Ta je pitanja u prepunoj dvorani Društva arhitekata Zagreb (DAZ) postavila Dunja Kučinac, jedna od autora_ica i glavna urednica izdanja Od aplauza do sindikata: Priručnik o radu u kulturi, koje supotpisuju Nina Gojić, Sven Janovski i Jakov Kolak. Uklopljen u vizualni identitet pod autorstvom Lane Grahek i Josipe Tadić, ovaj svojevrsni udžbenik informira radnike_ce u kulturi o njihovim pravima, mogućim modelima i cijeni rada te kolektivnom organiziranju i mnogim drugim radnopravnim pitanjima. 

Priručnik su izdali kustoski kolektiv BLOK i Savez scenarista i pisaca izvedbenih djela (SPID), a na predstavljanju koje se odvilo 10. prosinca, autorima_cama se pridružila i slovenska sociologinja i teoretičarka Katja Praznik. Knjiga je bila besplatna, kao i pića na šanku, a Kučinac je potaknula okupljene da ostave donaciju za inicijativu Nepokorena Palestina: “Jedan je svijet i jedna je borba koju vodimo u njemu”, rekla je.

Za Kučinac, jednu od kustosica BLOK-a, borba za kulturu počinje informiranjem. Priručnik zato odgovara na ključna pitanja: kada se prema zakonu potpisuju autorski ugovori, kako se računaju doprinosi i što su prekovremeni sati te koliki je zakonski minimum godišnjeg odmora u takvom radu, što su strukovne udruge i zašto je formiranje sindikata ključno u kulturnom polju.

Ipak, cilj knjige nije samo informirati, već i mobilizirati kulturne radnike_ce. Kako je podijelila Kučinac: “Bitno nam je da Priručnik vrlo jasno zagovara bolje plaće i honorare te više regulacije unutar polja, ali i da ohrabruje ljude da traže bolje za sebe i za druge, da se povezuju i organiziraju.” Iza knjige stoji dugogodišnji rad uključenih organizacija, uključujući projekt Aplauz ne plaća stanarinu koji je poslužio i kao idejni začetnik Priručnika. Uz navedene autore_ice, na njemu je radila i Karla Crnčević kao autorica segmenta o seksualnom uznemiravanju, ali i stručni pravni i računovodstveni savjetnici_e i testni čitatelji_ce koji_e imaju dugo iskustvo rada u kulturi.

Kako je istaknula Kučinac, bavljenje radničkim pravima u kulturi radnicima_ama i organizacijama koje djeluju u tom polju nije izbor, već nužnost: “Mora postojati neki minimum, neki standard za sve. Trebamo imati na umu da kad pristajemo na vlastitu potplaćenost, ne štetimo samo sebi nego i svima drugima u našem polju koji od svog rada žive.” Osim minimuma za koje se moramo boriti, Priručnik se bavi i mogućim budućim modelima rada poput kolektivnih ugovora za freelancere, četverodnevnog radnog tjedna i univerzalnog temeljnog dohotka.

Nakon Kučinac govorila je Nina Gojić, dramaturginja i predstavnica SPID-a. Jedna je od autorica SPID-ovog strukovnog cjenika, jednog od prvih takvih u kulturi i umjetnosti, te je već dugo svjesna potrebe da se ključne ekonomske i pravne informacije nađu na jednom mjestu. Kao freelancerica i samostalna umjetnica u Priručniku se većinski bavila cijenom rada i radnim vremenom samozaposlenih.

S obzirom na to da je iskusila burnout bilo joj je bitno da se ta tema nađe u izdanju, a istaknula je da su obrađene i teme mobinga i diskriminacije. “Važno je istaknuti da na kraju knjige imamo ‘Memento za bolju radnu svakodnevicu’ gdje imate checklistu koju možete koristiti ako naručujete posao ili ga radite za nekog drugog, kao i podatke kome se obratiti u kojoj situaciji”, rekla je Gojić.

Riječ je zatim preuzeo Sven Janovski. Kao aktivist, koordinator Operacije grad i jedan od osnivača Sindikalnog kolektiva udruženih prekarnih radnica i aktivista (SKUPA), u knjizi se bavio zapošljavanjem preko ugovora o radu u kulturi i perspektivom neprofitnih organizacija: “To je zapravo osovina mog rada zadnjih desetak godina, bavljenje sustavom koji nam uporno svake godine smanjuje financiranje, traži sve više od nas i pomaže našem sagorijevanju.”

