Privredna reforma 1965. godine učvrstila je tržišnu orijentaciju društvenih poduzeća, vikend se produžava, a raste dostupnost privatnih automobila. Nakon pada zloglasnog ministra unutarnjih poslova Jugoslavije Aleksandra Rankovića 1966. godine liberalizacijske se tendencije intenziviraju. Otvaraju se granice, a sa Zapada dolaze i njegovi kulturni proizvodi. 

U tom je kontekstu 1964. godine, odlukom Skupštine općine Centar, osnovan Kulturno-informacijski centar – KIC, pod tadašnjim imenom Centar za kulturu i informacije. Radom je CKI započeo 1965., a preimenovanje u KIC uslijedilo je 1985. godine. Tijekom prvih desetljeća svoga rada, Centar je imao informativno-političku funkciju praćenja te interpretiranja domaćih i stranih događaja, kao i informiranja o njima, pri čemu je ove funkcije vršio putem održavanja književnih, filmskih i glazbenih programa, organiziranja čitaonica te galerija.

Od glazbe je pritom prevladavao jazz, dok su u fokusu filmskih programa naročito bili domaći i strani filmovi koje su članovi galerije smatrali vrijednima, ali koji nisu imali publiku. Centar je također bio mjesto održavanja diskurzivnih programa, primjerice o urbanističkim pitanjima – što možda i ne treba čuditi s obzirom na to da je vodeći hrvatski i jugoslavenski arhitekt Vjenceslav Richter osmislio i projektirao interijer CKI-ja/KIC-a.

Šezdeset godina nakon osnivanja Kulturno-informacijskog centra u Teslinoj ulici – u prostorijama Galerije Forum – 17. prosinca 2025. svečano je otvorena izložba 60 godina KIC-a, s posebnim naglaskom na prvih dvadeset godina njegova djelovanja, a koja je bila otvorena do 31. siječnja. Osim u Teslinoj ulici, izložba se održava i u drugim prostorijama KIC-a, odnosno i u Preradovićevoj ulici – u Galeriji na katu te u prostoru na polukatu, neposredno iznad KIC-ova kafića. Autorica izložbe je Jelena Pašić. Za koncepciju i dizajn izložbenog postava i vizualnog identiteta pritom su odgovorne Iva Maria Jurić i Petra Milički, dok je kreativni producent izložbe Hrvoje Hribar.

Četiri godine nakon otvaranja Centra za kulturu i informacije, 1969. godine, na inicijativu hrvatskog slikara Ede Murtića osnovana je u Teslinoj ulici Galerija Forum, koja je bila moje prvo odredište prilikom posjete izložbi. Smještena u prizemlju i na gornjoj etaži, Galerija Forum djelovala je kao prodajna galerija i okupljalište modernističke umjetničke scene. Osim Murtića, ondje su se okupljali i drugi istaknuti umjetnici jugoslavenskog perioda, poput kipara Koste Angelija Radovanija, slikara Ferdinanda Kulmera i Zlatka Price te pjesnika i kasnijeg političara Vlade Gotovca.

Sama je Galerija bila utemeljena na načelima tzv. socijalističkog samoupravljanja, stoga su članovi galerijske institucije sami odlučivali – unutar okvira državno postavljenih granica – o njezinom programu. Također su sami određivali odnos s javnošću, odnosno s umjetničkim tržištem, s obzirom na to da je galerija – kako se navodi u jednom od tekstova koji prate izložbu – “živo radila na tome da postane posrednik između potreba javnosti i stvaralaštva, da kvalitetno umjetničko djelo pronađe ambijent svoga života i egzistiranja”. 

Ipak, kao što je i u samim izložbenim materijalima navedeno, Galerija je razvila i određenu mjeru ekskluzivnosti s obzirom na to da su kriteriji članstva u njoj ovisili o umjetničkoj reputaciji. To je dovelo do osnivanja Studija Galerije Forum 1971. godine, s fokusom na okupljanje mlađih umjetnika koji još nisu bili izgradili reputaciju starijih kolega. Bilo je impresivno, pored tekstova o osnivanju Galerije, vidjeti i preslike novinskih članaka ili njihovih naslova koji su isticali međunarodni aspekt rada Galerije Forum, podsjećajući tako na relativnu otvorenost Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije prema zapadnom, tržišno-kapitalističkom svijetu, koji su jugoslavenski umjetnici posjećivali. Među njima su naslovi poput “Forumovci u Milanu” iz 1981. te “Naši umjetnici u Campu” iz 1984. godine.

Gornja je etaža Galerije Forum, međutim, nudila drugačiji tip sadržaja. Umjesto blokova tekstova, fotografija i preslika novinskih članaka, na njoj se mogu pronaći dva velika ekrana, pored kojih se mogu pronaći parovi slušalica. Ovaj je dio izložbe, naime, proveden u suradnji s Hrvatskom radiotelevizijom, iz čijeg su arhiva izabrani videozapisi koji se tiču tema povezanih s Galerijom Forum, kao i trivijalnijih događaja iz razdoblja Jugoslavije – poput videozapisa o bezvremenskim problemima zagrebačkog prometa. Neki su videozapisi i iz razdoblja nakon raspada Jugoslavije, poput priloga o umjetničkoj suradnji “forumovaca” Ede Murtića i Vlade Gotovca s jasno nacionalnim temama. 

Galerija na katu i postav u polukatu u prostorima KIC-a u Preradovićevoj nudila je manje tekstualnog materijala od Galerije Forum. Zidovi polukata bili su oblijepljeni plakatima i posterima, tj. najavama i promocijama raznih događaja: stranih i domaćih filmova – uključujući dokumentarne – i filmskih tribina, glazbenih slušaonica i tribina, izložbi i predavanja. Glazbene slušaonice, treba istaknuti, promovirale su strani blues i jazz, ali i limenu glazbu. Bilo je zanimljivo vidjeti i fotoaparat – ili što je već ova nezgrapna naprava bila – iz onog vremena. Na katu su, nadalje, bili samo projektori te bijela platna na zidovima. Na njima su se, kao u Galeriji Forum, prikazivali videozapisi iz arhive HRT-a.

Valja spomenuti i digitalni arhiv KIC-a, koji obuhvaća čitavo šezdesetogodišnje razdoblje koje se obilježava, a dostupan je na adresi arhiv.kic.hr, kao i na kompjuteru u prostoru na polukatu u Preradovićevoj. Arhiv je bogat, a osim što uključuje tematske kolekcije Richterov KIC, Osnivači Galerije Forum, KIC60 i Lica KIC-a – pri čemu je sadržaj nekih od njih već uključen u izložbu – omogućuje i istraživanje arhiva prema pojmovima, povezanim osobama, programima ili događajima te razdobljima. Moguće je pretraživati arhiv i prema vrsti dokumenta – od fotografija i portreta sve do novinskih članaka i videozapisa – kao i prema obliku djelatnosti: bilo filmskoj, galerijskoj ili glazbenoj, bilo da je riječ o fotografskoj arhivi, izdavaštvu, panelima ili tribinama te razgovorima ili susretima. 

Što se tiče tematskih kolekcija koje je moguće vidjeti jedino pretražujući digitalni arhiv – za razliku od multimedijske KIC60 ili Osnivači Galerije Forum – valja istaknuti kolekciju Lica KIC-a, koja uključuje, kako sami autori_ce navode, “tek neka imena koja su ostavila trag u ustanovi”. Stoga nju sačinjavaju pretežito fotografije i portreti, a među “licima KIC-a” nalaze se, pored već navedenih osoba, i poznati hrvatski književnici kao što su Gustav Krklec, Jure Kaštelan, Dobriša Cesarić i Dragutin Tadijanović. Pored njih treba primijetiti i imena inozemnih umjetnika kako s tržišno-kapitalističkog Zapada – poput talijanskog redatelja, pisca i pjesnika Piera Paola Pasolinija, koji je KIC posjetio 1970. godine, novinarke Oriane Fallaci te pjesnika Giuseppea Ungarettija – tako i s “realsocijalističkog” Istoka, kao što je mađarski književnik Zoltán Csuka, ili sovjetski režiser Grigorij Čuhraj.

Sve u svemu, kao pripadniku generacije koja nije imala doticaja s KIC-om – osobno mi je čak i posjet KIC-ovom kafiću tijekom izložbe bio prvi – nisam s izložbe otišao s mnogo dojmova koji bi se mogli opisati na drugačiji način nego kratko: “Zanimljivo”. Tome vjerojatno doprinosi i izrazito činjenični pristup izložbe – sama Galerija Forum bila je puna raštrkanih faktički gustih tekstova o njezinom osnivanju i radu, uz crno-bijele fotografije koje prikazuju neimenovane članove i događaje – koji bi vjerojatno kod pripadnika generacija koje su iskusile “zlatno doba” KIC-a pobudilo nostalgiju. Kod mene to, međutim, nije bio slučaj.

Tekst je nastao u sklopu programa Kulturpunktove novinarske školice.

Na rasporedu u srijedu nalaze se dokumentarac Recital (1972) Petra Krelje i dugomatražni igrani film Život sa stricem (1988) Krste Papića.

Dokumentarni film Petra Krelje “naizgled slavi režim kroz prikaz seoske priredbe u povodu Dana Republike, ali Kreljin režijski pristup otkriva nam grotesknost i nenamjernu komičnost priredbe”, piše u najavi. Papićev film Život sa stricem donosi priču o partijskom moćniku koji se preobratio na vjeru, najavljujući rast moći i utjecaja katoličke crkve.

Film Život sa stricem ima engleske podnaslove, stoga iz organizacije poseban poziv upućuju stranim studentima i ostalim stranim državljanima. Kustos programa je Juraj Kukoč, viši filmski arhivist iz Hrvatske kinoteke.

Ulaz na program je besplatan.

S Darkom Šimičićem razgovaramo o procesu nastanka izložbe, poznanstvima s umjetnicima_cama i umjetnosti koja je danas i u međunarodnoj recepciji ono što legitimira pripadajuće razdoblje kao progresivno.

