija puna nakita. Svjetlucav i težak. Razigran i ozbiljan. Redateljica kroz sliku kao dnevnički zapis prolazi kroz svoju bolest, suočavanje s protokom vremena, i smrti koje se oko nje dešavaju. Koristeći filmsko vrijeme da konzultira vrijeme svog života, katkad stisne i pauzu kako bi trenutke podijelila – na one prije i poslije. Koristeći svoje arhivske VHS snimke, kao i nove materijale satkane od njenih intimnih prostora i razgovora, osvještava starenje kao dvosmjeran proces koji zahvaljujući obrnutoj kronologiji sjećanja može služiti kao okidač za nove poglede. Prožimajući vlastito sjećanje s arhivskim snimkama sovjetske kozmonautkinje Valentine Tereškove i njenog dugo pripremanog lansiranja u svemir te naglog slijetanja natrag, Mia Engberg propituje vrijeme kao glavnu kategoriju postojanja. Vrijeme je sve što imamo. 

4. Negu hurbilak, r. kolektiv Negu, 2023., Španjolska

Mladi baskijsko-katalonski filmski kolektiv u fokus stavlja političke aktiviste mreže baskijskog pokreta otpora. Radnja je smještena u jesen 2011. godine u kojem ETA (Euskadi Ta Askatasuna) pristaje na primirje i spušta oružje. Taj trenutak pratimo kroz perspektivu i beskrajnu šutnju mlade političke aktivistkinje koja se u gotovo nepodnošljivoj tišini skriva među sijenom na tavanima seoskih kuća okružena uznemirujućim spokojem ruralnih baskijskih pejzaža, čekajući vijesti da je zrak čist i da se ona može vratiti svojoj obitelji. Upravo zbog te dugotrajne filmske tišine koja nam para uši gore od najveće buke, zadnja scena seoskog karnevala prepunog vatre, topline, golih tijela, zvonaca i bubnjeva, te jedina snimljena dokumentarnim stilom, donosi filmu snažan komentar koji sugerira nemir koji titra pod kožama naoko hladnih i distanciranih ljudi toga kraja. Tišina se nameće i kao komentar na čest i kontinuiran fokus na ovu temu u regiji (pa i šire) kroz koji nam se pruža prostor polaganog i mekanog uranjanja u filmsku radnju bez napadnih autorskih komentara. Film je osim zbog filmskog jezika kojim propituje solidarnost te nam približava inače nevidljive prostore pokreta otpora, veoma zanimljiv i zbog načina proizvodnje – kolektivnog i interdisciplinarnog, bez isključivo jednog istaknutog imena na odjavnoj špici. Demistifikacija redatelja i važnost prožimljujućeg rada kolektiva osjeća se i u samom filmu.

5. Anatomija pada, r. Justine Triet, 2023., Francuska 

Film Anatomija pada prati suđenje ženi osumnjičenoj za ubojstvo muža, a kroz suđenje se osim okolnosti smrti otkriva duboka i kompleksna pozadina njihovog odnosa. Film počiva na klasičnoj dramaturgiji, jednostavnom tretmanu filmskog vremena i prostora, slikom koja se približava dokumentarističkoj, decentnim tretmanom zvuka i glazbe i veoma dobrim scenarističkim fragmentima. Suđenje nas vodi kroz odnos bračnog para koristeći predstavljene dokaze kao okidače za sjećanje i odvojke u filmskoj radnji koji nas izmještaju iz sudnice. Iako su svi likovi uvjerljivi i zanimljivo domišljeni, ipak se izdvajaju dva; njihov slijepi sin Daniel i njegov pas vodič koji postaju očite funkcije – transformatori i katalizatori perspektiva, cijelo vrijeme nas izazivajući da propitujemo ono što vidimo i u što vjerujemo.

