Nakon prigodnih prisjećanja na život u socijalističkoj Jugoslaviji, žanra čiji su vrhunci kanonizirani u Leksikonu YU mitologije, počeo je razgovor. Prva važnija tema koja se nametnula u diskusiji bio je simbolički kapital Jugoslavije kao povlaštenog mjesta u bipolarnom svijetu, korifeja pokreta nesvrstanosti, zemlje koja je zahvaljujući povijesnim okolnostima bila prisiljena krenuti smjerom koji je podrazumijevao političku i idelogijsku neovisnost o Washingtonu i Moskvi. Što se dogodilo sa simboličkim kapitalom nakon raspada Jugoslavije? Klasić je naglasio kako su historiografije novonastalih država kao istraživačke prioritete ustoličile istraživanje svojih etnokonfesionalnih korijena pritom potpuno zapostavljajući jugoslavensko iskustvo. Tome treba dodati da Hrvatska u tom procesu ne predstavlja anomaliju, nego zakašnjelu pravilnost, budući da se moderna historiografija u devetnaestom stoljeću razvila kao legitimacijski alat nacionalnih država koje su se pojavljivale na svjetskoj pozornici. Nemamo relevantna znanstvena istraživanja u područjima povijesti, sociologije i ekonomije koja za svoj predmet uzimaju Jugoslaviju. “Tribine poput ove u Močvari trebale bi biti nadgradnja”, zaključuje Klasić, “i nikako ne mogu nadomjestiti bazu koju bi trebalo predstavljati znanstveno proučavanje jugoslavenske povijesti.” Duda se nadovezao primijetivši kako od jugoslavenskog simboličkog kapitala nije ostalo ništa jer smo ga brzo potrošili u tranziciji. U nacionalističkoj kontrarevoluciji oblikovao se novi tip fragilnog subjektiviteta koji je zahtijevao implementaciju programa nacionalne države, parlamentarne demokracije i tržišnog gospodarstva kao nukleusa cijelog procesa. Trenutno se mučimo s posljednjim korakom trodijelnog tranzicijskog programa. Teško se ne složiti s Dudom. Nacionalna država, san kojeg se većina Hrvata sjetila tek pod hipnozom, odavno je odsanjan. Parlamentarna demokracija se pokazala kao partitokracija koja ne može ponuditi zadovoljavajući odgovor na probleme sustava u kojem živimo. Smjene vlasti dokazuju da živimo u nesuverenoj državi kojom vlada kompradorska elita koja obavlja ideološki i policijski posao središta ekonomske i političke moći o kojima je neformalno zavisna. Glasanje je u trenutnoj konstelaciji tek malo više od biranja prema estradno-konzumerističkom obrascu. Tržišno gospodarstvo drži se još malo bolje od partitokracije, iako je njegova diskreditacija na pomolu. Ne svjedoči li upravo apodiktični stav prvog potpredsjednika Vlade o potrebi “iskakanja iz socijalizma” o trenju u neoliberalnom pogonu našeg društva. Isti proces otvara prostor alternativama. Tribine su dokaz da se polako rješavamo interpretativnih grčeva koji zaustavljaju razmišljanje. Duda smatra da stvari danas epistemološki i analitički stoje puno bolje nego prije par godina.

