Neki od razloga zbog kojih su okupljeni filmovi svojevremeno bili zabranjeni su izneseni pogledi “na društvenu zbilju i ironijskog zadiranja u političke dogme”, piše u najavi programa. Filmski ciklus 9. travnja otvara Grad redateljskog trojca Marka Babca, Kokana Rakonjca i Živojina Pavlovića, zatim su na rasporedu crnovalni Rani radovi Želimira Žilnika i Uloga moje porodice u svjetskoj revoluciji Bate Čengića. Osim toga, prikazuju se provokativna ostvarenja kratkoga metra u režiji Karpa Godine i Rajka Grlića te kontroverzni Plastični Isus zbog kojeg je Lazar Stojanović odslužio zatvorsku kaznu.

Kustosica i voditeljica programa Kinocenzura je Jelena Pašić, filmska kritičarka i povjesničarka umjetnosti.

Detalje o programu možete pronaći ovdje.

Privredna reforma 1965. godine učvrstila je tržišnu orijentaciju društvenih poduzeća, vikend se produžava, a raste dostupnost privatnih automobila. Nakon pada zloglasnog ministra unutarnjih poslova Jugoslavije Aleksandra Rankovića 1966. godine liberalizacijske se tendencije intenziviraju. Otvaraju se granice, a sa Zapada dolaze i njegovi kulturni proizvodi. 

U tom je kontekstu 1964. godine, odlukom Skupštine općine Centar, osnovan Kulturno-informacijski centar – KIC, pod tadašnjim imenom Centar za kulturu i informacije. Radom je CKI započeo 1965., a preimenovanje u KIC uslijedilo je 1985. godine. Tijekom prvih desetljeća svoga rada, Centar je imao informativno-političku funkciju praćenja te interpretiranja domaćih i stranih događaja, kao i informiranja o njima, pri čemu je ove funkcije vršio putem održavanja književnih, filmskih i glazbenih programa, organiziranja čitaonica te galerija.

Od glazbe je pritom prevladavao jazz, dok su u fokusu filmskih programa naročito bili domaći i strani filmovi koje su članovi galerije smatrali vrijednima, ali koji nisu imali publiku. Centar je također bio mjesto održavanja diskurzivnih programa, primjerice o urbanističkim pitanjima – što možda i ne treba čuditi s obzirom na to da je vodeći hrvatski i jugoslavenski arhitekt Vjenceslav Richter osmislio i projektirao interijer CKI-ja/KIC-a.

Šezdeset godina nakon osnivanja Kulturno-informacijskog centra u Teslinoj ulici – u prostorijama Galerije Forum – 17. prosinca 2025. svečano je otvorena izložba 60 godina KIC-a, s posebnim naglaskom na prvih dvadeset godina njegova djelovanja, a koja je bila otvorena do 31. siječnja. Osim u Teslinoj ulici, izložba se održava i u drugim prostorijama KIC-a, odnosno i u Preradovićevoj ulici – u Galeriji na katu te u prostoru na polukatu, neposredno iznad KIC-ova kafića. Autorica izložbe je Jelena Pašić. Za koncepciju i dizajn izložbenog postava i vizualnog identiteta pritom su odgovorne Iva Maria Jurić i Petra Milički, dok je kreativni producent izložbe Hrvoje Hribar.

Četiri godine nakon otvaranja Centra za kulturu i informacije, 1969. godine, na inicijativu hrvatskog slikara Ede Murtića osnovana je u Teslinoj ulici Galerija Forum, koja je bila moje prvo odredište prilikom posjete izložbi. Smještena u prizemlju i na gornjoj etaži, Galerija Forum djelovala je kao prodajna galerija i okupljalište modernističke umjetničke scene. Osim Murtića, ondje su se okupljali i drugi istaknuti umjetnici jugoslavenskog perioda, poput kipara Koste Angelija Radovanija, slikara Ferdinanda Kulmera i Zlatka Price te pjesnika i kasnijeg političara Vlade Gotovca.

Sama je Galerija bila utemeljena na načelima tzv. socijalističkog samoupravljanja, stoga su članovi galerijske institucije sami odlučivali – unutar okvira državno postavljenih granica – o njezinom programu. Također su sami određivali odnos s javnošću, odnosno s umjetničkim tržištem, s obzirom na to da je galerija – kako se navodi u jednom od tekstova koji prate izložbu – “živo radila na tome da postane posrednik između potreba javnosti i stvaralaštva, da kvalitetno umjetničko djelo pronađe ambijent svoga života i egzistiranja”. 