Ove godine obilježava se pedeseta obljetnica izvedbe rada Željka Jermana Ovo nije moj svijet, koji je autor po prvi put izložio u travnju 1976. godine na fasadi zgrade Studentskog kulturnog centra u tadašnjem glavnom gradu Jugoslavije – Beogradu. Nešto kasnije, a to je vidljivo i iz fotodokumentacije rada koja se može vidjeti na izložbi, baš na istome mjestu bio je izložen rad Marijana Molnara po kojem je ova izložba i nazvana.      

Ta dva rada sad je opet spojila vaša izložba u dvorcu u okolici Ljubljane, u Loškom muzeju u Škofji Loki. Kako je došlo do izložbe i suradnje s Barbarom Borčič? 

Izložba je nastavak projekta u kojem sam sudjelovao, a bio je realiziran u Gradskoj galeriji u Bratislavi. Daniel Grúň, kustos i voditelj Društva Július Koller iz Bratislave, pozvao je Miška Šuvakovića i mene da zajednički postavimo opsežnu izložbu koja je nazvana Haptički odjek. Priroda, tijelo i umjetnosti u Čehoslovačkoj i Jugoslaviji. Planirali smo izložbu premjestiti u Škofju Loku, no to je konceptualno, organizacijski i prostorno bilo neizvedivo. Stoga me ravnateljica Loškog muzeja Saša Nabergoj pozvala da postavim novu izložbu u suradnji s kustosicom Barbarom Borčić iz Ljubljane. Sa Sašom i Barbarom veže me dugogodišnje poznanstvo i suradnja, premda do sada nismo realizirali ovako opsežan projekt. 

Izložba je svojevrsni pregled razvoja radikalne umjetnosti u Jugoslaviji. Kako ste je koncipirali?  

Odlučili smo se fokusirati na fragmentarni, a to znači jedan od mogućih prikaza radikalne umjetničke prakse u Jugoslaviji između 1960. i 1990., premda ima radova koji izlaze izvan ovog vremenskog okvira. Namjera je bila prikazati najbolje dosege nekih od najznačajnijih umjetnica, umjetnika i grupa koji su tada bili na početku svojih uspješnih karijera. Namjera je podsjetiti publiku na umjetničke i etičke vrijednosti koje su dominirale tadašnjom alternativnom kulturnom scenom. Fokus je na kritičkoj umjetnosti koja je bila neapologetska, koja je otvoreno propitivala umjetnost i društvo.

Etičke vrijednosti su u srži onoga što svodimo pod radikalnu umjetnost kojom se izložba bavi. Aktualnost radova je neupitna: od Stošićevih performativnih uputa za prosvjed do Mangelosovih pejzaža rata i mira.  

Veliki sam poštovalac pjesničkog i umjetničkog rada Josipa Stošića. Njegova prva knjiga poezije Đerdan (1951.) djelo je vrlo mladog pjesnika, imao je samo 16 godina kad je napisao te radikalno moderne pjesme. Tadašnji javni tužilac je zbirku zabranio i naredio njeno povlačenje iz distribucije jer, citiram sudsko rješenje, “pjesme objavljene u ovoj knjizi po svojoj tematici, formi i jeziku mogu negativno djelovati na omladinu”. Na sreću, Stošića to nije obeshrabrilo, dapače, nastavio je pisati i svoju djelatnost proširio prema vizualnim i scenskim umjetnostima. Njegov rad-tekst iz 1970. Poduka iz politike, lekcija prva u cijelosti glasi: “Zamislite da na glavnim trgovima raznih metropola iz sveg glasa vičete riječ sloboda”. Dakle sama suština djela je sloboda i poziv na iskazivanje slobode. One građanske, ljudske, primarne. Poduka iz politike koja je vrlo aktualna i danas.      

S druge strane djelo Mangelosa je kompleksan spoj riječi i slike, privatnog i javnog jezika, umjetnosti i antiumjetnosti. Njegovi slike-tekstovi paysage de la mort i paysage de la guerre nastaju u doba nakon Drugog svjetskog rata, iz iskustva ratne traume i novog učenja, nove abecede i jezika. Privilegiran sam što sam obojicu poznavao, tada sam bio vrlo mlad i učio sam na njihovim umjetničkim iskustvima.

Izložba obuhvaća stotinjak radova, a pritom pokazuje neke koji su nepoznati ili manje poznati stručnoj i široj javnosti, a neki se pokazuju po prvi put. Koje bi od tih izdvojili?

Teško je reći koji su to poznati, a koji nepoznati radovi prikazani na izložbi. Možete vidjeti rana djela poznatih umjetnika, ali i djela koja se vrlo rijetko vide na izložbama. Jako volim razglednicu-rad Davida Neza, tekst na traci papira Judite Šalgo, pozivnicu Anonymous Conceptual Artist Gorana Trbuljaka. Možda mogu reći nešto drugo: kad smo otvarali izložbu, isti dan u Cankarjevom domu u Ljubljani bila je premijera filma o grupi OHO. Koji dan kasnije u Cukrarni je otvorena velika izložba Marine Abramović. Od ožujka ove godine u Muzeju moderne umjetnosti (MoMA) u New Yorku postavljeni su radovi članova grupe Gorgona. Radove svih tih umjetnica, umjetnika i grupa možete vidjeti i u Škofja Loki.

Jedan od izložbenih prostora je i dvorska kapela, koja sadrži nekoliko oltara na kojima ste izložili knjige, a prostorom dominiraju radovi koji na različite načine dodiruju ili sadrže poeziju.    

U početku smo zamislili opsežniju izložbu, no ubrzo smo shvatili da postoji prostorno ograničenje. Planirao sam uključiti znatno više radova koji imaju poetsko ishodište. Nazvao sam tu sekciju Oslikovljena riječ, prema prvoj publikaciji koja je tematizirala vizualnu poeziju, objavljenu kao poseban broj časopisa Bit international (br.5-6, Zagreb 1969). Kad smo shvatili da za to nema dovoljno mjesta, ukazala se neočekivana prilika da uđemo u obližnji prostor gotičke kapele. Postavili smo zvučni rad, glas jugoslavenske i mađarske umjetnice i pjesnikinje Katalin Ladik s gramofonskih ploča. Na zidove smo postavili nekoliko radova, a knjige Josipa Stošića, Vladana Radovanovića, Marka Pogačnika i Matjaža Hanžeka smo pozicionirali ispod baroknih oltara. Dobili smo nevjerojatan spoj prošlosti i sadašnjosti. Hvala Saši Nabergoj koja je donijela tako hrabru odluku i dozvolila da iskoristimo i taj prostor. 

U povodu i kao dio izložbe izvedena je i nova pjesnička agitacija Vlade Marteka Čitajte pesmi Srečka Kosovela, pjesnika kojem se za trajanja izložbe obilježava i 100. obljetnica smrti. Srednjovjekovna jezgra Škofje Loke bila je ispunjena tim agitacijama koje su se mogle vidjeti u izlozima lokalnih obrta, trgovina i drugdje. Martek je prošle godine agitirao i u Carigradu (Art Has No Alternative, Read Orwell). Možete li reći nešto o toj njegovoj praksi koja je kroz seriju radova predstavljena i na izložbi? 

Vlado Martek je već na početku pjesničke karijere odlučio iskoračiti iz zatvorene forme pisanja poezije koja u javnosti završi na stranicama časopisa i knjige. Zanimalo ga je što sve pjesnik može učiniti da bi proširio teritorij svog djelovanja. Jedno od spasonosnih rješenja je direktno suočavanje s potencijalnim čitačima u javnom prostoru. Zanosio se iskustvima avangarde, kada Majakovski ispisuje svoje pjesme na plakatima ili vagonima propagandnih vlakova ili čita poeziju pred mnogobrojnom publikom. Zanimaju ga riječi u prostoru i poezija u akciji. Martek tu ideju realizira vrlo efektno i ekonomično. Pjesničke agitacije, kako ih on naziva, su papiri A4 formata na kojima je sitotiskom otisnut tipografski vrlo jasno čitljiv tekst: ČITAJTE PJESME MAJAKOVSKOG ili ČITAJTE PJESME RIMBAUDA ili…. 

Brojni su primjeri pjesničkih i političkih agitacija izvedeni u raznim gradovima, na raznim jezicima. Poruka, kratka, sažeta i vrlo vidljiva, postavljena je u javni prostor ilegalno i anonimno. Tada počinje pjesnička karnevalizacija ulica, čuđenje zašto netko reklamira čitanje pjesama, a ne kupovinu kozmetike. Na gledaocu ostaje da poruku zapamti. A možda se i pokrene na stvarnu akciju i pročita pjesmu. Na ovoj su izložbi Martekove pjesničke agitacije iz razdoblja 1978.-1982. izložene u muzeju kao povijesni artefakti.

Uz izložbu, Martek je na ulicama Škofja Loke izveo novu agitaciju navodeći publiku na akciju: ČITAJTE PESMI SREČKA KOSOVELA. Ovom gestom, u obljetničkoj godini ovog pjesnika, autor ukazuje da je nužno vratiti se opusu velikih avangardnih umjetnika koji su svojim djelima proširili granice zanata i gromoglasno se založili, između ostalog, za borbenu etiku i demokratizaciju umjetnosti. 

Koji su bili centri radikalne umjetnosti u Jugoslaviji?

Jednom davno, na jednom predavanju u Pragu iskoristio sam termin “arhipelag avangardi” da bih označio manja središta u kojima su avangardni umjetnici djelovali, poput Dessaua, Lodza, Harkiva, Vitebska, Trsta, Osijeka, Subotice, Zagreba i brojnih drugih. Arhipelag neoavangardi u Jugoslaviji, pokazan na ovoj izložbi obuhvaća glavne i manje gradove: Beograd, Zagreb, Ljubljanu, Kranj, Split, Dubrovnik, Novi Sad, Suboticu i Tjentište. To su mjesta gdje je postojala grupa mladih i radikalnih umjetnika, odnosno mjesta gdje su izveli neka od svojih djela. 

