Prije nekoliko godina na nagovor društva došla sam na Jakuševec kako bismo pogledali jednu njihovu utakmicu, posljednju u sezoni, ako se ne varam. Cijelog života tvrdoglavo ne volim nogomet i nikako mi nije išlo u glavu zašto ga neki moji prijatelji vole, ali došla sam prijateljstva i druženja radi. Sad bi mogla uslijediti rečenica o magičnoj preobrazbi mog mišljenja i zaljubljivanju u najvažniju sporednu stvar na svijetu. Ne mogu ići tako daleko: uopće se ne sjećam protiv koga je Zagreb 041 tada igrao i jesu li pobijedili, a nogomet mi je i dan-danas dosadno gledati. Sjećam se da sam se na toj utakmici sjetila da mi ga nikad, doduše, nije bilo dosadno igrati. Zatekla sam se u brzinski složenoj ekipi improvizirane utakmice koja je uslijedila nakon službene, a sudjelovala sam i u natjecanju u izvođenju jedanaesteraca. 

Drugim riječima, “ideja kluba je da su svi dobrodošli, da je nogomet za sve i da sport pripada zajednici, a ne eliti”, rekao je Josip Miličević, član Zagreba 041. Klub je takav od svojih početaka, a jedan mu je od ciljeva pokazati da je sport javna potreba koja proizlazi iz zajednice i tu je za zajednicu, što se odražava i u njegovoj upravljačkoj strukturi. Uređen je direktno-demokratski i nema upravu, već njime upravljaju svi njegovi članovi. Sve bitne odluke donosi Skupština, koja je opet cijeli kolektiv, što uključuje i igrače_ice i navijače_ice. Jedna je od ključnih ideja pri pokretanju Kluba bila stvoriti kolektiv “koji na terenu, na tribini i u zajednici promovira vrijednosti koje su nažalost rijetke u nogometu u Hrvatskoj i na Balkanu”, dodao je Miličević. To uključuje borbu protiv klijentelizma i korupcije na svim razinama te “jasan stav protiv svih vrsta diskriminacije s porukom povratka nogometu kao sportu solidarnosti, zdravog nadmetanja, uvažavanja protivnika i sportu koji volimo zbog njegove jednostavnosti i ljepote”, stoji na službenim stranicama Kluba. 

Svoju želju za aktivnim sudjelovanjem u životu zajednice Klub je pokazao u radu s izbjeglicama i tražiteljima azila na terenu, ali i izvan njega, uključivanjem u različite pokrete i inicijative. “Prvi trener u našem klubu bio je stranac s odobrenim azilom, na utakmicama smo kuhali i surađivali s kolektivima koji su kuhali tradicionalna jela iz različitih zemalja poput Pakistana, Senegala, Nigerije. Prvu ekipu mlađih kategorija koju smo imali u klubu činila su djeca izbjeglice i tražitelji azila itd.”, kaže Miličević. “Klub je svojedobno podržao građane Savice u borbi za očuvanje parka, igrači su u znak podrške inicijativi Drugotna na sav glas na teren izašli u majicama iz kampanje, na utakmicama smo izražavali podršku različitim pokretima i grupama koje se bore za vrijednosti koje i mi dijelimo, pa smo tako podržali studente Filozofskog fakulteta tijekom njihove borbe protiv klerikalizacije obrazovanja i korupcije na Sveučilištu, surađivali smo s bubnjarskom skupinom Drum ‘n’ Bijes, građanskim inicijativama u Dugavama i slično”, dodala je Tea Radović, članica Kluba. 

Osim sudjelovanjem u društvenim akcijama, inicijativama i protestima, vrijednosti Kluba sustavno se njeguju i u nastojanjima za osnivanjem drugih ekipa i selekcija osim one muške seniorske koja postoji od osnutka. Tako je bio uspostavljen i omladinski pogon s prvom trenericom Helennom Hercigonjom-Moulton u kojem je većina djece bila u statusu tražitelja međunarodne zaštite ili se pak radilo o djeci obitelji kojima je zaštita odobrena. Omladinski pogon s vremenom je rastao, pa tako danas Klub ima i pet mlađih selekcija: zagiće (mlađe od 9), limače (mlađe od 11), mlađe pionire (mlađi od 13), kadete (mlađi od 17) te juniore (mlađi od 19). U zagićima i limačima pritom se zajedno natječu i djevojčice i dječaci. Prije pandemije aktivna je bila i ženska ekipa, samoprozvana Ženčad, koja se natjecala na turnirima i u neformalnim ligama te je jedan od aktivnih ciljeva Kluba njezino oživljavanje. “Kroz svoj rad smo nastojali i promijeniti te olakšati pristup onima koji su često isključeni, tako smo uspješno zagovarali promjene birokratskih pravila unutar Zagrebačkog nogometnog saveza koje su olakšale pridruživanje i igranje u klubovima za tražitelje međunarodne zaštite, kako one mlađe od 18 tako i za starije”, dodao je Miličević.