Kao radnik i sindikalist Janovski se, kaže, susreo s nizom malverzacija: “Neki su ljudi po pet-šest godina na ugovoru na određeno koji se produže svaka tri mjeseca, što je ilegalno, ali se i dalje prakticira.” Naveo je i niz poznatih scenarija poput rada tijekom godišnjeg, bolovanja ili porodiljnog. Istaknuo je da je bitno da se kao kulturni_e radnici_e zauzmemo i odbijemo nepodobne uvjete, ali i da se ne radi isključivo o individualnoj odgovornosti: “Bitno je da djelujemo na ekosustavskoj razini kulture i da na tome poradimo u sektoru. No stvar je i cijelog sustava javnog financiranja i ovisnosti o nekim velikim igračima, bilo da su to donatori iz javnog ili privatnog sektora, koji nam zapravo definiraju posao.”

Zajednički nazivnik govora svakog od sudionika_ca bila je upravo potreba za solidarnim kretanjima u sektoru. Kao sindikalni organizator u Regionalnom industrijskom sindikatu (RIS), Jakov Kolak u svom je izlaganju naglasio nužnost kolektivnog organiziranja. RIS se, između ostalog, bavi sindikaliziranjem sektora koji prethodno nisu imali sindikate, a u sektoru kulture dosad su se pojavile tek dvije takve inicijative – sindikalna podružnica audiovizualnih radnika_ca i platforma Za K.R.U.H.

Kolak je prisutne potaknuo na još više takvog organiziranja, ali i upozorio na čestu pogrešku u tom procesu. “Zadatak sindikata je oslikavati prostore novog mogućeg i pratiti ljude na tom putu”, rekao je. “Sindikat nije tu da se volimo, ne tražimo ‘ispravne’ nego one koji s nama dijele poziciju i određene probleme i interese. Sindikat je tu da bismo pronašli zajedničko unatoč razlikama.” Jedina alternativa, istaknuo je Kolak, je mnogo manje potentna individualna borba koja odgovara onima na položajima moći.

Katja Praznik se nadovezala na to te izrazila da upravo zbog toga Priručnik vidi kao “oružje za organiziranje” koje će omogućiti demistifikaciju rada u kulturi i umjetnosti uopće. U kulturnim je sektorima individualizam fetišiziran, a uvjeti financiranja postavljaju kolege_ice u međusobnu konkurenciju, te je važno razumjeti na koji se način u takvim okvirima možemo organizirati. “Bitno je da shvatimo da smo dio nekih širih globalnih fenomena i trendova kojih je danas sve više. Pričati o umjetnosti kao radu ne oduzima ništa njezinoj kvaliteti. Ako se možemo boriti i za radne uvjete, to znači da će ta umjetnost biti bolja i dostupnija većem broju ljudi”, rekla je Praznik.

Izlaganju je uslijedio kratki krug pitanja tijekom kojeg su autori_ce ustanovili_e da će poslati PDF Priručnika svim većim financijerima u Hrvatskoj, uključujući Ministarstvo kulture. Za vlastiti primjerak možete se obratiti BLOK-u i SPID-u ili ga pokupiti na predstavljanju u Splitu 17. prosinca i u Rijeci 18. prosinca.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Iza scene koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Novopokrenute slušaonice fokus stavljaju na albume kao glazbene cjeline čije je slušanje ugroženo i izmijenjeno streaming platformama poput Spotifyja i sličnih. Kako poručuju organizatorice ove večeri, “ideja iza slušaonica je da slavimo umjetnost stvaranja albuma kao glazbenih cjelina i zajedno treniramo svoju oštećenu pozornost da ih poslušamo od početka do kraja. Osim albuma, slušamo i jedni druge i otkrivamo kako muziku slično/različito doživljavamo, povezujemo i smještamo u svoje živote i svjetove.”

Program će svaki put koncipirati novi gosti ili gošće s naglaskom na raznolike estetske pristupe koji su konceptualniji ili eksperimentalniji. Osim odabira, selektori_ce albuma predstavit će ukratko vlastitu poveznicu s glazbenim sadržajem, a nakon slušanja publika će biti pozvana podijeliti vlastite dojmove i asocijacije.

