Novi val pojavio se usporedno s razvojem liberalnijeg, humanističkog socijalizma u Jugoslaviji. Žilnikovi Rani radovi snimljeni su kao reakcija na militarizaciju društva i studentske proteste koji su ’68. godine buknuli diljem države. Film alegorično prikazuje sudionike_ce beogradskih prosvjeda – tri mladića i djevojku Jugoslavu – koji, nadahnuti Ranim radovima Karla Marxa, odlaze na selo i u tvornice kako bi probudili svijest ljudi te ih ohrabrili u borbi za emancipaciju i dostojanstven život.

Slično, Studija slučaja: Politpornografija nastaje u trenutku uvođenja obaveznog vojnog roka u Hrvatskoj, obnovljene prakse Plenuma na Filozofskom fakultetu u Zagrebu te pod utjecajem studentskih i građanskih prosvjeda koji u Beogradu i Novom Sadu traju zadnjih jedanaest mjeseci. Iako se predstava današnjom političkom situacijom ne bavi eksplicitno, tijekom prvog dijela koji se izvodi na Trnjanskom nasipu, na livadi ispred Pogona Jedinstvo, moglo se čuti “pumpaj”, uzvik koji koriste prosvjednici_e u Srbiji. 

U doba socijalne fragmentiranosti možemo naći zajednički poticaj za političku akciju, no entuzijazam često ostaje na razini ideje jer se ispuše prije no što prijeđe u djelo. Htjeli bismo zajednicu, ali u trenutku kad bismo ju trebali graditi vlastitim sudjelovanjem i bivanjem na dispoziciji stvarnim ljudima, a ne ideji – negdje zapne. Navedeno opisuje Milenin napad na sovjetsku klizačku zvijezdu, Vladimira Iljiča, u filmu WR: Misterije organizma: “Ti voliš sve ljude, ali nisi u stanju da voliš jednog čovjeka, jednog živog stvora! (…) Lepa si kao revolucija, rekao si dok si me gledao kao sliku, ali nisi izdržao da te ta revolucija dodirne!” Milena ističe licemjernu prirodu riječi koje ne slijede djela, kritike koja je odvojena od tijela umjesto da u njemu nađe svoj produžetak, stroj za proizvodnju revolucije.

Najveća vrijednost izvedbe zato je radijantna kolektivnost i zajedništvo koje izvođači_ce imaju na sceni. Bez obzira na prethodno izvedbeno iskustvo, nikome se ne daje manje ili više prostora, zadaci unutar predstave nisu podijeljeni prema tome tko je u čemu vještiji, nema odskakanja unutar ansambla – svi rade sve i rade to sjajno. Konačno, u njihovo zajedništvo uključena je i publika, najviše u prvom dijelu predstave. 

Na Trnjanskom nasipu, pred noćnom kulisom Save i Novog Zagreba, gdje se odigrava prvi dio predstave, izvođači_ce nas pozivaju da se zagrijemo trljanjem dlanova. Ono što se čini kao uvodno probijanje četvrtog zida i uspostava neformalnog odnosa s publikom, u stvari je suptilno uvlačenje u materijal prve scene. Trljanje dlanova širi se i na druge dijelove tijela, izvođači_ce napominju da ne zaboravimo i svoje intimne dijelove, zbog čega je odmah jasno da gledamo neku varijaciju scene iz Žilnikovih i Makavejevljevih filmova, s likovima koji su puni erotizma i oslobođenog odnosa prema seksualnosti. 

Nakon vježbi za zagrijavanje, publika je pozvana da sudjeluje i u izvođenju vježbi za političku auru. U njima prepoznajemo reference i citate nekih scena iz Ranih radova, primjerice izvođači_ce glume da po nasipu guraju nešto nevidljivo, što prepoznajemo kao automobil iz filma. Također, članovi_ice publike pomažu pridržati izvođače_ice dok rade stoj na rukama izgovarajući tekst iz filma: “Po vama bi i Hegela trebalo ostaviti da dubi na glavi.”