Klub je prepoznat i izvan granica Hrvatske, pa je prije nekoliko godina pozvan u konzorcij Erasmus+ projekta Sport Together zahvaljujući kojem su se razvila partnerstva s Nogometnim savezom Republike Irske i Nogometnim savezom Sjeverne Irske. Suradnja s drugim organizacijama i klubovima iz regije nastavila se novim projektom Sport Zajedno, a oba projekta pokazuju kako se sport može koristiti kao alat za društvenu inkluziju i postkonfliktno pomirenje. Suradnja je rezultirala raznim radionicama i studijskim posjetima, a trenutno je u razvoju edukacijski modul i priručnik o tome kako organizirati inkluzivni sportski događaj. Radović kao jednu od zanimljivijih aktivnosti u kojima sudjeluju ističe Mini-Van Tour, turneju Balkanom u kombiju prepunom sportske opreme koja se zaustavlja u mjestima u kojima su zajednice segregirane na etničkoj osnovi ili izolirane i zanemarene, pa djeca u tim mjestima nemaju jednak pristup aktivnostima i sportu kao djeca u razvijenijim sredinama. Hrvatska je stanica prošle godine bila u Paragu (Međimurje), a organizirao ju je upravo 041 u suradnji s NK Paragom.

U svojih deset godina postojanja najponosniji su, kažu, na to što su i dalje tu, bez obzira na to što su beskućnici, bez vlastitog terena i infrastrukture potrebne za normalno funkcioniranje. Najveći im je cilj u idućem desetljeću naći svoj dom. “Tek ćemo onda moći zaista kvalitetno raditi u zajednici i sa zajednicom, na terenu i izvan njega”, zaključuje Radović.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kulturne trase društvenosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Sporni dio Paketa odnosi se na Direktivu kojom se želi otežati lobiranje i utjecaj stranih zemalja na donošenje političkih odluka u EU. Naime, Direktiva propisuje obavezu upisa u EU registar transparentnosti svih tijela i organizacija koje “provode aktivnosti zastupanja interesa” iz zemalja koje nisu članice Europske unije ili Europskog gospodarskog prostora. S tim registrom potom se trebaju uskladiti svi postojeći ili novouspostavljeni slični registri na razini država članica EU. Direktiva prvenstveno cilja lobiste iz zemalja kao što su Rusija, Kina ili Zaljevske zemlje, no pod isti nazivnik stavlja i sva financiranja i donacije koje dolaze iz primjerice SAD-a, Velike Britanije ili Švicarske. 

Organizacije civilnog društva upozoravaju kako Direktiva neće proizvesti željeni učinak, a mogla bi naštetiti upravo organizacijama koje se bave pitanjima ljudskih prava, vladavine prava, izbornog integriteta i antikorupcije, posebno u istočnoeuropskim članicama EU. GONG navodi kako postojanje registra u koji će se organizacije koje primaju financiranje iz trećih zemalja morati upisati nije problematično samo po sebi. Zabrinutost organizacija civilnog društva dolazi iz mogućnosti koje Direktiva pruža autokratskim političarima kao što je Viktor Orbán da je iskoriste kako bi nametnuli dodatne restrikcije politički nepodobnim organizacijama. 

Koliko je takav scenarij realan, možemo vidjeti na ranijem primjeru Mađarske koja je još 2017. godine donijela sličan zakon. Njime su se udruge i zaklade koje godišnje primaju nešto više od 20 000 eura iz inozemnih izvora trebale registrirati kao organizacije koje primaju inozemna sredstva. Trebale su godišnje izvještavati o svom inozemnom financiranju i na svim svojim publikacijama i web stranicama istaknuti oznaku “organizacija koja prima inozemna sredstva”. Popis organizacija civilnog društva koje primaju strane donacije također je bio objavljen na web stranicama vlade. Načelno, zakon je trebao biti mjera za borbu protiv pranja novca, no s obzirom na to da su nevladine organizacije već imale obvezu podnošenja godišnjih financijskih izvješća koja garantiraju transparentnost, vjerojatnije je da se njime željelo diskreditirati i stigmatizirati organizacije koje primaju strane donacije.

Organizacije civilnog društva upozoravale su kako je zakon “dio niza mjera koje su započele 2013. godine s ciljem gušenja i ušutkavanja organizacija civilnog društva koje vladu pokušavaju držati odgovornom za borbu protiv korupcije, zaštitu okoliša, ljudskih prava, demokracije i vladavine prava”.  Ukazivale su i na činjenicu da takav zakon organizacijama stavlja dodatni administrativni teret stalnog izvještavanja na koje se moraju fokusirati, umjesto na aktivnosti zbog kojih su osnovane. Europska komisija također je intenzivno kritizirala zakon, tvrdeći kako je u izravnom sukobu sa zakonima Europske unije kao što su pravo na slobodu udruživanja, slobodno kretanje kapitala i pravo zaštite privatnosti i osobnih podataka. To je 2020. godine presudio i Sud Europske unije (ECJ), s objašnjenjem da je praksa uvedena zakonom diskriminirajuća i nameće neopravdana ograničenja. Identificirao je pravo na pristup financiranju kao ključni element slobode udruživanja i prepoznao problematičan učinak zakona koji može potaknuti nepovjerenje u rad udruga. 

