Usudio bih se reći da se po količini pravnih propisa koji su u moderno doba regulirali i još uvijek reguliraju upotrebu jezika, Francuska vjerojatno ističe u europskim, pa i u svjetskim razmjerama. Rastuća pravna regulacija upotrebe francuskoga u javnom životu od Revolucije 1789. naovamo podrazumijevala je njegovo nametanje kao isključivog jezika javne komunikacije, trgovine, medija, obrazovanja i pravnoga sustava – povijesno izrazito lingvistički heterogena zemlja u manje od dva stoljeća prešla je put do države koja tretira “monolingvizam republike” kao jedan od stubova vlastitog identiteta (izbjegavanje Francuske da ratificira Europsku povelju o regionalnim ili manjinskim jezicima već je poprimilo komične razmjere). Mnoge su zemlje, poput Grčke, Japana ili Turske, u pokušajima vlastite modernizacije s manje ili više uspjeha nastojale su kopirati francusku asimilacionističku jezičnu politiku. Međutim, čini mi se da je u novije vrijeme – okvirno govoreći, u proteklih tridesetak godina – od jezične politike u samoj Francuskoj u međunarodnim okvirima znatno utjecajnija bila politika francuskog jezika u Kvebeku.

Povelja o francuskom jeziku, poznata i kao Zakon 101, izglasana je u kvebečkoj skupštini burne 1977., u doba velikih sukoba oko jezika i jezikȃ školstva, a uz različite dopune i preinake do dan-danas regulira javnu upotrebu jezika u ovoj kanadskoj pokrajini. Povelja propisuje francuski kao isključivi jezik administracije, sudstva, medija, trgovine i školstva, uz nekoliko iznimaka – kao što je mogućnost dvojezičnosti u službenoj komunikaciji s autohtonim narodima i unutar samih autohtonih zajednica, ili mogućnost školovanja na engleskom za učenice i učenike koji na testu mogu dokazati znanje engleskoga (prije toga, mnogi su frankofoni stanovnici Kvebeka upisivali djecu u anglofone škole da bi naučila engleski). Inojezični imigranti i imigrantkinje imaju pak pravo na službenu komunikaciju “na nekom jeziku koji nije francuski” u prvih šest mjeseci od dolaska u Kvebek. 

Osmišljen u svrhu zaštite francuske jezične enklave na sjevernoameričkom kontinentu－koja, naravno, nije tekla bez pribjegavanja diskriminatornim mjerama, ili pak šovinističkog resantimana zbog činjenice da francuski više nije globalna lingua franca – Zakon 101 često je kopiran i kalkiran, ponekad u kontekstima koji se drastično razlikuju od onog kvebečkoga. Baltičkim zemljama, naprimjer, služio je kao ključna inspiracija da u postsovjetskom razdoblju ograniče javni utjecaj rusofonog stanovništva, koje se percipiralo kao privilegirano, a NR Kini za utvrđivanje i zaštite prvenstva standardnoga mandarinskog u odnosu na druge varijetete kineskog jezika.