Poziv na akciju nastavlja se u programskoj knjižici koju uzimamo po ulasku u Veliku dvoranu Pogona, gdje se odvija ostatak predstave. Osim klasičnog uvodnog teksta, u njoj su ostavljene i prazne stranice naslovljene Moje želje, Moja “NE”, te Dnevnik prosvjeda, kojima se publika može vratiti nakon izvedbe. Mogu zamisliti da tu džepnu radnu bilježnicu izvođači_ce ove predstave i likovi filmova koji su je inspirirali uvijek nose sa sobom.

U tekstu 1968.: kulturna evolucija ili revolucija, Ivana Perica piše: “… studentske prosvjede, ali i protestnu umjetnost jugoslavenskih šezdesetih, a prije svega film, još uvijek odlikuje čvrsta ukorijenjenost u ranije uspostavljeni politički okvir: socijalizam kao jedinu moguću perspektivu totaliteta. Kao ni studenti, umjetnost 1960-ih nije rušila sistem, nego ga je upozoravala na njegove osnovne zasade. (…) Drugim riječima, protestne prakse unutar postojećeg socijalističkog okvira bile su evolucionalnog, a ne revolucionarnog predznaka.” Kao što umjetnici_e danas ne rade ništa što nije u skladu s ustavom na kojem se temelji država, ni filmovi 60-tih nisu bili antisistemske već sistemske kritike. To ne znači da njihovo korištenje u predstavi treba interpretirati kao jugonostalgiju.

Navedeni su filmovi istovremeno ironični prema svojim likovima, prikazuju kako njihov revolucionarni impuls ne nailazi na razumijevanje zajednice zbog čega se počinje doimati kao naivnost te se ispuhuje. U današnjem kontekstu, kad se građanski entuzijazam često ispuše prije no što poduzme konkretne korake, filmovi jugoslavenskog novog vala zanimljivi su zato što slave individualnu kreativnost, humor, spontanost, seksualnu radost, te ironiju kao mehanizme borbe protiv represije. 

Pitanja umjetničke autonomije i slobode govora o kojima se posljednjih mjeseci raspravlja u Hrvatskoj, bila su goruća tema i između ’68. i ’72. u Jugoslaviji. Drugi dio predstave oblikovan je kao čitaća proba scene suđenja Žilnikovom filmu koji se za to vrijeme vrti na televizoru u kutu izvedbenog prostora. Daniel J. Goulding u knjizi Jugoslavensko filmsko iskustvo 1945. – 2001.: oslobođeni film, ističe da iako su na međunarodnom planu Rani radovi nizali uspjehe, uključujući Zlatnog medvjeda na Berlinaleu, u Jugoslaviji se film “smatrao toliko radikalno suprotstavljen uobičajenim pretpostavkama o socijalističkoj stvarnosti da je naposljetku zabranjen za domaću distribuciju”. Još jedna suptilnija paralela koja je za mladi autorski tim mogla biti ohrabrujuća točka prepoznavanja jest što je Žilniku bilo samo 26 godina kada se to dogodilo.

Sam tekst suđenja nije transkript već montaža, fabrikacija, kolaž složen iz različitih dokumentarnih izvora koji se projiciraju na ekranu laptopa dajući notu ozbiljnosti sceni koja je izvedena zapravo prilično opušteno. Dok čitaju replike tužitelja, obrane, sudca, svjedoka i samog Žilnika, izvođači_ce su potpuno neopterećeni_e time da ih se gleda ili da će pogriješiti. Opetovano prekidaju čitanje iz različitih razloga: od toga da bi se izvođač_ica udobnije namjestio u stolcu, do toga da bi ponovno drugačije pročitala neku rečenicu ili se samo smijala kolegi.

Na ovaj način fokus nije samo na povijesnoj epizodi već na zajedničkom autoironičnom pokušaju njene izvedbe, koji opet podsjeća na likove Žilnikova filma i njihovo citiranje marksističkih uzora. Tijekom izvedbe saznajemo da je zabrana Ranih radova ipak nakraju poništena pod argumentom da je socijalizam dovoljno razvijen da primi vrstu kritike kakvu je film predstavljao.

