Glazba je često vrsta apstraktnog vezivnog tkiva koje s vrlo realnim posljedicama spaja nacije, rase, religije i generacije. Izbjeglička kriza uzrokovana ratnim sukobima na području Iraka i Sirije otvorila je ponor u kojem svi ispisujemo svoje priznanje u sudjelovanju u zločinu; zločinu koji moguće nismo mi sami počinili, ali u kojem šutnjom i ignoriranjem igramo određenu ulogu. Na mjesto otvorenih vrata, stiska ruke i skloništa od nevremena, mnoga su društva – od koji neka imaju svježa sjećanje na željezne zavjese i ratove – podigla zidove i žice; umjesto skloništa, ljudima koji bježe od užasa rata ponudila su demagoški prezir i rasno profiliranje. Rat u Siriji divljački ulazi u šestu godinu i njemu je život izgubilo približno pola milijuna ljudi, dok je više od 6 milijuna, prema procjenama UN-a, izbjeglo i raseljeno diljem svijeta, najviše u Turskoj, Libanonu i Jordanu.

Ono što je prije samo pet godina bio Sirijski nacionalni orkestar za arapsku glazbu danas više ne postoji. Članovi orkestra – sastavljenog od klasične europske gudačke sekcije i tradicionalnih arapskih instrumenata poput duhačkog neja, žičanog kanuna i uda i udaraljki dafa, dumbeka i dohola – dijele sudbinu većine svojih sunarodnjaka i raštrkani su diljem svijeta; tek ih je izvanredan napor u borbi s poslovično ciničnim birokracijama različitih državnih aparata uspio okupiti na jednom mjestu, barem neke od njih. Na inicijativu Damona Albarna i muzičkog kolektiva Africa Express, sredinom 2016. godine pod imenom The Orchestra of Syrian Musicians & Guests njih pedesetak nastupilo je u Londonu, Kopenhagenu, Amsterdamu i Istanbulu.

Kako piše Homa Khaleeli u Guardianu, bježeči od prislinog novačenja svirač uda Maher Mahmud izbjegao je 2012. godine u Jordan, a kolege iz orkestra – od kojih su neki bili oteti i ranjeni, a većina ih je izgubila članove obitelji i prijatelje – ponovno je susreo u Kopenhagenu, gdje je zatražio azil. “Najgore od svega mi je bilo to što sam morao ostaviti roditelje, braću i prijatelje. Imao sam dobar posao, dobar život”, rekao je Mahmud, “Izazov je bio naučiti živjeti bez ičega; ljudsko biće nije samo osoba već i odnosi koje ima”. Glazba ga je, dok je u izbjegličkom centru svakodnevno s učiteljem preko Skypea vježbao, spasila od ludila.

Snimke spomenutih koncerata diskografsko su utjelovljenje dobile u albumu naslovljenom jednostavno Africa Express Presents… The Orchestra of Syrian Musicians & Guests na kojem su, uz virtouzne instrumentalne izvedbe čitavog orkestra, zapažene solističke uloge ostvarili Faia Youna, Mounir Troudi, Bassekou Kouyate i Seckou Keita, Noura Mint Seymali, Rachid Taha te Paul Weller, Julia Holter i već spomenuti Damon Albarn. Uz aranžmanske rekoncepcije popularnih pjesama grupa Blur (Out of Time) i The Beatles (Blackbird), te Feel You Julie Holter, pjesme koja otvara njen hvaljeni album Have You in My Wilderness iz 2015. godine, ostatak albuma čine uglavnom suvremene interpretacije sirijskih folklornih pjesama (Yah Mahla El Fus’ha). Vrhunac albuma svakako predstavlja poletna zborska energija pjesme Oghneyat Men Baladi koja, bez obzira na lingvističku barijeru, jezikom glazbe u uši slušatelja nesumnjivo ulijeva nadu i optimizam svijeta boljeg od onog koji ovakve poduhvate čine ekscesom, a ne praksom.