U socijalističkoj Jugoslaviji, ustav svake republike i pokrajine definirao je i njen službeni jezik ili jezike, ali nijedno republičko ili pokrajinsko zakonodavstvo nije poznavalo ništa tako definitivno i detaljno kao što je Zakon u jeziku. S obzirom na osjetljivost jezičnog pitanja u SFRJ, teško je zamisliti da bi i najvećim avanturistima u komunističkom establišmentu nešto slično palo na pamet. Međutim, samostalna je Slovenija 2004. donijela Zakon o javnoj upotrebi slovenskog jezika, koji djeluje kao direktna inspiracija za ovaj hrvatski. Jezično zakonodavstvo Slovenije danas je vjerojatno najrazrađenije i najdetaljnije u (post)jugoslavenskim okvirima, i vrijedi navesti neke njegove specifikume. Za razliku od hrvatskoga, slovenski Ustav ne propisuje minimalni udio u stanovništvu koje etničke grupe, tj. “autohtone nacionalne skupine” – talijanska u slovenskoj Istri, odnosno mađarska u Prekmurju – moraju obuhvatiti kako bi njihovi jezici u pripadajućim regijama uživali status jednak slovenskome. Posljednjih godina, u sklopu Dekade uključenja Roma koja se obilježavala diljem EU, posebna prava po pitanju upotrebe i mogućnosti učenja jezika dodijeljena su i romskoj zajednici u Sloveniji. S druge strane, stanovništvo porijeklom iz drugih jugoslavenskih republika, bez obzira na svoju brojnost i prisustvo u kulturi i javnom životu, u permanentnom je statusu “doseljenika” (čak i u drugoj ili trećoj generaciji), i ne uživa slične povlastice: od eventualnih jezičnih prava koja bi im pripadala u službenim se propisima spominje tek pristup “knjižničnoj građi”. U ovim rješenjima, opet, očigledna je tjeskoba od Drugog koji prijeti da će ugroziti, kontaminirati i na koncu proždrijeti “naš” jezik: prijetnja koju bi u kvebečkom slučaju predstavljao engleski, a u slučaju baltičkih zemalja ruski, u Sloveniji bi bio hrvatsko-srpski (bosanski, crnogorski, BCHS).

Između redaka hrvatskoga Zakona lako je iščitati strah od famoznih posezanja iz Srbije, koji desničarski establišment proizvodi i pumpa već barem tri decenije (da je ova fiksacija itekako aktualna, pokazuje i nedavni slučaj opskurne Deklaracije o granicama srpskoga jezika, koja bi upravo takva – opskurna – i ostala, da se HAZU, Matica Hrvatska, Institut za hrvatski jezik te Jutarnji i Večernji list nisu svesrdno potrudili da dobije pozamašan medijski i simbolički prostor). Zanimljivo je primijetiti da Zakon ne sadrži pravu preambulu, dok se u šturim “općim odredbama” samo navodi da je riječ o službenom jeziku RH i jednom od jezika EU, koji je “temeljna sastavnica hrvatskoga identiteta i hrvatske kulture” i na kojem se “odvija usmena i pismena komunikacija u javnom životu u Hrvatskoj”. O motivacijama za donošenje ovoga akta iz njegovog teksta i parateksta ne možemo, dakle, bogznašto doznati. Međutim, tajming ne ostavlja mjesta sumnji: premda se o Zakonu godinama i decenijama raspravljalo kao o mogućnosti, nakon što su vlade Srbije i Republike Srpske 2021. zajednički donijele Zakon o upotrebi srpskog jezika u javnom životu i zaštiti i očuvanju ćiriličkog pisma, on je sačinjen i izglasan u naizgled rekordnom roku.

Naravno, činjenica da je ksenofobija i strah od “kontaminacije” jezika jedan od glavnih pokretača jezičnog zakonodavstva, ne znači da jezik “siguran” od transformacija, asimilacije ili čak nestanka. U vremenu novih medija, granice između hrvatskog i tri najbliža mu jezična standarda, sasvim u skladu sa strahovima konzervativnih jezikoslovaca, vjerojatno su najtanje što su bile u postjugoslavenskoj eri. Međutim, transformacije o kojima je riječ ne proizlaze ni iz kakvih Deklaracija, propisa, i uopće politika “odozgo” – nego iz popularne kulture i društvenih mreža, te kulturno-medijskog krajolika koji seže šire i od Hrvatske i od famozne regije. Enormna popularnost novijih glazbenih oblika (trap, drill, trap-folk i sve njihove kombinacije), ili pak gledanost i slušanost “regionalnih” TikTok zvijezda – među kojima i jednog Elvedina “Real Madrid” Sakića, koji sustavno izmišlja i popularizira vlastiti žargon – fenomeni su koji preoblikuju jezik na načine na koje to institucional(izira)na jezična politika, sve i da je to htjela, nije bila u stanju ni u doba službeno proklamiranog bratstva-i-jedinstva. Banalan je primjer to da osnovnoškolci iz Zagreba koriste izraze poput utoka ili drugar iz kraja, dok se u Srbiji brutalno (u značenju sjajno) već neko vrijeme punopravno vrti u govoru, a noviji žargonizmi, poput gas ili fleksati, naprosto su zajednički. Ovakva “prelijevanja” nisu ograničena samo na ravan slenga, već se kroz društvene mreže, portale i medije probijaju i u više registre i funkcionalne stilove jezika. Ne mogu zamisliti zakon koji bi imao dovoljan autoritet da uredi takvu medijsku i kulturnu konfiguraciju, ni s kakvim bi se drakonskim mjerama morao sprovoditi da bi u tome iole imalo uspjeha.   

