Prijave se šalju putem online obrasca, a potrebno je dodatno priložiti: ogledni materijal rada/izložbe/projekta, životopis prema Formularu za CV i skice postava.

HDLU, ovisno o visini odobrenih sredstava, pokriva troškove honorara umjetnika_ice, honorar autora_ice predgovora, prijevod na engleski, lekturu, smještaj i put umjetnika_ca izvan Zagreba, prijevoz radova izvan Zagreba, PR aktivnosti, koordinaciju izložbe te ostale troškove prema dogovoru i odobrenim sredstvima. 

Prijedlog programa za 2026. odabire se prema mišljenju Umjetničkog savjeta Meštrovićeva paviljona u sastavu: Mia Akrap, Branka Benčić, Tomislav Buntak, Ivan Fijolić, Vida Meić, Leila Topić, Josip Zanki.

Više informacija o natječaju pronađite ovdje.

Rok za prijavu je 30. lipnja.

S obzirom na to da i dalje nije poznato kada će Meštrovićev paviljon biti otvoren nakon obnove, predloženi koncept treba uzeti u obzir mogućnost prilagodbe različitim prostornim kapacitetima i/ili uvjetima izlaganja odnosno predložiti načine i mogućnosti realizacije manifestacije u Gradu Zagrebu, a može biti usmjeren na nove načine i/ili oblike izlaganja.

U slučaju da je koncept orijentiran isključivo na obnovljeni Meštrovićev paviljon, a bude odabran od strane Organizacijskog odbora, HDLU zadržava mogućnost pomicanja termina izložbe na kraj 2026., odnosno 2027., kada se očekuje završetak obnove.

Predstavljanje mladih umjetnika_ca treba obuhvatiti sve tehnike/medije i različite umjetničke poetike te voditi računa o heterogenosti scene i generacijskim različitostima (studentima umjetničkih akademija, onima koji su tek završili studij, autodidaktima i mladim umjetnicima_cama). Ovisno o prostornim mogućnostima, Organizacijski odbor Salona mladih donijet će odluku o održavanju programa Situacija te imenovati selektora_icu tog izložbenog programa Salona mladih.

Za glavni koncept 38. Salona mladih, prijaviti se mogu umjetnici_ce, umjetničke organizacije, kolektivi, kustosi_ce i kustoske platforme.

Prijava treba sadržavati opis koncepta (do 5000 znakova), koncept popratnog programa koji fokus stavlja na prezentaciju radova mladih umjetnika_ce i međunarodni program koji za cilj ima povezivanje hrvatskih izlagača_ica s međunarodnom stručnom zajednicom, opis specifičnih tehničkih zahtjeva za provedbu izložbe, troškovnik, životopis i profesionalne reference predlagatelja_ice. Razmatranje i odabir koncepta vršit će Organizacijski odbor 38. Salona mladih u sastavu Tomislav Buntak, Josip Zanki, Ida Blažičko, Fedor Fischer, Vida Meić i Romana Nikolić.

Prijave se dostavljaju isključivo u elektronskom obliku na galerije.hdlu@gmail.com s naznakom 38. SALON MLADIH. Također, potrebno je ispuniti prijavnicu. Puni tekst natječaja i prijavnica dostupni su ovdje.

Rok za prijavu je 23. lipnja.

Izložba je predstavljena u sklopu MSU-ovog projekta Mogućnosti koji se provodi već četvrtu godinu u suradnji sa zagrebačkom Akademijom likovnih umjetnosti, s ciljem da se ojača razmjena znanja i nastanak novih odnosa između kustosa, umjetnika i publike te da se mladim umjetnicima olakša ostanak u profesionalnom polju.

Svaka obična radnja tamo je neobična sastoji se od “slika nastalih tehnikom ulja na platnu, akvarela, fotografija, kratkog, duhovito zamišljenog, dokumentarnog filma i brojnih skica nastalih na studijskom putovanju nekolicine studenata i profesora zagrebačke Akademije likovnih umjetnosti u Meksiko”, stoji u najavi. Na putovanju su posjetili meksičku saveznu državu San Louis Potosi, istoimeni glavni grad države i pustinju Wirikuta te tamo realizirali radionice i izložbe. Program se temeljio na zajedničkom participativnom radu zagrebačkih i meksičkih profesora i studenata_ica.