Pogrešno bi projekt ove snage čitati u ključu žanrovskog relativizma world musica. David Byrne je prije gotovo dva desetljeća pozvao na stvaranje “muzičke utopije” koja bi svaku glazbu tretirala jednako, bez obzira na geografsko izvorište i unatoč korporacijskoj logici etiketiranja svega u odnosu na konvencionalne euroameričke žanrovske formacije. Analogno, nešto bismo iz tog zahtjeva mogli naučiti i o potrebi rušenja distopije koja više nije tek jedna od mogućih žanrova fikcije. Glazba je, unatoč svim mogućim romantizacijama, ipak proizvod ljudskih ruku; njezin potencijal da ljude spaja i dalje je ograničen željom, voljom i naporom ljudi da vide i rade dalje od svojih navika, predrasuda i naučenih obrazaca. Album The Orchestra of Syrian Musicians & Guests  – kao i napori Barenboima i Saida – podsjetnik je upravo na tu borbu. Ostaje tek zalog da će budućnost imati neku čvršću zgradu da ih u nju skloni. Glazba može biti tek jedan od alata kojim bi ona bila izgrađena.

Julia Holter predstavlja donekle endemičan primjer glazbene autorice čiji konzistentno impresivni albumi – njih četiri objavljena u periodu od samo pet godina i podjednako izvrsna – prate gotovo sasvim pravilnu razvojnu liniju rafiniranja zvuka postepenim uvođenjem promjena i novih elemenata, od kućnih eksperimenata sa sintesajzerima do chamber popa. Budući da se kritika nekako drži nepisane maksime da je raskošnije i pristupačnije ujedno i bolje, svaki njen novi album biva proglašen najboljim do tada, što se potvrđuje i u slučaju netom objavljenog Have You in My Wilderness, doduše možda ne u očekivanoj mjeri. Zvukovni razvoj ipak ne mora nužno označavati poboljšanje konačnog produkta, i afinitet prema određenoj fazi Holterine diskografije ovisit će ponajprije o većoj osobnoj inklinaciji eksperimentalnom ili pop kraju uvjetno uzetog spektra popularne glazbe.

Have You in My Wilderness na površini doista zvuči kao pop album, u prvom redu zbog nekoliko istaknutih singlova, no radi se tek o prigušenijem eksperimentalnom pristupu. Potkovana klasičnim obrazovanjem ali i nesputanim interesom za sve oko sebe, Holter još jednom uspijeva s lakoćom objediniti široku paletu referenci kako u liričkom tako i u muzičkom smislu – od madrigala, preko moderne klasike i jazza do popa. Najavni singl Feel You za nju predstavlja do sada najzaigraniji početak albuma za kakav je prije trebalo čekati da se odmotaju barem dvije-tri uvodne pjesme. Sanjivi vokal vrlo brzo poprima jasnu dikciju koja bi čak pozivala na pjevanje kada ionako neobičan refren ne bi bio s razlomljen nekonvencionalnom metrikom (“Can I feel you? Are you/ Mythological?”). Slično vrijedi za još eksplicitnije melodičnu i rijetko veselu Sea Calls Me Home vođenu dinamičnim čembalom, ponovno začinjenu efektnim iako naizgled predivno besmislenim nizom “I can’t swim. Its lucidity. So clear!” Takvi trenuci pjevnost ne duguju samo razgovijetnosti i povremeno snažnom naglašavanju slogova, nego i bliskosti sadržaja. 

I kada pristupa vrlo konvencionalnim temama, Holter im daje snažnu dozu sofisticirane poetičnosti fokusirajući se na detalje iz kojih izvlači značenje i poigravajući se perspektivama protagonista. Rezultat toga na Have You in My Wilderness niz je eksperimentalnih ljubavnih balada, nazovimo ih tako, iz kojih se tek povremeno probijaju poznati motivi. Jedan od najboljih primjera toga je intimna Night Song na čijem se kraju preko minimalističke gudačke instrumentacije gotovo opipljivo pita “What did I do to make you feel so bad?/ What did I do that you would make me feel so bad?”, prizivajući u sjećanje prekrasnu You Can Make Me Feel Bad još jednog avangardnog pop avanturista Arthura Russella koja podjednako jednostavnom jeziku doduše kontrastira namjerno abrazivan zvuk čela.