Dvadeset i šestog listopada, Plenum Filozofskog fakulteta novu objavu na svojoj Facebook stranici započinje rečenicom “represivne mjere uspijevaju samo ako na njih pristanemo”. Represija nije rezervirana samo za totalitarne režime, moguća je i u demokraciji, vladavini naroda, koja se sastoji upravo u davanju i uskraćivanju pristanka. Zamka apolitičnosti ili političke pasivnosti je u tome što se, promatrano s pozicije moći, može tumačiti kao pristanak. Posljednjih godina, češće nego uz politiku, riječ pristanak veže se uz pitanja tijela i seksualnih odnosa, iako su zapravo ta dva polja neodvojiva jer su tijela u međusobnom odnosu uvijek politička, i jer se politika u krajnjem rezultatu uvijek prelama preko tijela. 

Treći i posljednji dio Studije slučaja, problematizira izvođenje pristanka upravo kroz tu prizmu. Izvođači_ce si međusobno upućuju zahtjeve poput: “Možeš me zagrlit’?”, “Možeš se sa mnom rolati po podu?”, “Možeš se sa mnom zamijenit za odjeću, ali da se pritom gledamo?” Svi su zahtjevi na neki način vezani uz tijelo, odišu nježnošću, toplinom i erotikom, pri čemu je eros shvaćen kao životna snaga, sposobnost za radost, duboka potreba za dijeljenjem, kao personifikacija ljubavi, kreativne moći i sklada. No na samom kraju zahtjevi izgradiraju u nešto grublje – dodir i skidanje više nisu nešto ugodno i erotično, a pristanak na policijski pretres počne se ticati nasilja i represije. 

Studija slučaja: Politpornografija predstava je o cikličkoj prirodi povijesti i vrijednostima poput zajedništva, erosa i humora, čiji su nositelji građani, pojedinci, a ne sistem. Zbog toga se i ne može interpretirati kao jugonostalgična provokacija – na razočaranje onih koji su baš to od nje priželjkivali. Ona ne kritizira sustav koliko potiče gledatelje_ice da razgibaju umrtvljena tijela i preuzmu fizičku odgovornost za svijet u kojem žive. Jedino je pitanje je li usko ciljana publika ove izvedbe upravo ona koja to već nije znala i sama. Drugim riječima, bojim se da će oni koji bi od njezinih poruka najviše profitirali predstavi suditi ne samo prije gledanja, nego da je nikada neće ni pogledati.

Dokumentarni film Petra Krelje Povratak (1975.) donosi priču o djevojčici kojoj socijalni radnik pokušava pronaći dom. Riječ je o kratkometražnom filmu koji u trinaest minuta izlaže složenu priču o odnosu doma i socijalnih ustanova. Na rasporedu se nalazi i dugometražni igrani film Tri Ane (1959.) Branka Bauera o potrazi oca za kćeri izgubljenoj u ratu. Tri Ane naturalistička je melodrama koja je “nakon nedavne revalorizacije dobila zasluženi status klasika i prepoznata je kao najava jugoslavenskog crnog vala”, stoji u najavi.

Uoči projekcije uvodnu riječ održat će Dubravka Zima, nastavnica povijesti hrvatskog filma na Fakultetu hrvatskih studija. Kustos programa je Juraj Kukoč, viši filmski arhivist iz Hrvatske kinoteke.

Ulaz na projekciju je besplatan, a više detalja pronađite ovdje.

Branka Benčić aktualna je ravnateljica Muzeja moderne suvremene umjetnosti (MMSU) u Rijeci koja je kao kustosica realizirala brojne relevantne skupne i samostalne izložbe i filmske programe u institucijama, muzejima, filmskim festivalima u zemlji i inozemstvu. Dugogodišnja je umjetnička direktorica Apoteke – Prostora za suvremenu umjetnost, kustosica istraživačke platforme Cinemaniac Misliti film i stručna suradnica Pula Film Festivala. Aleksandra Sekulić je programska urednica u Centru za kulturnu dekontaminaciju (CZKD) u Beogradu, a dvijetisućitih je bila programska urednica i producentica u Akademskom Filmskom Centru u Beogradu te članica pokreta Low-Fi Video, projekta Medijska arheologija i grupe Kosmoplovci.