Na prvoj slušaonici albume bira Onkraj tim. Dizajnerica Josipa Tadić izabrala je album Promises Floating Pointsa, Pharaoha Sandersa i Simfonijskog orkestra Londona, a organizatorica Nina Maštruko album Hymnal Lyre Pramuk.

Više detalja o programu pročitajte ovdje.

Izložba Shaped Shapes proizlazi iz istoimene inicijative koja se prvi put održala 2022. godine u Galeriji SIva. Inicijalno, inicijativa je zamišljena kao predstavljanje novih rada autora i autorica koji se bave transformacijom oblika u svom stvaralaštvu, a povodom nove izložbe u Galeriji K2, navedeni_e autori_ce ponovo se okupljaju.

Riječima autorice predgovora, Tene Bakšaj, cilj inicijative je predstaviti široki spektar umjetničkih praksi kroz apstrahirani umjetnički izričaj. “Ova neformalna inicijativa, nastala kao rezultat potrebe da se na jednom mjestu pokažu radovi autora sličnih senzibiliteta, ima u cilju nastaviti svojom koncepcijom stvarati dijalog između umjetnika koji djeluju u različitim sferama apstraktne umjetnosti i istraživati suvremeno apstraktno stvaralaštvo na lokalnoj i regionalnoj sceni”, poručuje Bakšaj.

Izložba će biti otvorena svakim radnim danom od 18 do 20 sati do 7. ožujka, a nastala je u suradnji s Akc Attackom.

Više detalja možete pronaći ovdje.

Nova sezona u Galeriji Događanja obilježena je nizom promjena, od programskog usmjerenja do komunikacije. Možeš li nam za početak reći koja je bila polazišna točka novog programa i kako je usklađen s prethodnim?

Programski noviteti odnose se na novo oblikovanje svih materijala kojima se prezentira rad Galerije (tiskani i audiovizualni), uvodi se nova suradnja u obliku komentatorice izložbenog programa (uz autore tekstova za izložbe), planiraju se programi koji snaže rad Galerije (Program vizualne kulture, Studio održivog znanja), u tijeku je rad na uređenju novog prostora za zajednički rad te ćemo surađivati s internet radijem, koji će uskoro useliti u prostore Centra. Urednički, sadržaj prezentacije Galerije podsjeća na njezino sjedište, odnosno kvart Peščenica-Žitnjak i njegov karakter, koji obilježava raznolikost kultura i potreba, kao i sve veći investicijski projekti stanogradnje, upadljivo neplanirani i nametljivi. Na sve navedeno ravnopravno odgovara novo oblikovanje, motivirano mozaicima Otona Glihe, koji se nalaze u Centru KNAP, a koji imaju širok dijapazon mogućnosti izgradnje, prekrivanja ili pak razotkrivanja sadržaja.   

Možeš li nam ukratko predstaviti program za nadolazeću sezonu? Koje su teme u fokusu i jesu li na neki način oblikovale nove formate ili pristupe? 

Program za 2025. godinu raspisan je kao javni poziv kroz temu PROSTOR(I) I ZAJEDNICA i raspisala ga je kolegica Ana-Marija Senfner, koja je u tom trenutku koordinirala program Galerije, sa željom da potakne na “razmišljanja o međudjelovanju grada i njegovih stanovnika. Prijedlozi radova unutar teme PROSTOR(I) i ZAJEDNICA mogli su se odnositi na: transformacije urbanog prostora na velikom gradskom mjerilu ili malom mjerilu gradske četvrti, pitanja doprinosa građana i mogućnosti aktivacije njihovog sudjelovanja u poboljšanju životne okoline, memoriju stanovnika o prostorima i događajima koji su ih obilježili.”

Ipak, prijedlozi se nisu morali nužno odnositi na prostor Peščenice ili Grada Zagreba, pa imamo izložbenih cjelina koje ne komuniciraju usko temu zajednice, ali se na nju kao pojam referiraju. Pokušat ću svakako, uz pomoć svih novosti u Galeriji, ispuniti ono što se ovim pozivom potaknulo, primarno jer Centar kulture na Peščenici jest snažan kvartovski Centar i ima potencijal odgovoriti na ovu ideju. 

Možeš li nam reći nešto o višejezičnim popratnim tekstovima na romskom i engleskom? Na koje sve načine planirate uključiti neposrednu zajednicu u rad galerije? 