Tonuće u tugaljivu atmosferu nakon nježnih momenata uglavnom sprječavaju lepršave skladbe od kojih se neke, poput How Long? i Everytime Boots, zvukom i jezičnim odabirima smještaju u imaginarni soundtrack kakvog (suvremenog!) filma čija je radnja smještena u prvu polovicu 20. stoljeća. To je jedan od načina na koje se manifestiraju jazz elementi koje je Holter počela uvoditi na prošlom albumu Loud City Song, uostalom djelomično inspiriranom mjuziklom Gigi iz 1958. S druge strane, tu je primjerice ambijentalni jazz zvuk pjesme Vasquez koji kombiniran sa spoken word pričom na koncu opet zvuči apstraktno. Zaključna Have You in My Wilderness donosi sintezu atmosferičnosti i istaknutosti vokala koja se provlači kroz cijeli album, završavajući na ekspresivnoj noti sa stihovima “Tell me why do I feel you running away?” otpjevanima na način koji jednostavno zahtijeva odgovor.

Cijelim albumom proteže se intimitistički ton kamufliran u različite metafore bježanja, izmicanja i čežnje u međuljudskim odnosima. Izmjenjujući različite pjevne izričaje i boju vokala, od šapta do ekspresivne dikcije, Holter postiže dojmljivu međuigru između podsvjesnog narativa toka misli i općih mjesta romantičnog diskursa popularne glazbe. Na mjestu urbane vreve Loud City Song, elektro-akustična zvučna slika Have You in My Wilderness vodi u umnu ali i krajobraznu divljinu, doduše daleko mirniju nego što taj pojam možda sugerira, simbolizirajući nešto veliko u čemu se može izgubiti ili kroz što se pak treba probiti u svrhu ostvarenja ciljeva.

Prvo što se redovno ističe u vezi novog albuma, naglašeno već i prethodnim medijskim objavama, izostanak je jedinstvenog konceptualnog okvira karakterističnog za njena prva tri studijska izdanja. Otvoreno pozivanje na Euripidovog Hipolita na Tragedy (2011.), novelu i mjuzikl Gigi na Loud City Song (2013.), kao i sam naziv Ekstasis (2012.) koji aludira na antičku Grčku, priskrbili su Holter eruditsku titulu koja je iz nekog razloga automatski isključila osobnu notu iz interpretacija njenog rada. Djelo labavo posvećeno analizi dinamike ljubavnih veza stoga je automatski protumačeno kao veliki zaokret ka otkrivanju privatnosti podrazumijevajući izjednačavanje prvog lica u stihovima s njihovom autoricom, ali i zaboravljajući da ni Ekstasis nije imao jedinstven tematski okvir. Iako bi se Have You in My Wilderness doista mogao opisati intimnijim u odnosu na prethodnike, ovakav pristup zanemaruje činjenicu da je Holter u prvom redu vrsna pripovjedačica. Koliko god bogata i uzbudljiva bila glazba koju stvara, priče koje iznosi u stihovima podjednako su bitne i uvijek osobne unatoč brojnim referencama ili – uvijek tuđe unatoč jasnom osobnom dodiru; svaka preuzeta uloga sa sobom nužno nosi pečat osobne perspektive. Priče nikada nisu iznese u cijelosti niti detaljno, a fragmenti se zahvaljujući glazbi i ugođaju stapaju u cjelinu koja više-manje jasno prenosi poantu čak i kada ne čujemo točno o čemu se radi. “Language is such a play”, kaže i sama u Silhouette.