Druga velika tema, točka koja je zahvalna za raspetljavanje cijelog niza problema vezanih uz socijalističko nasljeđe, bio je značaj 1968. u Jugoslaviji i svijetu. Klasić je istaknuo kako je u kontekstu jugoslavenskog eksperimenta šezdeset i osma važna zbog prvenstva. Radilo se o prvom masovnom organiziranom buntu protiv vladajuće nomenklature koji se legitimirao geslom “Nemamo drugog programa osim programa Saveza komunista”. Kao reaktivna formacija prvi put se pojavila ideja o krvavom branjenju vlasti koja krvlju osvojena. Klasić se u prilično neobaveznom razgovoru nije imao vremena zadržati na ovoj rečenici. Čini se da misao implicira kontinuitet obračuna s političkim neistomišljenicima koji je rezultirao građanskim ratom. To je poprilično sporno. Jugoslavenski komunisti su bili na vlasti dok su imali legitimitet. Kad su ga izgubili predali su je odlazeći bez otpora. U ratove su se upustili njihovi nasljednici. Činjenica da su se oni mahom regrutirali iz partijskih struktura ne čini ih komunistima, nego bivšim komunistima koji su postali nacionalisti. Puno pozornosti se u okviru debate posvetilo nastupanju studenata kao političkih subjekata šezdeset i osme. Klasić je kao interpretacijsku matricu šezdesetosmaških zbivanja uzeo generacijski sukob. Previranja je iznijela generacija koja nije doživjela apokalipsu svjetskih ratova, koja nije sudjelovala u obnovi društva na novim temeljim, koja nije mogla ne zahtijevati bolji svijet. Problem s tom analizom nije ono što je u njoj izrečeno, već ono što je izostavljeno. Šezdeset i osma retrospektivno predstavlja početak kraja socijalne države i klasnog kompromisa na kojem je ona bila utemeljena. Tada su osporene osnovne jedinice društvene reprodukcije koje uključuju obrazovni sustav, školu i tvornicu. Šezdesetosmaši su doživjeli poraz budući da su se sve te institucije reartikulirale na način koji nije izbjegao supsumciju pod kapitalističku logiku. Uslijedila je neoliberalna kontrarevolucija koja se legitimirala naftnom krizom. Dati prvenstvo generacijskom sukobu, a na drugo mjesto staviti otpor kapitalističkoj eksploataciji nije nevina pogreška. Radi se o naturalizaciji poraza ljevice. A poraz ljevice možda je nesretan, ali nipošto nije prirodan. Zanimljiva je također usporedba studenata u povijesnom luku od 1968. do 2008. Klasić je stavio naglasak na otvorenost šezdesetosmaških studenata prema svim slojevima društva u kontekstu usporedbe s recentnim pojavljivanjem studenata kao političkih aktera koji su zahtijevali ispunjenje svojih partikularnih ciljeva. Duda je upozorio na važnost studentske blokade kao čina suprostavljanja logike javnog dobra merkantilnoj logici koja se širila cijelim društvom poljem. Na globalnom planu daljnje studentske akcije težile su povezivanju s drugim društvenim skupinama u zajedničkoj borbi protiv izrabljivačkog sustava pa je Klasićeva tvrdnja, na dan najvećeg građanskog neposluha u Kanadi koji je izravno povezan sa studentima, djelovala prilično neuvjerljivo. Uostalom, primjer studenata je u Hrvatskoj, između ostalih, pokazao kako je politika moguća, ali da politički agenti nisu oni koji obnašaju političke funkcije. Organizirani pokreti – poput studentskog koji je u javni diskurs ponovno uveo javno financirano, svima dostupno, obrazovanje – mogu vladajuće prisiliti da se bave pitanjima kojima se inače ne bi bavili i donose odluke koje inače ne bi donosili.

Pitanje obrazovanja Duda je uklopio u opisivanje jugoslavenskog socijalizma kao modernizacijskog projekta komprimiranog u trideset godina, od 1945. do 1975., koji je rezultirao specifičnim oblikom socijalne države u kojem su brojni resursi demokratizirani. Zdravstvo i školstvo su, između ostalog, postali svima dostupni. Odbacivanje tog dijela socijalističkog nasljeđa dovelo bi do komodifikacije obrazovanja i produbilo bi već postojeći jaz između bogatih i siromašnih. U takvoj konstelaciji, kakvu dijelom živimo, jednakost je diskreditirana kao ideja dok je proklamirani cilj političkih elita osigurati mogućnost socijalne mobilnosti. Jasno je da se krećemo u tom smjeru čim u javnom diskursu jednakost bude zamijenjena sintagmom jednakost šansi. A što je s periodom nakon prve polovine sedamdesetih? Razvija se popularna kultura s potrošačkom logikom koja se opire regulaciji. Na njenom supstratu se oblikuje drugačiji sistem vrijednosti. Duda je kao dobar indikator promjene habitusa jugoslavenskih građana naveo 1974. godinu. Jugoslavija je prije odlaska na svjetsko nogometno prvenstvo potpisala ugovor s Adidasom. Bijelo dugme objavilo svoju prvu longplejku čime počinje gradnja imaginarija stadionske popularne kulture. Je li kapitalizam pušten na mala vrata? Socijalistička Jugoslavija nije bila statičan sistem. Počela je organizacijom društva prema sovjetskom modelu, ubrzo ga je napustila i krenula prema samoupravljanju čiji je oblik radikalno mijenjan kroz desetljeća. Prvih trideset godina obilježavale su visoka stopa rasta, veliko učešće radnika u upravljanju poduzećima i rast radne discipline. Negativne karakteristike, poput nezaposlenosti, nejednakosti, zaduživanja i nedostatka solidarnosti unutar društva, počele su se pojavljivati i postupno sve jače ispoljavati na završetku konjunkture svjetskog gospodarstva. Proučavanje djelovanja partije, socijalističkog samoupravljanja, odnosa visoke i popularne kulture u Jugoslavije tijekom desetljeća zahtijeva širok analitički zahvat. Da bismo suvislo pričali o jugoslavenskom eksperimentu, pokazala je ova debata, potreban je institucionalni okvir unutar kojeg bi se njegova povijesna, ekonomska i sociološka dimenzija mogle sintetizirati. Tada bismo sigurno napustili svako koketiranje s depolitiziranom nostalgijom, vremenski vektor bi bio drugačije usmjeren, a naslov neke buduće tribine ne bi bio Socijalizam je bio bolji? nego, u nedostatku nečeg ugođenijeg prema potrošačkom uhu, Što možemo naučiti iz socijalizma da bi nam bilo bolje?

