Pijanist i klavijaturist João Ferreira jedan je od važnijih glazbenika mlađe generacije na izuzetno živoj portugalskoj jazz sceni. Školovao se na nekoliko uglednih lisabonskih obrazovnih institucija, među kojima su Escola de música Luiz Villas-Boas do Hot Clube de Portugal i Escola Superior de Música de Lisboa, gdje je završio studij jazz klavira. U Lisabonu se, između ostalog, istaknuo radom u kvartetu Nebuchadnezzar Group, u kojem uz njega sviraju gitarist Cláudio Alves, basist Hugo Santos i bubnjar Maximiliano Llanos, a novijeg je datuma kvintet Vale, u kojem surađuje s Manuelom Rochom, još jednim sjajnim mladim gitaristom, te saksofonistom Tiagom Vigiom, kontrabasistom Zéom Almeidom i bubnjarom Diogom Alexandreom. U Zagrebu je proveo dio 2019. i 2020. godinu i u tom periodu, usprkos pandemijskim ograničenjima, ostvario više poticajnih suradnji i nastupa s glazbenicima poput Darka Misirače, Saše Nestorovića, Borka Rupene, Jerka Jurina i drugih. U novoj epizodi Improvizacija Ferreira nam se pridružio trima improvizacijama – od kojih je jedna u duetu s vešmašinom – popraćenima razgovorom o granicama i poticajima formalnog jazz obrazovanja, pristupu zvuku klavira i klavijatura, interakciji s drugim muzičarima te projektima koje je realizirao u Portugalu i Hrvatskoj.

Izvedbe i odgovore je snimio João Ferreira, a podcast je zvučno obradio Lujo Parežanin.

Međutim, ne radi se o omaški niti o nepromišljenoj gesti, već o momentu inicijacije slušatelja, koji kroz ovaj glazbeni šamar ulazi u polje slobode izraza, u zaigranost, otvorenost i svemogućnost spajanja i miješanja kreativnih inputa i glazbenih ideja različitih stilova i žanrova. Jer nakon sirenskog zova koji nas vara svojim patvorenim zvukom tradicijskih instrumenata, prvi broj ovog albuma, Spinning Top, nastavlja s vrlo žestokim i mehaničkim ritmom drum’n’bassa, a uvodni statični motiv se rastvara i gubi svoj specifični timbar i amorfnu teksturu, transformirajući se u element melodioznosti i vrlo suptilne ritamske varijacije koja se najbolje iskazuje u dionici električne gitare.

Tako započinje Shapeless, recentno objavljen album jazz četverca Trokut, koji su uz Jerka Jurina, nositelja projekta i bubnjara grupe, tijekom snimanja činili Jaka Arh na tenor saksofonu i elektronici, Filip Pavić na električnoj gitari i Bojan Skočilić na električnom basu (u međuvremenu ga je u bendu zamijenio Hrvoje Kralj). Upravo je Jurin u podcastu Kulturpunktovog urednika Luje Parežanina ovaj album i najavio te opisao kao spoj elektronike, jazza i pop formata. Međutim, treba pojasniti da se ne radi samo o površnoj kombinaciji spomenutih glazbenih izričaja, već da se ovim albumom zaista uspjelo prožeti različite glazbene logike i ideje, ali i konkretne načine selektiranja i manevriranja unutar disperzivnih materijala čiji se izvori, reference i poticaji mogu prepoznati unutar raznolikih žanrovskih glazbenih tradicija. Nešto kreativniji slušatelj moći će u ovom albumu pronaći mnogo parafraza ili barem stilskih, ritmičkih i idiomskih naslanjanja, što neće umanjiti vrijednost i kreativnost svih deset brojeva koje donosi ovo izdanje.

Album jako dobro funkcionira kao homogena cjelina raznovrsnih dijelova – iako se lako mogu prepoznati narativne podcjeline, specifični ugođaji pojedinih brojeva, pa i logika njihovog uparivanja ili konfrontiranja, pametan redoslijed brojeva čini da je Shapeless daleko od onoga što njegov naslov sugerira. Preslušavanjem cijelog albuma – od “korica” do “korica” – može se pratiti prirodna logika naracije, kako glazbenog sadržaja i referenci, tako i određenih emotivnih težišta i polova. Još važnije, album je kvalitetom i provedbom kreativnog izraza, ali i samom izvedbom svih članova Trokuta, sasvim ujednačen, a slušatelj se može tek razočarati kratkoćom naslova Jitter i Memories (Part I). I dok prvi dio Sjećanja dobro funkcionira kao kratki predah i efektni prolaz, Jitter ostavlja dojam nedovršenosti i odustajanja. Šteta, jer se u njegovom funk prizvuku osjeća da su izvođači imali force i dobrog duha da ga razviju i postave i kao veću, kompleksniju cjelinu.