Njih dvije su tijekom 2019. i 2020. godine osmislile tematski program projekcija za izdanje Oberhausena 2020. godine, koje je zbog koronavirusa bilo odgođeno. S obzirom na to da je solidarnost kao pojam i kao koncept doživjela preporod u vrijeme pandemije, kustosice su odlučile zadržati tematski okvir, kojim žele podsjetiti na njezin revolucionarni potencijal. “Namjera je programa da inspirira i redefinira promišljanje solidarnosti kao disruptivnog događaja rekonstituiranja društva te da reaktivira resurse i metode kinematografije u potrazi za novom infrastrukturom solidarnosti. Polazeći od vrijednosti zajednice ili društva, solidarnost narušava sustave nejednakosti, hijerarhije, nepravde”, navodi se u službenom priopćenju.

Program je strukturiran u šest cjelina, u sklopu kojih se prikazuju naslovi s područja bivše Jugoslavije nastali 1960-ih i 1970-ih godina te noviji radovi filmaša iz Hrvatske i regije. “Postavljajući u dijalog filmsku produkciju 1960-ih i 1970-ih godina iz područja SFRJ i recentne radove s međunarodnim pozicijama, program će istražiti arhiv i kontinuitet politike emancipacije iz prošlog stoljeća i glasove suvremenih borbi koje remete hijerarhiju i odnose moći u Europi, sustav nejednakosti, privatizaciju, eksploataciju, ili sustav umjetničke produkcije, povezanost načina proizvodnje i političke prakse, od deelitizacije produkcije (radikalni amaterizam), svakodnevne prostorne politike i ‘nesavršene solidarnosti’, do kinepolitike”, najavljuju.

Kroz filmski program kustosice istražuju povijesno nasljeđe filmske proizvodnje u relaciji s estetikama i politikama radništva. Prikazuju se tako Nezaposleni ljudi Želimira Žilnika (1968.), Specijalni vlakovi Krste Papića (1972.) te Vlak sjenki Nike Autor (2017.) koji Papićeve Specijalne vlakove stavlja u korelaciju s problematikom suvremenih migracija. Migrantima se bavi i rad Museum Songspiel: The Netherlands 20XX (2011.) kolektiva Chto Delat iz St Petersburga, čiju projekciju prate predavanje i diskusija. Programska cjelina Performativne geste bavi se filmskom tematizacijom zajedničkih javnih prostora, a uključuje projekciju radova Tomislava Gotovca, Damira Očka, Ante Babaje, Bojana Jovanovića i drugih.

Najava tematskog programa uključuje i razgovor i projekcije posvećene kolektivnim praksama i nasljeđu kinoklubova, u sklopu kojeg će se na temelju radova Ivana Martinca, Save Trifkovića i koektiva Yugantar promišljati različite mogućnosti prikazivanja ili stvaranja solidarnosti filmom. Posljednja, šesta cjelina – Nove topografije, dostupna je na platformi This is Short, a među odabranim filmovima je i nagrađivani njemačko-hrvatski film Prazni sati autora Mate Ugrine.

Umjesto uživo u festivalskim dvoranama Lichtburg kina u Oberhausenu, cjelokupan program Solidarnost kao disrupcija gledateljima je dostupan online od 3. do 8. svibnja, prema rasporedu koji možete pronaći na ovoj poveznici.

U kinu Grič, 30. rujna Marijana Stojčić iz Saveza antifašista Srbije, u razgovoru s filmskom kritičarkom Mimom Simić predstavila je svoje istraživanje o ženama u jugoslavenskom filmu. Film je bio jedan od najvažnijih medija širenja ideologije NOB-a, a kao proizvod popularne kulture, istovremeno odražava i oblikuje zbilju. Ženska emancipacija i sudjelovanje u borbi, sustavno je i politički poticana, stoga su u ranoj fazi žene prikazivane kao aktivne sudionice rata ili organiziranja u pozadini. Izlaganje je popraćeno video isječcima, a jedna od prikazanih je i scena iz filma Živjeće ovaj narod Nikole Popovića iz 1947. godine, jedan od rijetkih primjera gdje se žene prikazuje kao kolektiv, naglašava Stojčić. Njeno istraživanje seže do šezdesetih godina, nakon čega primat preuzima televizija, a ženski su likovi sve sličniji “zapadnom idealu žene”. 

