U jeku kulturološki prijelomne 1968. godine, prakse hrvatskog pjesništva nadovezuju se na iskustvo povijesnih avangardi i prihvaćaju njen antimimetizam i grafičko-fonetski eksperiment. Pozivajući se na poststrukturalističke teoretičare poput Rolanda Barthesa, Jacquesa Lacana, Julije Kristeve i Jacquesa Derride, pjesnici i kritičari okupljeni oko časopisa OFF, posebice Branko Maleš, krajem 1970-ih godina inzistiraju na dovođenju eksperimenta započetog Severovim “iskorištavanjem tvarnosti jezika” na novu razinu. U ovoj atmosferi, Anka Žagar upravo u časopisu OFF objavljuje svoje prve pjesme. 

Danas je iza nje desetak zbirki poezije, od kojih je Stvarnice, nemirna površina – ne računajući pritom knjigu Crta je moja prva noć u izboru Zvonimira Mrkonjića iz 2012. i Songiforme u izboru i francuskom prijevodu Martine Kramer iz 2013. – izašla 2009. godine. 

“Govoriti o jezičnosti hrvatskoga pjesništva osamdesetih godina jedva da je još tautologija. Kad je riječ o nekom pjesniku iz toga vremena, tu tautologiju, međutim, kritika mora dekonstruirati da bi došla do osnovnoga pjesničkog teksta i djelotvornosti jezika u njemu. To svakako vrijedi za Anku Žagar, u koje je iskustvo jezika totalno i primjerno u njezinoj pobuni protiv slovničkog pravogovora, kao i po otklanjanju svake književne regulative”, piše Mrkonjić o njenoj novoj zbirci Pjevaju razlike tihotapke.

Anka Žagar pjesnikinja je neočekivanog. Na razini teksta, kroz čitav svoj opus, Žagar konstantno pronalazi nove načine da granice i unutarnje zakonitosti svog poetskog svijeta savije nekom osobitom gramatikom. Opirući se jezičnim konvencijama, autopoetiziranjem vlastitog pisma i pisanja, metajezičnim signalima već desetljećima stvara autentičan komunikacijski univerzum. Svaka njezina nova knjiga kulturni je događaj vrijedan pažnje. 

U zagrebačkoj Knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića, 10. će veljače biti održana dodjela nagrada Josip Sever i Ružica Orešković za najbolji pjesnički rukopis u 2011. godini. Ovogodišnji dobitnici su Tonko Maroević za rukopis Primijenjeni primjeri i Ivana Čagalj za Ženske epifanije.

Kako stoji u obrazloženju Branimira Bošnjaka, vrsnom pjesniku Tonku Maroeviću nagrada Josip Sever uručena je, jer su pjesme u njegovoj posljednjoj zbirci “pisane za različite prilike, pa i one koje uzdižu osjećaj prijateljstva i mediteranskog zajedništva, prije su duhovite skladbe i uzdizanje ljepote međusobnog druženja, pohvale mediteranskim vidicima i otočkim tradicijama, nego ironične ili zajedljive pjesničke invektive, kakvih doduše ponegdje ima. (…) U nabrojanim primjerima mogli bismo naslutiti i pjesnikov poriv da pjesmu “prepusti stanovitom tekstualnom automatizmu”, pa se dio zapisa/pjesama može shvatiti i kao vježba za odsudnije “dekonstrukcije” svijeta koji se na neki način nudi kao “isušeni mediteranizam”, a na drugoj kao parodirani model zavičajnosti. Sve to omotano je onim osjećajem, koji u ovdje ponuđenim oblicima “razdavanja teksta/svijeta” uvijek obnavlja nešto od njega, kako bi se konačno istrošio”. 

Nagrada Ružica Orešković pripala je mladoj studentici anglistike i kroatistike Ivani Čagalj, za koju je članica žirija Darija Žilić kazala: “U svojoj poeziji autorica vrlo dojmljivo govori o emotivnim stanjima svoje lirske junakinje, o  njenim žudnjama, tjeskobama, strahovima. Ipak tuga ostaje “jedina konstanta”, a riječ je o tuzi što se ne može ostvariti jedinstvo s voljenim, što se ne može sagledati vlastito jastvo, što spoznaja o cjelovitosti uvijek izmakne. Ovaj se rukopis izdvaja, jer je riječ i o vrlo pismenoj, osviještenoj autorici koja iskustvo čitanja poezije, koja se ogleda u intertekstualnosti i stilističkom umijeću, povezuje s takozvanim osobnim iskustvom”.

Dodjelu ove pjesničke nagrade organizirala je udruga Jutro poezije, a laureate je odabrao žiri  u sastavu Robert Roklicer, Nikica Petrak, Branimir Bošnjak, Darija Žilić i Davorin Žitnik.

Izvor: Jutro poezije  

Ideja pokretanja Teatra poezije i festivala Zagreb, grad poezije  jest da se uspostave nove alternativne scene s kojih bi se čuo živi, probrani govor pjesničkih velikana 20. i 21. stoljeća.