Na albumu se ističe i broj Porzellan, u kojem se uvođenjem glasa u album unosi i mala doza teatralnost. Vokal Ane Čop u prvom je planu, ispod čije se deklamacije teksta i napregnutih izraženih vokaliza Trokut poigrava, istražuje nove mogućnosti tekstura i glazbenih naglasaka, kako bi naposljetku sasvim dovoljno izražajno zaokružio samu vokalnu dionicu. Svojevrsni smooth zvuk gitarske ekstravagancije Filipa Pavića osnovna je pak karakteristika naslova Exhale. Uvodni gitarski solo i njegova kasnija razrada pojačani su ne samo toplim zvukom saksofona, već i modificiranim glasom (ponovno Ane Čop) koji je teksturno prikriven upravo zvukom puhačkog instrumenta. Na taj način dobiveni kolorizmi čine Exhale svakako najpoetičnijim, istaknuto lirskim karakternim brojem ovoga albuma.

Saksofonist Jaka Arh svoju vještinu vladanja instrumentom, ali i nenametljivu te elegantnu ingenioznost i melodioznost, pokazao je već u drugom broju albuma, u komadu Möbius Strip. Njegov solo pripada klasičnom konvencionalnom jazzu, međutim, iako u vrlo širokom tonskom luku, Arh ekonomično iznosi svoju glazbenu – prije svega melodijski spretnu i lijepu – vještinu. To se nastavlja i prepoznaje i na svim ostalim glazbenim brojevima na ovom albumu a da pretjerano ne odskače od cjeline. Razlog tome je i uigranost i uravnoteženost zvuka kojim je bend postigao zvučnu prepoznatljivost, ali i jasno iznio stilski statement kojim se želi predstaviti.

Važan dio tog statementa je i elektronika,značajna komponenta albuma koja prožima sve brojeve kao sastavni i jednakopravni dio tehnike i medija glazbenog izražavanja Trokuta. U tom smislu, simptomatičan i najinteresantniji primjer je svakako Squircle. Poigravanje ritmikom i metrom u ovom broju traži od slušatelja dodatnu perceptivnu voljnost, ali utoliko je i zadovoljstvo doživljaja nedvojbeno veće. Elektronika je u tom matematičkom pomicanju i izmicanju dobe vitalan dio cjeline, lijepilo i tekstura koja prožima cijelu izvedbu. Istraživanje funkcionalnosti korištenja elektroničkog zvuka i komponiranja forme njime dolazi do izražaja i u broju koji slijedi nakon Squirclea – Aetheru. Kao svojevrsni antipod Squircleu, Eter koristi statičan, blokovski zvuk preuzimajući ritamski puls koji nastaje kao rezultat metričkog eksperimentiranja i poigravanja tijekom svojeg prethodnika.

Trokut je ovim albumom odlučio istražiti svoje granice, a prikriveno i slušateljska očekivanja. Napravili su album koji – da parafraziramo Jurinovu izjavu iz spomenutog podcasta koji svakako preporučamo kao uvod u slušanje albuma – iznijeti kompleksne obrasce koji proizlaze kako iz elektroničke glazbene produkcije, tako i tehnike improvizacije, unutar kraće, pitkije pop forme. I u tome su uspjeli. Shapeless je album koji je u isto vrijeme plesan, pronicljiv, melankoličan. Album na kojem se odlično svira, ali i album kojim sami članovima banda komuniciraju među sobom, ali i sa slušateljem, vlastite glazbene interese i predrasude ili istražuju određene glazbene probleme te za sve spomenuto nude dobra rješenja.

