Radionicu će voditi Josipa Lulić, trenerica kazališta potlačenih s gotovo tri desetljeća iskustva. Novinsko kazalište je jedna od prvih metoda koju je Augusto Boal razvio u svojem radu. To je jedna od središnjih tehnika kazališta potlačenih koja kreće od teksta, ali ne klasičnog dramskog, već od teksta iz neposrednog medijskog okruženja: to moze biti novinski članak, reklama ili riječi hit pjesme, a u današnje vrijeme i razne druge vrste medijskog sadržaja.

Ove sadržaje u novinskom kazalištu istražuju se putem kazališnih metoda, kako bismo ih analizirali i u njima prepoznali te transformirali sve što je napisano između redaka, a što utječe na naše živote. Na radionici će polaznici_e imati priliku upoznati se s 12 osnovnih tehnika novinskog kazališta i primjerima njihove primjene, a zatim ih i same_i isprobati. Prijave za sudjelovanje se vrše e-mailom na vesna.ivezic9@gmail.com.

Sudjelovanje se ne naplaćuje, ali je moguće donirati Centru, a preporučena donacija iznosi 5 do 15 eura.

U razgovoru na promociji, uz umjetnika, sudjeluju Sandra Križić Roban i Feđa Gavrilović, povjesničari umjetnosti i autori tekstova u ovom broju, zajedno s uredničkim timom časopisa. U razgovoru će se dotaknuti Mrđenovićevih ciklusa Budućnost, Obnova, Toplice, Priroda, kemija i društvo te Jadranske razglednice i raspraviti o ulozi fotografije u bilježenju tranzicijskih pejzaža, društvenih proturječja i kolektivne memorije.

Uz tekstove Sandre Križić Roban i Feđe Gavrilovića, broj donosi eseje Josipe Lulić, Denisa Leskovara i Sebastiana A. Kukavice, kao i pjesme Ivančice Đerić. Tekstovima se nastoji oblikovati višeglasna i kritička refleksija o kulturama tranzicije, o iskustvu postindustrijskog i postsocijalističkog vremena koje, kako ističe u uvodniku urednica Leila Topić “još uvijek živimo kao proces, a ne kao zaključeni povijesni period”.

Više informacija potražite ovdje.

Predavanje Manuela Borja-Villela održat će s početkom u 14 sati, a jedan od najutjecajnijih kustosa današnjice govorit će o muzeju kao prostoru otpora i društvene transformacije, ali i o novim modelima suradnje s građanskim inicijativama.

U 16 sati slijedi okrugli stol Situated Organisations Assembly – Gradimo zajedno, u kojem će brojni govornici, među ostalim, istraživati pitanja “Kako djelovati unutar neizvjesnosti?” i “Kako prepoznati hitne potrebe i reagirati na društvene, političke i klimatske krize kroz kulturni rad?”

Na okruglom stolu sudjeluju: Emina Bužinkić, Alem Korkut, Mirna Rul, Ana Kutleša, Tereza Teklić, Josipa Lulić, Sabina Sabolović, Vesna Meštrić, Zdenka Badovinac, Nick Aikens, Renata Filčić i članovi skupine Organizacije L’Internationale.

Program se održava na engleskom jeziku, a ulaz je slobodan.

Tekst Povratak političkog – nada, imaginacija, solidarnost izvorno je objavljen u Časopisu za suvremena umjetnička i društvena zbivanja GSG, čiji je nakladnik riječka organizacija Građanke svom gradu. Riječ je o najavnom tekstu novog, petog broja časopisa koji se fokusira na istraživanje odnosa između financiranja i društvenog djelovanja, analizirajući kako izvori financija oblikuju umjetničke i aktivističke prakse u lokalnom i europskom kontekstu.

U nastavku prenosimo tekst autorica Emine Bužinkić i Josipe Lulić, popraćen intelektualnim grafitom, kako svoje crteže sam zove, Dana Perjovschija.

U listopadu prošle godine, suočena sa slikama i zvukovima nove iteracije okupacijskog nasilja Države Izrael u okupiranoj Palestini, Inicijativa za slobodnu Palestinu organizirala je mirni prosvjed na Trgu žrtava fašizma u Zagrebu. U priopćenju izdanom prije samoga prosvjeda, Inicijativa je između ostaloga navela sljedeće:

U odmazdi nakon Hamasova napada 7. listopada u kojem su stradali civili, u Palestini je  ubijeno više od 4000 osoba, uključujući najmanje 1700 djece. Procjenjuje se da je 14.000 osoba ranjeno u bombardiranju u kojem je među ostalim 6000 bombi bačeno na škole, bolnice, domove i evakuacijske rute u ‘otvorenom zatvoru’, Gazi. Najmanje 20 novinara izgubilo je živote, mnogo više nego u posljednja dva desetljeća. Pojas Gaze sve se više pretvara u pustoš gdje se briše svaki trag ljudskog života. Svjedoci smo zločina genocidnih razmjera u čijem kontekstu djeca pišu svoje oporuke. Kako je moguće pred takvim krvoprolićem ostati ravnodušan i promatrati kolektivnu osvetu nad nedužnim životima?

Dvanaest mjeseci poslije, slika ispred nas ističe više od 185.000 ubijenih u Palestini,¹ uključujući i one na Zapadnoj obali, uništene bolnice, škole, sveučilišta, parkove, igrališta, vodovode i svu komunalnu infrastrukturu. Masakri pred kamionima humanitarne pomoći, u izbjegličkim šatorima koji plutaju po lokvama u blatu, i selima na sjeveru Palestine, ponavljaju se iz dana u dan. Roditelji skupljaju ostatke svoje djece u plastične vreće i mjere ih u kilogramima. Na stotine je ubijenih u Libanonu, a raketiranje južnog Libanona i Beiruta smjera potpunom uništenju i genocidu te zaziva regionalni rat. Sve se to događa uz potporu SAD-a, Njemačke i europskih država koje redovito opskrbljuju Izrael političkom retorikom prava na obranu i oružjem. Upravo ovih dana gledamo teretni brod Kathrin sa 60 kontejnera TNT-eksploziva i osam kontejnera RDX heksogenih eksploziva kako plovi Jadranom i Jonskim morem tražeći luku za pristajanje, na putu do Izraela. Izbris, istrebljenje, i mašinerija potpunog uništenja suočavaju nas s ruinama svih sustava zaštite ljudskog života pred nadmoćnošću krupnoga kapitala i militarizacijskih režima.

Osjećaj nemoći je neumoljiv, ali ne i potpuno paralizirajuć. Dapače, duboka tuga i nevjerica okidač su za prkos, solidarnost, kolektivitet i kulturu otpora. Punu godinu gradimo Inicijativu za slobodnu Palestinu, formiranu kao antiratnu inicijativu koja se kritički angažira(la) u razlaganju kolonijalne okupacije i režimskog nasilja izraelskog aparthejda u Palestini uvezanom u niz povijesnih i sadašnjih geopolitičkih kompleksnosti. Jednako tako, Inicijativa je zauzela snažnu poziciju traženja prekida vatre i uspostave mira u Palestini podržavajući epistemičko-političke projekte deokupacije i dekolonizacije Palestine. Takva je pozicija isprepletena s epistemologijama i iskustvima borbe za slobodu kako ljudi Palestine, tako i onih iz drugih geografija s pečatima antikolonijalne, antiimperijalne i antiratne borbe. Inicijativa je, dodatno, artikulirala protivljenje politici hrvatske vlade koja sudjeluje u užasavajućoj politici izbrisa ljudi, jezika, kulture i zemlje Palestine, disciplinirano sudjelujući u diktatu pranja savjesti od vlastitog sudioništva u pogromu Židova u Drugom svjetskom ratu. S tim u vezi, Inicijativa se jasno odredila u odmaku od ideologije “hodanja po jajima” i u jasnoj podršci oslobađanju Palestine, a time i Libanona, Sirije, Sudana, Jemena, Kašmira pa tako i osude nasilja i smrtonosne politike prema migrantima i rasijaliziranim populacijama koje Europa i Hrvatska žele držati podalje od kruga bijelog, liberalnog čovjeka kršćanske provenijencije.  