Mađarske i europske organizacije civilnog društva bile su zadovoljne s presudom istaknuvši kako je “ECJ njome poslao jasnu poruku svim državama članicama da nije prihvatljivo ograničiti financiranje organizacija civilnog društva koje nadziru da se vlade pridržavaju temeljnih prava, kao što su pravo na okupljanje i slobodu govora.” 

Pod prijetnjom sankcija Orbanova vlada bila je prisiljena povući sporni zakon, no organizacije civilnog društva, kulturne institucije, sveučilišta, aktiviste i novinare nastavili su targetirati drugim zakonskim odredbama. Posljednji u nizu – prijedlog zakona koji bi omogućio “istraživanje aktivnosti koje prijete mađarskom suverenitetu”, a vjeruje se da će zapravo ponovno napasti civilno društvo i ostatke nezavisnih medija u zemlji – najavljen je krajem prošle godine.  

S obzirom na ECJ-ovu presudu u mađarskom slučaju, organizacije civilnog društva ostale su zatečene odlukom Europske komisije da samo tri godine kasnije sličnom direktivom ugrozi kritičke glasove i potencijalno ograniči rad civilnog društva u cijeloj Europskoj uniji, a istovremeno se ne bavi stvarnim prijetnjama demokraciji koje dolaze iz zemalja članica. 

Osim toga, Direktiva će ograničiti mogućnost djelovanja same EU u trećim državama čije civilno društvo i aktiviste nominalno želi podržati. Primjerice, u vrijeme kad je Komisija ubrzano radila na prijedlogu Direktive, u Gruziji su izbili prosvjedi zbog sličnog zakona koji je njihova vlada modelirala prema ruskom primjeru. Prijedlog gruzijskog zakona koji na kraju nije implementiran, prisilio bi organizacije da se registriraju kao “agenti stranog utjecaja” ako više od 20 posto njihovog financiranja dolazi iz inozemstva. Europski predstavnik u Gruziji tada je rekao kako bi izglasavanje zakona bio “vrlo loš razvoj događaja za Gruziju i njene građane, te da bi mogao imati problematičan utjecaj na medije i nevladine organizacije”. Upozorio je da “prijedlog zakona nije kompatibilan s vrijednostima Europske unije te da bi mogao dovesti do ozbiljnih posljedica za europsko-gruzijske odnose”. 

Više od 200 europskih organizacija civilnog društva, zahtijevajući reviziju Direktive prošle godine, naglasilo je kako bi ona mogla utjecati na sposobnost organizacija civilnog društva da ispune svoju ulogu branitelja demokracije u Europi i izvan nje. Izjavu je potpisalo i više hrvatskih nevladinih organizacija, među kojima su Mreža mladih Hrvatske i Centar za mirovne studije.

Josip Miličević iz MMH kaže kako usvajanje spomenute Direktive ne utječe direktno na financiranje i rad Mreže s obzirom na to da gotovo sva njihova financijska sredstva dolaze kroz nacionalno i europsko projektno financiranje. “Međutim, kao organizacija smo kroz našu povijest koristili sredstva iz zemalja izvan EU (primarno SAD) kroz koje smo se mogli baviti temama poput razvoja politika za mlade i jačanje naše watchdog uloge u nama specifičnom sektoru mladih. Također, već godinama intenzivno i kvalitetno surađujemo s nacionalnim vijećima iz susjednih ne-EU zemalja kao što su Srbija, Sjeverna Makedonija, Albanija. Direktiva je u nama pobudila brigu hoćemo li moći nastaviti i na koji način suradnju s udrugama mladih iz tih zemalja, s obzirom na to da oni također koriste sredstva koja dolaze izvan EU”, objašnjava Miličević.

Treba spomenuti i da Direktiva uključuje i određene zaštitne mjere kako bi se spriječilo njeno zloupotrebljavanje za ograničavanje temeljnih prava, kao što su sloboda izražavanja ili udruživanja, ili za neopravdano ograničavanje prostora za građansko djelovanje. Primjerice, neovisna nadzorna tijela bit će ovlaštena zatražiti ograničenu evidenciju samo u propisno opravdanim slučajevima i na razmjeran način. 

Nadležna tijela morat će se pobrinuti da upisivanje u spomenuti registar ne uzrokuje negativne posljedice, a predviđena je i mogućnost odstupanja od objave informacija u propisno opravdanim slučajevima. Zbog potpunog usklađivanja u okviru prijedloga države članice ne mogu zadržati ni uvesti dodatne zahtjeve ili prakse. Ipak, Miličević naglašava kako im se spomenute prednosti i garancije za očuvanje civilnog društva prilikom predstavljanja Direktive čine bitnima, ali i teže ostvarivima od negativnih scenarija, pogotovo kada pogledamo što se već događalo u Mađarskoj.