S druge strane, unatoč osvježenju u jezičnoj praksi koju je donijelo digitalno doba, u hrvatskom se jeziku osjeća i stanovita kriza. Ona, naprosto, proizlazi iz globalne jezične konstelacije: lingua franca našega doba, engleski, svojim pritiskom rastače i preoblikuje ne samo jezičnu praksu, nego i cijele korpuse znanja, moduse percepcije svijeta i načine na koje njime navigiramo. Pritom, hegemonija engleskoga drugačije se manifestira i znači drugo u, primjerice, jednoj Francuskoj, Brazilu ili Rusiji, negoli u malim i poluperifernim zemljama i jezicima lišenima kulturnog prestiža, kolonijalne prošlosti, političke suverenosti ili naprosto dovoljnog broja govornika. Ovisnost o turizmu i prateća turistifikacija velikog dijela zemlje, kao i članstvo u EU, uslijed kojega su najrazličitije društvene sfere – od poljoprivrede, preko javne uprave do obrazovanja – sve tješnje vezane uz sistem EU projekata (koji, unatoč deklarativnom jezičnom egalitarizmu, jasno favorizira i nagrađuje komunikaciju na engleskom), nimalo ne pomažu opstanku i razvoju hrvatskoga. Otud ne treba ni čuditi činjenica da nativne govornice i govornici hrvatskoga sve rjeđe imaju povjerenja u njega, niti da se adolescentska populacija sve češće pita čemu toliko satova hrvatskog u školi – na način na koji to ne čine, recimo, s matematikom.   

Riječju, u različitim sferama društvenog i kulturnog života već se neko vrijeme razvija diglosija, u kojoj hrvatski postaje jezik za niže registre komunikacije, dok za apstraktnije izražavanje služi engleski. U tekstu iz prethodne rečenice, izvorno napisanome 2018., spomenuo sam da postoje ljudi koji od malena čitaju na engleskome, i u njemu imaju veće kompetencije nego u nominalnom maternjem hrvatskome; u međuvremenu, formirale su se i generacije koje pišu na engleskome, a svoje čitateljstvo traže “vani”, uglavnom u redovima globalno SF/fantasy/horor fandoma. Takvu situaciju globalni medijski hegemoni znaju i prepoznati, i njome se spontano okoristiti. Tako su, naprimjer, dolazak Netflixa u Francusku pratili iscrpni pregovori s tamošnjim filmaškim udruženjima, koji su rezultirati time da se medijski gigant morao obavezati da će 4 % svog godišnjeg prihoda u toj zemlji uložiti u tamošnju, frankofonu audiovizualnu produkciju – u Hrvatskoj je moguće da platforma Disney+ upadne na tržište bez hrvatskih titlova. Koga zanima, ili zna engleski ili će ga usput (naučiti), kao da se time poručuje, a ako i bude nezadovoljnika, u zemlji svakako nema aktera dovoljno suverenoga da se pobuni. 