Narodna fronta vs ciljne skupine

Inicijativa za slobodnu Palestinu djeluje kao grupa građanki i građana iz raznorodnih društvenih sfera i kao takva predstavlja široku narodnu frontu. U povijesti antiratnog organiziranja u Hrvatskoj od devedesetih naovamo, ova inicijativa je moguće najraznovrsniji društveni pokret koji otvara i tka prostor dijaloga i organiziranja među pjesnikinjama, veteranima, feministkinjama, vjernicima, aktivistima za manjinska prava, zagovornicima LGBT i prava transrodnih osoba i mnogih drugih. Drugačijim riječima rečeno, ovaj pokret okuplja one koje uobičajeno ne svrstavamo skupa. Takav oblik organiziranja ima, dakako, svoje kompleksne izazove, no ključnu točku poveznice traži u zajedničkoj viziji slobode koju postiže javnim okupljanjima, intimnim dijalozima, edukacijskim formatima. Svaki oblik rada Inicijative je labor of love koji počiva isključivo na intrinzičnoj motivaciji, razmjeni energije i ideja te satima kolektivnog rada u promišljanju i organiziranju metodologije, formata i poruka organiziranja. Ipak, kreativne ideje povremeno izlaze iz okvira materijalno mogućega; stoga se Inicijativa odlučila ishoditi materijalna sredstva uoči organizacije drugog mirnog prosvjeda u studenom prošle godine kako bi organizirala odgovarajuće tehničke uvjete i time osigurala snažniji utjecaj vlastite akcije.

S tom idejom Inicijativa je, preko prijateljske udruge koja sudjeluje u njezinu radu, prijavila prijedlog akcije na poziv namijenjen hitnim intervencijama jedne zaklade koja u svome nazivu i opisu promovira solidarnost. U pozivu za projektne prijedloge stoji kako je pripadajući  fond “podrška organizacijama u hitnim zagovaračkim, pravnim, komunikacijskim i drugim akcijama (…) koje su planirane kao neposredan odgovor na različite izazove”. Inicijativa je odluku Zaklade čekala mjesec dana, što znači da je odgovor dobila dobra dva tjedna nakon što je prosvjed za čiju je organizaciju tražila sredstva održan. A konačno pristigli rezultati bili su negativni: ne zato što bi evaluatori tvrdili da tema nije važna (kažu: “Potreba za djelovanjem na obrani vrijednosti, a protiv kršenja ljudskih prava i ratnih zločina u Pojasu Gaze i Zapadnoj obali i trenutna situacija/prilika za zagovaranje dobro su objašnjene.”), nego zato što prijava nije udovoljila formalnim zahtjevima projektne logike. Primjerice, na pitanje o korisničkim skupinama napomenuto je: “Primarna ciljna skupina je definirana kao ‘lokalna (Zagreb) i nacionalna zajednica’ što nije dovoljno specifično, a nije jasno ni na koje potrebe te skupine se ovom akcijom odgovara. Sekundarna ciljana skupina je ‘Vlada RH, ostale vlade EU država i organizacije koje imaju moć utjecati na promjene’ čije potrebe također nisu opisane.” Ova vrsta birokratskog formalizma, kada cijeli svijet svjedoči genocidu gledajući ga uživo preko mobilnih i televizijskih ekrana te kada je posve jasno da se ciljana skupina formira u trenutku organskog, grassroot organiziranja – pokazatelj je teatra apsurda: strašno je da se događa genocid, govore, ali nisu objašnjene potrebe Vlade – u kontekstu organizacije prosvjeda koji kontrira stavovima Vlade – a i nije jasno zašto se traži financiranje prijevoda na arapski materijala Inicijative za slobodnu Palestinu jer govornici arapskog nisu navedeni kao ciljana skupina. Suludi sudar svjetova doveden je do začudnosti, no nije bez presedana. Držimo da je ovdje riječ o kulminaciji i ogoljivanju procesa kojima se, kroz formu tehnokratizacije projektnog financiranja, lišene vrijednosti, emocija i drugih parametara afektivnog, civilno društvo pacificira i iz prostora organiziranja za društvenu promjenu pretvara u agente održavanja statusa quo.

Civilno društvo – upravljanje promjenom kako se ona ne bi dogodila

Okupljanje ljudi kako bi zajednički djelovali na društvenu stvarnost osnovna je odlika društvenih procesa. Ono se prakticira u različitim oblicima: od okupljanja u humanitarna udruženja pod pokroviteljstvom Crkve, preko radničkog udruživanja u sindikate, revolucionarnih anarhističkih organizacija, političkih stranaka, studentskih pokreta, organiziranja zajednice, pa do udruga civilnog društva. Svi su ovi oblici bili u određenom povijesnom trenutku prominentni, ponekad istovremeni, u ovisnosti o društvenim okolnostima. Njihovi su zahtjevi i ciljevi djelovanja također pokrivali širok spektar: od revolucije, preko reformizma, do humanitarizma i novih oblika organiziranja političkih zajednica. U suvremenom društvu, gdje se dinamika globalnih promjena neprestano odražava na lokalnoj razini, gdje neoliberalni kapitalizam tehnokratski upravlja idejama i političkom promjenom, a sve kako se ona ne bi dogodila, gdje službene politike Hrvatske i EU-a odobravaju genocid nad palestinskim narodom, rasističke i nehumane prakse prema ljudima u pokretu, krajnju eksploataciju radnika, segregaciju i eugeničku deintelektualizaciju romske djece u školama, zajednički nazivnik mnogim međusobno vrlo različitim osobama i organizacijama postaje koncept društvene promjene. Nakon što su ideja i jezik revolucije isparili iz javnog života, već i djelomična društvena promjena u jasno određenoj sferi postaje važan cilj. Društvena promjena postala je prihvatljiv narativ, cilj oko kojeg se možemo okupiti, konkretizirati vlastite napore, želje da u barem nekim aspektima zaista promijenimo društvenu strukturu.

Najveći dio tog rada događa se kroz civilno društvo. Civilno društvo je kao novi(ji) igrač  na scenu stupilo u kontekstu tranzicijske Hrvatske devedesetih godina 20. stoljeća, ali nije puno starije ni u zapadnoeuropskim okvirima u Europi: u svom se današnjem obliku ono razvija osamdesetih, kada polako počinje preuzimati ulogu socijalne zaštite, pružajući usluge koje su ranije bile organizirane unutar javne ili državne sfere. U zemljama bivše Jugoslavije, koje su iz socijalizma izlazile kroz rat, civilno društvo brzo je postalo iznimno važan element: udruge se prepoznaju kao čuvari demokratskih tendencija u opreci prema nacionalističkim režimima i njihovim “totalitarnim” tendencijama. Istodobno su organizacije civilnog društva postajale i poligoni na kojima se pokušavala osigurati određena vrsta ideološke hegemonije s liberalnim političkim predznakom. Ta su se kretanja nerijetko podudarala s financiranjem Soroševe zaklade Open Society, po kojoj je nastala  klasična defamacijska etiketa “soroševaca”, “stranih plaćenika” i “antiratnih profitera”, a koju su najčešće lijepili desni oponenti spomenutih procesa. Financiranje kroz Open Society ili putem veleposlanstava različitih država (posebno SAD-a i Norveške) u Hrvatskoj značajno opada početkom 2000-ih – približavanjem, a zatim i ulaskom Hrvatske u EU, kada su tu ulogu preuzeli prvo pretpristupni fondovi, a onda i direktno financiranje EU-a. Organizacije proizašle iz prvog vala organiziranja protiv nacionalističke politike i rata devedesetih u idućoj su se dekadi sve više nalazile ovisnima o projektnom financiranju, dok su nove organizacije stvarane već duboko u sustavu projektnog financiranja (Stubbs, 2000). Štoviše, EU-ov projektni sustav postaje norma čak i u sektorima u kojima je nešto slično bilo potpuno nezamislivo tek dekadu ranije, kao što su javne ustanove (poput sveučilišta ili muzeja), pa čak i jedinice lokalne samouprave: gradovi u Hrvatskoj danas ovise o EU-sredstvima za izgradnju osnovne infrastrukture poput vrtića ili javnog prijevoza. Stoga nije ni neobično da je Inicijativa za slobodnu Palestinu svoje aktivnosti morala prijaviti pod tuđim imenom, čin tek naizgled samo formalan: uvjet postojanja pravne osobe, konkretno udruge, koja jedina može prijaviti projekt, također funkcionira kao metoda discipliniranja i kontrole.