Na slične probleme ukazuje i Sara Kekuš iz CMS-a. Objašnjava kako se organizacije koje se bave zaštitom ljudskih prava već godinama suočavaju sa suženim prostorom za djelovanje i političkim napadima, pa čak i kriminalizacijom, bilo da se radi o pritiscima, difamaciji i zastrašivanju ili pak formalnoj kriminalizaciji.

“Iako Direktiva deklarativno ima za cilj povećanje transparentnosti i obranu demokracije reguliranjem stranog utjecaja, njezina će šteta potencijalno biti veća od koristi. Upravo organizacije civilnog društva igraju ključnu ulogu u očuvanju demokracije, vladavine prava i temeljnih prava. Rad organizacija civilnog društva je transparentan – naše su financije i izvori financiranja javno dostupna informacija. Uspostavom ovakvog registra organizacijama se crta meta na čelu. Koliko je to opasno već smo vidjeli na primjeru Mađarske i Orbanovog ‘Lex-NGO-a’. Brine nas da sigurnosna jamstva Direktive nisu dovoljna i da će nejasne formulacije ostaviti prostor za zlouporabu i manipulaciju te tako dodatno ugroziti prostor za djelovanje civilnog društva i zaštitu demokracije. Stvarne ćemo posljedice vidjeti tek implementacijom direktive”, kaže Kekuš.

Dodaje kako se Europska unija nekad ponosila zalaganjem za građanske slobode, zaštitu branitelja ljudskih prava i vladavinu prava, kako na području EU-a tako i globalno, a sada sve više sužava prostor za financiranje na aktivnosti koji su politički oportune, umjesto u službi zaštite temeljnih prava. “Ovakvim legislativnim promjenama EU se priklanja nedemokratskim političkim opcijama koje agentima u službi stranog interesa prozivaju svaki racionalan pokušaj propitivanja ili upozoravanja na djelovanje koje je suprotno javnom interesu, vladavini prava i općenitom zakonodavnom i demokratskom okviru”, naglašava Kekuš.

Nakon svega djeluje kako je donošenje Direktive požureno kako bi se stvorio dojam da EU poduzima potrebne mjere uoči parlamentarnih izbora, nauštrb sveobuhvatne analize i procjene njenog utjecaja. Čak i nakon upozorenja organizacija civilnog društva, revizija je izvršena ubrzano tijekom ljeta, čini se bez stvarne želje za kreiranjem boljeg dokumenta. Zato prevladava mišljenje kako je njen primarni cilj zapravo stvaranje iluzije sigurnih i demokratskih izbora. 

Nicholas Aiossa iz organizacije Transparency International EU kaže kako je važno osvijestiti da prijetnje demokraciji ne dolaze samo izvan Europske unije. “Kad proučavamo prijetnje europskim demokracijama, značajno područje rizika predstavlja financiranje političkih stranaka. Nažalost, Direktiva ovaj problem ne adresira na sveobuhvatan način”, objašnjava Aiossa i dodaje kako je “predloženi registar lobija, koji cilja samo na subjekte financirane iz inozemstva, pogrešan pristup koji neće uspjeti suzbiti neželjeni utjecaj na demokratske procese”. Umjesto toga, organizacije civilnog društva predlažu donošenje takozvanog EU Interest Representatives Acta koji bi obuhvatio sve predstavnike interesnih skupina u EU, te adekvatnije adresirao financiranje koje dolazi iz Europske unije i izvan nje. Da bi se efikasnije suprotstavila neprijateljskom utjecaju na donošenje politika u državama članicama, Europska komisija bi trebala “baciti mrežu široko” i kreirati opći registar lobista, a ne samo popis organizacija koje se financiraju sredstvima iz trećih zemalja.

Kritizirajući Direktivu Aiossa zaključuje kako “ovaj dokument jednostavno nije prikladan alat za željeni učinak – zbog svog ograničenog opsega neće uspjeti obuhvatiti potrebne informacije, a potencijalno bi mogao dovesti do stigmatizacije civilnog društva”.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kulturne trase društvenosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Prema prošlogodišnjem istraživanju MMH o potrebama mladih, većina mladih smatra da državne i lokalne vlasti uopće ne odgovaraju na njihove potrebe, dok je prema IDIZ-ovom istraživanju o političkoj pismenosti iz 2021. dvije trećine maturantica_a izjavilo da političke stranke služe isključivo zapošljavanju. U kojoj mjeri ovakvi stavovi mladih utječu na njihovu političku participaciju? Koji su, iz tvojeg iskustva rada s mladima, najčešći načini na koje sudjeluju u političkom životu?