Premda po formalnom obrazovanju jazz bubnjar – trenutno dovršava razmjerno tradicionalni studij na Sveučilištu za glazbu i izvedbene umjetnosti u Grazu – Jerko Jurin svoje djelovanje dosljedno gura prema raznovrsnim, hibridnim glazbenim kontekstima pokazujući, uostalom, da danas ne postoji nikakva kontradikcija između generalne pripadnosti arealu jazza i posezanja za ritmičkim vokabularom trapa, metala, elektroničke glazbe ili bilo kojeg drugog žanra. Takvu širinu – u kojoj se očituje spasonosna tendencija nove generacije jazz glazbenika da glazbu kojoj izvorno pripadaju shvaćaju više kao metodologiju nego kao normativni žanrovski/zvučni/ritmički okvir – Jurin pokazuje u više zanimljivih sastava. Prvi u kojem je svoje eklektično sviranje predstavio ovdašnjoj publici eksperimentalni je kvartet Šumovi protiv valova, a ističu se još i Čapeta/Jurin duo s gitaristom Lukom Čapetom, elektronički projekt Pastele te Jurinov središnji bend Trokut (s basistom Hrvojem Kraljom, gitaristom Filipom Pavićem i saksofonistom Jakom Arhom), jedan od najinteresantnijih primjera suvremenog jazz sastava u regiji, koji obilato poseže za elektroničkim, efektiranim zvukom, sampleovima i drugim zvučnim ekstenzijama sjajne instrumentalističke baze. U sedmom izdanju ovog podcasta donosimo dvije kraće Jurinove improvizacije popraćene razgovorom o promjeni funkcije bubnjeva u jazzu, nužnosti proširivanja ritmičkog vokabulara i važnosti zvuka za bubnjarsku improvizaciju.

Izvedbe su snimljene i zvučno oblikovane u Studiju C Tomislava Šuška, a ostatak je snimio, montirao i obradio Lujo Parežanin.

Vizual: Klasja Habjan

Podcast je dijelom projekta Kultura kritičkog slušanja podržanog od strane Ministarstva kulture i medija.

Piše: Davorka Begović

Krajem prošlog mjeseca, a nakon otprilike osam godina zajedničkog stvaranja glazbe, koncertiranja, snimanja i glazbenih istraživanja, zagrebačka je četvorka Šumovi protiv valova objavila dugoočekivani album prvijenac. Teško ga možemo nazvati debitantskim, s obzirom na to da je riječ o profesionalnim, iskusnim i desetljeće aktivnim glazbenicima koji su u onome čime se bave sve samo ne debitanti. A sama činjenica da tek 2019. godine imamo priliku slušati glazbu Šumova na ploči radije odražava njihov pristup komponiranju i zajedničkom načinu rada, pokazujući posvećenost i dosljednost, pa i svojevrsni perfekcionizam. Jednako kao što to pokazuje i trostruko analogni pristup pripremi izdanja. Glazba je, naime, snimana uživo na magnetofonsku traku te je zvuk analogno i snimljen i miksan i otisnut na vinil, bez masteringa i bez ikakve upotrebe računala.

Klavijaturist Hrvoje Nikšić, gitarist Hrvoje Radnić, bubnjar Jerko Jurin i basist Ivan Čadež aktivni su kao Šumovi protiv valova od 2010. godine, a ime njihova benda u muzičkom kontekstu zvuči puno deskriptivnije nego što je mišljeno kad je nastalo, iako u mnogočemu vrlo točno rezonira s glazbom koju stvaraju i izvode. Naime, ime su preuzeli od multimedijalnog umjetnika Ivana Marušića Klifa, za čiji su se istoimeni audiovizualni performans i okupili te godine na festivalu eksperimentalnog filma i videa 25 FPS. Instrumentalna glazba Šumova u stilskim je kategorijama uglavnom obilježena svojom ambijentalnošću i psihodeličnošću, referirajući se povremeno na industrial i post rock izričaje te koristeći kompozicijske tehnike glazbenog minimalizma.

Razumljivo, spomenuta stilska obilježja glazbe Šumova prepoznatljiva su i u materijalu albuma prvijenca, čineći ga donekle (i uvjetno rečeno) eklektičnim, i to prije svega za slušatelja kojemu je namjera povijesno-glazbena kirurgija djela. Suštinska koherentnost, međutim, kao i specifičnost zvučnog rezultata, proizlazi upravo iz njihova (ne)odnosa prema stilskoj kategorizaciji. Naime, ne zanima ih unaprijed definiran žanrovski pristup, granice ignoriraju i nadilaze, ali se jednako tako ne boje ni utjecaja ni žanrovskih referenci, istovremeno ih obrćući u svoju korist. Stoga je njihov glazbeni jezik podjednako sačinjen od tonalitetnih melodija, klasičnijih harmonijskih progresija, pravilne metrike i poznatih ritamskih obrazaca, kao i atonalitetnih glazbenih materijala, industrial zvukovlja, elektroničkih šumova (i valova), te nekonvencionalnijih načina sviranja instrumenta (gitare!) na tragu eksperimentalnog “nasljeđa”. Bez predrasuda, Šumovi podjednako koriste tonove i zvukove, harmoniju i disharmoniju, tonalitet i atonalitet, sklad i nesklad, distorziju i clean, kako bi kreirali svoj “zvukovni svijet koji je, za razliku od zvukovnog materijala svjedočanstvo uređenja, izbora iz mogućnosti koje pruža materijal…” (N. Gligo, Vrijeme glazbe). A zvukovni svijet koji kreiraju Šumovi jest jedinstven, ne samo zbog izvođačkih mogućnosti glazbenika, nego zasigurno i zahvaljujući godinama zajedničkog muziciranja. To im omogućuje da se u kreiranju glazbenog djela, rabeći “najobičnije” i “najneobičnije” elemente i zvukovlja, zapravo bave cijelim spektrom mogućnosti njihovih međuodnosa.