“Predstavljeni materijali nastali su kao dio umjetničko-istraživačkog projekta Grand Tour II pod vodstvom prof. Josipa Zankija. Projekt kritički pristupa tradiciji povijesnog Grand Toura, putovanja europske (najčešće britanske) aristokracije u južne i ‘egzotične’ zemlje. Takva su putovanja služila za obrazovanje na temelju viđene umjetnosti te su glorificirala pitoreskno uz nezaobilazni kolonijalni pogled na lokalnu populaciju. ‘Svi su oni seljaci, znate.’, rečenica je koju izgovara lik Eleanor Lavish u filmu Soba s pogledom, redatelja Jamesa Ivoryja, i ilustracija načina na koji je britanska viša klasa doživljavala lokalno stanovništvo zemalja u koje je putovala”, piše u popratnom tekstu kustosice Renate Šparade.

Izložba ostaje otvorena do 18. kolovoza. Više informacija pronađite ovdje.

Atelje se dodjeljuje grupi umjetnika_ica za zajedničko korištenje, 3 – 4 umjetnika_ica u starosti do 40 godina i najmanje tri godine profesionalnog iskustva. Grupa umjetnika_ica samostalno određuje nositelja_icu ugovora. Cijena mjesečnog najma za korištenje ateljea iznosi 1.06 eura + PDV/m2 = 133,70 eura + PDV ( 167,26 eura prema aktualnoj stopi PDV-a). Korisnici_e snose troškove redovitog održavanja i režija.

U prijavi treba priložiti životopis svih članova_ica, portfolio radova i umjetničkog djelovanja, odluku o nositelju_ici ugovora, potvrdu o redovitom članstvu te dokaz o plaćanju kotizacije u iznosu od 30 eura.

Za vrijeme trajanja natječaja održat će se i otvoreni dan ateljea 15. srpnja u 10 sati, kada će kandidati_kinje moći dobiti uvid u stanje prostora. Razgovori s komisijom za odabir koju čine Tomislav Buntak, Josip Zanki, Ida Blažičko, Ivan Fijolić i Vida Meić održat će se od 9. do 13. rujna.

Više detalja o natječaju možete pronaći ovdje.

Prijave se šalju mailom do 25. kolovoza u 16 sati.

Okosnicu projekta čini suradnja studenata_ica Akademije s više zajednica kroz radioničke programe, tijekom kojih su nastajali umjetnički radovi i pothvati u različitim formatima.

Raspored aktivnosti izgleda ovako:

• Četvrtak, 9. svibnja
  • 18:00 Predstavljanje projekta uz panel diskusiju, sudionici_e: Tomislav Pletenac, Josip Zanki, Željko Beljan, Iva Čukelj, Mia Maraković, Samuel Matijević i Ivan Oštarčević

• Petak, 10. svibnja
  • 16:00 Vodstvo po partnerskim institucijama (sastanak kod Udruge Arka, Kanarinska 4)
  • 18:30 Otvorenje izložbe uz popratni performans na Akademiji likovnih umjetnosti
  • 19:30 Pjesnička večer
  • 20:00 Neformalno druženje

Više detalja o programu možete pronaći ovdje.

Na tom Hegedušićevom nasljeđu, u kombinaciji s praksama umjetnosti u zajednici (engl. community art practice), bazira se i projekt Dubrava gori – izmještanje Akademije likovnih umjetnosti, čiji organizacijski tim čine Tomislav Pletenac, Laura Stojkoski, Mihaela Zajec i Josip Zanki. Glavni poticaj za pokretanje projekta Dubrava gori bilo je preseljenje Akademije u prostore Jadran filma u Dubravi, zbog skorog (nadamo se) početka sanacije štete od potresa na zgradi u Ilici 85. Time su se studenti (i profesori) našli u ambivalentnoj situaciji; nezgodnoj zbog velike udaljenosti kvarta Dubrava i neadekvatnosti prostora u koji su smješteni, ali i potencijalno pozitivnoj zbog prilike za stvaranje čvršće studentske zajednice i novog identiteta Akademije. Kako je navedeno u programu projekta, organizacijski tim odlučio je zbog datih okolnosti poraditi na upoznavanju Akademije i njenih studenata s kvartom – koji će u najmanje sljedeće tri godine biti njihov (drugi) dom – kao i s njegovim stanovnicima, njihovim navikama i potrebama. Da bi projekt bio uzajamno koristan, cilj im je istovremeno unaprijediti kulturni život Dubrave obogaćivanjem lokalnog kulturnog sadržaja te promijeniti stereotipni pogled na taj kvart – kao opasnog zagrebačkog predgrađa u kojemu dominiraju nogomet i kriminal.