Takvi stavovi, a kao rezultat nepostojećih politika za mlade, direktno se reflektiraju u apstinenciji mladih od sudjelovanja u političkim procesima. Bilo bi licemjerno da društvo od mladih očekuje snažnije sudjelovanje, a ne stvara preduvjete gdje je participacija mladih smislena i produktivna. Mlade kroz formalno obrazovanje ne učimo o tome koje sve prilike i mogućnosti za sudjelovanje imaju, vijeća učenika i učenica u školama najčešće ne ispunjavaju svoju ulogu, političke stranke mlade ne prepoznaju kroz svoje programske dokumente (ili ne žele aktivne, samosvjesne i informirane mlade), a nadležne institucije godinama ne donose ključne dokumente. To ne znači da su mladi nezainteresirani za sudjelovanje, samo su nezainteresirani za tokenizam i svođenje njihove participacije na “koliko je mladih izašlo na izbore?”. 

Jedan od formalnih načina političke participacije mladih predstavljaju savjeti mladih. Možeš li opisati način rada savjeta?

Svaka jedinica lokalne samouprave (dakle grad ili općina) kao i regionalne (županija) dužna je osnovati savjetodavno tijelo mladih sastavljeno od mladih osoba. Iako je u Zakonu postavljeno očekivanje, u stvarnosti brojke izgledaju dosta porazno. Provedbu Zakona o savjetima mladih prati Središnji državni ured za demografiju i mlade, a prema izvještaju za 2021. godinu, 78 % jedinica lokalne/regionalne samouprave nije imalo savjet mladih, a gotovo polovica svih osnovanih zapravo nije funkcionirala. U prijevodu, aktivna su bila samo 73 savjeta mladih – u RH postoji ukupno 555 jedinica lokalne i regionalne samouprave, što je dakle oko 12 posto. Uloga savjeta je, kao što i ime kaže, da savjetuje predstavničko tijelo općine, grada ili županije, odnosno, da bude glas mladih koji će općinski/gradski/županijski donositelji odluka konzultirati kada donose bilo koju odluku koja će utjecati na mlade u toj sredini. 

U sredinama gdje to funkcionira dobro, članovi i članice savjeta mladih sudjeluju u radu općinskih/gradskih/županijskih vijeća – bez prava glasa – kada se točke dnevnih redova tiču mladih. Zatim, kroz suradnju s općinskim/gradskim/županijskim upravama, savjeti mladih aktivno predlažu i rade na osmišljavanju i provedbi lokalnih programa za mlade, sudjeluju u radu različitih odbora predstavničke vlasti, rade na kriterijima za dodjelu stipendija učenika_ca ili studenata_ica, daju prijedloge i mišljenja na teme od interesa za mlade, sudjeluju u pripremi, provedbi i evaluaciji različitih općinskih/gradskih/županijskih projekata i projekata udruga mladih i za mlade u lokalnim zajednicama, te služe kao poveznica između vlasti i mladih. 

Iako im je djelokrug rada propisan Zakonom i predviđa savjetodavnu ulogu, u praksi se savjeti mladih najčešće bave obilježavanjem različitih manifestacija (Dan ružičastih majica, Dan narcisa…), organizacijom sportskih turnira, kino predstava, humanitarnih akcija, norijade i sl. Razlozi za to su različiti, ali iz prakse saznajemo da u tome prednjače neinformiranost obiju strana (i mladih i donositelja odluka) o svrsi i sadržaju Zakona te nezainteresiranost istih za suradnju po pitanju donošenja odluka koje se tiču mladih. To dovodi do toga da i postojeći savjeti mladih ne ispunjavaju svoju svrhu. Kao rezultat, savjeti mladih u praksi najčešće preuzimaju ulogu organizacija civilnog društva (u sredinama u kojima ne postoji aktivan civilni sektor) pa se bave temama i aktivnostima koje mogu sami provesti, a koje su često izvan djelokruga propisanog Zakonom, kao i onima za koje se smatraju kompetentnima.

Na sjednici Vlade RH održanoj 7. lipnja usvojen je Nacrt prijedloga zakona o izmjenama i dopunama Zakona o savjetima mladih. Koje sve promjene u funkcioniranju Savjeta donosi predložena izmjena zakona?

Prvo bi istaknuli pozitivne promjene, koje su rezultat rada radne skupine, kao i inputa samih članova_ica savjeta mladih i organizacija mladih i za mlade kroz javno savjetovanje. Tako se napokon omogućava elektroničko sudjelovanje na sjednicama, nešto što je već dulje vrijeme bilo potrebno, ali je tek s pandemijom svima postalo jasno da mora ući u Zakon. Mandati savjeta mladih usklađeni su s mandatima vijećnika koji ih biraju, što odgovara ideji da političari biraju savjetodavno tijelo, a uz to definirani su i rokovi za osnivanje savjeta, kao i nužnost sastajanja između predstavnika vlasti i savjeta. Dodano je olakšano i osnivanje savjeta mladih u sredinama u kojima nema prevelikog interesa među mladima, kako se ne bi uskraćivalo one doista motivirane.