Eto skice današnjeg stanja u Hrvatskoj: umjesto na revolucionarnu ideju potpune transformacije temeljnih društvenih odnosa, rad na društvenim promjenama nerijetko se fokusira na konkretan problem, često shvaćen usko identitetski, a dobrim se dijelom događa u okviru organizacija civilnog društva, ponajprije udruga. Udruge se, pak, za razliku od sindikata, koji se prije svega financiraju iz članarina, te stranaka, kojima su glavni izvori državni proračun, donacije i članarine, oslanjaju na projektno financiranje. Iz toga proizlazi da se velik dio rada na transformaciji društva događa na pozadini sukoba barem dviju suprotstavljenih linija: jedne koja želi propitati dominantnu ideologiju i druge, linije dominantne ideologije koja odlučuje (ne) financirati to propitivanje. U želji da zadrži imidž pluralističke i demokratske zajednice, EU će rijetko koji sadržaj  eksplicitno zabraniti, no cenzura je ipak na djelu, samo mnogo suptilnije: ona se odigrava na polju forme.

Ova se dijalektika ogleda i u organizaciji rada i samorazumijevanja radnika_ca u polju. Zakon o udrugama RH definira udruge kao “svaki oblik slobodnog i dobrovoljnog udruživanja više fizičkih, odnosno pravnih osoba, koje se, radi zaštite njihovih probitaka ili zauzimanja za zaštitu ljudskih prava i sloboda, te ekološka, humanitarna, informacijska, kulturna, nacionalna, pronatalitetna, prosvjetna, socijalna, strukovna, športska, tehnička, zdravstvena, znanstvena ili druga uvjerenja i ciljeve, a bez namjere stjecanja dobiti”. Zaštita ljudskih prava i sloboda, tema koja nas ovdje ponajprije zanima, u zakonu je navedena na drugom mjestu, odmah nakon osobnog probitka. Zakon, dakle, odražava i proklamiranu ideju uloge “civilnog društva”, odnosno “trećeg sektora” – onu da služi i kao korigirajući faktor (watchdog) službenih politika jer pretpostavlja da države neće nužno štititi ljudska prava i slobode, ili u najmanju ruku neće to činiti dovoljno efikasno. To je i realnost velikog broja udruga: njihovi su glavni adresanti upravo donositelji politika: udruge organiziraju prosvjede, traže izmjene zakona, nadgledaju rad policije ili otvaraju strateške litigacije (uključujući tužbe protiv RH na Europskom sudu za ljudska prava). Slična je situacija i na razini Unije.² Stoga udruge i inicijative često sebe percipiraju kao prostore gdje se osobe udružuju kako bi se pobunile protiv određene politike, za što pak traže različite izvore financiranja. Istodobno, ovaj se odnos može tumačiti i drugačije: tako da financijeri udrugama autsorsaju provođenje vlastitih politika. Isti Zakon o udrugama, naime, kaže: “Vlada Republike Hrvatske, na osnovi provedenog natječaja, dodjeljuje dotaciju iz državnog proračuna udrugama za projekt ili program koji je od osobitog interesa za opće/javno dobro u Republici Hrvatskoj.” Što određena vlada podrazumijeva kao opće/javno dobro, središnje je političko pitanje. Europska unija funkcionira po istom principu: kako navodi Iva Kosmos u tekstu o konceptu društvenog utjecaja u umjetnosti i kulturi, Europska agencija za obrazovanje i kulturu na radionicama vezanima uz projektno financiranje ističe moto – Europa ne financira projekte, nego kroz projekte financira svoje politike.

U posljednjih nekoliko godina u Hrvatskoj se sve više raspravlja o uvjetima rada u udrugama i neprofitnim organizacijama. Tko je tu točno poslodavac, tko radnik, tko profitira od rada i na koji način, tko donosi odluke i s kim se može pregovarati o radnim uvjetima, pitanja su koja su tako došla u prvi plan. Nedavno osnovan sindikat radnika/ca u civilnom društvu i neprofitnim organizacijama SKUPA na ovakav način opisuje svoju misiju: “Civilni/neprofitni sektor se najvećim dijelom financira projektima koji se prijavljuju donatorima (…) Takvi projekti su vremenski ograničeni, a njihovo financiranje ovisi o stalnim natječajima i konkurenciji među organizacijama na svojevrsnom tržištu donatorskih sredstava, kojeg dominantno uređuje, ali i novčanim sredstvima posredno i neposredno opskrbljuje sama država. Pritom nerijetko same organizacije postoje da bi upravo nadomjestile uloge koje su ranije pripadale socijalnoj državi i njenim institucijama (…) Sindikat SKUPA pokazuje neke nove obzore i potrebu da se uđe u pregovore o radnim pravima sa samim donatorima, odnosno, prije svega, državom. Budući da je pitanje naših poslodavaca složeno, pregovore, ali i zagovaranje usmjerit ćemo na više nivoa – od udruga koje potpisuju ugovore o radu, preko lokalnih, nacionalnih i europskih tijela, političkih i drugih aktera zaduženih za programiranja, fondove i donošenje odluka o alokaciji sredstava do privatnih donatora i njihovih zahtjeva.”

Od političkog do administrativno mjerljivog i unaprijed poznatog

Sandro Busso i Nicola De Luigi u svom članku Civil society actors and the welfare state. A historically-based analytical framework historiziraju ulogu organizacija civilnog društva u kontekstu javnih politika u Europi. Oni kao polaznu točku uzimaju osamdesete godine 20. stoljeća – vrijeme kad se na globalnoj razini događa snažan politički i ekonomski zaokret udesno, koji donosi kraj razdoblja države blagostanja (welfare state). U tom kontekstu Busso i De Luigi fokusiraju se na dvije promjene. Organizacije, s jedne strane, oslanjajući se na povijest humanitarnih udruženja, ali i organiziranog rada i uzajamne pomoći – dva sistema koja su osiguravala osnovnu socijalnu zaštitu u devetnaestostoljetnoj Europi – preuzimaju ulogu pružatelja socijalnih usluga (zadržavajući transformativnu, ako ne više revolucionarnu misiju); s druge strane, vlade umjesto politike, u prvi plan stavljaju upravljanje. Prijelaz s politike na administraciju, na tehnokratsku ideju upravljanja temeljenog na dokazima, otvorit će put i projektnom financiranju, koje će zauzvrat monopolizirati civilno društvo i svesti njegov transformacijski potencijal na minimum. Iva Kosmos je analizirala na koji način ovaj koncept, nastao u kontekstu decidnog prelaska s politike na policy u Ujedinjenom Kraljevstvu,³ a danas sveprisutan kao jedan od glavnih elemenata evaluacije projekata, služi kao mehanizam održavanja statusa quo i blokiranja transformativnih potencijala civilnog društva.