Vjerojatno najveći broj zastupljenih umjetnika i umjetnica na izložbi je iz Zagreba. 

Na kulturnoj mapi Jugoslavije Zagreb zauzima istaknutu ulogu kao mjesto u kojem se stvara i izlaže eksperimentalna umjetnost. Važno je napomenuti da je Zagreb tijekom šezdesetih godina bio mjesto uzbudljivih međunarodnih susreta na manifestacijama nove muzike poput Muzičkog biennala, vizualnih umjetnosti kroz Nove tendencije ili filmskih eksperimenata koje je donosio festival GEFF (Genre Film Festival). Zagreb je tada bio važan centar na globalnoj kulturnoj mapi, i to je ostao i u sedamdesetim godinama. Niz radova zagrebačkih autora predstavljenih na ovoj izložbi pokazuje da su živjeli u poticajnoj sredini, u suglasju s događajima u globalno važnim kulturnim metropolama.

Zagrebačka Galerija suvremene umjetnosti u to je vrijeme izlagala i kupovala radove konceptualne umjetnosti, što, primjerice, nije bila praksa u Sjedinjenim Državama toga vremena. Kakva je općenito bila inicijalna i institucionalna recepcija radikalne umjetnosti toga vremena?    

Treba znati da se ova umjetnička praksa odvijala podjednako u alternativnim prostorima, omladinskim i studentskim centrima, u prirodi, na ulicama, u haustorima i na trgovima, ali i u kulturnim institucijama, a to su Galerija suvremene umjetnosti u Zagrebu i Muzej savremene umetnosti u Beogradu. U Beogradu su vrlo rano postavljene grupne tematske izložbe Primeri konceptualne umetnosti u Jugoslaviji (1971.)  i Dokumenti o postobjektnim pojavama u jugoslovenskoj umetnosti (1973.) u Salonu Muzeja savremene umetnosti. 

Uvijek naglašavam važnost epohalne izložbe i prateće opsežne publikacije Nova umjetnička praksa 1966-1978 u Galeriji suvremene umjetnosti u Zagrebu (1978). Ta izložba je detaljno predstavila najnoviju produkciju radikalne umjetničke prakse koja se u prethodnih dvanaest godina odvijala na prostoru Jugoslavije, a publikacija je i danas temeljna knjiga za izučavanje umjetničke produkcije tog doba.

Možete li izdvojiti neke poveznice dva umjetnička žarišta, Ljubljane i Zagreba, ali i navesti neke razlike?

Pojava mladih umjetnika okupljenih u slovensku grupu OHO početkom šezdesetih godina iz temelja je promijenila teritorij modernističke umjetnosti. Njihova početna aktivnost su poetski eksperimenti, no vrlo brzo počinju snimati filmove, izdavati knjige umjetnika, slikati, crtati, izvoditi akcije i intervencije u prirodi. Bili su u potpunom suglasju s onodobnom globalnom umjetničkom scenom, o čemu svjedoči njihov nastup na povijesnoj izložbi Information (1970.) u MoMA-i u New Yorku. Paradoksalno, odmah nakon te izložbe, u skladu s njihovom umjetničkom i životnom filozofijom, prestali su djelovati kao umjetnička grupa. 

OHO je bio prisutan u Zagrebu, od prvih sudjelovanja na festivalu GEFF ’67 do izložbi u Galeriji Studentskog centra (1968.) i izložbe Pradjedovi u Galeriji suvremene umjetnosti (1969.). Zagrebačka radikalna scena formira se krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih oko Galerije SC, Galerije suvremene umjetnosti i alternativnih prostora od kojih je svakako najvažniji Haustor Frankopanska 2a. Ukratko, kad jenjava radikalna umjetnička scena u Ljubljani, pojavljuje se u Zagrebu. 

Krajem sedamdesetih, alternativni umjetnički prostor Podrum u Zagrebu postao je model po kojem se razvijao prostor Galerije ŠKUC u Ljubljani, ključno mjesto slovenske alternativne scene. Možda da navedem primjer suradnje: serija izložbi Radne zajednice umjetnika iz Zagreba bila je postavljena u Galeriji ŠKUC 1981. godine. Izlagali su, među ostalima, Mladen i Sven Stilinović, Vlado Martek, Marijan Molnar, Rajko Radovanović, Vlasta Delimar, Željko Jerman – umjetnici koji su sada i u Škofja Loki. Jedan kuriozitet: i ja sam tada bio umjetnik, izlagao sam na toj izložbi i tada upoznao Barbaru Borčić.

Motiv zastave provlači se kroz više radova primjerice u radu Mladena Stilinovića Eksploatacija mrtvih. Socijalistička Jugoslavija politički je okvir vremena koje izložba tematizira i donosi radove koji su kritični, zbog čega su neki od umjetnika bili osuđeni na zatvorske ili novčane kazne.    

Na izložbi su prikazani radovi koji direktno problematiziraju politiku, politički govor i parole te onodobne lidere i događaje. Velika instalacija Mladena Stilinovića Eksploatacija mrtvih 1984-1988 obznanila je kraj socijalističke Jugoslavije, kao što je to bila i aktivnost grupe Laibach i pokreta Neue Slowenische Kunst. Treba znati da su zastava i novac bili zakonski zaštićeni protiv zloupotrebe ili destrukcije.

To naravno nije sprečavalo umjetnike da naprave radove s motivom zastave: crno-bijele slike ili čavlima zakovane zastave Svena Stilinovića, crvene zvijezde i zlatnog križa u radu Rajka Radovanovića, srpa, čekića i crvene zvijezde u performansu Tomislava Gotovca, novčanica u radovima Mladena Stilinovića itd. Već sam naveo slučaj zabrane knjige Josipa Stošića. Tomislav Gotovac je redovno plaćao novčane kazne “zbog vrijeđanja javnog morala građana“. Najgore su prošli novosadski umjetnici Slavko Bogdanović i Miroslav Mandić koji su 1971. bili osuđeni na višemjesečne kazne zbog umjetničkih tekstova objavljenih u novinama i časopisima.

Jedna od sekcija izložbe posvećena je pejzažu, a jedna od odlika predmetne umjetnosti je izlazak i prisutnost u javnom prostoru. Pritom, izložba na neki način kroz umjetnost donosi i priče o gradovima. Od Gotovca koji gol trči beogradskom Sremskom ulicom do, primjerice, spomenute Ljubljane Davida Neza. Gradovi su utoliko protagonisti scene, ne samo kao prostorne činjenice i uprizorenja, već i kao motivi. Primjerice, Crveni Peristil, novozagrebački pothodnik kod Velesajma u radu Marijana Molnara ili arhitektura dubrovačke katedrale u radu Slavena Tolja.    

Taj dio izložbe smo nazvali paysage prema radu Dimitrija Bašičevića Mangelosa. Pejzaž i priroda su tradicionalni motiv, no ovi umjetnici tome prilaze na potpuno drugačiji način. Kod Mangelosa je to crni monokrom na kojem je stiliziranim krasopisom ispisana riječ “paysage”. Ivan Kožarić predlaže neizvedivu land art intervenciju rezanja Sljemena, Slaven Tolj i Marija Grazio Tolj u performansu Uzlazak (1989.) koriste prirodni fenomen plime i oseke. David Nez oko ljubljanskog grada postavlja Nevidljivu skulpturu (1969.), tanku nit plastičnog flaksa dugu 400 metara.

Istovremeno, javni gradski prostor postaje integralni dio umjetničkog djela. To je npr. povijesni Peristil u Splitu kojega su mladi umjetnici prebojili u crveno ili centar Novog Sada gdje je Bogdanka Poznanović izvodila akciju Srce –  objekt (1970). U akcijama Tomislava Gotovca grad ima istu ulogu kao što to ima Dublin u djelu Jamesa Joycea, Pariz u filmovima Jean-Luc Goddarda ili brojni gradovi u filmovima Alfreda Hitchcocka. 

Kroz rad Miška Šuvakovića To si ti vidimo naznake utjecaja vaneuropskih kultura na jugoslavensku umjetnost. Kakvi su bili ti vanjski utjecaji? 

Crtež Miška Šuvakovića TAT TVAM ASI – To si ti (1984.) naslovljen je prema jednoj od velikih izreka iz Upanišade. Istočnjačka filozofija snažno je prisutna u djelu Marka Pogačnika, šamanski ples i ritual u djelima Katalin Ladik ili Dubravke Đurić. Na umjetnike prikazane na ovoj izložbi podjednako su utjecali veliki umjetnici poput Marcela Duchampa i Kazimira Maleviča, Piera Manzonija i Dietera Rotha. Posebno poglavlje su radovi nastali pod utjecajem filozofije Ludwiga Wittgensteina, pop muzike i kontrakulture ili antipriča Danila Harmsa, itd.   

Koliko su i kroz kakve radove zastupljene umjetnice?

Umjetnice su dale snažan doprinos umjetničkoj sceni ovog razdoblja. Katalin Ladik je svakako jedna od najintrigantnijih umjetnica jer je u svom opusu koristila poetski tekst, body art, glas, film – dakle raznovrsne medije kojima je prenosila svoje umjetničke ideje. Prva faza rada Marine Abramović odvijala se u Beogradu i Zagrebu, prije nego što je otišla u Amsterdam i kasnije u New York. Danas je globalna mega zvijezda. Sanja Iveković je prepoznata u svijetu kao jedna od ranih protagonistica feminističke umjetnosti.

Danas postoji veliki interes za akcije novosadske umjetnice Bogdanke Poznanović, više njenih foto radova su prikazani na izložbi. Još izlažemo rani foto kolaž Vlaste Delimar, poetski zapis Judite Šalgo i fotografije poetskih performansa u prirodi Dubravke Đurić. Marija Grazio Tolj prisutna je u zajedničkom performansu sa Slavenom Toljem. Sve su vrlo važne prethodnice koje su proširile polje djelovanja za danas najmlađu generaciju umjetnica.