Ilustrativni primjer kako se rod uvijek povezivao s klasom slika je dekadentne buržujke koja se često povezuje s kolaboracijom. Osim toga, buržujke su prikazivane tradicionalno stereotipno, kao razmažene i djetinjaste, a njihovi međusobni dijalozi vrte se isključivo oko muškaraca i odjeće. S druge strane, emancipacija pripada ženama iz naroda. Povezivana je prvenstveno s radničkom klasom i nižim slojevima (u početku, to je u pravilu lik nepismene seljanke), dok je kroz emancipacijsku borbu žene radnice prikazano kako ona nije prolazila bez otpora ni u revolucionarnim krugovima, kaže Stojčić.

Nakon sukoba sa Staljinom i političkog udaljavanja od SSSR-a 1948. godine, dolazi do ublažavanja anti-zapadnjačke retorike, a umjesto na proizvodnju, naglasak se sve više stavlja na potrošnju. Lik žene se sve češće, umjesto u odnos s radom, stavlja u pozadinu ili kao primjer suprotnosti muškarcu. Ponovno se javlja lik žene domaćice te se kinematografija vraća tradicionalnom prikazivanju ženstvenosti, prvenstveno kroz kućnu sferu. 

Stojčić kaže kako “smatra simptomatičnim da se niti jedan film za koji zna, ne bavi Antifašističkom frontom žena. Tek se u jednom primjeru AFŽ spominje u vidu kazne i degradacije, što ide u prilog tezi da je žena koja postane preglasna, demonizirana”. Izlaganje i rasprava tek su se kratko osvrnuli na pitanje samo-ukidanja ove organizacije koje korespondira s ostalim društvenim promjenama u Jugoslaviji, vidljivim i na primjeru filma, kao i na pitanje kako se ženski glas uopće mogao čuti kad žene nisu značajnije djelovale iza kamere, kao redateljice ili producentice.

Predavanje je održano u okviru projekta Antifašistički bioskop koji tijekom 2016. godine provodi Savez antifašista Srbije. Predavanje su organizirali Vijeće srpske nacionalne manjine Grada Zagreba i zagrebački pododbor SKD-a Prosvjeta.

Vraćajući se na centralne elemente Marxovih ranih radova, autori Praxisa formuliraju oštru kritiku “mehanicističkog determinizma” i teorije odraza “sovjetskog marksizma”. Nasuprot toj vladajućoj struji unutar “stare” i institucionalizirane ljevice, Praxisovci stavljaju fokus na kreativne potencijale pojedinca i problematiku otuđenja. Konferencija se bavi distinktivnim obilježjima “Praxis-filozofije” i pitanjem u kojem je odnosu ona bila s tadašnjim međunarodnim  diskusijama. Tim aspektom nasljeđa bave se izlaganja Ankice Čakardić, Thomasa Seiberta, Hrvoja Jurića, Michaela Koltana, Matthiasa Istvána Köhlera, Katarzyne Bielińske, Thomasa Flierla, Nenada Stefanova i Dušana Markovića.

Filozofija je interpretirana kao nužno “intervernirajuća znanost” koja aktivno i neposredno djeluje u društvu i društvenim zbivanjima. Nasuprot tome stajao je sistem koji je upravo “intervernirajuću znanost” tretirao kao državnog neprijatelja. Iz toga proizlazi pitanje kako se taj kontradiktorni odnos ispoljavao u jugoslavenskom slučaju i na temelju čega se predstavljao kao politički razorna snaga za vladajuću elitu? Zanimljiv i kompliciran odnos idejnog zajedništva jugoslavenske lijeve filozofije i službenih političkih proklamacija vladajućeg Saveza komunista Jugoslavije osvijetlit će izlaganja Darka Suvina, Ane Dević, Luke Bogdanića i diskusija samih aktera Korčulanske ljetne škole koju će moderirati Petar Milat.