U programu stoji da se projekt sastojao od radionica studenata_ica Akademije s članovima različitih zajednica Dubrave, realizacije novih umjetničkih radova na Akademiji te prezentacije rezultata radionica na samim lokacijama održavanja i Narodnom sveučilištu Dubrava, uz održavanje okruglog stola. Radionice su bile koncipirane po Hegedušićevom modelu; studenti_ice poučavali su lokalne stanovnike društveno korisnim umjetničkim tehnikama i praksama, dok su stanovnici zauzvrat organizirali večeru kako bi se bolje upoznali s umjetnicama_ima i njihovim umjetničkim praksama, prenoseći im i neka vlastita znanja i iskustva. Aspekt koji je ovdje predstavljao novost u odnosu na Hegedušićev model bila je dvostruka pozicija umjetnika kao mentoriranih studenata_ica koji su istovremeno i sami preuzimali ulogu mentora_ica polaznika radionica.

Na programu Dubrava gori sudjelovali su studenti_ce različitih godina studija sa slikarstva, kiparstva, novih medija i animiranog filma te nastavničkog odsjeka Akademije. Na tim kreativnim likovnim radionicama studenti Kristijan Popović i Matea Despot razvijali su kiparske vještine osoba s intelektualnim poteškoćama iz zajednice Arka, a djeca od 11 do 17 godina, uz vodstvo studentica Antonele Šubrek, Marte Milinović i Ive Rade Sibile, izradila su vjetrenjaču za scenografiju skorašnje predstave Moulin Rouge u Dječjem kazalištu Dubrava. Studentice Marie-Jeanne Jukić i Ivana Šerić održale su radionicu veza te izložile reinterpretaciju janjevačke tradicionalne nošnje u izlogu bivše trgovine odjećom na samom početku Konjščinske, dok je Antun Sekulić članove župe sv. Leopolda Bogdana Mandića učio izradi portreta njihovog sveca zaštitnika u glinenom reljefu. U novom, donedavno smećem zatrpanom dvorištu Akademije likovnih umjetnosti, svoj novi umjetnički rad Blato-zlato predstavio je student Leonardo Losciale referirajući se na Bakićeve kristale u obližnjem spomen-parku Dotrščina te na Dürerov poliedar s Melencolie I, kao i na potencijal smeća iz dvorišta Akademije kao izvora novog materijala. Studentica Marina Brkić predstavila je svoj prijedlog za betonsku spiralnu klupu kao Mjesto susreta, aludirajući na nefunkcionalnost prostora dvorišta s kroničnim nedostatkom mjesta za sjedenje, naglašavajući pritom i novi kontekst Akademije uslijed njenog preseljenja u Dubravu kao priliku za rast, razvijanje novih odnosa i učvršćivanje zajedništva. U klasi novih medija i animiranog filma, studentica Monika Miloševski prezentirala je rad u procesu kojim istražuje i dokumentira suživot u Dubravi kroz fotografije i zapise razgovora s i među lokalnim stanovnicima. Na stadionu NK Dubrava Tim Kabel Leonarda Fofić i Kaja Dujmić s klupskom djecom održale su radionicu ulične umjetnosti i na zidu kluba oslikale mural, a u Gradu mladih (takozvanom Pionircu) Mihaela Rašica, Ante Šabić i Luka Didi Pejanović pomogli su osnovnoškolcima ukrasiti kašete kao vagone vlaka vezanog uz povijest samog Pionirca, u čijoj je blizini nekada prolazila željeznička pruga. Osim toga, radionica je sadržavala dio pod nazivom Mladi crtaju Grad mladih u kojemu je izrađeno pedesetak crteža kuća koji će za uspomenu biti poklonjeni Gradu mladih kao uokvireni kolaž. Iako sve radionice nisu naišle na jednak odaziv lokalnog stanovništva, svima su im zajedničke izrazito pozitivne reakcije polaznika, kao i interes za daljnje radionice i suradnje s Akademijom.