Projektna struktura izgrađena oko ideje utjecaja na društvo (social impact) pretpostavlja, naime, da će aktivnosti koje organizacije provode djelovati na društvo na unaprijed odrediv način, s mjerljivim pokazateljima uspjeha, konkretnim ishodima i mogućnošću da se jasno planiraju i predvide rezultati. Takav pristup, tvrdi Kosmos, strukturno ne može imati transformativnu moć jer nužno podrazumijeva održavanje statusa quo kako bi omogućio okvir unutar kojega se mogu pratiti kvantitativni pokazatelji. Umjesto društvene promjene, on podrazumijeva individualnu adaptaciju na neoliberalni ekonomski i društveni sistem (str. 18). Kada bi, naime, određena aktivnost rezultirala istinskom društvenom promjenom, rastočio bi se i okvir koji omogućava mjerenje postignutih rezultata – okvir na koji željena promjena upravo cilja. Budući da je, međutim, okvir postavljen kao forma, a ne kao sadržaj, on se ponaša poput svojevrsne nulte institucije koja unaprijed određuje arenu u kojoj će se voditi borba za hegemoniju, dok sama arena ostaje nedirnuta.⁴ Tu podjelu Rancière podvodi pod opreku između politique (eng. politics, hr. politika) i police (namjerni kalk engleskog termina policy, a na francuskom znači i policija). Policy je prema Rancièreu aktivnost u polju u kojem su uloge uvijek već podijeljene i odnosi moći ustanovljeni. Politika, zauzvrat, pretpostavlja dublje restrukturiranje društvenog polja i ustanovljavanje odnosa koji prije toga nisu prepoznati kao mogući.⁵

Forma projektnog prijedloga tako postaje mehanizam kojim se osigurava da se sva aktivnost civilnog društva vodi na polju intervencija u policy, a ne politiku. Ako neka organizacija, na primjer, krene od želje da dubinski promijeni ksenofobno društvo, da transformira zajednicu tako da omogući istinsku, višesmjernu integraciju, ona će, da bi osigurala resurse za svoje aktivnosti, morati pisati projekte u kojima joj valja jasno definirati ciljanu skupinu (njih), kao korisnike određenih integracijskih usluga koje pružaju stručnjaci (mi). Morat će, dakle, reproducirati upravo onu strukturu protiv koje se bori. Ako pak organizacija želi stvoriti prostor u kojem osobe s invaliditetom mogu organizirati okolinu tako da bude prilagođena njihovim potrebama, sredstva za svoj rad može dobiti jedino ako se prijavi za financiranje kroz platforme i obrasce koji nisu prilagođeni slijepim ili neurodivergentnim osobama. Ako organizacija želi oblikovati siguran prostor unutar kojeg osobe koje imaju problema s mentalnim zdravljem mogu sudjelovati u društvenom/javnom životu bez pritisaka produktivnosti koje im nameće aktualna društvena struktura, mora se izložiti pritiscima produktivnosti koji čine nužni dio projektnog prijedloga – jer prije ili kasnije valja podnijeti izvještaj. Ako se, pak organizacija želi pobuniti protiv genocida nad palestinskim narodom, naići će na odbijenicu, u kojoj će jedna od primjedaba biti ta da potrebe Vlade, koja je navedena kao “ciljana skupina” (jer je to nužna kategorija projektnog prijedloga, a cilj je da se utječe na Vladu RH da se uključi u zaustavljanje genocida), “nisu jasno objašnjene”. Upravo posljednji primjer najjasnije ukazuje na crtu razdvajanja o kojoj govorimo: dok bi se za prva tri, ako bismo bili krajnje dobronamjerni, moglo tvrditi da ih je moguće podvesti pod pitanje policyja – da je osnovna politika Vlade suštinski ispravna, samo što “imaju potrebu” da im se objasni kako je nužno promijeniti određene uredbe – četvrti  primjer jasno i nedvosmisleno govori da je riječ o političkom pitanju. A projektne forme mainstream fondova upravo su i osmišljene kako bi osujetile miješanje u politiku.

Ruševine Gaze i našeg demokratskog poretka

Sve ovo nije novost. U svom poznatom eseju The Master’s Tools Will Never Dismantle the Master’s House Audre Lorde piše: “Gospodarev [i majstorov – na djelu je dvoznačnost engleskoga master] alat nikada neće rastaviti gospodarevu [majstorovu] kuću. On će nam možda dopustiti da ga privremeno pobijedimo u njegovoj vlastitoj igri, ali nikad nam neće omogućiti istinsku promjenu. A ova je činjenica prijetnja onim ženama koje gospodarevu kuću i dalje vide kao jedini izvor podrške koji imaju.”

Inicijativa za slobodnu Palestinu uputila je žalbu na odluku spomenute zaklade, navodeći sljedeće:

Inicijativa je […] svojim prijedlogom akcije adresirala posve očigledan slom demokratskih procedura i demokratskih vrijednosti na kojima zajednica europskih zemalja tvrdi da se zasniva. Naša inicijativa je zasnovana na javnom, odnosno građanskom, komuniciranju urušavanja sustava vrijednosti na koje se Europska unija nominalno poziva, ali u praksi nije spremna stati iza njega.

Naša inicijativa je jasno usmjerena na otvorene gradske prostore i poticanje građanske solidarnosti. Uspostavljanje dijaloga o miru u Palestini kroz umjetnost, kulturu i druge aktivnosti ne samo da izlazi iz socijalnog mjehurića već aktivno potiče širenje svijesti i angažmana među građanima.

Odbijanje takve inicijative pod izgovorom izostanka ključnih riječi i prevladavajuće terminologije pokazuje dubinsko nerazumijevanje problema s kojima se kao društvo susrećemo kada je u pitanju shvaćanje okupacije Palestine i, praktički, odmicanje od vrijednosti na kojima bi Europa i države koje se smatraju europskima trebale počivati.

I ta kuća i ti alati koji se kriju ispod famoznih “europskih vrijednosti” ruševniji su od ruševina Gaze ispod kojih su neki ispustili svoj zadnji dah. Institucionalizacija europskih vrijednosti, kako se ističe u svim dostupnim materijalima Europske unije – promicanje mira i sigurnosti te poštovanje temeljnih prava i sloboda – običan je celofan kojim se pokušava sakriti politika rezervacije mira, sigurnosti, prava i sloboda samo za određene populacije zaštićene bijelim, kršćanskim i navodnim civilizacijskim predznakom, kojemu su Palestinke i Palestinci jasan kontrapunkt. U posljednje vrijeme celofan je sve prozirniji – krilatice razotkrivaju svoje pravo lice i naličje pa tako filantropija i solidarnost postaju simbiotične u svojoj međusobnoj kooptaciji ili pak lišavanju značenja.

Vraćajući se na tezu da su ideja i jezik revolucije isparili iz sfere podržanog rada na društvenoj promjeni izvan projektne logike, indikatora i birokratiziranog shematskog upravljanja neizvjesnom budućnošću, Inicijativa za slobodnu Palestinu kao i druge kojima agitiramo promjenu položaja rasijaliziranih populacija ili pak prestanak policijskog i strukturnog nasilja, jedino se može osloniti na mobilizaciju kolektiviteta i resurse zajednice koji su mnogo više nematerijalni nego materijalni, kao i na suradničkim razmjenama materijalnih resursa sve dok ih ima.

Tako je Inicijativa za slobodnu Palestinu, bez ikakvih financijskih sredstava, oslanjajući se na vrijeme, energije, viziju i suradnju, organizirala tri masovna javna okupljanja, niz političkih akcija, kulturnih događanja, online-kampanje, zagovaračke akcije, dobrotvorne akcije, projekcije filmova, bdijenja i tugovanja, ne polažući nade u to da će sredstava za ovakav organski rad na organiziranju društvenog pokreta ikada biti. Ovdje filantropska institucija nije izdala samo nas, izdala je prije svega sebe. Ne samo da je kooptirala solidarnost i svela je na format i broj, nego je od nje stvorila produženu ruku industrije forme i tehnokratske represije koja kastrira imaginaciju mogućeg.⁶ Na sreću, privilegij je i izbor biti svjedokom teatra apsurda, a ne njegovim suučesnikom te graditi društveni pokret za slobodu kao primjer imaginacije i agitacije kritičke promjene translokalno i transnacionalno.

U Kulturpunktovoj čitanci donosimo izbor iz tiskanih i online publikacija različitih izdavača, a ostali tekstovi čitanke dostupni su ovdje.