Svjedočanstvo uređenja odnosno izbor iz mogućnosti realizira se dakako i u formi i strukturi djela. U koncertnim nastupima Šumova, kao i u njihovu načinu rada i komponiranja, grupna je improvizacija nezaobilazna metoda. Ona je inkorporirana u promišljanje glazbe i zajednički pristup stvaranju, no rezultat je u ovom slučaju album sa šest vrlo strukturiranih kompozicija jasnih formi. Neke su od njih klasične, kao Ustanak (a, a, b, b) ili Košmar (intro, a, b, a, coda), dok druge kompozicije jasnoću strukture dobivaju zahvaljujući specifičnom poimanju glazbenog vremena.

Upravo je to poimanje svima zajedničko ili, točnije, imanentno za cjelokupni opus Šumova. Zvukovni svijet kao svjedočanstvo uređenja rezultat je muzikalnosti glazbenika koji intuitivno shvaćaju i proživljavaju protok glazbenog vremena. Istančan osjećaj za glazbeno vrijeme i vještina organiziranja zvuka u vremenu najzamjetljiviji su kod repetitivne glazbe, a repetitivnost je kod Šumova važan element glazbenog jezika. Glazbenim vremenom putuju jednako skladno, točno i promišljeno u različitim situacijama: groove dijelovima i njihovu organskom razvoju (Ustanak, Košmar, Pulsacije, Zlo je dobro), detaljno izrađenim teksturama (Na rubu povijesti), poetičnim melodijama (Ustanak, b dio), ili pak izgradnji elektroničkog šumovitog pozadinskog sloja kojem kontrastiraju jednostavnu gitarističku melodiju (Na rubu povijesti). U takvom kontekstu melodija dobiva izrazito narativnu ulogu, predajući ju potom i Nikšićevom materijalu (orgulje, modularni sintesajzer, kratkovalni radio), doprinoseći filmičnosti koja je prisutna na cijelom albumu. Vjerojatno baš zbog toga Šumovi izbjegavaju deskriptivno govoriti o svojoj glazbi, jer ona “govori” sama za sebe, a njenoj psihodeličnoj narativnosti doprinose i naslovi kompozicija.

I nakon analitičkog slušanja možemo potvrditi ono što se da prepoznati već na prvo slušanje. Album prvijenac Šumova protiv valova jest psihodelično instrumentalno glazbeno putovanje koje svojom istovremenom jednostavnošću i kompleksnošću, ponekad tripoidnom atmosferom, svojom poetičnom narativnošću i filmičnošću, kao i svojim zaraznim grooveom nevjerojatnom lakoćom uvlači slušatelja u svoj zvukovni svijet. A lakoća u glazbi, osim što je utemeljena u izvođačkoj izvrsnosti, dolazi prvenstveno iz iskrenosti – umjetničke i ljudske. Šumove ne zanima nova zvukovnost radi nove zvukovnosti, oni se bave zvukom samim, koristeći ga za “pričanje svoje priče” i građenje vlastitog svemira lišenog glazbene pretencioznosti.

Iz te iste umjetničke iskrenosti proizišao je i trostruko analogni pristup: AAA tehnologija nije samo rezultat audiofilije članova benda, niti Nikišićevog iznimnog audio inženjerskog znanja i umijeća, već je i rezultat dosljednosti načinu stvaranja glazbe. Upravo taj kolektivni credo omogućava da album slušatelju prenese iskustvo žive izvedbe, a dugoočekivano izdanje na pravi način predstavi jedinstvenost Šumova na domaćoj glazbenoj sceni.