U sklopu projekta održano je i vodstvo po navedenim lokacijama – svojevrsna završna izložba – čime se Dubrava pretvorila u veliki otvoreni muzej. Organizacijski tim vodstvo je zamislio kao performativnu šetnju od čak deset kilometara, a tijekom koje su posjetitelji imali priliku neposredno fizički doživjeti dinamiku kvarta, jednako kao i rad Akademije. Projekt je zaključen još jednim pregledom rezultata svih radionica, u maloj dvorani Narodnog sveučilišta Dubrava (Kulturni centar), te panel diskusijom o društvenoj ulozi umjetnosti na kojoj su sudjelovali Josip Zanki i Tomislav Pletenac s Likovne Akademije te umjetnica Nikolina Butorac. Uključivanjem i ostalih prisutnih studenata_ica i posjetitelja_ica, panel se pretvorio u vrlo opušteni i veseli brainstorming o mogućim načinima daljnje asimilacije Akademije i same umjetnosti u relativno zatvorenu zajednicu Dubrave, o potrebama Akademije, studenata i lokalnog stanovništva te planovima i željama za buduće projekte.

Iako je ovo prvo izdanje godišnjeg projekta Dubrava gori prema riječima Josipa Zankija imalo karakter pilot programa, osjećaji zajedništva i radosti koje je izazvalo zajedničko putovanje kroz Dubravu svakako pružaju nadu u svijetlu budućnost daljnjeg kulturnog razvitka tog kvarta, kao i drugih perifernih i zanemarivanih gradskih četvrti. Dopiranje do određene zajednice te njeno otvaranje novinama spor je, postepen i nerijetko težak proces ispunjen brojnim oscilacijama. No daljnjim širenjem i razvijanjem ovog i sličnih projekata mogla bi se u budućnosti grada Zagreba (a i šire) ostvariti jedna od glavnih premisa grupe Zemlja, navedena u manifestu iz 1929. godine – da su “umjetnost i život jedno”.

Prostor na adresi Nova cesta 128 otvorila je izložba Don’t kill the grasshopper umjetnice Marianne Nardini, koja je ujedno bila i prva rezidentica programa Dnevna soba usmjerenog razvoju i produkciji istraživanja mladih umjetnika_ca ili kolektiva. Osim produkcijskih i prostornih uvjeta za rad, KUĆĆA im omogućuje umjetničko i kustosko savjetovanje, te pruža podršku u umrežavanju s drugim lokalnim i inozemnim umjetnicima i kustosima. Pristup je to koji kolektiv razvija od svojeg prvog velikog projekta u HDLU-u, a s jednakom spretnošću, senzibilitetom i znanjem ga nastavlja i u trešnjevačkom prostoru u nastajanju. U zajedničkom razgovoru rekli su nam više o tome kako vide njegov daljnji razvoj te kakve modele suradnje s mladim umjetnicima i umjetnicama imaju u planu. 

Možete li nam za početak reći kako ste i zašto nakon godina suradnje kroz različite formate došli na ideju osnivanja zajedničkog kolektiva i udruge? 

Luja: Ideja za osnivanje kolektiva bila je sasvim prirodna: Klara, Jurica i ja dugogodišnji smo prijatelji, a kroz zajednički profesionalni rad – kako kustoski, tako produkcijski i menadžerski – od početka nam je bilo jasno da dobro funkcioniramo. Nalazili smo se na planu umjetničkog i kustoskog interesa koji smo željeli zajedno istražiti. To se dogodilo za 36. salon mladih gdje smo imali priliku ne samo se samostalno predstaviti široj kulturnoj sceni, već se pobliže upoznati s našom generacijom umjetnika. Rad u udrugama koje postoje već desetak, ako ne i dvadesetak godina implicira djelovanje u okviru definiranog i etabliranog profila: što je s jedne strane prednost, ali i ograničenje pri oblikovanju nečega novog. Htjeli smo početi od “nule” – zauzeti vlastiti prostor koji nije samo fizički nego prije svega poetički, kako na lokalnoj tako međunarodnoj sceni.

Jurica: Kao što je rekla Luja, privatno i profesionalno smo povezani već dugi niz godina, no htjeli smo zauzeti novi prostor koji je podložan stalnim transformacijama i to je na neki način informiralo i oblike našeg kustoskog i programskog djelovanja. U suštini smo htjeli postaviti testing ground, polje neopterećeno formatima, a obilježeno istraživanjima neizvjesnosti i nestabilnosti koje naravno proizlaze iz intenzivne okruženosti krizama, ali također i iz potentnog promišljanja labavih zona između stvarnog i fiktivnog, stvarnosti umjetničkog rada i otvaranja novih svjetova – a koje se odražava u samom imenu. KUĆĆA kao nešto privatno, familijalno i intimno, ali s odmakom, aludirajući na određenu poetičku zazornost. 