Većina radova na izložbi iz vaše je privatne kolekcije koja je nastala druženjem s umjetnicima. Jedan od radova Mladena Stilinovića, kravata, svojevrsni simbol građanstava, pokazuje i tu vašu osobnu vezu s umjetnicima i radovima.    

Proveo sam dosta godina radeći kao službenik u banci, a sve slobodno vrijeme družio sam se s umjetnicima. S Mladenom Stilinovićem vezalo me vrlo intenzivno prijateljstvo. On je bio fascinantan lik, veliki umjetnik i još veći čovjek. Imao je nevjerojatnu auru, bio je izuzetno duhovit i neposredan. Dok sam radio u banci, kolegice su mi za rođendan poklonile elegantnu crnu kravatu jer sam ih svakodnevno morao nositi na poslu Mladen je jednom prilikom tražio tu kravatu za jedan rad.

Nekoliko dana kasnije, u njegovoj minijaturnoj sobi vidio sam da je minimalno intervenirao na mojoj kravati, dodao je = 0 crvenim akrilom. Taj simbol je preuzeo iz opusa Kazimira Maleviča. Rekao je da će mi vratiti kravatu ako ju budem nosio na posao. Tako sam 1987. godine više mjeseci nosio oko vrata rad Mladena Stilinovića na redovnom poslu na šalteru banke. Na kraju, po njegovim uputama napravio sam okvir i postavio kravatu na crvenu svilu. Bila je postavljena na centralno mjesto na danas povijesnoj izložbi Eksploatacija mrtvih 1984-1988 u Galeriji PM u Zagrebu.

Izložba počinje Molnarovim transparentom (ispred ulaza) po kojem je izložba i nazvana, a završava Martekovom Jugoslavijom i posvetom Grupi šestorice autora.      

Molnarov rad je jedan od onih bitnih radova iz tog doba koji je nepravedno zanemaren. On koristi sveprisutnu parolu i modele političkog djelovanja. Prvo na ulici provodi anketu među slučajnim prolaznicima, traži od njih da vlastitim potpisom pokažu građansku svijest i podrže društveno korisnu akciju. Veliki transparent s istom parolom izlaže na fasadama zgrada, koristeći tada uobičajeni format političkog govora. Ispisuje parolu sprejom na uličnoj fasadi ili zidu pothodnika, dakle koristi subkulturne prakse. Na kraju, Molnar pozira ispred parole zamaskiran u maniri onodobnih radikalnih političkih grupa Crvenih brigada ili Frakcije crvene armije i tu fotografiju objavljuje u novinama. 

Slična aktivnost karakteristična je i za Marteka, njegov umjetnički aktivizam je žestok i duhovit istovremeno: na izložbi je pokazana njegova Dlakava zastava (1983.), po njegovim riječima to je jedina zastava iza koje on kao umjetnik može stajati. Njegov rad Grupa šestorice autora (1991.) ironična je  priča o umjetnicima i državama, o realnosti i fikcijama. Država, nacrtana na papiru, nalik je apstraktnom znaku. Svim stanovnicima države odmah je prepoznatljiva, a za strance je neprepoznatljiva. “Državo unakazit ću te artom” zapisao je Martek jednom davno.

Iz današnje perspektive propasti humanitarnih i prosvjetiteljskih ideja, u vrijeme otvorenog zagovaranja novofašizma, kultura je ponovo u opasnosti od onih koji je ne konzumiraju. Stoga naslov izložbe Za demokratizaciju umjetnosti – ponovno zagovara zauzimanje novog borbenog stava i odavanje počasti svim borbenim umjetnicama, umjetnicima i grupama.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Iza scene koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Ova izložba donosi pregled dizajna i razvoja vizualnih komunikacija i medija u kontekstu Zagrebačkog velesajma u njegovom “društveno najutjecajnijem razdoblju od polovice 1950-ih do početka 1970-ih, odnosno od prvog domaćeg živog TV prijenosa, preko slavnih izložbi Porodica i domaćinstvo, do premijera brojnih inovacija koje su promijenile svijet”, stoji u najavnom tekstu.

Pojašnjavajući historijski kontekst razvoja Zagrebačkog velesajma i utjecaja ruskih i američkih industrija pri vrhuncu Hladnog rata, Leboš u popratnom tekstu navodi: “U tom ekonomskom, političkom, militarističkom ali i kulturnom imperijalizmu, Zagrebački velesajam ne samo da se izvrsno snalazio, već je i sâm funkcionirao kao stameni samostalan prostorni komunikacijski dispozitiv, unutar kojeg se vršila intenzivna ekonomska, kulturološka, trgovinska ali i politička propaganda.”

Autorice izložbe posebnu pažnju posvetile su mediju filma, televizije i tisku koji su u navedenom razdbolju na različite načine dopirali do šire publike i konstruirali imidž Velesajma. Riječima Bachrach Krištofić: “Zagrebački velesajam i njegovi specijalizirani sajmovi, brojne kulturne manifestacije i festivali koriste plakate ne samo za promociju, nego i za stvaranje imidža progresivnog društva. Višejezični plakati i usklađenost s trendovima europske i svjetske grafike odražavaju otvorenost Jugoslavije prema Zapadu.”

Izložba ostaje otvorena do 7. listopada, a više detalja možete pronaći ovdje.

Tijekom projekta istraživat će se proizvodnja prostora svakodnevnog života u Jugoslaviji (1945.–1991.), koji još uvijek čini oko 60 do 70 posto postojećega stambenog fonda Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Hrvatske, Makedonije, Slovenije i Srbije.

Projekt ima za cilj razumjeti kritične pojave masovnog stanovanja u socijalističkoj državi kroz primjenu interdisciplinarnog i metodološki inovnativnog istraživačkog pristupa, uključujući produkciju, strukovni diskurs, politike, razvoj vlasništva i sudjelovanje građana, razmatrane u kontekstu dinamične međunarodne razmjene znanja.

Projekt obuhvaća zaposlenje u okviru istraživačkih pravaca, te u područjima dokumentacije i projektnom upravljanju. Prednost pri zapošljavanju u okviru istraživačke teme imaju kandidati_kinje s priznanjima, nagradama za izvrsnost u studiranju i istraživački rad u poljima povijesti umjetnosti, povijesti ili arhitekture i urbanizma, sudjelovanjem u znanstveno-istraživačkom radu, objavljenim radovima i izlaganjima na znanstvenim konferencijama.

U prijavi za navedena radna mjesta potrebno je, uz pisanu prijavu, priložiti životopis, diplomu ili uvjerenje o završenom studiju, motivacijsko pismo koje uključuje opis istraživačkih, odnosno stručnih interesa i ostale dokaze koje kandidat_kinja smatra relevantnim.

Poželjno je osnovno znanje jednog od jezika: njemačkog, francuskog, češkog, slovačkog, mađarskog, poljskog, švedskog, nizozemskog ili danskog, iskustvo u arhivskom radu i upravljanju digitalnim podacima.

Više detalja o projektu možete pronaći ovdje, a puni tekst natječaja pročitajte na poveznici.

Rok za prijavu je 21. travnja.

U fokusu video rada pojavljuje se Lanina baka Milka koja je čitav svoj radni vijek provela za tezgom radeći u Nami. Baki Milki Nama je bila jako važna te joj je često “tepala” moja Nama. Čujemo već staru baku Milku koja objašnjava da je živjela na Sopotu, ali usprkos udaljenosti od robne kuće na Ilici, nikad nije zakasnila na posao. “Nije to samo zato što karakter mog posla zahtijeva točnost već zato što cijenim rad. Ovaj posao mi odgovara i dopada mi se jer volim ljude, volim gužvu, dinamiku tog života”, pojašnjava nam baka Milka. 

Nakon nje, naraciju preuzima Kosovac koja se vraća u svoje djetinjstvo i uspomene s bakom koje su usko vezane uz Namu, bakine kolegice i šetnju Ilicom. Uz naraciju vrte se obiteljske fotografije i kolaži. U kolaž malog crvenog kovčega ulaze fotografije bakinih uspomena među kojima se izdvaja zlatni sat kojeg je dobila za 25 godina rada u Nami. “Priča se, bako, kako Name možda uskoro neće biti. Niti one na Kvatriću, a niti ove tvoje ljepotice u Ilici, ostalih i onako odavno već nema”, govori Kosovac povezujući uspomenu Name s uspomenom na baku koje više nema.

Slušajući priču o baki Milki i ja sam odlutala u svoja sjećanja i uspomene. Kad sam bila malena često sam slušala priče o svojim tetama sa šibenskog Baldekina koje su voljele svoj posao i bile prave “trgovkinje od zanata”. Izdvojit ću tetu Sonju koja je radila u mesnici u Masnoj ulici u Šibeniku. Radila je na odjelu za suhomesnate proizvode, a 1983. godine primila je nagradu Najboljeg trgovca grada. Da je bila “meštar od zanata” dokazuje priča o velikom kolutu sira. “Sonjin dućan i samoposluga do njega dobili su veliki kolut sira, otprilike kao guma od auta. Ona je svoj prodala u tren oka, a kod ovih do nje taj sir se poteza danima. Na kraju su joj dali svoj sir i ona ga je prodala u roku odma’”, podsjetio me otac na dobro znanu priču o vještini tete Sonje. 

Autorica je prije projekcije video rada konstatirala: “Tko danas za svoju firmu kaže moja firma, to nešto govori.” I stvarno govori. Sonja i Milka voljele su svoj posao, na njemu bile poštivane i nagrađivane te su nakon radnog vijeka s njega nosile lijepe uspomene, što, nažalost, danas nije slučaj zbog niskih plaća, nedostojanstvenih radnih uvjeta, nesigurnih poslova i sveopćeg srozavanja radničkih prava.