Daleko veća promjena od tematske, valjda i logično za glazbeni album – ona je zvukovne prirode, iako se na prvi dojam možda čini da je zvuk novog albuma otprilike na pola puta između prethodna dva, Ekstasis i Loud City Song, uz ponešto drugačiji pristup pjesmama. Ako je Holter prvim albumom na svoj izričaj navukla usporedbe s Laurie Anderson koje su bile toliko učestale da je teško pronaći tekst o Tragedy u kojem se ne povlači paralela između njih dvije, svakim je novim izdanjem ta usporedba gubila na važnosti i Have You in My Wilderness je zbilja teško svrstati u svijet eksperimentalne glazbe na sintesajzeru koji je Holter donedavno nastanjivala. Ako baš želimo pronaći povijesnu referencu, bila bi to prije Joni Mitchell iz jazzom nadahnute faze u drugoj polovici 1970-ih.

Ipak, možda najjasnija i najmanje očekivana asocijacija ne seže u prošlost za (tobožnjim) glazbenim prethodnicama, već ukazuje na pomalo potcijenjeni genij jedne suvremenice. U pitanju je Joanna Newsom, točnije njen album Have One on Me iz 2010. godine koji svojedobno jest dobio mahom pozitivne recenzije, ali nije (još) stekao zasluženi kultni status te je nažalost vrednovan tek u kontekstu stvaralaštva autorice, i same često poimane jednostavno kao čudakinje unatoč tome što je, recimo, napisala trostruki album prepun kompleksnih aranžmana kakvi se rijetko čuju u popularnoj glazbi. Julia Holter mu pridaje na važnosti uvrštavanjem u nekoliko selekcija svojih omiljenih albuma i inspiracija te iskušavanjem sličnih skladateljskih postupaka u vlastitom radu. Ne radi se, dakako, ni o kakvom pokušaju kopiranja, već o sličnom pristupu građenju pjesama. Budući da se one često ne oslanjaju na neka konvencionalna strukturna uporišta kao što su rime, refreni i repetitivnost, eventualne tekstualne zavrzlame brbljavog pripovjednog stila je, čini se, najbolje raspetljati neočekivanim aranžerskim postupcima uvijek informiranima različitim glazbenim epohama.

Paradoksalno, unatoč sve jasnijim utjecajima, Julia Holter na Have You in My Wilderness i dalje zvuči naprosto kao – Julia Holter. To je s jedne strane svakako dobra stvar jer onemogućava posezanje za uvijek istim usporedbama koje se često površno lijepe uz njezin rad, ali može se tumačiti i kao problematična jer možda po prvi put lišava neki njen album više svrhe postojanja od bivanja “novim albumom Julije Holter”. Razlika je, naime, u tome što je svaki njen prethodni album na kraju ostavljao prostor za sasvim nepredvidljivi odgovor na pitanje što će autorica sljedeće učiniti. Have You in My Wilderness prilično jasno daje naznačiti kamo je krenula i što dalje možemo očekivati, naravno, uz dašak nade da će ipak iznenaditi i da nas očekuje nešto uzbudljivije od daljnjeg uglađivanja sad već poprilično formiranog zvuka.

Bez obzira na sve, Have You in My Wilderness naprosto je lijep album koji čini relevantan dodatak jednoj od najsnažnijih diskografija nove generacije avant-pop glazbenika i glazbenica. Između fetišističke “retromanije” i bjesomučne potrage za novim zvukovima, autorice poput Julije Holter predstavljaju uvijek potrebnu nišu istraživačaica predanih spašavanju artefakata glazbeno povijesnog naslijeđa od zaborava formiranjem novih spojeva, više nego dovoljno intrigantnih za suvremeni glazbeni krajolik.