Kako je došlo do suradnje sa Salonom mladih? Je li vam od početka cilj bio fokusirati se na mlade umjetnike i umjetnice? 

Klara: Rad s mladom generacijom dolazi nam prirodno jer smo i mi dio iste. Prva grupna izložba na kojoj smo Luja i ja radile bila je Transform…ation of image 2016. godine, u organizaciji Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu. Na tom projektu smo imale priliku upoznati ALU kroz druženje i rad sa studentima i asistentima nakon čega smo nastavile pratiti njihov rad. Na sličan način, 36. salon mladih bila je odlična prilika za intenzivan rad s velikim brojem mladih umjetnica i umjetnika odmah nakon osnivanja kolektiva. Razvijajući temu Salona nije nam bilo teško u obzir uzeti mlađu generaciju kojoj je poziv usmjeren jer je to upravo scena s kojom smo najbliže upoznati. 

Jurica: Fokus na mlade umjetnike_ce je logičan s obzirom na dijeljenu generacijsku pripadnost i u tom je smislu zaista zahvalan s obzirom na zajednički jezik. Na primjeru Parazita 36. izdanja Salona mladih, polazili smo od osjećaja paraliziranosti za koje smo znali da će rezonirati među pripadnicima naše generacije. No, odlučili smo unatoč tim osjećajima predstaviti jednu transformativnu vitalnost i snagu umjetničkog djelovanja kroz prvenstveno metodološki postavljen okvir djelovanja metodama opstrukcija i iritacija. 

Je li želja za otvaranjem vlastitog galerijskog prostora bila prisutna od samog osnutka ili se profilirala tijekom rada? 

Klara: Prostor je odabrao nas – to je privatni obiteljski ured koji je više od 15 godina bio neiskorišten. Bilo nam je drago što se nalazi na Trešnjevci jer je to vrlo živ i zanimljiv kvart u kojem imamo mnoge susjede s nezavisne kulturne scene poput Šesnaestice i BLOK-ove Baze. Mogućnost korištenja tog prostora bila je zasigurno veliki motivator u samom osnivanju. Između ostalog, kao kolektiv smo htjeli djelovati u produkciji umjetničkih radova, a jedan od formata koji nam se činio uzbudljivim je upravo rezidencijalni boravak koji smo mogli odmah početi razvijati i tako je nastao projekt Dnevna soba. 

Jurica: To nam je pitanje od početka bilo bitno, i upravo je povezano s ranijim iskustvima. Radili smo u dvije udruge koje nemaju svoj prostor i znamo koliko vremena i energije odlazi na pregovaranje s drugim prostorima koji mogu udomiti tvoje sadržaje tako da nam je to bio jedan od prioriteta. Također, za neku energiju i mogućnost konstantnog flowa, odnosno razmjenu i suradnju s drugim ljudima jako nam je bitno da ovo nije samo galerijski, već primarno rezidencijalni i radni prostor za nas i za umjetnike.

Luja: Mislim da galerijski prostor dopušta i slobodu za ad hoc odluke, nešto što se dogodi spontano, tijekom rezidencije ili nekog programa. Ne moramo pregovarati za prostor, tražiti termine i slično, već ideju možemo realizirati ovdje. To pitanje kreativne kontrole je dosta važno.

Kako su reagirali susjedi iz kvarta, jesu li posjetili izložbu?

Klara: Susjedi su već za vrijeme renovacija bili znatiželjni oko novog prostora u dvorištu zgrada! Nadamo se ostvariti čvršći odnos s njima jednom kad započnemo neki radionički ili diskurzivni program kroz koji bismo se mogli bolje upoznati kao i kad ostvarimo uvjete za redovito radno vrijeme. Zasad se još uvijek čine sramežljivi i ne žele samo tako ući, ali naš izlog je ovih dana prilično zanimljiv i definitivno plijeni pogled! 

Spomenuli ste i rezidencijalni program Dnevna soba koji se također odvija u prostoru galerije. Možete li reći nešto više o tome kako ste zamislili njihovu interakciju?