Ta stvarnost vraća nas u Namu danas – mjesto na kojem sam se, zajedno s prijateljicom, našla na prezentaciji ovog umjetničkog istraživanja. Stigle smo nešto ranije pa smo vrijeme odlučile skratiti šetnjom po Nami i “bacanjem očiju” na raznorazne artikle. Ona se zaustavila pored satova jer joj “baš treba zidni sat”, a ja sam se bacila u istraživanje drugih polica. Pored blagajne sam načula razgovor kupca i blagajnice koji su govorili o Nami u periodu Jugoslavije. To me podsjetilo na razlog dolaska u Namu pa smo ostavile satove i police i uputile se na radni zadatak.

Na drugom katu primijetile smo grupu ljudi koja je izgledala kao publika ovog umjetničkog rada, ali prostor ni po čemu nije odavao da će se tu odviti neki događaj. Prijateljica i ja smo se zalijepile za vitrinu s CD-ovima dok se drugi kat počeo lagano puniti ljudima. Kasnije sam primjetila da se na izloženim televizorima, koji su u prodaji, vrti video uradak. Svi smo se poredali pored televizora i čekali početak programa.

“Ne znam koliko je često posjećujete inače kad nisu ovako svečane prilike. Muziku ne možemo stišati, instalacija će je nadglasati”, rekla je Lana Brčić prije uvodnog govora. Cijeli događaj se uklopio u Namu i njezin ritam te tražio od publike da se prilagodi danim uvjetima. Tako je i bilo. Nakon početnog gunđanja da se govori ne čuju, svi smo se približili govornicama i podesili uši na frekvencije njihovih glasova.

Publici se prvo obratila Dražena Vudrag Stojić ispred Name koja je istaknula da će Nama ove godine obilježiti 143 godine svoga postojanja. Sve je započelo 1869. kada su bečki trgovci Kastner i Öhler stigli u Zagreb. “Sam naziv Nama, odnosno Narodni magazin, datira iz lipnja 1945. godine”, kazala je Vudrag Stojić i nastavila s faktografijom. Kao jednu od inovacija Name istaknula je prve pokretne stepenice u Jugoslaviji. Nadalje, Nama je prva krenula s kataloškom prodajom 1959. godine, a još jedna u nizu inovacija bile su pokretne trgovine odnosno prenamjenjeni autobusi koji su vozili po manjim mjestima gdje je ljudima bilo teže doći do Naminih proizvoda.

“Važno je da već 1957. godine Nama otvara svoje samoposluživanje, prvo samoposluživanje u bivšoj državi, a prva je imala i potrošačke kredite”, istaknula je Vudrag Stojić. Naglasila je kako danas postoji puno specijaliziranih ekskluzivnih prodavaonica, butika, modnih salona, samoposluga, ali u Namu će, ako ni zbog čega, ljudi doći iz neke navike, iz potrage za onim “što nigdje drugdje ne možemo naći nego baš u Nami”.

U razgovor se uključio i sin Franje Balena, prvog direktora Name koji je poduzeće vodio 25 godina. Kao dodatnu zanimljivost istaknuo je kako je tada postojao poseban fond za manje krađe. “On nije htio zvati miliciju da ne bi to sad izazvalo neke pretumbacije kod kupaca nego se to refundiralo iz fonda. Naravno, ako je neki tip ukrao malo više onda su ga stavili na crnu listu, ali nije htio raditi preveliku uzbunu”, prepričao je Balen. Ovakav tip poslovanja više se ne prakticira, a štetu najčešće snose prodavačice s već ionako malim plaćama.

Kosovac je u svom govoru objasnila da je video rad samo prvi dio šireg interdisciplinarnog umjetničkog projekta koji ima radni naziv Narodni magazin. “Htjela bih u sklopu projekta napraviti dokumentarni dugometražni film i virtualni muzej artefakata, uspomena, priča i drugih stvari vezanih uz Namu”, kazala je Kosovac i istaknula kako je rad započela prije objave da će Nama ići u prodaju. Objasnila je kako je on ujedno apel za angažmanom oko čuvanja brenda Name koji će, s obzirom na prodaju, možda prestati postojati.

Prije projekcije videa jedan čovjek iz publike podsjetio nas je na pjevača Zvonka Špišića koji u svojoj Trešnjevačkoj baladi spominje Namu. Potom je Brčić s najlonom omotanim daljinskim upravljačem pokrenula video rad i podesila ton tako da nam muzika i ostala komešanja vrlo žive Name što manje remete gledanje.Na kraju projekcije muzika s videa utapa se u muzici koja se čuje u robnoj kući i polako nas vraća na drugi kat Name. Osvrćem se oko sebe i u gužvi prepoznajem prijateljicu. Oko nje je par suznih očiju i paket maramica koje putuju iz ruke u ruku. Za kraj smo svi pozvani da zapišemo svoje uspomene na Namu koje će Kosovac uključiti u nadolazeće projekte. Ljudi su se raspršili po prostoru u potrazi za čvrstom podlogom na kojoj će podijeliti svoja sjećanja.

“S jednom željom ostavljenoj za nas da bude bolje, nego što je danas” stihovi su u Špišićevoj Trešnjevačkoj baladi. Sa zidnim satom u vrećici, prijateljica i ja izlazimo na stražnji izlaz i nastavljamo put ulicom Pavla Radića – nošene nostalgijom za vremenom u kojem nismo živjele i željom da Nama ostane s nama.

Ispostavilo se da je to očekivanje iz ranih dana hrvatske neovisnosti bilo jednako ispravno kao i ono o “hrvatskoj lisnici u hrvatskom džepu i hrvatskoj puški na hrvatskom ramenu”. Lisnica je u sjedištu Europske centralne banke u Frankfurtu, a puška u centrali NATO-a u Bruxellesu. Hrvatska suverenost – bye bye!

Pored toga, sada policija trenira strogoću, primjerice ako se netko u hrvatskom javnom prostoru pojavi s jugoslavenskom ili palestinskom zastavom. Naučila je to mlada ekipa iz Revolucionarnog komunističkog saveza, koja se prošle godine pojavila s jugoslavenskom zastavom na zagrebačkoj i pulskoj Povorci ponosa, a onda i prorektor Sveučilišta u Rijeci, Gordan Jelenić, koji je na Noćni marš u povodu Dana žena došao s palestinskom zastavom. 

Organizatori ovih protestnih marševa nisu imali potrebu intervenirati zbog tog znakovlja (zašto bi?), no “naši dečki” jesu. Pritom se dubiozno pozivaju na važeće zakone Republike Hrvatske, što je samo dodatno dovelo u pitanje smislenost i opravdanost policijske intervencije u oba slučaja.

Zakonska akrobatika

Jelenić je odmah nakon Noćnog marša priveden i kažnjen s 200 eura prema članku 26. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, koji glasi: “Tko istakne zastave strane države bez općeg poziva društveno-političke organizacije ili bez odobrenja organa uprave nadležnog za unutrašnje poslove, kaznit će se za prekršaj novčanom kaznom u iznosu od 200,00 do 1.000,00 eura.”

Zašto bi građani RH uopće trebali imati poziv društveno-političke organizacije ili odobrenje tijela državne uprave za isticanje neke zastave? Također, u članku 26. precizira se da je riječ o “zastavi druge države”, a svi smo svjesni sramote da Hrvatska, za razliku od 146 od 193 članice Ujedinjenih naroda i 10 od 27 članica Europske unije, ne priznaje Palestinu kao državu. U Hrvatskoj palestinska zastava zato nije “zastava strane države”.

Kako su zabilježile Novosti, Jelenić nije jedini građanin RH koji je imao posla s policijom zbog isticanja palestinske zastave. “Naši dečki” doslovno hodaju po kućama i maltretiraju građane koji se usude postaviti palestinsku zastavu na prozor ili balkon svog stana, valjda kako ne bi bilo nikakve sumnje na čijoj je strani službena RH u trenutnom genocidu u Gazi. 

Još krajem listopada 2023. Hrvatska je, po odluci premijera Andreja Plenkovića, bila među samo 14 država koje su u Općoj skupštini UN-a glasale protiv rezolucije kojom se pozivalo na “hitno, trajno i održivo humanitarno primirje koje će dovesti do prekida neprijateljstava”. Za je glasalo 120 članica, dok ih je 45 bilo suzdržano. S obzirom na hijerarhijsko i politizirano funkcioniranje hrvatske policije, teško je povjerovati da je progon onih koji isticanjem palestinske zastave iskazuju solidarnost s Palestincima rezultat inicijative nekoliko procionistički nastrojenih službenika. Ne, oni samo sprovode naređenja.

Ne čudi što je u paketu s palestinskom zastavom na udaru i ona jugoslavenska, s obzirom na to da je SFRJ podržavala palestinsku borbu za emancipaciju i 1988. priznala Palestinu, što je civilizacijski i politički doseg za koji RH četrdesetak godina kasnije još nije sposobna. Iz perspektive današnje Hrvatske, koja ne smije ništa zucnuti Izraelu, a živote Palestinaca uopće ne percipira kao relevantne, dirljivo je prisjetiti se solidarnosti s Palestincima koja je nekoć vladala kod nas. I u socijalističkoj Hrvatskoj i u socijalističkoj Jugoslaviji.

Selektivna represija

Kako ni jugoslavenska zastava nije “zastava strane države” – jer Jugoslavija više ne postoji – ni na njeno isticanje u javnosti nema smisla primjenjivati već spomenuti članak 26. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira.

Ako nije problem što se Markovim trgom šetaju nakićeni purani koji se nazivaju vitezovima dinastijskog Reda sv. Jurja kuće Habsburško-Lotarinške, na čijem je čelu Veliki meštar reda Karl von Habsburg-Lothringen, zašto bi bio problem javno isticati zastavu SFRJ (ili SRH)? Po čemu je simbolika monarhističke Austro-Ugarske, koja je Hrvate koristila kao topovsko meso u klaonici Prvog svjetskog rata, neprijeporna, dok je zastava socijalističke Jugoslavije – koju su stvarali i Hrvati i koja je u biti hrvatska ideja (ako ne vjerujete, samo pitajte srbijanske nacionaliste) – nepoželjna i neprihvatljiva u javnom prostoru?