Mreža mladih je povodom usvajanja Nacrta izdala priopćenje za medije u kojem upozorava na nepoštivanje procedure – to jest, prihvaćanje prijedloga Mladeži HDZ-a mimo javnog savjetovanja. Koje konkretne promjene u Nacrtu prijedloga Zakona o savjetima mladih Mreža mladih Hrvatske smatra problematičnima i zašto?

Pravo je svakog tijela koje predlaže zakon da uvaži ili odbije bilo koji prijedlog, ono što mi (ali ne samo mi) smatramo kršenjem procedure je izmjena službene dokumentacije. Naime, nakon završetka javnog savjetovanja, 28. veljače, na stranicama e-savjetovanja objavljen je izvještaj u kojem za svaki komentar piše je li isti prihvaćen, odbijen ili primljen na znanje. Središnji državni ured je u narednim mjesecima odlučio prihvatiti prvotno odbijene prijedloge Mladeži HDZ-a, ali su istovremeno odlučili i ukloniti prvotno objavljeno izvješće te postaviti novo, što je očigledno kršenje procedure jer je jednom objavljeno izvješće automatski službeni dokument koji prati zakon sve do Sabora. 

Ono što je dodatno zabrinjavajuće tiče se sadržaja. Naime, prijedlog Mladeži HDZ-a, koji prethodno ni na koji način nije izašao kroz radnu skupinu, predviđa osnivanje nacionalnog Savjeta mladih Republike Hrvatske. Novo tijelo bilo bi sastavljeno od po jedne osobe iz svakog županijskog savjeta mladih, a problematične su ovlasti tog tijela. Naime, predviđeno je da to tijelo uređuje(!) rad svih ostalih savjeta, što je jako zabrinjavajuća konstrukcija i nejasno je kako bi to izgledalo kao ni zašto bi netko tko je izabran od npr. skupštine Grada Zagreba uređivao rad Savjet mladih Grada Splita. Ono što malo bolje oslikava situaciju jest činjenica da trenutno članovi Mladeži HDZ-a predsjedaju s 13 od 18 županijskih savjeta mladih. Dakle, ako bi u novoosnovani savjet išli predsjednici županijskih, taj Savjet bi imao 13 članova Mladeži HDZ-a. U tako postavljenoj strukturi ne možemo očekivati reprezentativnost i uključenost mladih. 

Na sjednici Vlade RH 7. lipnja nakon više od pola desetljeća čekanja usvojen je i Nacionalni program za mlade za razdoblje od 2023. do 2025. Kako komentirate činjenicu da se u izmjenu Zakona o savjetima mladih išlo prije usvajanja strateškog dokumenta, umjesto toga da se zakon mijenjao na temelju strategije? Donosi li novi Program bilo kakve pozitivne iskorake u politikama za mlade?

Načelno nije problem što se u izmjene Zakona išlo prije donošenja Nacionalnog programa za mlade (NPM), primarno zato što se sam NPM ne bavi previše savjetima, a u situaciji gdje nedostaje dugoročna vizija, redoslijed je ionako manje bitan. Novi NPM još je jedan beskrvan i neinspirativan dokument, u kojem se na primjer predviđa, usprkos inflaciji i želji za razvojem sektora, do u cent identičan iznos za sve natječaje. Sama činjenica da se u program stavljaju već postojeći natječaji pokazuje da značajan dio NPM-a zapravo otpada na ono što se ionako provodilo i kada nije bilo tog dokumenta. Važno je istaknuti i da u slučajevima kada su teme dobro prepoznate, kao i problemi dobro opisani (na primjer, u području ruralnih mladih), predložene mjere na njih nerijetko uopće ne odgovaraju. Stječe se dojam kao da osobe koje su prepoznavale probleme nisu iste osobe koje su radile na mjerama. Na žalost, iz nama nepoznatog razloga Mreža mladih Hrvatske nije bila dio radne skupine tako da ne znamo detalje.

Prema javno dostupnim informacijama, radna skupina sastala se samo tri puta te uopće nije konzultirana oko predloženih izmjena na javnom savjetovanju. A upravo je javno savjetovanje pokazalo inertnost institucija, naime pristiglo je više od 160 komentara, od čega 142 od strane Mreže i njenih članica. Ukupno je u cijelom dokumentu prihvaćeno samo šest komentara! Dakle manje od 4 % prijedloga za poboljšanjem dokumenta je prihvaćeno. Sada nam ostaje pratiti hoće li se implementirati nove mjere te hoće li se na vrijeme krenuti u osmišljavanje i pripremu novog NPM-a. S obzirom da nismo sigurni koliko će sustavno to raditi institucije, u Mreži planiramo posvetiti vlastite resurse i znanja praćenju toga što se doista događa s ključnim dokumentom u području mladih.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Ekosustavima uključive kulture koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Proces izrade nacrta u početku je izgledao obećavajuće, kaže nam predsjednik Mreže mladih Hrvatske, Josip Miličević. U izradi su sudjelovali predstavnici brojnih organizacija mladih koji su u malim, tematskim grupama radili na prijedlozima nacrta, no iako je proces naizgled postavljen inkluzivno, na kraju, čini se, nitko nije bio zadovoljan tom suradnjom. Miličević objašnjava kako su problemi nastali početkom 2019. godine nakon što su koordinatori radnih skupina poslali svoje prijedloge Ministarstvu, na koje zatim mjesecima nisu dobili odgovore. Na opetovane upite članova radne skupine Ministarstvo je napokon javilo da je nacrt sastavljen, no bez objašnjenja zašto su pojedini prijedlozi prihvaćeni ili odbijeni. Novi sastanak široke radne skupine, iako je bio planiran u početku, sazvan je samo zbog inzistiranja nekoliko njenih članova. Na sastanku je ukazano na brojne propuste u predloženim mjerama – od sadržajnih do metodoloških, a izvještaj što je od toga ispravljeno članovi radne skupine nikad nisu dobili. Od sastanka koji je održan u travnju 2019. pa do objave dokumenta na e-savjetovanju u veljači 2020. radna skupina nije od Ministarstva dobila nikakvu informaciju o tome što se događa s NPM-om i u kojoj je fazi, kaže Miličević.