1. Khatib, R., McKee, M. & Yusuf, S. (2024). Counting the dead in Gaza, difficult but essential. The Lancet. ↩︎
2. Iako ne sasvim ista jer na periferiji i dalje postoji dodatni sloj – u nekim temama, poput LGBT-prava, mnoge udruge prepoznaju EU kao kontrapunkt nacionalnoj politici. ↩︎
3. New Labour Period, 1997 – 2010. Vlada je usvojila princip evidence-based policy making, koji je pretpostavljao da se policy neće voditi politikom i ideologijom, već isključivo “objektivnim” istraživanjima i empirijskim dokazima. ↩︎
4. Nulta instutucija prema Žižeku i Močniku postavlja specifičan pogled na svijest kao prirordan i samorazumljiv te naturalizira svoju ideološku jezgru, predstavljajući se kao objektivan i neideološki. Više u: Žižek, S. (2012). The Real of Sexual Difference. US. Barnard & B. Fink (ur.), Reading Seminar XX: Lacan’s major work on love, knowledge, and feminine sexuality. SUNY Press.; Močnik, R. (2014). Subject supposed to believe and nation as zero institution. Perm University Herald. ↩︎
5. Rancière, J., 2013. The politics of aesthetics. Bloomsbury Publishing. ↩︎
6. Bosanac, G. & Zdravković, L. (2012). Imagination Castrated: Critical Rethinking of the Civil Society (Organisation) in Contemporary Society . Mirovni Inštitut & Centre for Peace Studies. ↩︎

Negativni trendovi potvrđeni su i u istraživanju pučke pravobraniteljice iz 2022. prema kojem se povećao postotak negativnih stavova prema Romima (u odnosu na isto istraživanje iz 2016.), dok su istovremeno prepoznati kao najdiskriminiranija skupina u RH. Nadalje, od brojnih problema navedenih u Izvješću pučke pravobraniteljice za 2023. godinu pod temom diskriminacije temeljem rasnog ili etničkog podrijetla vezano uz Rome, možda najznačajniji je segregacija u obrazovanju. Prema njenim podacima, usprkos Nacionalnoj strategiji za uključivanje Roma od 2013. do 2020. godine koja je u planu imala „do 2020. godine ukinuti sve razredne odjele koje pohađaju samo učenici pripadnici romske nacionalne manjine“, još 2018. bilo je 45 % romske djece koja su u Međimurju pohađala razrede u kojima su većina ili svi učenici Romi, a 2023. situacija je još gora. Prema podacima prikupljenim izravno od osnovnih škola, “od 24 škole iz različitih dijelova RH koje pohađaju romski učenici/e, u školskoj godini 2022./2023. u 11 škola je bilo ustrojeno ukupno 80 potpuno etnički segregiranih razreda koje je pohađalo 950 romske djece”. 

Ne samo da neka djeca provedu cijelo osnovnoškolsko obrazovanje u segregiranim razredima (u kojima je prosjek ocjena lošiji od onog u miješanim razredima i u kojima se radi po prilagođenim programima), nego neka od njih pohađaju potpuno etnički segregirane škole (npr. PŠ Strmec i OŠ Petrijanec). Jedna od akcijskih mjera provedbe aktualnog Nacionalnog plana za uključivanje Roma je do kraja 2025. smanjiti broj škola sa segregiranim razredima s 10 na osam – što znači da se rješavanje problema samo odgađa, upozorava pravobraniteljica, jer će generacije romske djece i dalje biti diskriminirane. 

Kao reakciju na ovu poražavajuću situaciju, Centar za kazalište potlačenih – POKAZ u suradnji sa skupinom mladih Romkinja iz Romske organizacije mladih Hrvatske (ROMHR) pokrenuo je inicijativu Lakši put. Fokusirajući se na probleme segregacije u školama, vršnjačkog nasilja i sistemskog rasizma spram Roma_kinja, Inicijativa planira provesti zagovaračku kampanju, kao i kampanju na društvenim mrežama pod sloganom Kvalitetna škola za sve! Josipa Lulić i Dinko Kreho iz POKAZa dodatno nam pojašnjavaju zahtjeve Inicijative: “Hrvatska je još 2010. u slučaju Oršuš&Oršuš izgubila tužbu pred Europskim sudom za ljudska prava, i obavezala se da će ukinuti segregaciju u školama. No, dogodilo se upravo suprotno: segregacija se od tada gotovo utrostručila. U duhu presude, tražimo od Hrvatske sveobuhvatan plan desegregacije, koji će podrazumijevati i znatno širu paletu mjera usmjerenih na dublje uzroke ispadanja Roma i Romkinja iz sustava obrazovanja.” 

U sklopu brojnih radionica koje Centar za kazalište potlačenih provodi u Hrvatskoj s ciljem podizanja svijesti o diskriminaciji romske djece nastala je i predstava Lakši put. “Predstavu Lakši put osmislile su i u njoj igraju glumice i glumci romske nacionalnosti, s kojima POKAZ već godinama surađuje preko ROMHR-a; te koji probleme prikazane na sceni nose i u vlastitom iskustvu. Predstava je ostvarena u formi legislativnog kazališta, što podrazumijeva ne samo interakciju s publikom, nego i prikupljanje konkretnih ideja, prijedloga i inicijativa iz publike. Prijedloge prikupljene u najrazličitijim sredinama – u rasponu od romskih naselja u Međimurju i Slavoniji, preko škola i različitih kulturnih prostora, do zagrebačkih fakulteta – diseminiramo kroz ovu kampanju”, kažu Lulić i Kreho.

Metoda rada koju POKAZ koristi u svojim kazališnim projektima – uključivanje publike u prostor dijaloga i djelovanja gdje nakon odgledane scene, odgovaraju na pitanja “Što bih ja napravio_la?” i “Postoje li alternative?” – na neki je način vidljiva i u ovoj kampanji. Građani_ke su pozvane_i da svoja iskustva, ideje i prijedloge za dokidanje segregacije u školama podjele putem anonimne ankete, te da se uključe u rad Inicijative.

Dotičući se povijesnih činjenica o najvećem izbjegličkom logoru El Shatt u sinajskoj pustinji u Egiptu tijekom Drugog svjetskog rata, film je snimljen ispreplitanjem materijala iz hrvatskih i međunarodnih arhiva s aktualnim vizualima ove pustinjske lokacije. Dohvatiti sunce: El Shatt je “pokušaj rekonstrukcije fragmentiranog sjećanja na nepoznatu povijest o migraciji na Mediteranu kao trans-temporalno filmsko putovanje”, piše u najavi.

Ana Bilankov je vizualna umjetnica i redateljica koja radi u medijima eksperimentalnog filma, fotografije i video instalacije. Studirala je povijest umjetnosti i njemački jezik i književnost na Sveučilištima u Zagrebu i Mainzu te završila poslijediplomski studij na Umjetničkom sveučilištu u Berlinu. Izlagala je na mnogim izložbama, dobitnica je brojnih međunarodnih stipendija i sudjelovala je na filmskim i video festivalima na kojima je osvojila nekoliko nagrada.

Više informacija pronađite ovdje.

Snajka: Dnevnik očekivanja je participativno-opservacijski dokumentarac o hrvatsko-romskom paru, Tei i Mirsadu, njihovoj kćerki Fridi i pokušaju zajedničkog života, razapetog između pritisaka obitelji i kompromisa na koje su oboje spremni pristati. Povezani željom da pronađu rješenje za nerealna očekivanja svojih obitelji, Tea i Mirsad upustit će se u kompleksnu igru prilagodbe što će se u konačnici pokazati utegom u njihovoj vlastitoj intimi. Ovaj izuzetno osoban film razotkriva niz obiteljskih rituala, tradicijskih stereotipa, pa i kulturnog rasizma, u kojima dvoje zaljubljenih pokušavaju pronaći pravu mjeru između zadovoljavanja slike koju o njima imaju njihovi roditelji i potrebe da zadrže svoje autentično ja i žive prema vlastitim vrijednostima.

Detaljnije informacije o događaju možete pronaći ovdje.

Više o filmu pročitajte u osvrtu Mime Simić.