Iako nema direktne veze sa samom kvalitetom filmskog uratka, u ovom trenutku bitno je istaknuti kako je glavna glumica Sandra Hüller primajući Europsku filmsku nagradu pokušala progovoriti o genocidu koji se već 80 dana sustavno provodi u Palestini, ali neuspješno. Nažalost nije uspjela sastaviti suvislu rečenicu kako bi stala uz palestinski narod. Očigledno prepadnuta eventualnim posljedicama po svoju “krhku” glumačku poziciju razočarala je svojom mlakom gestom i nesigurnošću u trenutku u kojem Gaza treba svaki mogući glas, a pogotovo onaj koji ima snažnu medijsku pozornost.

6. Sakupljači bilja, r. Jumana Manna, 2022., Palestina

Iako proizveden u 2022., film Sakupljači bilja (prikazan na Subversive film festivalu) je na listi jer smatram kako je u ovim trenucima važno podsjećati na filmove koji hrabro progovaraju o suptilnim, ali važnim gestama i sveprožimajućem, dugotrajnom otporu palestinskog naroda protiv izraelskog režima. Iako cjelokupan uradak ostavlja dojam dokumentarnog filma, on koristi fikcijske i arhivske elemente kako bi ispričao priču o politizaciji prirode i biljaka. Na lokacijama visoravni Golan, Galileje i Jeruzalema film prati protagoniste u ilegalnog branju biljki ’akkoub i za’atar koje se koriste u različitim tradicionalnim palestinskim receptima, a koje je Izrael “zaštitio” i samim time zabranio branje, preko suđenja i razmjena koje se događaju u prostorima otpora te prenošenja znanja o kuhinji i hrani, povijesti i različitim mehanizmima okupatora kojima se autohtoni narod prisilno odvaja od zemlje i svega onog što im pripada. Snaga ovog filma leži u tretmanu protagonista koje se nikad ne viktimizira već prikazuje kao snažne i otporne baš poput biljaka koje rastu na tim područjima. 

7. Suho tlo u plamenu, r. Joana Pimenta i Adirley Queirós, 2022., Brazil

I šećer na kraju! Suho tlo u plamenu (prikazan na Zagreb Doxu i Subversive film festivalu), definitivno mi je jedan od omiljenih filmova koji se distribuirao i kroz dio 2023. godine. To je film koji kompleksnom formom i načinom proizvodnje propituje različite slojeve stvarnosti, onog što bi mogla biti stvarnost, izaziva i mijenja ustaljene načine filmske proizvodnje i odvažno gradi nove koncepte i mostove između fikcije i dokumentarizma. 

Film kojem je logline gotovo preteško napisati, u mojoj verziji bi zvučao ovako: kolektiv žena u brazilskoj faveli okupira mikrolokaciju iz koje crpi naftu koju zatim prerađuje u benzin i prodaje po nižim cijenama, okupljajući oko sebe čitavu galeriju različitih likova. Estetski sirovo i stvarno, kamera nas vodi kroz opskurne i skučene prostore likova koji se ne smiju, ali su zato na posebno iskren način nježni jedni prema drugima, kroz blještave lokalne fešte pune plesa, oružja, alkohola i konstante buke motora, otvorene prostore prepune vatre i noći, opasnosti, ali i duboke solidarnosti. Ženski kvir kolektiv stvara očitu opoziciju bolsonarističkom brazilskom društvu okupirajući ulice, pogone i zauzimajući se za bivše zatvorenike, siromašne i  potlačene. Način na koji je film rađen ostavlja bez daha, pa preporučam nakon odgledanog pročitati o tome kako protagonistice glume i rekreiraju sebe same, kako se gradi jedna snimajuća lokacija, i tko i zbog čega uvjetuje smjer i razvoj filmske priče. Suho tlo u plamenu radi s dekonstrukcijom filmskog okvira kao što ga poznajemo, likovi žive i kad ih nema u slici, film ne moralizira i nabrijava! Izvrstan za ovo vrijeme u kojem neizbježno moramo razmišljat o novim sigurnim prostorima i solidarnim strukturama.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Ekosustavima uključive kulture koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.