A.J.

Klasićevo preuzimanje dominantnog historiografskog obrasca unutar kojeg se šezdesetosma na globalnom planu tumači kao rezultat nikad izraženijeg generacijskog sukoba je donekle konzervativna gesta koja čitateljsku pozornost usmjerava na uzroke, a ne posljedice jednog od prijelomnih događaja prošlog stoljeća. “U knjizi ističem da se srednji sloj u socijalizmu pokazao mnogo rigidnijim od srednjeg sloja na Zapadu. To su generacije djedova i očeva šezdesetosmaša koji su odrastali tijekom Prvog i Drugog svjetskog rata te velike neimaštine između. Da je njima netko rekao 1935. da će živjeti u stanovima, moći putovati u inozemstvo, imati poslove i školovati svoju djecu, ma da će uopće imati struju – oni ne bi vjerovali. Zato ne mogu razumjeti mlade koji im kažu da ih je briga za sve Kozare i Neretve te ukazuju na aktualne probleme”, rekao je Klasić u nedavnom intervjuu objavljenom na tportalu.” 

Knjiga je nazanimljivija ondje gdje ukazuje na artikulacije društvenih sukoba unutar  specifične i izuzetno složene državne organizacije kakva je bila Jugoslavija. Razlozi i tijek studentskih demonstracija u Beogradu Zagrebu, Ljubljani, Sarajevu te Nišu i Kragujevcu su na jednoj razini slični, a na drugoj različiti. Nakon više od četrdeset godina  nije lako reći tko je izašao kao pobjednik, a tko kao gubitnik iz 1968. godine. Klasić, što je ponovio na predstavljanju knjige, kao pobjednika doživljava Tita: “Tito je cijelu 1968, koja je bila jedna od najturbulentnijih godina njegove vladavine, potpuno preokrenuo u svoju korist. Studenti su na ulicama, Rusi prijete invazijom, što je pak Tito iskoristio da homogenizira narod. Mladi ljudi su prvo na ulicama i prosvjeduju protiv vlasti, a uskoro se pak javljaju za obranu domovine. Neki koji su otišli iz Jugoslavije u Njemačku, jer nije bilo posla, vraćaju se u zemlju i javljaju se u vojsku. Tito je pak nakon dan-dva znao da od sovjetskog napada neće biti ništa, ali je to iskoristio u javnosti. Povrh svega toga, postao je ključna osoba Pokreta nesvrstanih jer je dosljedno napadao sovjetsku invaziju na Čehoslovačku.” To nije jedini način na koji se može čitati Klasićeva knjiga. Je li Tito nesvjesno radio protiv Jugoslavije? Taktička virtuoznost omogućila mu je pobjedu, ali pirovu pobjedu. Sjećanje na sraz makijavelističke vlasti i snaga koje su počele postavljati pitanja o podrijetlu i legitimnosti te vlasti isprano je u devedesetima. Trijumfalnom nacionalističkom narativu sedamedesetprva je bila draža od šezdesetosme. 

Hrvoje Klasić rođen je 6. 12. 1972. u Sisku. Godine 1997. diplomirao je na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Na istom fakultetu je magistrirao i doktorirao. Od 1995. zaposlen je kao profesor povijesti na sisačkoj gimnaziji, a od 2003. na Filozofskom fakultetu, Odsjeku za povijest. Dobitnik je Godišnje nagrade Društva sveučilišnih nastavnika i drugih znanstvenika u Zagrebu za 2006. godinu. Iste godine dobio je i Godišnju nagradu grada Siska za knjigu Hrvatsko proljeće u Sisku. Suautor je dokumentarne serije Hrvatsko proljeće, nastale u produkciji Hrvatske radiotelevizije.

KP / Naklada Ljevak / Na fotografiji: Stevo Žigon izvodi Robespierreov monolog iz Büchnerove Dantonove smrti pred studentima koji su okupirali Filozofski fakultet u Beogradu, 4. lipnja 1968.