Izložba nazvana po radu Adelite Husni-Bey On Necessary Work (O neophodnom radu, 2021.) bavi se konceptima brige i reparacije, “naglašavajući njihovu ključnu ulogu u današnjem svijetu, posebice u okviru dekolonijalnih i kolektivnih praksi” ističu kustosice Ana Dević i Ana Kovačić.

Kader Attia, Fokus grupa, Adelita Husni-Bey i Hana Miletić bave se temama rada, dekolonizacije i reparacije stvaranjem novih imaginarija. Skupna izložba umjetnika_ca “iznova definira te koncepte kroz dijalog, istražujući kako umjetnički angažman može doprinijeti rastakanju nepravednih struktura neoliberalnog rasističkog patrijarhata”, stoji u najavi.

Okrugli stol dio je diskurzivnog programa Povijest umjetnosti i društva: razgovori o odrastu, dok su projekcije Kadera Attie i Adelite Husni Bey dio filmskog i video programa Ekologije skrbi: novi savezi.

Više detalja o izložbi možete pronaći ovdje, a intervju s Adelitom Husni- Bey, gostujućom predavačicom petog izdanja WHW Akademije na linku.

Osim iz zemalja regije, sve veći broj stranih radnika stiže iz azijskih zemalja – Nepala, Filipina, Indije. Porastom vidljivosti migrantskih radnika i radnica raste i potreba za tematiziranjem uvjeta njihovog rada, politika integracije, kao i širih strukturnih uzroka migracija. Početkom prosinca, u sklopu 21. izdanja Human Rights Film Festivala tako je prikazan kratki dokumentarni film Gdje su nestali svi osmjesi Anje Strelec, redateljice iz Varaždina koja trenutno živi i radi u Belgiji. Nakon filma organizirana je i panel diskusija s fokusom na “život tisuća migrantskih radnika i radnica u Hrvatskoj” na kojoj su uz redateljicu sudjelovali: Hrvoje Butković iz Instituta za razvoj i međunarodne odnose, Josipa Lulić iz Centra za kazalište potlačenih POKAZ i radnica iz Nepala Sapana Jugjali, uz moderaciju Ive Zenzerović iz CMS-a.

Materijal za dokumentarac redateljica je snimila u Nepalu. Kroz intervjue s radnicima, predstavnicima predatorskih posredničkih agencija i korumpiranim javnim službenicima, Strelec je predstavila sustavno izrabljivanje migranata na svakoj točki njihova puta. Iako se film uglavnom bavi radnicima koji odlaze u bogate petro-države Perzijskog zaljeva, problemi s kojima se suočavaju nisu nepoznati ni u domaćem kontekstu. Zaduživanje kako bi se uopće moglo krenuti na put, neprimjereni stambeni uvjeti, kršenje radnih ugovora i radničkih prava, nemogućnost promjene poslodavca, sve su to situacije – možda točnije, novi oblici ropstva – kojih migrantski radnici u RH nisu pošteđeni.

Na spomenutom popratnom panelu, Hrvoje Butković, autor knjige Strani radnici u Hrvatskoj, podcrtao je kako poslodavci u RH više ne mogu funkcionirati bez migrantskog rada. Također smatra kako se kao društvo u toj novoj situaciji nismo snašli. Prema Butkoviću, jedan je od najvećih problema jezična barijera. Strani radnici uglavnom ne govore hrvatski jezik, što im onemogućava razumijevanje ugovora o radu i drugih pravnih dokumenata – koji se ne prevode pa radnici zapravo ne znaju iz prve ruke što potpisuju – kao i otežava  komunikaciju s poslodavcima i nadležnim institucijama. Iako je država najavila program financiranja tečajeva hrvatskog jezika za strane radnike putem vaučera, on se još uvijek ne provodi.

Problem jezika odraz je i (ne)postojećih integracijskih mjera i politika. Naime, Josipa Lulić je istaknula da unatoč uvriježenoj percepciji da Hrvatska nema integracijske mjere, one itekako postoje i imaju svoj cilj – da se ljudi ne integriraju. “Namjera je da ljudi nemaju pristup ostvarivanju svojih prava, da odrade posao i odu. To se vidi u brojnim mjerama koje se provode. Na primjer, da biste dobili radnu dozvolu, prvo morate dobiti ugovor o radu, ali jedini način da se to napravi je preko agencija. Agencijama se pak plaća provizija, uglavnom putem zaduživanja. U slučaju prekida radnog odnosa gubite radnu i boravišnu dozvolu, što ujedno podrazumijeva da ni ne možete lako dati otkaz u slučajevima kršenja prava”, napomenula je. Takvo stanje prema Lulić podupire tezu kako je riječ o dobro promišljenim politikama: država i poslodavci imaju interes da se strani radnici iskorištavaju, kao i da ostanu jeftina radna snaga koja se može lako zamijeniti.

Kršenje radničkih prava u takvim sistemskim uvjetima stoga nije rijetkost. Butković je istaknuo kako je prema podacima Ureda pučke pravobraniteljice, u 2023. godini zaprimljeno preko 500 tužbi stranih radnika zbog neisplate plaća, prekovremenog rada, kontaktiranja u neradno vrijeme, neustaljenog radnog vremena itd. Posebno su pogođeni radnici koji rade preko digitalnih platformi. koje su ionako nedovoljno regulirane pa time dodatno potenciraju prekaran položaj migranata. Butković je također napomenuo kako su strani radnici često u cirkulirajućoj migraciji, odnosno da dolaze u Hrvatsku na godinu dana ili manje, a zatim odlaze dalje. To poslodavcima daje dodatni motiv da ih iskorištavaju, jer znaju da će se radnici teško žaliti.

Dakle, strani radnici često ne znaju svoja prava i nemaju pristup znanju kako ih zaštititi. Kako je spomenuo Butković, sindikati pokušavaju raditi na njihovoj edukaciji o radnim pravima, ali to je otežano zbog jezične barijere, kao poteškoća u pristupu tvrtkama u kojima nisu prisutni – što je posebno izraženo u građevinskom sektoru.

U kontekstu u kojem je tradicionalno djelovanje sindikata otežano raznim preprekama potrebno je razvijati i alternativne modele radničkog organiziranja. Jedan od takvih modela predstavljen je ranije u istom tjednu početkom prosinca u BLOK-ovoj Novoj BAZI. Predstavljanje rada ljubljanske Delavske svetovalnice započelo je izborom scena iz nadolazećeg dokumentarnog filma Srđana Kovačevića, koji se bavi radom ove organizacije, nakon čega su Goran Zrnić, Goran Lukić i Laura Orel predstavili svoj rad. Savjetovalište je krenulo s radom 2010. godine kao projekt Saveza samostalnih sindikata Slovenije. Originalno je bilo financirano projektnim sredstvima koja su nakon nekoliko godina presušila. Kao samostalna organizacija Delavska svetovalnica formalno je osnovana 2016. godine, a rad se u početnom razdoblju uglavnom odvijao volonterski, da bi se danas uspješno financirali od članarina.

Delavska svetovalnica pruža pomoć radnicima u svim oblicima radnih odnosa, bez obzira na njihovu nacionalnost, status ili radno iskustvo. Njezin rad prvenstveno je usmjeren na rješavanje konkretnih problema s kojima se individualni radnici suočavaju. To može uključivati informiranje radnika o njihovim pravima, pomoć u rješavanju sporova s poslodavcem, pa i ulazak u direktnu konfrontaciju s poslodavcem ili pak pomoć pri organiziranju u sindikat. Ovaj pristup u zaštiti radničkih prava ima nekoliko prednosti: prvo, omogućuje radnicima da se brzo i jednostavno obrate za pomoć; drugo, pruža im individualiziranu pomoć koja je prilagođena njihovim specifičnim potrebama; i treće, može biti učinkovitiji od tradicionalnog sindikalnog organiziranja u situacijama u kojima su radnici slabo organizirani ili se suočavaju s diskriminacijom.