Policija se u tim slučajevima najčešće dosjeti još jedne bizarne kvalifikacije Prekršajnog zakona, one o “vrijeđanju moralnih osjećaja građana”, što je potpuno proizvoljna kategorija s obzirom na to da bi pluralizam mišljenja i sloboda govora u demokratskom društvu trebali imati primat nad “vrijeđanjem moralnih osjećaja građana”. Nije ni jasno kako se to (empirijski) uopće može utvrditi koji su moralni osjećaji građana, a niti otkud uvjerenje da građani dijele iste moralne osjećaje, kao i stupanj uvredljivosti istih.

U svakom slučaju, uvrijeđenih moralnih osjećaja građana, izgleda, bilo je u mjestašcu Jakšić pored Požege, gdje je 47-godišnji stanovnik 2022. godine na svoju kuću izvjesio jugoslavensku zastavu, zbog čega je promptno reagirala policija i kaznila ga. Sada pak troše značajne resurse da bi zbog zastave SFRJ progonili ljude iz Revolucionarnog komunističkog saveza, pa su njihovu članicu priveli nakon ovogodišnjeg Noćnog marša u Zagrebu, identificiravši je na temelju nadzornih snimki ili fotografija. U praktičnom smislu to znači da je netko u policiji morao pregledavati sate materijala u potrazi za djevojkom čiji je “krimen” nošenje zastave socijalističke Jugoslavije.

Ispada da u liberalno-demokratskoj Hrvatskoj 2025. nismo daleko od Obznane vlade Kraljevine SHS iz 1920. godine, kojom je zabranjena Komunistička partija Jugoslavije, tada treća politička snaga u državi. Naoko kontradiktorno, no zapravo posve logično, jer su i Republika Hrvatska i Kraljevina SHS kapitalističke države, kojima je obrana kapitalističkog poretka očito iznad slobode govora i izražavanja. Drugim riječima, u Hrvatskoj i dalje postoji verbalni delikt – dovoljno je u pravcu premijera Plenkovića povikati “HDZ lopovi! Lopine!” pa ćete dobiti prekršajnu prijavu, kao što je 2017. saznao tada 18-godišnji Marko Starčić – samo što se više tako ne zove. 

Čak je i portal udruge Željke Markić u jednom članku jasno zaključio da “u Republici Hrvatskoj ne postoji zakon koji (pod određenim okolnostima) zabranjuje isticanje jugoslavenske zastave”. Dapače, pošteno su konstatirali kako ni članak 325. Kaznenog zakona, koji kažnjava javno poticanje na nasilje i mržnju prema skupini ljudi zbog njihove nacionalne ili etničke pripadnosti, vjere ili seksualne orijentacije, ne podržava policijsku intervenciju zbog isticanja jugoslavenske zastave, “osim ako je popraćeno govorom mržnje ili sličnim postupcima”, a u slučajevima u Zagrebu i Puli toga definitivno nije bilo.

Svitanje demokracije

Dok je hrvatska policija jako stroga i još više maštovita u tumačenju važećih zakona kada je riječ o palestinskoj i jugoslavenskoj zastavi, prema nekom drugom znakovlju je vrlo blaga i spremna ignorirati zakone i sudsku praksu. Primjerice, Europski sud za ljudska prava je 2019. presudio kako je ustaški pozdrav Za dom spremni “manifestacija rasističke ideologije”, te simbolizira “ustaški pokret nastao iz fašizma te da je utemeljen na rasnoj mržnji i stoga simbolizira mržnju prema ljudima temeljenu na različitoj religiji ili etničkom porijeklu”, a sve to znači da nije pokriven pravom na slobodu govora. Hvala Josipu Šimuniću na tome! 

O tome kako se hrvatska policija odnosi prema “ZDS” dovoljno je otići na bilo koji koncert Marka Perkovića ili na bilo koji javni skup na kojem se pojavljuju veterani HOS-a, koje njihov ratni lider Ante Prkačin sam opisuje kao “nastale na tradiciji ustaša”. Dovoljno je prisjetiti se muških suza hrvatskog policajca koji je u kolovozu 2023. zaustavio notornog Marka Skeju na putu za Knin. Istog onog Skeju koji je 1995. usred Splita postrojio crnokošuljaše iz IX. bojne Rafael vitez Boban (nomen est omen!) i s njima skandirao: “Tko smo mi? Mi smo ustaše!”.

Nešto je trulo u državi Hrvatskoj u kojoj represivni aparat iskazuje toliki elan i troši tolike resurse na progon građana koji javno ističu palestinsku i jugoslavensku zastavu. Je li to strah od emancipacije i od borbe protiv okupatora? 

U svakom slučaju, znam točno što mislim o tom policijskom treniranju strogoće. Najradije bih to sažeo u četiri slova, od kojih su dva ista, ali sam već naučio na vlastitim leđima da bi to značilo kako će me hrvatska policija skinuti s leta za Berlin, poslati po mene djelatnike iz Odjela za terorizam kako bi me po hitnom postupku odveli na Prekršajni sud, gdje će me sudac u tragikomičnom procesu brže-bolje osuditi jer sam vrijeđao policiju. Ah, ti osjećaji tankoćutnih nositelja pendreka! 

Iste kafkijanske procese sada doživljavaju i građani RH koji su javno isticali palestinsku i jugoslavensku zastavu. Srećom, više nismo u “totalitarnom mraku”, već živimo slobodu i demokraciju. Doista je svanulo – baš kao u onoj pjesmi “Evo zore, evo dana”.

Tekst je nastao u sklopu projekta Come Together koji sufinancira Europska unija iz programa Kreativna Europa. Stavovi izraženi u tekstu ne odražavaju nužno stavove Europske unije ili Europske izvršne agencije za obrazovanje i kulturu.

Projekt je potaknut kulturno-povijesnim značajem izdavačke kuće Mladost, čija se nekadašnja zgrada nalazi u blizini galerijskog prostora na Ilici. Autorica popratnog teksta, Buga Kranželić, pojašnjavajući kontekst zatvaranja prostora uslijed privatizacije govori o povodu izvedbi: “Kako bi obrisao prašinu zaborava, Petar Vranjković u svojoj monodramskoj izvedbi Arhive: Mladost odaje hommage prostoru koji je imao ulogu doma: ‘poetima / piscima / znanstvenicima / disidentima / čija su slova bila mač / protiv tiranije/ i zaborava'”.

Projekt je nastao suradnji s Teom Matanović.

Petar Vranjković (1997.) je transmedijski umjetnik i istraživač koji u umjetničkom radu koristi predmete iz arhiva, fotografiju, grafiku i dizajn. Zainteresiran je za propitivanje arhivskih narativa te formiranje sjećanja i ideja pripovijedanja kroz umjetničke i istraživačke prakse. Ima titulu magistra umjetnosti animacije i novih medija pri Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu.  Sudjelovao je u više grupnih i samostalnih izložbi.

Više detalja možete pronaći ovdje.

Hrvatski školski muzej po prvi put temeljito je istražio dio svoje građe koja je tematski povezana s djelovanjem pionirske organizacije te njezinom ulogom u odgoju i obrazovanju tijekom socijalističke Jugoslavije, odnosno SR Hrvatske. Punim nazivom Pioniri maleni – Crtice iz života pionira kroz zbirke Hrvatskoga školskog muzeja autorice Kristine Gverić izložba je koja nastoji prikazati kako je izgledalo biti školarac u Jugoslaviji. Važno je spomenuti da izložbu nije moguće pronaći na Trgu Republike Hrvatske 4, zbog obnove zgrade muzeja koji je prije nekoliko godina stradao u potresu. Trenutno je rad muzeja prebačen na adresu Hebrangova 5, gdje se nalazi galerija Hrvatskog školskog muzeja Školica za 5 u kojoj se može razgledati ova izložba. 

Povratak u izgubljeno vrijeme – u doba Jugoslavije, ova izložba pokušava postići prikazom jednog školskog dana u životu pionira. Predmeti koji su se mogli pronaći u torbi svakog pionira; knjige Mate Lovraka Vlak u snijegu i Družba Pere Kvržice, kao i Ježeva kućica Branka Ćopića ili Grga Čvarak Ratka Zvrka, podsjetnik su toga da Jugoslavije možda više nema, ali da su ovi naslovi i danas aktualni. Ne samo zato što su lektire, već zato što su zanimljive, zabavne i poučne. Pouke nekih od tih knjiga poput toga da su zajednica i sloga važne u suočavanju s problemima i nedaćama univerzalne su i nastavljaju biti relevantne. U postavu se također mogu pronaći i predmeti koji simboliziraju pionirstvo poput znački, slikovnice Ja sam pionir, pionirske zastave i knjižice, koji će zasigurno biti poznati onima koji su i sami bili pioniri jer možda te predmete i dalje čuvaju na mjestima poput tavana. U socijalističkoj Jugoslaviji, svi prvašići bili su primani u Savez pionira u kojem se poticala privrženost domovini, Titu, Narodnooslobodilačkoj borbi i revoluciji. Također, sudeći prema knjizi Igora Dude Danas kada postajem pionir, savez je pružao sadržaje za slobodno vrijeme koji su poticali dječju igru i stvaralaštvo, te promovirao ideju humanosti i općih ljudskih vrijednosti. Na taj način djeca su bila oblikovana prema idealnom “liku pionira” koji je predstavljao prvi korak u formiranju novog socijalističkog čovjeka kao “svestrane stvaralačke ličnosti”.

