Piše: Vatroslav Miloš

Dvije stvarnosti o kojima je Robert Misik pisao u Die Zeitu prije koji tjedan, tada još samo tamo nečiji daleki problem, postale su dijelom “naše” geografske i društvene stvarnosti. Nakon što je Mađarska diljem granice počela raspoređivati vojsku i slagati željeznu ogradu, val izbjeglica krenuo je prema zapadu preko “našeg” teritorija, a strukture vlasti, od političkih mrtvaca poput Ante Đapića do predsjednice Kolinde Grabar Kitarović, počeli glavinjati skliskim područjem sveopće panike. “Jako je loše da se ulazi preko kukuruzišta, da granica ne funkcionira kako treba i odlučno tražim da se uvede čvršći nadzor nad državnom granicom te da se ona prelazi isključivo preko službenih graničnih prijelaza”, izjavila je Grabar-Kitarović misleći, valjda, da granicu opsjeda okupatorska vojska, a ne ljudi koji bježe pred ratom i razaranjem, na što su, uostalom, upozorile organizacije civilnog društva.

“Predsjednica Kolinda Grabar Kitarović mogla bi otići u neki od izbjegličkih centara i susresti se s tim ljudima pa neka onda govori o čvršćem nadzoru granice, neka onda priziva pendreke i govori o obrani. Ti ljudi ne ugrožavaju našu sigurnost, niti ugrožavaju stabilnost zemlje”, piše Ladislav Tomičić u Novom listu, “Ova zemlja i njezini ljudi svojedobno su i sami tražili pomoć i dobili su je. Zar je predsjednica zaboravila da smo jučer i sami bili pakao iz kojeg se u svijet otisnulo na tisuće izbjeglica? Kolinda Grabar Kitarović o tome ne razmišlja. Njoj je puno bliži neki drugi svijet, svijet koji je unesrećio Sirijce i od njihove zemlje napravio klaonicu”. Istovremeno, i medijska reprezentacija krize polako ulazi u područje shizofrenog, čega je jedna od prvih naznaka terminološka zbrka oko ispravnog grupiranja ljudi koji pokušavaju naći sigurnost od spaljene zemlje iz koje su pobjegli: Raia Apostolova pokušava dati pozadinu “institucionalnoj i kulturnoj povijesti dihotomije migrant-izbjeglica”.  

Javna retorika oko izbjegličke krize itekako ima veze s onime o čemu se prošloga tjedan razgovaralo u Okruglom stolu ponedjeljkom na Trećem programu HR-a. Vraćamo li se u devedesete? pitanje je iz naslova na koje su pokušali odgovoriti voditeljica Katarina Luketić, povjesničar Tvrtko Jakovina i novinar Ivica Đikić. 

“Osmog lipnja ove godine svim je dekanima nacionalnih sveučilišta u Japanu stigla obavijest iz ministarstva obrazovanja da ili ukinu humanistiku i društvene znanosti ili da ih nekako preformuliraju u ‘utilitarnije’ znanosti”, piše Mateja Kovačić u komentaru za H-alter. Nije to prvi puta da je Japan, i dalje snažno percipiran kao zemlja nadolazećih tehnologija, tražio ukidanje humanistike na nacionalnim sveučilištima: “U ožujku 1960. godine, ministarstvo obrazovanja u vladi premijera Nobusuke Kishija tražilo je ukidanje studija humanističkih i društvenih znanosti na svim nacionalnih sveučilištima, uz nakanu da strukturu vlade u budućnosti sačinjavaju inženjeri i prirodni znanstvenici”.  

Boris Postnikov u ovotjednim se Novostima pozabavio najavljenom predstavljanju novih reklamnih trendova na nadolazećem Weekend Media Festivalom u Rovinju. Jedan od segmenata oglašavačke budućnosti je “native advertising”, a radi se o “‘vrsti oglašavanja u kojem iskustvo gledanja, čitanja ili slušanja reklame u potpunosti oponaša iskustvo gledanja, čitanja ili slušanja okolnog sadržaja medija u kojem se reklama pojavljuje’. Ili, još jednostavnije: native oglasi izgledom, formatom i stilom kameleonski oponašaju standardne novinarske vijesti, reportaže i rezultate na internetskim tražilicama, stapajući se s ‘prirodnim’ medijskim okolišem ne bi li prikrili svoju pravu prirodu”. Nešto poput, veli Postnikov, “neprikrivenog prikrivenog oglašavanja”. 

A za kraj: sa (kripto)sportskih terena. Novi hrvatski izbornik je Ante Čačić, aktualni trener Lokomotive, a u njegovom će se “stručnom stožeru”, ako je vjerovati najavama, naći i mjesta za Josipa Šimunića, od početka, ali i do kraja reprezentativne karijere znanog i pod nadimkom “Ustaša”.