Luja: Rezidencijalni program zamišljamo kao bazu, konceptualno izvorište i konzistentni element našeg djelovanja iz godine u godinu. Odvijat će se svake godine kroz proljeće, dok će ostatak godine bit posvećen realizaciji izložbi, performansa, radionica ili publikacija. Osim te praktične kategorije prostor nam je važan kao mjesto živog susreta i zajedničkog rada kustosa, umjetnika, teoretičara, znanstvenika ili kakvog god suradnika. U tom smislu, nije nam ključno da se KUĆĆA etablira kao galerijski prostor koji iz mjeseca u mjesec nudi nekakav – u stvari jednosmjeran – kulturni sadržaj, već kao polazišna točka za širi okvir djelovanja. Po pitanju same rezidencije, umjetnici s kojima radimo i s kojima ćemo raditi ondje strukturirano razvijaju rad kroz nekoliko mjeseci unutar kojih razvijamo ideje i generiramo projekte koji nadilaze našu trešnjevačku bazu.  

Klara: Dnevna soba je i čvrsto polazište za dugoročnu suradnju s umjetnicama_ima na svim nadolazećim projektima KUĆĆA-e, bilo da se radi o izložbama ili nekom diskurzivnom, radioničkom ili drugom formatu. Aktivno radimo na koprodukciji i distribuciji s međunarodnim organizacijama i akterima i želimo da naši umjetnici iskoriste te opcije. Vraćajući se na izgradnju zajednice, dosad smo sa svim umjetnicima s kojima smo blisko radili ostali u redovitom kontaktu. Veselimo se vidjeti njihove poduhvate i posebno nam je drago sudjelovati u njima. 

S obzirom na to da tako blisko surađujete s umjetnicima, koliko ste uključeni u sam proces nastanka radova? Vodite li razgovore tijekom nastanka ili dajete smjernice u početku? Kako to ide?

Jurica: Volimo biti u toku, a tako je zapravo bilo i sa Salonom mladih. Imali smo sastanke s umjetnicima koji su razvijali nove radove. To su dinamični i neopterećeni razgovori u kojima dijelimo kreativne inpute, i bez nekog autoriteta. Naravno, na Salonu su postojala određena ograničenja naše uključenosti zbog obujma izložbe, no bilo nam je važno pratiti procese nastanka posebice onih radova koji su nastajali za tu izložbu poput onih Andreja Beštaka i Anje Leko, kolektiva Medium movement, Marianne Nardini i Gaie Radić. 

Klara: Način rada ovisi i o umjetnicima. Ponekad je odnos formalniji, posebno u početku, ali svakako i opušteno jer ne očekujemo u potpunosti razrađen i zapakiran projekt. Ne želimo nametati svoje ideje pa se okrećemo postavljanju pitanja. Na primjer, Marianna se na svojoj rezidenciji većinski fokusirala na eksperimentiranje s njoj novim materijalima poput bitumena, kako bi dobila što vjerniji prikaz svoje zamisli u instalaciji. Ovdje smo intenzivno sudjelovali u pronalasku savršenog recepta za slime, odnosno ljigavce, što je bilo neuobičajeno, ali zabavno! 

Što je s virtualnom sferom? Hoće li galerija funkcionirati tako da dugoročno prati rad umjetnika i virtualno i imate li neki plan što se tiče prezentacije radova?

Luja: Još uvijek tražimo model koji bi najbolje funkcionirao na virtualnoj razini, ali takav pothvat također podrazumijeva protok vremena u najbanalnijem smislu – odnosno, akumulaciju nekakvog sadržaja o kojem bi mogli razmišljati, ali i financijsku podršku koja je specifično predviđena za oblikovanje online sadržaja. Taj element je svakako važan u angažiranju međunarodne publike, ali nam je posebno zanimljiv u retroaktivnom postupku mapiranja šire mreže tema, susreta i uopće konteksta.

Jurica: Ono što želimo izbjeći je puko dokumentiranje i prenošenje radova na web, što se zadnjih godina često predstavlja kao virtualni muzej, te promatrati web kao ekstenziju galerijskog i rezidencijalnog prostora te našeg djelovanja. Pritom nam je važno uzeti u obzie njegove konceptualne okvire koji su obuhvaćeni pitanjima reprezentacije umjetničkih radova te njihove digitalne prisutnosti s obzirom da živimo u dobu u kojem se produkcija i diseminacija umjetnosti zaista transformirala. Također, arhiviranje ipak podrazumijeva neke unaprijed definirane metodologije koje ponekad mogu biti krute, a mi ne želimo nametati formate. Želimo pratiti pojedinačne projekte i vidjeti što im inherentno odgovara u digitalnom prostoru, a ne obrnuto.