Međutim, Delavska svetovalnica ne ograničava svoj rad samo na individualnu pomoć radnicima, već se aktivno se zalaže i za promjene zakona i administrativnih propisa koji bi zaštitili prava radnika. Kako su to Zrnić, Lukić i Orel opisali na gostovanju u BLOK-u, ekonomske migracije su postale brže, kao i potreba za informacijama, dok eksploatacijske strukture ostaju iste. Državne institucije su pritom konzervativne i često proizvode administrativne prepreke ostvarivanju radničkih prava. Kako sindikati nisu opremljeni da se nose s brzinom ekonomskih migracija, potrebno je razvijati alternativne modele poput Svetovalnice kako bi se popunile rupe. Predstavljanje su stoga završili pozivom svim zainteresiranima koji su u mogućnosti da posjete organizaciju u Ljubljani i upoznaju se s njenim radom, kako bi se otvorila mogućnost prenošenja modela rada Delavske svetovalnice u Hrvatsku. A sudeći po problemima s kojima se migrantski radnici – ali i radnici generalno – susreću, novi i potencijalno efikasniji modeli organiziranja itekako su dobrodošli.

Upravo ove zadnje dvije riječi, “susjedstvo” i “Trešnjevka” ono su što naš muzej već kroz naslov izmješta iz klasičnih, konzervativnih muzejskih, ali i komercijalno-turističkih postavki. Muzeji susjedstva ili zajednice mogu se naći u radničkim, siromašnim četvrtima diljem svijeta, a cilj im je, slično kao i muzejima radničke povijesti, čuvati, afirmirati i interpretirati baštinu zajednica koje klasična muzeologija izostavlja, koja je često i ideološki u sukobu s dominantnim kolonijalnim, nacionalističkim, kapitalističkim sustavima vrijednosti. Upravo je o ideologiji riječ kada govorimo o trešnjevačkoj baštini – baština je to kvarta koji stasa kao radnički slam, isprva na rubovima jednog carstva koji prema svojoj periferiji ima kolonijalni odnos, potom u industrijskom centru stasajuće kapitalističke privrede međuratnog perioda, kvarta koji logično postaje kolijevka Komunističke partije, radničkog i antifašističkog pokreta. U zemlji koja je svoje socijalističko nasljeđe pretvorila u “betonske spavače”, u kojoj se muzeološki narativi često i dalje vrte oko gotovo infantilnog veličanja plemićkih persona, jasno je zašto muzej trešnjevačke baštine mora biti mjesto na kojem se sama ideja muzeja promišlja i izvodi sasvim drugačije.

Svojevrsna kičma Muzeja susjedstva Trešnjevka je njegov virtualni fundus – online zbirka predmeta vezanih uz povijest Trešnjevke. Njegova je specifičnost to da je izgrađen “odozdo”, prilozima susjeda, trešnjevačkih bivših i sadašnjih radnika, sportašica, učenica, njihovih obitelji i prijatelja. Tijekom četiri godine izgradnje fundusa, sam proces prikupljanja građe imao je različit ritam i tempo. Prvi javni poziv upućen susjedima u jesen 2019. rezultirao je tek nekolicinom predmeta koje su donijeli uglavnom poznanici, izvučenih iz obiteljskih fotoalbuma i garaža. Javna prikupljanja, redovna komunikacija sa susjedima putem svih raspoloživih kanala (uživo, telefonski, online), plakati i leci po trešnjevačkim knjižnicama, kafićima, oglasnim pločama i domovima zdravlja, kao i kontinuirana prisutnost na društvenim mrežama i u medijima – od dnevnog tiska do lokalnih radijskih i televizijskih postaja – do danas su rezultirali repozitorijem koji u lipnju ove godine broji preko 440 obrađenih i objavljenih artefakata te raste iz mjeseca u mjesec. 

Iako je jedan od glavnih razloga odluke za virtualni muzejski fundus umjesto onog fizičkog ležao u izostanku prostornih i drugih materijalnih kapaciteta te realne perspektive da se oni u bližoj budućnosti ne mogu osigurati, online format fundusa pokazao se taktički dobrom odlukom. Osim što smo ga uspijevali graditi i tijekom pandemije, činjenica da se nitko od susjeda nije morao trajno odreći svojih uspomena nego ih samo nakratko posuditi radi profesionalnog fotografiranja ili skeniranja, zasigurno je jedan od razloga zašto fundus nesmetano raste. 

Na prikupljanju i obradi građe do danas je s nama iz BLOK-a, uz fotografe Damira Žižića, Vanju Babića, Matiju Kralja, Tjašu Kalkan i Luku Pešuna, radio niz vanjskih stručnih suradnika: komparatistica književnosti i kustosica Barbara Gregov, povjesničar Krešimir Zovak, povjesničarka umjetnosti Josipa Lulić, etnolog Tomislav Augustinčić te, posljednje dvije godine, komparatistica književnosti i članica BLOK-a Andreja Gregorina i muzeologinja Petra Matić. Naša je uloga bila i ostala ta da usmenu povijest prikupljenu kroz intervjue s vlasnicima predmeta pretvorimo u muzeološke jedinice odnosno metapodatke i narative koji će im – nekad detaljnije, nekad tek ugrubo – iscrtati širi kontekst. Proces obrade građe utoliko najčešće podrazumijeva pretraživanje online izvora, knjiga, monografija, štampe i zbornika, a često i daljnju komunikaciju s osobom koja ju je donirala kako bi se po potrebi dodatno razjasnile faktografija i privatne okolnosti. 

Ujedno, taj je proces, suradnja BLOK-a, struke i zajednice, ono što naš virtualni fundus, umjesto u kolekciju pojedinačnih predmeta koje smo mehanički skupili na jedno mjesto i divimo im se kao individualnim artefaktima, pretvara u cjelinu. Ta cjelina pripovijeda određen narativ o povijesti kvarta, a upravo se u njemu ogledaju i vrijednosti koje su utkane u srž samog Muzeja susjedstva od početka: solidarnost, antifašizam, feminizam, zalaganje za jednakost i javno dobro naspram privatnih interesa. Upravo one iscrtavaju prirodu participativnosti ovog projekta – umjesto lažne neutralnosti i bilo kakve participacije susjeda – kroz Muzej susjedstva Trešnjevka i njegov fundus njegujemo ideju zajednice koju ne spajaju samo geografske koordinate i trenutak u vremenu nego i dijeljene vrijednosti. Stoga tu zajednicu istovremeno i okupljamo i stvaramo.

Interpretativan pristup građi jasan je već iz generalne organizacije fundusa u zbirke koje su, umjesto formalistički prema medijima, podijeljene prema temama. Njih smo oblikovale nakon otprilike godinu dana prikupljanja materijala, u ljeto i jesen 2020. godine, kada smo pred sobom imale prvih dvjestotinjak predmeta i zadatak da ih muzeološki organiziramo i predstavimo javnosti do – kako to obično biva – projektnog roka. Šest zbirki-tema koje smo tada detektirale kao osnovne okosnice razvoja i života kvartai danas, nakon tri godine, još uvijek pokazuju svoju funkcionalnost.

“Crvena Trešnjevka” okuplja fotografije, medalje, značke, dokumente i druge materijale koji čuvaju sjećanje na borbenu antifašističku i komunističku povijest ovog kvarta. Zbirka “Kultura”, shvaćena u širokom smislu, obuhvaća artefakte kulturnih ustanova, amaterskih, školskih i radničkih kulturno-umjetničkih društava i sekcija, religijskih običaja, kao i popularne kulture i subkulture s trešnjevačkih ulica i iz koncertnih dvorana, sve do svakodnevne socijalizacije i kućnih proslava u društvu prvih susjeda. “Urbanizacija” kroz planove grada, crteže slikara Matije Pokrivke ili pak fotografije trešnjevačkih ulica, zelenih površina, gradilišta i prometne infrastrukture bilježi urbani razvoj i transformaciju kvarta. Zbirka “Povijest rada” čuva radničke iskaznice, predmete i ambalažu iz trešnjevačkih dućana i kafića, odjeću proizvedenu u tekstilnim tvornicama, kao i fotografije iz Tesle, domova zdravlja, Hotela Laguna, bilježeći na taj način povijest trešnjevačke industrije, obrtništva, ali i javnog sektora. “Sport” kroz fotografije, dresove, medalje, monografije i ulaznice od zaborava spašava trešnjevačke utakmice i treninge, nogometaše, rukometašice, plivačice, hokejaše, košarkašice, kako profesionalce tako i amatere i rekreativce. Naposljetku, zbirka “Odgoj i obrazovanje” okuplja trešnjevačke školske i vrtićke uspomene, od razrednih fotografija preko školskih listova i pohvalnica najboljim đacima, sve do modernističkog inventara IX. gimnazije u Dobojskoj ulici. 