Na polju kulture i umjetnosti razdoblje šezdesetih godina jest burno i inovativno. Naročito kazalište i jugoslavenski film doživljavaju plodan i kreativan period djelovanja. U okviru konferencije postavlja se pitanje o međuovisnosti teorijsko-političkih problematizacijâ filozofije i novih umjetničkih koncepata što su se, primjerice, javljali u tzv. “crnom valu” jugoslavenskog filma. Način na koji filozofske debate ulaze u umjetnost, koje teme se obrađuju i kako se scenski predstavljaju analizirat će Krunoslav Stojaković, Branka Ćurčić, Gal Kirn, Sezgin Boynik i Želimir Žilnik.

Konferencija će se održati od 13. do 16. listopada u dvorani renoviranog korčulanskog Centra za kulturu u kojem je inače i zasjedala Korčulanska ljetna škola. Detaljan program skupa i  tekstove pojedinih sudionika konferencije možete pronaći ovdje.

Izvor: RL Stiftung / Na fotografiji: Herbert Marcuse na Korčuli

Vraćajući se na centralne elemente Marxovih ranih radova, autori Praxisa formuliraju oštru kritiku “mehanicističkog determinizma” i teorije odraza “sovjetskog marksizma”. Nasuprot toj vladajućoj struji unutar “stare” i institucionalizirane ljevice, Praxisovci stavljaju fokus na kreativne potencijale pojedinca i problematiku otuđenja. Konferencija se bavi distinktivnim obilježjima “Praxis-filozofije” i pitanjem u kojem je odnosu ona bila s tadašnjim međunarodnim  diskusijama. Tim aspektom nasljeđa bave se izlaganja Ankice Čakardić, Thomasa Seiberta, Hrvoja Jurića, Michaela Koltana, Matthiasa Istvána Köhlera, Katarzyne Bielińske, Thomasa Flierla, Nenada Stefanova i Dušana Markovića.

Filozofija je interpretirana kao nužno “intervernirajuća znanost” koja aktivno i neposredno djeluje u društvu i društvenim zbivanjima. Nasuprot tome stajao je sistem koji je upravo “intervernirajuću znanost” tretirao kao državnog neprijatelja. Iz toga proizlazi pitanje kako se taj kontradiktorni odnos ispoljavao u jugoslavenskom slučaju i na temelju čega se predstavljao kao politički razorna snaga za vladajuću elitu? Zanimljiv i kompliciran odnos idejnog zajedništva jugoslavenske lijeve filozofije i službenih političkih proklamacija vladajućeg Saveza komunista Jugoslavije osvijetlit će izlaganja Darka Suvina, Ane Dević, Luke Bogdanića i diskusija samih aktera Korčulanske ljetne škole koju će moderirati Petar Milat.

Na polju kulture i umjetnosti razdoblje šezdesetih godina jest burno i inovativno. Naročito kazalište i jugoslavenski film doživljavaju plodan i kreativan period djelovanja. U okviru konferencije postavlja se pitanje o međuovisnosti teorijsko-političkih problematizacijâ filozofije i novih umjetničkih koncepata što su se, primjerice, javljali u tzv. “crnom valu” jugoslavenskog filma. Način na koji filozofske debate ulaze u umjetnost, koje teme se obrađuju i kako se scenski predstavljaju analizirat će Krunoslav Stojaković, Branka Ćurčić, Gal Kirn, Sezgin Boynik i Želimir Žilnik.

Konferencija će se održati od 13. do 16. listopada u dvorani renoviranog korčulanskog Centra za kulturu u kojem je inače i zasjedala Korčulanska ljetna škola. Detaljan program skupa i  tekstove pojedinih sudionika konferencije možete pronaći ovdje.

Izvor: RL Stiftung / Na fotografiji: Herbert Marcuse na Korčuli