Planirate li na neki način uspostaviti suradnju sa studentima, primjerice Akademije likovnih umjetnosti? Oni su prošlo ljeto imali intervenciju baš na Trešnjevci, u suradnji s udrugom BLOK i inicijativom Mapiranje Trešnjevke.  

Luja: Od 2022. sam zaposlena kao asistentica pri Odsjeku za povijest umjetnosti u Zagrebu, gdje s profesoricom Jasnom Galjer već mnogo godina surađujemo u okviru izbornih i obveznih kolegija – kako povodom specifičnih projekata kao što je KONTEJNER-ov Kratki spoj, tako i povodom umjetničkih događanja kao što je bio 36. salon mladih. Taj oblik suradnje planiramo dalje nastaviti i iznimno nam je važan, ne samo zbog prijenosa znanja i upoznavanja studenata s našim djelovanjem, već zbog produktivnih dijaloga koji se otvaraju u susretu s mladim, potencijalno budućim povjesničarima umjetnosti, kustosima ili teoretičarima. Uz to, surađivali smo kroz različite formate s profesorima i studentima Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu što svakako namjeravamo dalje nastaviti u obliku predavanja ili radionica.

Klara: Ove godine započinjemo i novu suradnju! Josip Zanki nas je pozvao da održimo predavanja ili radionice za studente doktorskog studija Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu koje bi se odvijale na jesen. Imali smo priliku pratiti izvannastavne programe poslijediplomskog studija ALU prošle godine pa nam je drago ovog puta sudjelovati u ulozi predavača. Nadamo se da će se i ova suradnja, kao i već spomenuta s Odsjekom za povijest umjetnosti, dugoročno održati.

Jurica: Na logiku našeg djelovanja uvelike utječe sukreiranje sadržaja od satelitskih popratnih programa poput cikličnih suradnji s Odsjekom za povijest umjetnosti do lokalnog i međunarodnog umrežavanja. Te smo procese uključili već na Salonu mladih pozivom lokalnih inicijativa poput Garaže Kamba i Planeta kao mjesta sastajanja lokalne umjetničke i dizajnerske scene, pa do međunarodnih partnera organizacije BLOK Magazine (Poljska), Rupert (Litva) i Shedhalle (Švicarska), kustosa Posta Brothersa (SAD) te slovenskog časopisa Šum koji je povodom Salona mladih kreirao novo izdanje posvećeno konceptu parazitiranja. Naravno, tu praksu nastavljamo pa tako, osim Odsjeka za povijest umjetnosti, s Josipom Zankijem razvijamo i program za studente Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu, kao i s nizom međunarodnih organizacija s kojima trenutno razrađujemo modele koprodukcije i distribucije. 

Koji su vam planovi za budućnost, imate li već kristalizirane projekte i kako namjeravate razvijati red kolektiva?

Luja: Osim rezidencijalnog programa na proljeće za koji je trenutno otvoren poziv do 1. ožujka, iznimna nam je čast da smo ove godine pozvani kurirati 63. Porečki Annale koje će se odviti na ljeto. Između ostalog, ondje ćemo predstaviti oko pet posve novih produkcija domaćih autora – a iste te produkcije bit će prezentirane u Zagrebu kao samostalne izložbe u našem prostoru. Tema Annala će odraziti poetičke interese koje smo nastojali započeti s izložbom Paraziti: zanima nas status umjetničkog djela kao aktivnog dijela stvarnosti, stvarnosti koju u osnovi zamišljamo kao ontološki izravnjen teren unutar kojega se kroz kontinuirane procese djelovanja i postajanja generiraju alternativni modeli sadašnjosti i budućnosti. U tom okviru nas specifično zanima mjesto tehnoloških sistema i tehnološke misli u aktualizaciji novih fenomenoloških i epistemoloških kategorija: stranih, hibridnih subjektiviteta, autonomnih sustava, narativa koje presijecaju ili petljaju bilo vrijeme, povijest, materiju.