Na izložbi saznajemo da biti članom saveza pionira Jugoslavije nije bilo obavezno, no rijetko se događalo da je netko odbio prisustvovati tom svečanom događanju. Postati Titovim pionirom onodobno je bio važan socijalni obred inicijacije u socijalistički društveni režim. Primitak pionirske knjižice nešto je poput izrade osobne iskaznice. Svaki pionir morao je napamet naučiti zakletvu:

“Danas, kada postajem pionir
Dajem časnu pionirsku riječ:
Da ću marljivo učiti i raditi
I biti dobar drug;
Da ću voljeti našu samoupravnu domovinu
Socijalističku Federativnu Republiku Jugoslaviju
Da ću razvijati bratstvo i jedinstvo
I ideje za koje se borio Tito;
Da ću cijeniti sve ljude svijeta
koji žele slobodu i mir!”

Osim “četiri čarobne riječi” mali pioniri morali su savladati lekcije poput toga kako ljubiti vlastitu domovinu, boriti se za bratstvo i jedinstvo i činiti sve što nalaže drug Tito. Iako načelno nema ništa loše u domoljublju, ovdje je bila riječ o indoktrinaciji djece koja su morala pristati uz ideje koje niti ne mogu razumjeti. Nije mi cilj demonizirati socijalizam, dapače, vrijedi spomenuti da se utjecaj ideologije unutar obrazovanja nije događao samo pod socijalizmom, već se događa i u sadašnjem kontekstu. To će svakako potvrditi nedavno povlačenje srednjoškolskog udžbenika povijesti. U svakom slučaju, važno je reći da ova izložba ne propituje ideologiju i ne nastoji dublje istražiti niti ispitati sam pojam pionirstva, već nastoji na donekle uspješan način prikazati pionirstvo kao identitetsku kategoriju.

Veliku ulogu u izložbi zauzimaju učenički radovi koji su nerijetko vezani uz tada važne događaje u pionirskom kalendaru. Dan Republike, Dan Jugoslavenske narodne armije, Dan dječje radosti, Dan mladosti neki su od tih zaboravljenih datuma. Iako nisu estetski najuspješniji, ovi sastavci, likovni i ručni radovi spomenik su vremena unutar kojeg su nastali te u sebi kriju povijesnu vrijednost. Crteži na kojima se nerijetko pojavljuje crvena zvijezda, jugoslavenska zastava ili povici u čast drugu Titu trag su ideologijom obojanih didaktičkih metoda koje su usvajali mali pioniri. 

Kao jedan od značajnih elementa izložbe predstavljen je film nastao 1989. godine u Eksperimentalnoj osnovnoj školi “Ivan Goran Kovačić” Borovo u Vukovaru koji se po prvi put prikazuje u javnosti. Film prikazuje učenike i njihov školski dan, interijer i eksterijer škole koji oslikavaju jugoslavensko školstvo. Neki od predmeta koji se nalaze u filmu mogu se razgledati i na samoj izložbi. Osim toga, važno je spomenuti da se u filmu, kao voditelj dječjeg kviza, pojavljuje Siniša Glavašević. Dok mlađe generacije posjetitelja vjerojatno neće znati tko je bio i što simbolizira Glavašević, onima starijima koji znaju ostat će gorak okus koji će ih podsjetiti na strahote koje su uslijedile dvije godine nakon snimanja filma. Nameće se pitanje je li moguće u svakodnevnici iščitati tragove onoga što će budućnost donijeti? Je li se u tom vremenu mira moglo nazreti razdoblje razaranja koje je uslijedilo? Iako možda nije moguće doći do tih odgovora, izložba stoji kao fragment koji potiče na razmišljanje o pionirima i Jugoslaviji.  

U zaključku, izložba Pioniri maleni – Crtice iz života pionira kroz zbirke Hrvatskoga školskog muzeja uspješno baca svjetlo na jedno razdoblje koje se bitno razlikuje od suvremenog digitalnog doba. Kroz predmete, radove i film, posjetitelji imaju priliku doživjeti atmosferu školskog dana pionira u socijalističkoj Jugoslaviji. Unatoč nostalgiji (ili jugonostalgiji) koja se može osjetiti, izložba ne propituje dublje ideologije pionirstva niti nastoji analizirati njegovu širu društvenu ulogu. Ipak, pruža nam uvid u važnost tih vremena, od obreda inicijacije do ideološki obojenih didaktičkih metoda. Pioniri maleni donose sjećanja na djetinjstvo oblikovano socijalističkim vrijednostima, ali istovremeno postavlja pitanje koliko su te ideje ostavile trajan utjecaj na pojedince. Ova izložba je poput vremenske kapsule, podsjeća na vrijednosti i iskustva koja su oblikovala generaciju pionira, ali i potiče na razmišljanje o evoluciji društva i odnosa prema identitetu pionira u današnjem vremenu.

Tekst je nastao u sklopu Kulturpunktove novinarske školice uz mentorsku podršku uredništva Kulturpunkta.

Na te i slične temeljne postavke kulture sjećanja kao i historiografije uopće – puno puta utvrđene u teoriji i još više puta zaboravljene u praksi – važno je dodatno podsjetiti kada je riječ o našem današnjem reprezentiranju socijalizma. Naime, posljedice velikog loma u kontinuitetu sjećanja, opće “konfiksacije pamćenja” (kako glasi naslov jednog eseja Dubravke Ugrešić iz Kulture laži), koja se dogodila 1990-ih godina odjekuju i dalje našom sadašnjošću te određuju sadržaj i tonalitet povijesnih priča o vremenu jugoslavenskog socijalizma. Vremenu koje nam je istovremeno posve blisko, toliko da o njemu mnogi mogu osobno svjedočiti, ali i prilično daleko, s obzirom na spomenuti lom koji je dublje potisnuo naš jučerašnji svijet. Politički dirigiran zaborav, praćen raznim oblicima režimske represije i društvenog izopćenja, doveo je do toga da su priče i prikazi socijalizma u postsocijalizmu redovito obilježeni falsifikatima i viškom ideološkog tlačenja, i to najčešće, s jedne strane, demonizacijom, a s druge, komodifikacijom i komercijalizacijom. Između tih fobija i filija, straha od socijalizma, njegove idealizacije i njegova tretiranja kao trendovske vintage robe, golemi je raspon neutralnijih uvida kakvi, unatoč promijenjenoj društvenoj atmosferi, i dalje nedostaju.

Socijalizam je zapravo danas poput lakmus-papira kojim možemo testirati mnogo toga: i tendencije u historiografiji, i stupanj očuvanosti ili oštećenosti osobnih i kolektivnih sjećanja, i stupanj ideologizacije pamćenja. Napisati neki tekst, snimiti film, seriju ili prirediti izložbu o nekom aspektu socijalističke prošlosti, znači ne samo istražiti određenu temu te riječima, slikama i naracijom posredovati o njoj neke spoznaje, već i biti svjestan društvenog konteksta i osjetljivosti svog posla, značenjskih utega koji on nosi i aktualnih posljedica spomenute konfiksacije pamćenja. Za razumijevanje tih priča ili slika socijalizma stoga je važno promotriti tko je i što ispripovijedao ili prikazao, ali još i više kako, kada i za koga je to učinio. 

Izložba Pioniri maleni – Crtice iz života pionira kroz zbirke Hrvatskoga školskog muzeja autorice Kristine Gverić tako svoje puno značenje i vrijednost dobiva u aktualnom društvenom kontekstu i s obzirom na to kakva sjećanja na socijalizam ona posreduje. Prije svega, sama činjenica da se izložba na temu pionirske organizacije održava u muzejskoj instituciji koja se jedina u Hrvatskoj bavi školstvom i aktivno sudjeluje u educiranju djece i mladih, ukazuje na to da socijalizam ipak polako prestaje biti “neželjena baština”. Naime, odgoj i obrazovanje danas su, kao i jučer, područja intenzivnog ideološko-političkog normiranja, pa uvrštavanje aktivnosti ovog muzeja u neobavezni kurikulum – što znači da škole mogu organizirati posjet ovoj izložbi – ima nezanemarivu važnost. 

Nadalje, riječ je o prvoj izložbi o povijesti djetinjstva i školovanja u socijalizmu organiziranoj u Muzeju od početka 1990-ih i raspada SFRJ, ali ne i prvoj na tu temu u preko sto i dvadeset godina dugoj povijesti te institucije. Naime, još 1974. u Muzeju je postavljena izložba pod nazivom Pionirska organizacija u socijalističkom odgoju mladih, a 1988. – u vrijeme sistemske krize, urušavanja socijalističkih ideja i gubitka osjećaja zajedništva – i ona znakovitog naziva Biti pionir – to znači mnogo. Također, izložba Pioniri maleni postavljena je u vrijeme u kojem postoji kakva-takva domaća praksa postsocijalističke muzealizacije socijalizma – uspostavljena npr. velikim izložbama Socijalizam i modernost: Umjetnost, kultura i politika 1950-1974. u MSU-u 2011.-2012. i Refleksije vremena 1945-1955. u Klovićevim dvorima 2012.-2013. –  u kojem se duže provode važna istraživanja socijalističke svakodnevice, najviše u Centru za kulturološka i povijesna istraživanja socijalizma u Puli. Centar je, nimalo slučajno, smješten dalje od središta akademske moći, a već je objavio sveobuhvatnu studiju na istu temu, Danas kada postajem pionir: Djetinjstvo i ideologija jugoslavenskog socijalizma povjesničara Igora Dude. 

Premda sve te aktivnosti nisu dovoljne da se izbrišu ožiljci prisilne amnezije iz 1990-ih i relaksira kolektivno pamćenje, one su ipak pokrenule stvari s mrtve točke. Također, zahvaljujući tim i još nekim akterima, tekstovima i projektima, u javnoj se sferi postepeno osvještavaju važnosti “male povijesti”, povijesti svakodnevnog života i individualnih priča ispričanih “odozdo” u restauraciji prošlosti. Jer, dok “velika povijest” stavlja fokus na život visoke politike, smjene vlasti, ratove i prijelomne društvene događaje, i to uglavnom iz perspektive pobjednika, “mala povijest” uključuje mikro priče, obične teme, privatna sjećanja i iskustva bezimenih aktera, stvarajući time kompleksnu fresku neke epohe. 