S druge strane, slučaj Disney+ dobro ilustrira i to koliko je reguliranje jezične prakse “odozgo” samo po sebi problematično. Naime, zakonska regulativa o obaveznom prevođenju inozemnih audiovizualnih sadržaja na hrvatski, koju u priloženoj epizodi Kulturnog štaba kao moguće rješenje spominje prevodilac  Mišo Grundler, na prvu ne zvuči loše. Ipak, kad shvatimo da bi takav propis mogao voditi do titlovanja srpskih ili bh filmova – prakse koja je još za Tuđmanova života neslavno propala, nakon što je testirana na filmu Rane Srđana Dragojevića pa masovno ismijana u javnosti – prijedlog odjednom djeluje puno problematičnije. U slučaju književnosti i čitanja o kojem je bilo riječi, još je jasnije da nikakva uredba “odozgo” ne može popraviti situaciju. Istina je da je Hrvatska, kao što se to često ponavlja, malo i slabo kulturno tržište, te da je kulturi nasušno potrebna znatna podrška institucija; ukoliko, međutim, ona dolazi u vidu zakona, propisa i direktiva, a ne u obliku javnih politika širokog zamaha i dugog trajanja, otvorenih za debatu i uključivanje, kultura na hrvatskom jeziku nema bogznakakvu perspektivu.

I tu se, kao i u mnogim drugim društvenim sferama, ispostavlja da je jugoslavenski socijalizam shvaćao naše narode kudikamo ozbiljnije, poklanjao im više povjerenja i tretirao ih s više dostojanstva negoli režimi koji su ga naslijedili i izbavili iz poslovične tamnice naroda. Ulaganje u kinematografiju, izdavaštvo (uključujući i prevođenje), kulturnu infrastrukturu (onu institucionalnu, ali, što se često zaboravlja, i u tzv. kulturni amaterizam), ili pak kulturnu diplomaciju i razmjenu u socijalističkoj Jugoslaviji ukazuje na ozbiljnu namjeru da se kulturna produkcija na našim jezicima, kako su to znali reći romantičari, “izvede na svjetsku pozornicu”. Uz malo pretjerivanja, mogli bismo reći da su jedino jugoslavenski komunisti bili iskreni hrvatski nacionalisti: samo je njima bilo istinski stalo do se mala Hrvatska po svojim dostignućima može mjeriti s većim i bogatijim zemljama, pa tako i da njena kultura bude prepoznatljiva onkraj okvira “regije”. 

Cijeli ovaj osvrt pisan je iz očišta nativnih govornica i govornika hrvatskog jezika. No, što je sa svima onima kojima je hrvatski strani jezik – a čija brojnost u zemlji raste iz tjedna u tjedan? Državno sponzoriranu imigraciju radništva iz južne Azije u proteklih nekoliko godina nije pratila skrb institucija za to da strane radnice i radnici dobiju barem osnovnu poduku iz hrvatskog jezika, na čemu se tek nedavno počelo raditi. Inojezična romska populacija u Međimurju već je decenijama izložena segregaciji u obrazovanju – i to unatoč odluci Europskog suda za ljudska prava – što uključuje i slabu, ponekad i nepostojeću podršku učenju i usvajanju hrvatskog jezika. Zakon o jeziku, s druge strane, tvrdi da “[n]adležne državne i javne ustanove različitim oblicima odgojno-obrazovnoga rada potpomažu učenje hrvatskoga kao inoga jezika (stranoga, nasljednoga, drugoga) i hrvatske kulture za sve one koji žele naučiti hrvatski jezik”. Da opet za trenutak testiramo komparativnu perspektivu, u Kvebeku, o kojem je u ovome tekstu bilo dosta riječi, institucionalno “potpomaganje” usvajanju francuskoga – kako za imigrantkinje i imigrante, tako i za autohtone inojezične populacije – sprovodi se u obliku besplatnih tečajeva u punom ili djelomičnom radnom vremenu, različitih oblika financijske podrške za vrijeme pohađanja tečaja, te logističke podrške u vidu refundiranja troškova za čuvanje djece, starijih osoba ili osoba koji trebaju skrb u vrijeme održavanja tečaja. Ukoliko se već imitiraju pravne regulative iz bijelog svijeta, bilo bi sjajno da se “nadležne državne i javne ustanove” u njihovom sprovođenju ugledaju na ovakve prakse; to bi mogla biti svijetla strana priče o ovom zakonu.  