Katalog je od ove godine trojezičan, i uz hrvatski i engleski prijevod, tu je i prijevod na romani čhib, koji realiziramo u suradnji s profesorom s Filozofskog fakulteta, Ljatifom Demirom. Također, u planu je i suradnja s Udrugom žena Romkinja koju vodi aktivistkinja Ramiza Mememdi, koja priprema programe koje ćemo plasirati kroz Program vizualne kulture. Tu je i nova suradnja s glasilom romske nacionalne manjine, Phralipenom, i njihovom urednicom Majom Grubišić.

Moj osnovni cilj je promocija romske kulture, uvođenje nove publike u polje suvremene umjetnosti, adresiranje jedne zajednice koja je izgradila karakter Peščenice, a koja je za nas nevidljiva i o kojoj ne znamo ili ništa ili pak jako malo. Utoliko, u planu su i predavanja na temu romske estetike. Prilikom oblikovanja kataloga, imale smo na umu sve navedeno, radi čega je naglasak kataloga na tekstu kao primarnom sadržaju, koji ćemo krajem godine plasirati u Narodne knjižnice u Republici Hrvatskoj i civilna udruženja i zajednice za koje vjerujemo kako će prepoznati značaj pisanog teksta o suvremenoj umjetnosti na romskom standardu.

Najbolje to objašnjava Ljatif Demir kada govori o činjenici da su Romi jedini narod u Europi koji se ne obrazuje na svome jeziku, i na neki način, iako ne kreirajući te uvjete samostalno i svjesno, i sami ga ovom činjenicom, ugrožavaju. Na ovaj način osipa se i jedan identitet i kolektiv; cijela jedna kultura. Osobno, privlačno mi je kada razmišljam o tome da se ideje jednog izložbenog programa sada misle na još jednom jeziku, po prvi put dosad u ovakvom formatu. Kritičko mišljenje na stranom jeziku dodatno otežava ovaj proces; jezik nije samo alat za komunikaciju – on oblikuje način na koji doživljavamo i tumačimo stvarnost. Dopustiti si misliti taj “metaprostor” nešto je što plasiram s razlogom.    

Osim na razini sadržaja, predstavili ste i novi vizualni identitet Galerije. Tko ga je radio i što komunicira? 

Novi vizualni identitet potpisuju dizajnerice Maja Kolar i Josipa Tadić čija je grafička stilizacija, kako sam u početku teksta napomenula, preuzeta iz poznatog motiva zidnog murala Otona Glihe, kojeg možete vidjeti u Centru KNAP; na ulazu u Kazalište i na stražnoj stijeni, sada zagrađenoj iz nužnih, funkcionalnih razloga. Dizajnerice koriste mogućnost postepene nadogradnje, ili pak oduzimanja jedne gradive mase, koja na određeni način pikselizira dosad poznate točne loga Centra KNAP. Identitet će komunikacijski osuvremeniti rad Galerije te se realizirati kroz seriju tiskanih i digitalnih materijala, prateći moje nove programske smjernice. Uz predstavljanje radova autora, sada imamo i redovne objave naše stalne komentatorice za ovu godinu, mlade likovne kritičarke Ivane Završki, koja će istraživati spone između izložbenih postava u Galeriji i aktualnih događanja, u svijetu umjetnosti, ali i izvan njega. Audiovizualne sadržaje te dokumentiranje programa Galerije Događanja potpisuje Ana Opalić. 

Za kraj, možeš li ukratko predstaviti aktualnu izložbu kojom ste otvorili program? 

Izložba Tijelo kao prostor predstavlja dvoje mladih autora; Katarinu Kovčaliju i Filipa Anića. Oboje iako rade u različitim medijima, referiraju se na pitanje tijela i njegove upotrebe, pa se Katarina više osvrće na temu crtežima velikih dimenzija, dok se Filip više izražava kroz objekt i video rad. Ivana Završki je to jako zanimljivo povezala s novim programom – “Razmišljajući o temi trenutačne izložbe Tijelo kao prostor i raznolikim mogućnostima za njezinu interpretaciju, nekako mi se ovaj novi ciklus u životu Galerije Događanja ipak najprimjerenije čini otvoriti vizualizacijom mekane granice između fizičkog i imaginarnog prostora suživota ideja, identiteta, (ne)kulturnih problematika. Tu se nalaze (ne)stabilnost i (ne)jasne misli baš kao u kontekstu svega što nas okružuje.” Izložba se može pogledati do 7. veljače, svakim radnim danom od 10 do 21 ili subotom od 10 do 14 sati. 