Izložba Pioniri maleni odlično se uklapa u takvu, u nas prilično zakašnjelu, praksu otvaranja historiografije, pripovijedajući priču o “jednom slučaju”: instituciji Saveza pionira Jugoslavije, i školovanju i odrastanju u socijalizmu, i pri tome uključujući različite – službene i privatne, odrasle i dječje – perspektive. U tom smislu, odluka o njezinu postavljanju i trud kustosa u prezentiranju teme pionira zaslužuju veliku pohvalu.

Sam Hrvatski školski muzej čuva veliku građu iz druge polovine 20. stoljeća, a dobar dio nje vezan je upravo uz teme djetinjstva i obrazovanja u socijalizmu. No, ta građa ne samo da nije posljednjih 30-ak godina izlagana, već nije ni bila dugo uvrštena u stalni postav muzeja. Tako se aktualnom izložbom, čiji je povod 80. obljetnica osnivanja socijalističke Jugoslavije, skida svojevrsna “plomba” s dijela fundusa. Uz očekivana službena znamenja poput crvene marame, plave kape s petokrakom, pionirske značke, zastave i članske knjižice, veliki broj izložaka čine memorabilije osobne mikropovijesti poput učeničkih literarnih i likovnih radova i fotografija, što svjedoči, uz ostalo, i o potrebi onih koji su te predmete sačuvali da pamte jedno vrijeme, ali i o njemu posvjedoče drugima. Tu su i razni predmeti iz života tadašnjih đaka: početnice, bilježnice, igračke, knjige, školska kuta, dres za fiskulturu, kultna dvotomna enciklopedija Svijet oko nas, koja je prvi put objavljena 1960. i do početka 1990-ih doživjela je 12 izdanja te je bila izvor znanja i vizualne kulture mnogim generacijama stasalim u socijalizmu, i dr., sve prikupljano tijekom godina većinom privatnim donacijama. 

Izložbom je obuhvaćen dug vremenski raspon, od fotografija škola u NOB-u i izbjegličkim kampovima El Shatta (još jedne velike i dugo marginalizirane teme koja tek zadnjih godina, najprije izložbom El Shatt u Hrvatskom povijesnom muzeju 2007.-2008., dobiva vidljivost), preko 1960-ih, 1970-ih i 1980-ih, do školske 1989./90., kada je posljednja generacija prvašića primljena u pionire. Pametnim odabirom izložaka i kombiniranjem vizura, ova opsegom nevelika izložba – smještena u samo tri sobe privremene galerije Školica za 5 Hrvatskog školskog muzeja, s obzirom da se glavna zgrada renovira – daje vrlo dobar uvid u povijest pionirskog djelovanja. S obzirom na značaj same pionirske organizacije, ona posredno osvjetljava i neke strukturne posebnosti socijalističke epohe, npr. načine na koji se ideologija kanalizirala u školama i svakodnevici i koje je poželjne vrijednosti sustav poticao kod djece i mladih. Naime, članstvo u Savezu pionira Jugoslavije kao “jedinstvenoj dječjoj organizaciji koja doprinosi socijalističkom odgoju djece osnovnoškolskog uzrasta”, kako stoji u Pravilima i programskoj osnovi Saveza pionira Jugoslavije, prema knjizi Igora Dude, bilo je formalno slobodno, ali u praksi obavezno, jer su bez izuzetka svi učenici u prvom razredu primljeni u pionire, i to su bili sve do osmog razreda kada bi prelazili u Savez socijalističke omladine, u kojem su pak tek pojedinci bili aktivni. 

Djelovanje Saveza pionira, kao i svake druge organizacije u socijalističkoj Jugoslaviji, bilo je usklađeno s vladajućim idejno-političkim kursom, ali ono se nije svodilo samo na rituale polaganja pionirske zakletve, pisanje prigodnih sastavaka i izrade čestitki za državne praznike. Dapače, pionirska načela činila su bitan dio privatnih identiteta, nadilazila su dnevnopolitičke dogme i kult ličnosti te uključivala pozitivne socijalističke kao i univerzalne vrijednosti poput solidarnosti, zajedništva, jednakosti i socijalne inkluzivnosti. Također, Savez pionira bio je “odgojna, samoupravna, patriotska, društveno-zabavna organizacija, zasnovana na potrebama djeteta za udruživanjem i bavljenjem najraznovrsnijim društvenim i stvaralačkim aktivnostima”, kako stoji također u Pravilima i programskoj osnovi Saveza pionira Jugoslavije, pa se nastojalo organizirati ne samo školske dane, već i utjecati na dokolicu i slobodno vrijeme učenika. Takvi različiti aspekti priče o pionirima na ovoj su izložbi većinom primjereno prezentirani pa se višekratno ističe da je riječ o organizaciji koja je “odgajala socijalističkog čovjeka”, ali i nadilazila okvire jednog političkog sistema, potičući drugarstvo, socijalnu interakciju, zabavu, patriotska osjećanja, učenje i slično. 

Ipak, naglašavanje ideologizacije s negativnim konotacijama na nekoliko mjesta u katalogu čini mi se suvišnim, jer se na taj način posredno formira zaključak da je isključivo socijalizam bio ideološki hipernormiran sustav, dok su današnje škole lišene ideologije, propisivanja poželjnih sadržaja i ispolitiziranih rituala. Činjenica da više ne postoji organizacija slična Savezu pionira Jugoslavije nikako ne znači da živimo u deideologiziranom dobu i da su današnja djeca i mladi pošteđeni, fukoovski rečeno, sustava nadzora i kazni. Jednostavno, ideološki neutralne pozicije ne postoje, a sfera institucionalnog odgoja i obrazovanja uvijek odražava dominantne društvene ideje i načela – jučer samoupravnog socijalizma, a danas demokratskog neoliberalizma. Ne mislim da je takvo što trebalo biti eksplicitno iskazano na ovoj, uistinu vrijednoj izložbi, niti da njezinim posjetiteljima – nekom osnovcu ili srednjoškolcu – treba tupiti o filozofiji politike, ali mi se čini da se u podtekstu, u balansiranju jezičnim registrima, trebalo malo pažljivije koristiti značenjske megalite poput pojma “ideologija”.

Osim tih sitnijih propusta, koncept i realizacija izložbe odlično odgovaraju njezinoj edukativnoj svrsi i prilagođeni su recepcijskim mogućnostima očekivane publike, u zadanim prostornim uvjetima Muzeja. Naime, kako su se mijenjali socijalistički programi i društvena energija vremena tako su se mijenjale aktivnosti pionira i poimanje njihove važnosti u životu učenika. Taj višedecenijski razvoj ovdje je uklopljen u jednostavnu i efektnu naraciju o godišnjim dobima pionirskih aktivnosti. U formi kalendara, bez viška digresija, jasno i pregledno prikazani su najvažniji dani, aktivnosti i obredi pionirskog života: rujan, početak školske godine i prvi razred; Dan Republike 29. novembar i svečanost primanja u pionire; pa Dan JNA, Dan dječje radosti i Nova godina; izrada čestitki za Dan žena, 1. Maj i posvete radnicima i tvornicama; Dan mladosti sa štafetama i porukama Titu, Dan oslobođenja Zagreba i sl. Preko učeničkih crteža i sastavaka evociraju se također logorovanja, radne akcije i izleti s poznatim itinerarima kao što su Pionirski grad ili Putovi AVNOJ-a, akcije poput 88 ruža za druga Tita, zajednička ljetovanja u odmaralištima kao način ostvarenja socijalne jednakosti i sl.

Izložbeni narativ o pionirima simbolički se zaključuje posljednjim izloškom, dokumentarnom videosnimkom u trajanju od gotovo 25 minuta koja prikazuje jedan dan u osnovnoj školi u Vukovaru u lipnju 1989. godine, a koju je amaterski snimio i Muzeju poklonio tamošnji učitelj. Video sažima brojne pionirske aktivnosti i znamenja. Vide se početnice i teke posve slične onima na izložbi, po panoima su izvješeni učenički radovi prepoznatljivih motiva, dok se u šetnji kamerom prikazuju uobičajene aktivnosti na odmoru, u učionicama i fiskulturnoj dvorani. Ništa se dramatično ne događa niti se sugerira ono što dolazi, ali iz današnje vizure, sa saznanjem o svemu što je nakon godinu, dvije, tri uslijedilo, čini se da gledamo jedan od posljednjih i divnih dana mira i običnih poslova. Nagovještaj kraja pojačava silueta u jednom kadru u kojoj prepoznajemo radijskog novinara i pisca Sinišu Glavaševića. 

Što nama danas znači pionirsko naslijeđe? Kako izgledaju kontinuitet obrazovnih praksi i mijene školskog sustava tijekom novije povijesti? Na koje se načine kurikulumi prilagođavaju vladajućim idejama i poželjnim vrijednostima i što npr. slučajevi poput nedavne zabrane jednog udžbenika ili pak potpuno različitih prikaza povijesti u udžbenicima država bivše Jugoslavije govore o ideologizaciji obrazovanja? Kako to da su pionirski ideali lako odbačeni početkom 1990-ih, jednako kao i ideali samoupravnog socijalizma ili federalnog zajedništva u koje su, po relevantnim istraživanjima, do dugo u 1980-e mnogi vjerovali? Takva si pitanja postavljam nakon odgledane izložbe i, jasno, nisam u tom jedina. Odgovore na njih ipak ne može dati niti jedan muzej, već samo otvorena, kompleksna i hrabra historiografija. Ono pak što može jedna izložba u školskom muzeju jest povezati se s takvom historiografijom te brinuti o tome da se njezini uvidi na dobar način reprezentiraju u izložbenim prostorima i posreduju jezikom razumljivim današnjoj djeci. Ova izložba to i čini.