Iako je razmjer kemalističkih čistki začudan, njihove metode to nipošto nisu. Intervencije toga tipa uobičajena su pratilja stvaranju nacionalnog identiteta diljem vremena i prostora. Nije niti potrebno putovati skroz do Turske (čemu, doduše, zbog svoje turkološke pozadine ne mogu odoljeti) da bi se to pokazalo – i naš je vlastit jezik, kao i jezici naših postjugoslavenskih susjeda, restandardiziran sličnim putem. Sveprisutnost ovih zahvata, oprimjerena bizarnim turskim slučajem, tako nam otkriva duboku istinu jezika kao takva – on je ideološko bojište. 

S tog stajališta ljudi koji se njime služe tek su mu akcidencije, prigotci, rođeni u njega kao što su rođeni u nekom vremenu i prostoru. Nesumnjivo, oni na pozicijama moći nerijetko manipuliraju jezičnim nasljeđem, no time samo odgovaraju na talog prethodnih društveno-političkih manevara, kulturnih obrazaca i tradicije, hraneći to vlastito biće koje ih sve nadilazi – zvuk gazeće čizme povijesti.

Ipak, neka vas ne zaplaši ovaj filozofski bauk. Od njega je još dublja istina koja kaže: sve je stvar perspektive. Jezik svoju priču priča kroz ljude, ali su oni ti koji je izgovaraju. U njihovim rukama jezik postaje puki alat, sredstvo komunikacije. Štoviše, zasićeni njegovom stalnom politizacijom, lingvisti će često naglašavati tu objektivnost jezika, smatrajući je pokazateljem njegove suštinske neutralnosti. Snježana Kordić, primjerice, u djelu Jezik i nacionalizam ističe princip jezične samoregulacije, koji ne samo da pobija puristima omiljeno mnijenje o kvarenju jezika prodorom stranih elemenata, već i njih same tereti za remećenje njegova organskog razvoja.     

Cinici bi mogli kazati da je pokušaj očuvanja jezika od purista i sam puristički konotiran; ako ga se, naime, prazni od očitih ideologema, što onda činiti sa onima koji su im prethodili, ali su se vremenom i upotrebom uklopili u svakodnevni govor? Treba li se i s njima uhvatiti ukoštac? Taj pristup lako se može primijenjivati u beskraj i dovesti do fatalizma. No, ne mora u njemu i završiti. Ponovimo: jezik je sredstvo podjele, ali i sredstvo povezivanja. Ako je tu dvojnost nemoguće prevladati, može li se njome ovladati?

Vodeći se ovim pitanjem, kustosica Antonela Solenički pod mentorstvom je Lee Vene i Ane Kovačić u Galeriji Nova organizirala izložbu pod nazivom Na vrhu jezika. Na njoj su izloženi radovi mladih umjetnika iz regije što iz različitih očišta oslovljavaju antagonističku narav jezika, zajedno tvoreći svojevrsnu studiju nesporazuma koji iz njega proizlaze. Za teorijski oslonac, kako stoji u popratnom tekstu izložbe, Solenički je uzela upravo ranije spomenuto istraživanje Snježane Kordić, premda ga u konceptualnom smislu obrće: dok Kordić ideologizirani vid jezika podređuje onom funkcionalnom, Solenički njegovu realnost vidi u neprestanoj ideološkoj instrumentalizaciji: jezik je, kaže, medij moći, pristupnica u određene društvene sfere, neizostavan dio kulturnog kapitala. Unatoč tome, odredište im je istovjetno: neutralizacija jezika za obje je nešto do čega treba doći, dakle nešto što stanuje u budućnosti (cinici bi im pribrojali i nacionaliste što teže za neokaljanim jezikom, ali kome cinici ne bi našli zamjerke?).     