S ilustratoricom Enom Jurov, sudionicom Prve artifade te suorganizatoricom izložbe Učinili smo što smo mogli, zapamtite nas, razgovarale smo o tim projektima, kolektivnoj suradnji i društveno angažiranoj umjetnosti.

Kako je došlo do tvog angažmana na izložbi ilustracija poginulih palestinskih novinara?

Zvala me Ivana Perić s kojom sam već radila na nekim projektima i prijateljice smo. To je zapravo njezina inicijativa, ona je istražila sve, došla do imena i napisala tekstove koje smo kasnije stavili uz ilustracije. Pitala je mene i nacrtala sam 12, 13 ilustracija. Onda se to raširilo i zvala je još ljudi. Ilustracije su bile objavljene samo na Instagramu i Facebooku pa smo razgovarale da bi bilo dobro napraviti izložbu.

Prije samog sudjelovanja u ovim ilustracijama, je li postojao neki specifičan trenutak koji te potaknuo da se aktiviraš oko palestinskog pitanja?

Zapravo, kad je sve krenulo na gore, sve sam blokirala, nisam ni čitala ni pratila. Još odavno me je zvala Maruška Mileta iz Inicijative za slobodnu Palestinu i pitala bi li im napravila dizajn za Marš za Palestinu. Da, naravno, napravila sam. 

Koja je bila tvoja funkcija u organizaciji ove izložbe? Ili ih je bilo više?

Bilo ih je više. Ovo je prvi put da sam organizirala izložbu. Ivana i ja smo našle prostor, Klet, koji je odličan, prijateljski prostor. Radila sam dizajn postava, a Josipa Tadić je radila grafički dizajn.

Kako je tekao proces rada na ilustracijama?

Dosta straightforward, kako i inače radim. Ivana mi je poslala tekstove i profilne fotografije s Facebooka tih ljudi i onda sam po tome crtala. Nije bilo puno promišljanja. 

Jesi li mogla birati koje ćeš poginule novinare ilustrirati ili je to bilo zadano?

Dobila sam imena. Toliko ih je puno, ali su sve to priče stradalih ljudi. Nisu sve priče iste, ali svi su oni ljudi, nema biranja, nisu ni oni birali smrt.

Na koji način ilustracije mogu doprinijeti prenošenju priča iz ratom pogođenih područja, a, recimo, novinarstvo ne može?

Mislim da crtež, slika može izazvati više emocija kod ljudi nego tekst. Iako ne nužno, može i tekst, naravno, ali ne tako brzo. Ti si, na primjer, ove ilustracije vidjela na Instagramu, a neki tekst moraš otvoriti i čitati, tako da je na taj način brže.

Izložba je bila prilično posjećena. Kako objašnjavaš toliki interes publike za ovu temu?

Meni je baš bilo toplo oko srca kad sam vidjela da je došlo puno ljudi, puno prijatelja, kao da se svi držimo skupa. Drago mi je i što ćemo s izložbom ići dalje, imamo za sada dogovorene Beograd i Šibenik. Mislim da to što radimo nije puno, ali skupili smo neku lovu za donacije za Palestinski sindikat novinara.

Kako kolektivni angažman različitih autora doprinosi podizanju svijesti oko palestinskog pitanja?

Tako što radimo skupa, razgovaramo s prijateljima, obiteljima i tako širimo to što radimo s nadom da se nešto može promijeniti. Bar možemo motivirati ljude, na primjer ja svoju obitelj, da nešto doniraju, što im možda ne bi inače palo na pamet.

Misliš li da ovakve akcije potiču ljude da zastanu i razmisle o trenutačnim zbivanjima?

Mislim da da, i ljudi su mi rekli da im je to bilo bitno, da su nešto tu osjetili, razmislili. To mi je ful bitno. Kad mi je teško raditi, to me izvuče.

U drugoj epizodi VIDA-inog Troglasa rekla si da prilikom pristupanja temi krećeš od isječaka, članaka, izvještaja te da pustiš da se sve slegne jer se onda potrudiš te priče prikazati na najhumaniji način. Jesi li taj pristup primijenila i ovdje?