Zbirke se neizbježno na puno mjesta preklapaju, a kretanje kroz fundus, osim klasičnih metapodataka koji funkcioniraju kao poveznice odnosno linkovi, olakšavaju i potiču tagovi koje pridružujemo svakom predmetu. Oni, između ostaloga, apostrofiraju teme koje smatramo važnima pa se tako među njima mogu naći i sljedeći: ženska povijest, amaterska kultura, radnička kultura, kultura djece i mladih, socijalizacija, svakodnevica itd. Fundus je, pritom, vremenski ograničen na dvadeseto stoljeće – osim potrebnog povijesnog odmaka, to nam uvelike pomaže u izbjegavanju problema s vlasništvom i privatnošću, kao i zamke slučajnog “reklamiranja” trešnjevačkih biznisa koji trenutno posluju. 

Dio predmeta u fundusu ima nepobitnu umjetničku vrijednost, poput crteža umjetnika Matije Pokrivke, fotografija fotoamatera Bogdana Štefanića i namještaja u IX. gimnaziji koji je dizajnirao Bernardo Bernardi, ili im na važnosti daje njihova raritetnost i očuvanost, poput pojedinih odjevnih komada iz Vesne i Savremene žene ili spomen ploče koja komemorira boravak i ilegalni rad Josipa Broza Tita u jednoj privatnoj kući u Podgorskoj ulici. Međutim, u fundusu umjesto njihove umjetničke ili povijesne jedinstvenosti nastojimo dodatno istaknuti priču koju iz njih možemo iščitati o širim društvenim procesima koji su ih oblikovali – Pokrivkini crteži prikazuju sudar trešnjevačkih starih radničkih potleušica i novih zgrada koje niču tijekom perioda intenzivne izgradnje i modernizacije, dok nas kaputi iz Vesne podsjećaju na intenzivnu devastaciju industrije tijekom čitavih devedesetih. Slične priče mogu nam ispričati i na prvi pogled manje “atraktivni” predmeti, primjerice fotografije trešnjevačkog djetinjstva ili stanovanja iz privatnih obiteljskih albuma. 

No, umjesto da prepričavamo dijelove trešnjevačke povijesti prikupljene u fundusu, pozvat ćemo čitatelje da ih sami istraže, a ovdje ćemo radije odgovoriti na pitanje koji su materijalni uvjeti bili potrebni da virtualni fundus Muzej susjedstva Trešnjevka ne samo zaživi, nego i preživi i nastavi se razvijati. Kao što je u uvodu rečeno, prva faza projekta od 2018. do 2020. godine bila je financirana sredstvima iz Europskog socijalnog fonda. Bez tih, za udruge u kulturi značajnih sredstava, vjerojatno ne bi bilo moguće provesti opsežna inicijalna istraživanja ne samo povijesti kvarta nego i raznih primjera i modela funkcioniranja sličnih muzejskih institucija, niti izraditi novu i relativno složenu web stranicu. S obzirom na to da, mada najavljen, nastavak “Kulture u centru” nikada nije bio raspisan, Muzej susjedstva nastavili smo prijavljivati na znatno oskudnije nacionalne i lokalne javne natječaje. U 2021. godini prikupljanje i obradu fundusa provodili smo u okviru šireg kulturno-umjetničkog programa Muzej susjedstva Trešnjevka: živa baština, da bismo od 2022. nadalje uspjeli osigurati sredstva na muzejskoj djelatnosti u okviru javnih potreba u kulturi Grada Zagreba. 

Prepoznavanje prikupljanja, digitalizacije, obrade, kuriranja i prezentacije građe kao zasebne, složene i zahtjevne aktivnosti koja iziskuje financijska sredstva i ne može se obavljati samo usput ili u pozadini kulturno-umjetničke produkcije zasigurno je presudilo obimu i vidljivosti koju fundus trenutno ima. Iza šest zbirki i četiristotinjak artefakata stoji, naime, puno na van nevidljivog, ali nužnog cjelogodišnjeg rada, kontinuirane komunikacije sa susjedima koja obuhvaća kako uvijek otvorena vrata Baze, tako i brojne nesnimljene i nezabilježene razgovore, telefonske pozive, mailove, komentare na društvenim mrežama i izlaske na teren, “u izvidnicu” (jednom u Dom zdravlja, drugi put gimnaziju, treći put nečiju obiteljsku kuću, jednom čak i na “garažnu rasprodaju” unuke umirovljenog radnika Tesle). Materijalni uvjeti u kojima se fundus u različitim fazama gradio, od honorara za suradnike do naše tehničke opremljenosti, odrazili su se i na samom fundusu, kvaliteti snimki i širini opisa predmeta, pa je i u tom smislu, uz sam rast broja predmeta, virtualni fundus MST-a stalni work in progress. 

Važno je napomenuti da u izgradnji samog fundusa važnu ulogu ima i drugi ključan segment Muzeja susjedstva Trešnjevka, već spomenuti kulturno-umjetnički program koji nazivamo “živom baštinom” i koji produciramo u kvartu i za kvart. On se sastoji od izložbi (primjerice, izložbe Božene Končić Badurine Jadrankin prvi život inspirirane životom Trešnjevčanke Jadranke Klekar, borkinje za radnička i ženska prava, ali i jedne od prvih donatorica predmeta u našem fundusu), tematskih istraživanja i urbanih tura kvartom. Tako su nas u travnju ove godine novinarka Ivana Perić i Vanja Radovanović iz Mapiranja Trešnjevke poveli stopama trešnjevačkih sportašica, a u okviru istoga projekta, izrađene su i umjetničke intervencije u javnom prostoru: umjetnica Ena Jurov izradila je dva feministička murala posvećena košarkašicama, rukometašicama i drugim sportašicama i sportskim radnicama. Dok pišemo ovaj tekst, u punom su jeku pripreme za osmo izdanje besplatnog ljetnog kina na Trešnjevačkom placu, a kao kontinuirani program polako zaživljava književno-likovna radionica koja među stanovnicima i korisnicama kvarta oživljava demokratizacijsku ideju umjetnosti kao alata dostupnog svima, koji ima socijalizacijske i terapeutske učinke. 

Osim što, svaki na svoj način, polaze upravo od virtualnog fundusa i na taj ga način u punom smislu riječi oživljavaju, aktualiziraju i daju mu novi sloj interpretacije, ovi programi ohrabruju i motiviraju lokalnu zajednicu da ga nastavi dalje graditi vlastitim prilozima. Konačno, upravo ti programi podcrtavaju i zaokružuju ideju muzeja zajednice koju njegujemo – ne kao mjesta koje će tu zajednicu samo zabilježiti ili okupiti na jednom mjestu, nego aktivno stvarati i mijenjati.

Tekst je dio istraživanja neformalne inicijative nezavisnih arhiva i knjižnica (Centar za dokumentiranje nezavisne kulture – Kulturtreger i Kurziv, Multimedijalni institut, Kuća ljudskih prava, Documenta, Savez udruga Klubtura, Arhiv Srba u Hrvatskoj, Centar za dramske umjetnosti, Udruženje za razvoj kulture URK) za bolji položaj izvaninstitucionalnih arhiva.

Istraživanje se provodi u sklopu projekta “Arhivi odozdo – organizacijsko pamćenje kao element održivosti civilnog društva” podržanog kroz Fond za aktivno građanstvo, sredstvima Islanda, Lihtenštajna i Norveške u okviru EGP grantova.