Potpisi pomoćnog biskupa zagrebačkog Valentina Pozaića i sisačkog biskupa Vlade Košića na peticiju za uvođenje ustaškog pozdrava “Za dom spremni” u službenu vojnu upotrebu nisu se ni osušili, a oglasila se matična im organizacija. Tako je predsjednik Hrvatske biskupske konferencije, zadarski nadbiskup Želimir Puljić, uz propovijed o praksama i procedurama demokratskog društva, a komentirajući postupke dva visokorangirana dužnosnika svoje kongregacije, izjavio da možda ne bi bilo loše da spomenuta inicijativa bude predmetom kakvog referenduma. Puljić, naime, smatra da ustaški pozdrav “Za dom spremni” zauzima, njegovim riječima, “područje dvoznačnosti i nejasnoće”. Budući da se radi o predstavniku čitave kaste prilično verzirane u tim područjima – uzmimo samo “područje nejasnoće” Vatikanskih ugovora ili “područje nejasnoće” održavanja misa za ratne zločince ili u crkvenim krugovima iznimno popularno “područje nejasnoće” pedofilije – zapravo možemo biti iznimno počašćeni njegovom prilično nejasnom analizom stanja stvari.

Mreža mladih Hrvatske prošloga je tjedna upozorila na sve besmisleniju prasku i zloupotrebu mjere Stručnog osposobljavanja bez zasnivanja radnog odnosa (SOR). Reagirajući na “potrebu“ Ministarstva unutarnjih poslova za čak 208 kandidata, a i proljetni poziv HRT-a za 51 kandidatom, iz MMH-a poručuju: “Budući da je zabrana zapošljavanja u javnim službama još uvijek na snazi, državne institucije su shvatile kako je jedini način rješavanja problema manjka vlastitih kapaciteta taj da neprestano angažiraju nove kandidata putem SOR-a, čime se zamjenjuje zapošljavanje putem ugovora o radu. Zabrinjavajuć je i podatak da je, od ukupnog broja mladih koji su prošli kroz SOR u javnom sektoru, tek nešto manje od 40% pronašlo posao unutar šest mjeseci od završetka SOR-a. Država tako indirektno umanjuje prava (mladih) osoba koje ulaze u javnu službu, u situaciji kad se ona sama nema hrabrosti suočiti s potrebom sveobuhvatne reforme javnog sektora“. Istovremeno, Dora Levačić za Bilten piše o “promašenim analizama i promašenim mjerama“ kojima se pokušava riješiti problem nezaposleni, posebice nezaposlenosti mladih koja je 2013. godine iznosila 50 posto.  

Izbjeglička kriza kojoj svjedočimo razotkrila je svu jalovost europskih institucija, ali i spremnost pojedinaca na iznimnu solidarnost. I dok, primjerice, Hrvatsku muči što i kako sa 550 izbjeglica iz Sirije i Sjeverne Afrike u naredne dvije godine, berlinsko sveučilište Humboldt odlučilo je izbjeglicama u zimskom semestru otvoriti svoja vrata i primiti ih kao gostujuće studente.  

“Koncept javnih institucija poput muzeja ili galerija od svojih je početaka vezan uz određene prosvjetiteljske ambicije, kao i političku potrebu jačanja kohezije zajednice. Ti su motivi, međutim, posljednjih desetljeća izgubili na važnosti, a primat u velikoj mjeri ustupili komercijalnim interesima”, piše Ana Kutleša i na primjeru aktualnih tendencija u financiranju kulture u gradu Zagrebu pokušava doznati odgovor na pitanje iz naslova teksta: Javne kulturne institucije ili ugostiteljsko-turističke atrakcije?.

The Experimental Music Yearbook (Eksperimentalni muzički godišnjak) je virtualni repozitorij koji kompozitorima, izvođačima i javnosti daje uvid u metode i stilove umjetnika koji djeluju u području eksperimentalne glazbe. Među ovogodišnjima izdanjima, koje je odabrao gostujući urednik Travis Just, je i esej Julie Holter posvećen “vrisku” kao kompozicijskom elementu na primjeru Danteovog pakla Laure Steenberge.