Jezik i nacionalizam valja čitati u okviru šire intelektualne rasprave u kojoj nastaje – a to je ona o međuodnosu srpskog i hrvatskog jezika. Autorica želi rasteretiti jezik od nasilnih političkih standardizacija koje ne dopuštaju usvajanje upotrebom, i samim time lako upadaju u oči (uši?). S druge strane, Na vrhu jezika raslojava mnogovrsne dimenzije razdora utkane u to naoko (nauho?) bezazleno oruđe komunikacije i prešutno prihvaćene kao činjenice života. Jedan od radova, video Tante aus Deutschland Mile Panić, tako upućuje na socijalnu i kulturnu razmještenost migranata koncentriranu baš u problematici jezika. Kroz razgovor sa svojim dvjema tetkama što tijekom rata bježe iz Bosne u Njemačku umjetnica otkriva razne instance otuđenosti koje, usprkos drukčijim okolnostima, i sama proživljava kao strankinja u Njemačkoj. Glavnina dojmova iznosi se na njemačkom bez titlova kako bi se gledateljima približio osjećaj izostavljenosti u slučaju njegova nepoznavanja, no opaska jedne od tetki da se, premda jezik tečno govori, u Njemačkoj i nakon dvadeset pet godina osjeća kao tuđinka, sugerira biljeg Drugotnosti kojega nenativni govornici sa sebe ne mogu maknuti čak i nakon nadvladavanja jezične barijere. 

Umjetnik Žarko Aleksić radom Granice jezika ispituje pak epistemološko-politički aspekt dotične teme. Pozivajući se na Wittgensteinovu misao da su granice nečijeg svijeta obilježene njegovim jezikom, Aleksić sprezi jezika i nacionalizma pridaje kognitivan značaj, no ispisivanjem filozofovih riječi na prozirnu tkaninu poručuje da te granice nisu i ne moraju biti opasane neprobojnim zidovima. Sada kada je s njega skinut socijalni i ideološki veo, jezik se može promatrati i u svojoj temeljnoj funkciji – kao alat za sporazumijevanje. Instalacijom Faces of Voice umjetnica Neža Knez podsjeća nas na to da je jezik, prije svega, tjelesni organ zadužen za proizvodnju zvukova. S osam razmaknutih mikrofona različite osobe istovremeno počinju izgovarati abecedu, no već nakon prvoga slova u njihovo višeglasje uvlači se disonanca, ukazujući na to da su pojedinci ti koji oživotvoruju znakove na papiru.

Ovaj empirijski nadahnut pristup zapravo ukorjenjuje dvojnu prirodu jezika u dvojnoj prirodi njegovih korisnika; ljudska bića opstoje u vječnom kolebanju između općeg i pojedinačnog, što se odražava u uzajamnoj konfliktnosti i pomirbenosti jezika – jer on i dijeli i veže. Kako onda naći utočište u njemu? Kako ga koristiti kao vezivo? Iako izložba smjera subverziji i želi “nesporazum shvatiti kao temelj sporazuma”, do toga temelja ne daje nikakav putokaz. Je li to stoga što bi njegova prethodna zadanost i sama podrazumijevala izvjesnu ideologiju, ili zato što izostaje neka jasna zamisao o tome kako bi taj sporazum trebao izgledati?

