Kako se zaoštravala predsjednička kampanja potkraj 2014. godine, velikih ideja i obećanja koje bi mobilizirale biračke mase nije nedostajalo. Iz kampa HDZ-a tijekom kampanje prevladavala je krajnje desna retorika, uz oživljavanje atavizama 1990-ih godina koji su se prigodno naslanjali na prosvjed branitelja u Savskoj 66. Kolinda Grabar Kitarović je tada kao predsjednička kandidatkinja HDZ-a izjavila da će jedan od njenih ciljeva kao predsjednice biti ponovno uvođenje obaveznog služenja vojnog roka, što je u kontekstu kampanje imalo jednak prizvuk kao i sva ostala predizborna obećanja o ponovnoj uspostavi vrijednosti 90-ih godina. 

Nakon što je preuzela predsjedničku funkciju, Grabar Kitarović ovih se dana, nakon vraćanja raznih lenti i ordena te izbacivanja biste Josipa Broza Tita s Pantovčaka, dotaknula i obećanja o vojnom roku, pokazujući pomak od simboličkih gesti prema konkretnim političkim pitanjima. U pozadini te ideje nalazi se veoma pragmatično “stjecanje radnog iskustva”, koje je u kampanjskim danima služilo kao pokušaj spajanja postojećih socijalnih pitanja, poput nezaposlenosti, s nacionalnom retorikom koju je otvoreno zastupala. Jasno je, doduše, da je ideja stvaranja vojnog aparata neodvojiva od nacionalističke ideologije i da militarizacija javnog diskursa u stopu prati mit o naciji-državi.

Uz otvaranje rasprave o obaveznom vojnom roku, najave vojne parade povodom obilježavanja 20 godina operacije Oluja, te pripreme HDZ-a za nadolazeće parlamentarne izbore oslanjanjem na retoriku koja raspaljuje mase desnih birača, reakcija javnosti nije izostala. Centar za mirovne studije odaslao je priopćenje da “želi vjerovati kako se tu radi primarno o nepromišljenim i neutemeljenim političkim izjavama i medijskim spinovima, a ne o stvarnim potrebama za vojnim ročnicima”. Predsjednicu pozivaju da “umjesto o vojnom roku, razmisli o programima razmjene mladih kroz koje će nove generacije steći znanja o interkulturalnosti, izgradnji mira i nenasilju”.

Lucidni pozivi za usmjeravanje pažnje na potrebu za dijagnosticiranjem pravih društvenih problema i više su nego potrebni s obzirom na to da u recentnim ispadima branitelja prosvjednika nisu samo dovedeni u pitanje zločini u Lori, već je došlo i do najave tužbe prosvjednika protiv medija koje optužuju za širenje mržnje, te do incidenta u kojem je Josip Klemm slao upitne sms poruke ministru Matiću. Te incidente, naravno, neadekvatno su adresirale institucije, no kako i bi kada se pogled naglo prebacio preko istočne granice. 

Naime, Vojislav Šešelj je u činu prosvjeda protiv najavljenog ponovnog izručenja Međunarodnom sudu pravde u Haagu zapalio hrvatsku zastavu ispred beogradske palače pravde, tako odašiljući poruku “hrvatskoj ustaškoj državi”. Potpredsjednica Vlade Vesna Pusić opozvala je hrvatskog veleposlanika u Beogradu na “konzultacije”, čime je otvorena pozornica za daljnje vanjskopolitičke i regionalne peripetije, a ništa manje ni za trenutno odvraćanje pozornosti s predstave koja se odvija na domaćem terenu. Pritom valja primijetiti da bi se naziranje novih napetosti u odnosima sa Srbijom moglo iskoristiti kao argument za jačanje vojnog aparata.

Uz sasvim jasnu retoričku funkciju povratka obaveznog služenja vojnog roka i više je nego jasno da bi provođenje takvog plana unazadilo državni proračun za nekoliko stotina milijuna kuna te da bi taj čin povukao i dodatne vanjskopolitičke posljedice o kojima trenutno nema pretjerano mnogo govora. No ostaje za primijetiti da bi bilo zgodno, kada se već priča o interesima nacije, da predsjednica “svih” Hrvata fokus prebaci na razriješenje situacija koje već mjesecima nagrizaju hrvatsko društvo, o čijoj dobrobiti se toliko često i govori.