Velik problem dokumenta je i njegov opseg. Postavljen je preširoko i nejasno, a zbog uključivanja drugih ministarstava i državnih ureda u nadležnost provedbe neizbježna je difuzija odgovornosti. Miličević kaže kako se već dugo u sektoru mladih vode rasprave o tome kakav bi nacionalni program trebao biti. Jedan dio organizacija mladih smatra da je opsežan dokument nužan jer se na njemu često temelje lokalni i regionalni programi kao i natječajni prioriteti. Zato postoji strah da će institucijama biti puno lakše ignorirati problem koji nije dotaknut u dokumentu i značajno su manje šanse da će ga se adresirati na lokalnoj razini ili da će se raspisati natječaji koji su usmjereni na njegovo rješavanje. Iako je taj strah donekle opravdan, pogotovo kada se govori o utjecaju na natječaje, Miličević smatra kako dosadašnje iskustvo velikih nacionalnih programa pokazuje da je takav model nedostatan.

“Stotine i stotine mjera od kojih se možda jedna trećina ispuni ne ulijevaju povjerenje da je ovako širok dokument pravi odabir. Idealan dokument bi trebao biti onaj koji se nimalo ne bavi onim što bi institucije ionako morale raditi, već ima inovativne ideje i adresira probleme za koje još nemamo odgovor”, objašnjava Miličević. Mreža mladih hrvatske zalaže se za kraći i precizniji dokument koji bi fokusirao rad institucija na nekoliko problema. Smatraju da bi se tim pristupom kroz nekoliko godina napravili veći pomaci u nekim područjima, a precizni dokument spriječio bi i difuziju odgovornosti. “Često su u prošlosti ishodi aktivnosti i odgovornost za njih bili nejasni i neprecizni, što nije samo otežavalo provedbu nego je i u evaluaciji dovodilo do situacija gdje se zna da nešto nije napravljeno, ali ne i tko je kriv za taj propust”, podsjeća Miličević. Naravno, da bi takav model funkcionirao, dodaje, potrebno je da se i druga tijela osim onog izravno nadležnog za mlade kroz svoj rad fokusiraju na jednu od najranjivijih društvenih grupa. Ostala ministarstva ne bi trebala čekati Nacionalni program da u svom području prepoznaju mlade kao jednu od ciljanih skupina.

Uz sve već nabrojane probleme objavljenog nacrta NPM-a, u središtu je njegova upitna relevantnost. Prije same izrade dokumenta Ministarstvo nije provelo nikakvo istraživanje o stvarnim potrebama mladih kako bi se na temelju rezultata formirale politike. Umjesto toga, pojedine organizacije kroz vlastite projekte provele su svoja manja, specifična istraživanja. “To se može vidjeti kroz uvodne tekstove za pojedina područja nacrta koja su kao koordinatori radnih grupa pisali istraživači ili osobe iz udruga mladih”, naglašava Miličević. Unatoč tome, kroz predviđene aktivnosti nacrt nije uzeo u obzir ni jedno istraživanje napravljeno nakon 2017. godine, zbog čega ga u najmanju ruku možemo smatrati zastarjelim. Primjerice, kroz istraživanje 7 godina u EU – Što mladi imaju od toga koje je provela MMH detektirano je nekoliko ključnih problema mladih danas među koje prvenstveno spadaju socijalni uvjeti. Prekarni radni uvjeti, nizak životni standard, kasno osamostaljivanje zbog loših uvjeta stanovanja kao najveći problemi provlače se ne samo kroz ovo, nego i druga slična istraživanja, no NPM slabo ih ili uopće ne adresira u spomenutom nacrtu.