Vjerni do sada iznesenim idejama, pretpostavit ćemo da su oba razloga istinita. Počelo prave kritike i mora biti individualna prosudba, spremna na obračun ne samo s općeprihvaćenim uvjerenjima, nego i vlastitom kondicioniranošću. Filozofkinja Rada Iveković reći će: “jezik je šansa, da, ali ne materinji jezik, nego jezik kao takav.” Svakom je čovjeku njegov materinji jezik unaprijed propisan; on je a priori u njemu stranac. I upravo u tome, drži Iveković, leži mogućnost otpora, “jedina pouzdana metoda jezične i političke autonomije” – jer ako se spram bilo čega naslijeđenoga stavim u poziciju drugosti, ono samo, bilo na koncu odbačeno ili prihvaćeno, postaje svjestan izbor. 

Vraćajući se na izložbu, netko bi mogao zaključiti da je i koncept samoga postava duboko ciničan, te tako ne daje prostora transformativnoj moći jezika jer je smatra protivnom njegovoj biti. Očigledno je to u posljednjem eksponatu, svojevrsnoj ploči na kojoj umjetnik Petar Vranjković ispisuje: “My language is my awakening, but what happens when it dies?” Rad tematizira fenomen izumiranja jezika, no ukazujući na to odsustvo zapravo nas navodi na preispitivanje važnosti njegova prisustva – što jezik zapravo znači? U svjetlu trenutne rasprave to pitanje može glasiti i ovako: što ako se jezik ogoljavanjem svog tog sedimenta dogme, društvene nejednakosti i suprotstavljenosti jednostavno lišava svega što jest? 

Ironično, ovdje je smještena točka zajedništva i onih uronjenih u promišljanje vlastite pristranosti i onih opsjednutih jezičnom čistoćom. Gledajući tu pločicu, prizivam u sebi mentalnu sliku Mustafe Kemala Atatürka kako 1938. godine, devet dana prije svoje smrti, zahvaljuje Turskom jezičnom društvu na prijeko potrebnom osuvremenjavanju tehničke terminologije. O kolosalnom pothvatu bilježenja svih mogućih tuđica, pretresanja gomile povijesnih dokumenata, proučavanja desetaka i desetaka turkijskih jezika u svrhu brušenja “čistog turskog” (Öztürkҫe) nema ni spomena. Uvjeren u jalovost odvraćanja naroda od jezika njihovih predaka, Atatürk je ovom šutnjom izrazio razočaranje u silne “evet-efendije” koji su iz noći u noć čašice razgovora protezali na boce i podržavali njegove kvazilingvističke vratolomije. 

Burnost nadolazećih desetljeća u mladoj je Republici Turskoj dovela do daljnje politizacije jezika, do mjere u kojoj je ljudima postalo skoro pa nemoguće progovoriti a da ne otkriju svoju ideološku afilijaciju. Ali su toga bili itekako svjesni i nastavili komunicirati. I baš zato ovaj osobit primjer predočuje nešto univerzalno: što je purizam agresivniji, to se više ljudi osjećaju strano u vlastitom jeziku, i u toj se stranosti nanovo povezuju.

Bi li, općenito govoreći, posrijedi mogao biti trijumf principa samoregulacije, no ne tek nad žuđenom čistoćom nacionalista, nego i nad depolitizacijom poštenih jezikoslovaca, pa čak i subverzijom progresivnih kulturnjaka? Dogmatsko izvijanje jezika s vremenom će ili izblijediti i time postati moment njegova prirodna razvoja (eto protuudara fatalizmu!) ili pak postići toliku upečatljivost da će ga biti lakše zaobići, a i probiti. Možda je ovim potonjim putem, putem ‘savezništva u drugosti’, izložba mogla ali propustila poći, zadržavajući se na razini kritike bez cjelovite vizije. A možda i položaj cinika nije ništa drugo do položaj stranca prema jeziku, koji i nije toliko ciničan. 

Tekst je nastao u sklopu Kulturpunktove novinarske školice uz mentorsku podršku uredništva Kulturpunkta.