Jurica: Na tom tragu razvijamo višegodišnju strategiju kustoskog istraživanja koje će, što se formata tiče, biti fokusiran na produkcije mladih domaćih umjetnika, koprodukcijske projekte s međunarodnim partnerima, edukativne programe za umjetnike i studente, kao i izložbene programe i publikacije s lokalnim i međunarodnim teoretičarima i umjetnicima koji se trenutno razvijaju. Posebice nam je bitno, unatoč nezahvalnom cikličnom modelu funkcioniranja proizvodnje sadržaja u umjetnosti, u svom djelovanju inzistirati na ostvarenju dugoročnog razvoja kustoskih i umjetničkih koncepata, lišenih pritisaka projektne finalizacije, a ispunjenih otvorenim prostorom za testiranje i eksperimente – kako za nas tako i za umjetnike_ce!

Izložba predstavlja radove dvadeset i tri hrvatska i austrijska umjetnika/ce, a zastupljeni radovi pripadaju različitim medijima vizualne umjetnosti, uključujući performans u kombinaciji s književnošću, zvukom i glazbom.

Osnovna tema izložbe je istraživanje prostora između kopna i vode shvaćena vrlo široko i opsežno, ne limitirajući kreativan proces autora. Osim propitivanja geografske povezanosti i odnosa planina, mora, vode, kopna, obala, rijeka, zemlje, plime i njihova prijelaza, izložba se također referira i na odnos među zemljama, Hrvatskom i Austrijom – na njihove sličnosti, povezanost, ali i suprotnosti i razlike.

Projekt se također bavi i uvjetima i načinima života u planinama i na moru, kulturnim prostorima gdje se spajaju alpski i pomorski kraj, a dotiče se i pitanja ekologije, samoodrživosti i ekonomije.

Umjetnici predstavljeni na izložbi su Wolfgang Bleier, Alfred Graf, Martina Grlić, Silvia Maria Grossmann, Barbara Höller, Igor Juran, Luise Kloos, Damir Žižić/Kristian Kožul, Martina Mezak, Petra Mrša, Davor Sanvincenti, Wilhelm Scheruebl, Kurt Straznicky, Marta Stamenov, Reinhard Süss, Stjepan Šandrk, Goran Škofić, Stipan Tadić, Gerlinde Thuma, Josip Zanki i Fridolin Welte.

Izložba se može pogledati do 14. listopada.

Tribina je tematski vezana uz javnu plastiku, spomen-obilježja i probleme vezane uz regulaciju javnih natječaja koji se raspisuju temeljem Zakona o gradnji i Pravilnika o natječajima s područja arhitekture, urbanizma, unutarnjeg uređenja i uređenja krajobraza. Na tribini će se raspravljati o položaju i budućnosti kiparske struke u kontekstu pripreme i donošenja Zakona o umjetnicima i Zakona o spomenicima braniteljima.

Na tribini koju će moderirati predsjednik HDLU-a dr. sc. Josip Zanki sudjelovat će predstavnici različitih dionika koje ova tema izravno ili neizravno dotiče. Među ostalima, to su: akademski kipar Alem Korkut (Akademija likovnih umjetnosti u Zagrebu), doc. art. Hrvoje Urumović (Akademija primijenjenih umjetnosti u Rijeci), akademkinja Marija Ujević-Galetović, mr. sc. Veljko Mihalić, voditelj Odsjeka za muzejsku, knjižničnu i likovnu djelatnost i stručni savjetnik (Grad Zagreb), dr. sc. Irena Kraševac (Institut za povijest umjetnosti) i arhitekt Antonio Grgić (Udruženje hrvatskih arhitekata).

Autori koji će tom prigodom izlagati u Greti su: Sylvia Jaimes, Esneider Alfonso Gamboa Burbano, Fernando Pertuz, Ricardo Andrés Bautista, Mirjam Wanner, Almira Medaric, Bojan Mucko, Tea Hatadi, Goran Škofić i Josip Zanki.

Projekt je osmišljen kao nezavisna umjetnička platforma usmjerena na zvučne radove i kolektivni radni proces u formi višetjednog zajedničkog rezidencijalnog boravaka okupljenih autorica i autora.

Polazište projekta je istraživanje zvučnih pejzaža urbanih prostora – centralnih i perifernih – te komparativni potencijal zvučnog iskustva gradova i mjesta povezanih projektom. Projekt se odvijao u dvije faze: prva, istraživačka je odrađena u siječnju u Kolumbiji, dok je druga započela 7. rujna rezidencijalnim boravkom švicarskih i kolumbijskih umjetnika u Hrvatskoj.

Detalje o izložbi, projektu i njegovim sudionicima moguće je pronaći na sljedećoj poveznici.

Izložba je otvorena do 23. rujna.