Područje zapošljavanja većinom se fokusira na razvoju osobnih vještina, pogotovo poduzetničkih, dok se uopće ne adresira porast prekarnog rada, kao ni negativni efekti agencijskog i platformskog rada, objašnjava Miličević. Slično se odnosi i na problem stanovanja koji također nigdje nije adresiran u dokumentu, što je donekle bilo očekivano s obzirom na to da sve mjere koje bi se eventualno fokusirale na javno stanovanje više ovise o lokalnoj vlasti nego o stvarnim ovlastima pojedinih ministarstava. Izuzetak je Ministarstvo državne imovine, no oni nisu bili uključeni u radnu skupinu. Miličević tu također dodaje kako “NPM kroz svoju povijest nikad nije bio dokument koji će otići par koraka dalje, koji će adresirati i pokušati riješiti neki veći sistemski problem ili dati inovativno rješenje koje izlazi izvan okvira dotadašnjeg rada institucija”.

Mladi u istraživanjima također često ističu nužnost rješavanja korupcije i izjednačavanja mogućnosti bez obzira na socijalnu umreženost, no to u nacrtu NPM-a nije prepoznato kao nešto što pogađa ovu društvenu skupinu i kao pojam nijednom nije spomenuto u dokumentu. Kao svojevrsnu potrebu mladi su također isticali veću političku participaciju i mogućnost da ih se “čuje”. Miličević kaže kako “dokument adresira političku participaciju kroz formalne oblike poput savjeta mladih ili razvoja lokalnih (i regionalnih) programa za mlade, ali provedba u praksi ovisi u potpunosti o lokalnoj ili regionalnoj vlasti, jer ne postoje europski ni nacionalni mehanizmi koji bi ‘natjerali’ neki grad ili općinu da osnuje savjet mladih ili da napravi lokalni program za mlade”.

Sporno poglavlje NPM-a je postalo je i Zdravlje i sport. MMH smatra kako bi u trenutnoj situaciji ekonomske i socijalne krize briga za mentalno zdravlje mladih treba biti prioritet, no nacrt NPM-a na ovaj sve veći problem referira se samo kroz zastarjele metode borbe protiv ovisnosti. Također, u sklopu poglavlja o zdravlju velika pažnja posvećena je prevenciji HIV-a, što je neobično s obzirom na to da je danas među mladima u Hrvatskoj ovo vrlo rijetka pojava.

U uvodnom tekstu kulturnog programa navodi se kako je njegov cilj jačanje razvoja i građanskog angažmana mladih u području kulture. Program prepoznaje važnost decentralizacije i dostupnosti kulture, kulturnih medija i medijske pismenosti, ali i činjenicu da formalno umjetničko i kulturno obrazovanje rapidno propada. Smanjuju se sati umjetničkog obrazovanja, sve je manji broj izvannastavnih aktivnosti u području kulture i umjetnosti, a neformalno obrazovanje trebalo bi popuniti nastalu prazninu. Ipak, mjere i aktivnosti kojima bi se trebao postići glavni cilj programa uglavnom nisu usklađeni. Jedan od komentara javnog savjetovanja tako navodi da “pokazatelji provedbe ne prate predviđene aktivnosti te nije osigurano financiranje provedbe predviđenih aktivnosti od strane nositelja mjere”. Druge primjedbe također se odnose na različite nedosljednosti unutar programa ili nejasno definirane aktivnosti, a naveden je i nedostatak razvoja nezavisne kulture koja se nigdje u dokumentu ne spominje, a sukladna je cilju jačanja razvoja i građanskog angažmana, pogotovo kad je riječ o mladima.

Javno savjetovanje o nacrtu Programa već je davno završeno, no još uvijek nema službenih informacija hoće li, i kada, dokument biti donesen. Od njegove objave promijenila se vlada, Ministarstvo za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku koje ga je objavilo pripojeno je Ministarstvu rada i mirovinskog sustava, a za politike mladih osnovan je novi Središnji državni ured za demografiju i mlade na čelu s državnom tajnicom dr. Željkom Josić. Miličević kaže kako su novoj državnoj tajnici izložili prijedlog o usvajanju drugog, kraćeg operativnog dokumenta koji bi vrijedio najduže dvije godine i koji bi se bavio ključnim izazovima u trenutnim okolnostima.

Naime, stav je Mreže da je trenutni dokument bolje i ne usvajati s obzirom na epidemiološku, ali i društveno-ekonomsku situaciju. Nacrt je pisan kroz 2018. i 2019. godinu, što znači da ni približno dovoljno ne adresira trenutne probleme, a s obzirom na to da njegovo donošenje ionako kasni, MMH smatra da je bolje od njega odustati. Sažeti dokument bio bi bolji odgovor na trenutnu situaciju, objašnjava Miličević, a osim toga, ostavio bi dovoljno vremena da se u narednom razdoblju napravi detaljno istraživanje te prema potrebi, krene u izradu većeg, obuhvatnijeg dokumenta. “Kakva god odluka novog Ureda bila”, kaže Miličević, “nadamo se da će je donijeti relativno brzo. Prošlo je više od pet mjeseci od njegovog osnivanja, a najvažniji dokument u području mladih bi trebao biti policy prioritet”.