To je bilo kad sam radila Prijelaz, zbirku memorijalnih portreta posvećenu umrlima na granicama. Tamo je bilo drugačije jer o ljudima koji se utope u rijeci nema puno podataka, jako rijetko ima dokumenata, jako rijetko uopće ima imena. Zapravo, znaš samo spol i otprilike godine. Čitala bih te članke, gdje je tijelo nađeno. To je sve o tome što se događalo nakon smrti, ali njihov život sam morala zamisliti i izmisliti. Zato je to drugačije od ovih novinara za koje znamo tko su. Kod Prijelaza sam znala samo, na primjer, “muškarac od 35 godina iz Sirije” i onda sam morala zamisliti kako je taj život mogao izgledati.

Imajući u vidu potresnu tematiku izložbe, jesi li se u procesu izrade ilustracija suočila s nekim emocionalnim izazovima?

Pa ovaj put nisam, samo sam prošla kroz to. Nekad mi se to dogodi, kao npr. sad kad radim na slikovnici o Madini Hussiny [djevojčici iz Afganistana koja je poginula nakon što je nju i njezinu obitelji hrvatska policija prisilno vratila iz Hrvatske u Srbiju, op.a.]. To mi je užasno teško, baš sam kao blokirana. Ali ovu izložbu sam uspjela odraditi bez te blokade.

O pitanju Palestine već si se izrazila muralom na stadionu NK Zeleni brijeg u Sisku. Je li to bilo tvoje prvo “javno” bavljenje tom temom?

To je bilo prvo ako ne računamo dizajn za Inicijativu i internet. Prije toga sam crtala nešto što bih objavila na Instagramu.

U intervjuu za Novosti iz 2021. rekla si da ti je bitno da motivom pogodiš publiku, da ljude koji se nađu u blizini potakneš na razgovor. Jesi li se tom metodom koristila i kod ovih ilustracija?

Nisam kod ilustracija, ali jesam kod murala. S njim mi je bio cilj potaknuti razgovor. Nalazi se kod nogometnog terena na kojem djeca treniraju, nemaju pojma ni o čemu i uživaju u ugodnom životu u predgrađu Siska. Bilo mi je bitno da tamo potaknem razgovor.

Kako ti je studij vizualnih komunikacija na Studiju dizajna u Zagrebu, a zatim i studij Storytellinga u Stockholmu utjecao na stvaranje umjetnosti koja nosi političke poruke?

Studij dizajna u Zagrebu me je u tome zapravo stopirao. To je bio odličan studij što se tiče nekih tehničkih stvari koje sam tamo skužila i načina razmišljanja, ali je bio totalno zatvoren, makar iz moje perspektive. U Švedskoj je program bio baš koncipiran tako da nas gura u smjeru da totalno lagodno radimo ono što nas zanima. I pokazao mi je da se mogu s time baviti, da nije kao na studiju u Zagrebu, gdje se rad u reklamnoj agenciji predstavljao kao neki cilj u životu.

Možeš li izdvojiti neki posebni događaj ili situaciju koja te motivirala da se počneš baviti društveno angažiranom umjetnošću?

U tom sam “điru” od srednje škole. Još kad sam išla u osnovnu, a onda tijekom cijele srednje, izlazio je srednjoškolski časopis Spektar u Prirodoslovno-grafičkoj školi u Zadru. Taj je časopis bio užasno bitan, otvarao je razne teme tog tipa. Kasnije sam i ja pisala za njega, zbog tog smo se svi uvukli u aktivizam. I od onda to tako ide, lagano, cijelo vrijeme. Kad sam se vratila u Zadar nakon faksa, u Nigdjezemsku, tad sam se puno više motivirala.

Planiraš li sama ili u nekom kolektivu još ovakvih umjetničkih akcija u svrhu senzibiliziranja javnosti za Palestinu?

Nemam nikakav plan, osim da s ovime idemo na turneju. Ali sigurno će se dogoditi. Nažalost, mislim da rat neće završiti, tako da ćemo morati i dalje pričati i raditi.

Osim toga, imaš li nekih planova za budućnost? Ili i dalje vrijedi “nemam plana, samo punk“?

Uu, to je bilo jako! Imam plan raditi na slikovnici s Oljom Savičević Ivančević. Ona je napisala tekst o Madini Hussiny, a slikovnica izlazi početkom iduće godine.

Tekst je nastao u sklopu Kulturpunktove novinarske školice uz mentorsku podršku Barbare Matejčić.