Ipak, kao što je i u samim izložbenim materijalima navedeno, Galerija je razvila i određenu mjeru ekskluzivnosti s obzirom na to da su kriteriji članstva u njoj ovisili o umjetničkoj reputaciji. To je dovelo do osnivanja Studija Galerije Forum 1971. godine, s fokusom na okupljanje mlađih umjetnika koji još nisu bili izgradili reputaciju starijih kolega. Bilo je impresivno, pored tekstova o osnivanju Galerije, vidjeti i preslike novinskih članaka ili njihovih naslova koji su isticali međunarodni aspekt rada Galerije Forum, podsjećajući tako na relativnu otvorenost Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije prema zapadnom, tržišno-kapitalističkom svijetu, koji su jugoslavenski umjetnici posjećivali. Među njima su naslovi poput “Forumovci u Milanu” iz 1981. te “Naši umjetnici u Campu” iz 1984. godine.

Gornja je etaža Galerije Forum, međutim, nudila drugačiji tip sadržaja. Umjesto blokova tekstova, fotografija i preslika novinskih članaka, na njoj se mogu pronaći dva velika ekrana, pored kojih se mogu pronaći parovi slušalica. Ovaj je dio izložbe, naime, proveden u suradnji s Hrvatskom radiotelevizijom, iz čijeg su arhiva izabrani videozapisi koji se tiču tema povezanih s Galerijom Forum, kao i trivijalnijih događaja iz razdoblja Jugoslavije – poput videozapisa o bezvremenskim problemima zagrebačkog prometa. Neki su videozapisi i iz razdoblja nakon raspada Jugoslavije, poput priloga o umjetničkoj suradnji “forumovaca” Ede Murtića i Vlade Gotovca s jasno nacionalnim temama. 

Galerija na katu i postav u polukatu u prostorima KIC-a u Preradovićevoj nudila je manje tekstualnog materijala od Galerije Forum. Zidovi polukata bili su oblijepljeni plakatima i posterima, tj. najavama i promocijama raznih događaja: stranih i domaćih filmova – uključujući dokumentarne – i filmskih tribina, glazbenih slušaonica i tribina, izložbi i predavanja. Glazbene slušaonice, treba istaknuti, promovirale su strani blues i jazz, ali i limenu glazbu. Bilo je zanimljivo vidjeti i fotoaparat – ili što je već ova nezgrapna naprava bila – iz onog vremena. Na katu su, nadalje, bili samo projektori te bijela platna na zidovima. Na njima su se, kao u Galeriji Forum, prikazivali videozapisi iz arhive HRT-a.

Valja spomenuti i digitalni arhiv KIC-a, koji obuhvaća čitavo šezdesetogodišnje razdoblje koje se obilježava, a dostupan je na adresi arhiv.kic.hr, kao i na kompjuteru u prostoru na polukatu u Preradovićevoj. Arhiv je bogat, a osim što uključuje tematske kolekcije Richterov KIC, Osnivači Galerije Forum, KIC60 i Lica KIC-a – pri čemu je sadržaj nekih od njih već uključen u izložbu – omogućuje i istraživanje arhiva prema pojmovima, povezanim osobama, programima ili događajima te razdobljima. Moguće je pretraživati arhiv i prema vrsti dokumenta – od fotografija i portreta sve do novinskih članaka i videozapisa – kao i prema obliku djelatnosti: bilo filmskoj, galerijskoj ili glazbenoj, bilo da je riječ o fotografskoj arhivi, izdavaštvu, panelima ili tribinama te razgovorima ili susretima. 

Što se tiče tematskih kolekcija koje je moguće vidjeti jedino pretražujući digitalni arhiv – za razliku od multimedijske KIC60 ili Osnivači Galerije Forum – valja istaknuti kolekciju Lica KIC-a, koja uključuje, kako sami autori_ce navode, “tek neka imena koja su ostavila trag u ustanovi”. Stoga nju sačinjavaju pretežito fotografije i portreti, a među “licima KIC-a” nalaze se, pored već navedenih osoba, i poznati hrvatski književnici kao što su Gustav Krklec, Jure Kaštelan, Dobriša Cesarić i Dragutin Tadijanović. Pored njih treba primijetiti i imena inozemnih umjetnika kako s tržišno-kapitalističkog Zapada – poput talijanskog redatelja, pisca i pjesnika Piera Paola Pasolinija, koji je KIC posjetio 1970. godine, novinarke Oriane Fallaci te pjesnika Giuseppea Ungarettija – tako i s “realsocijalističkog” Istoka, kao što je mađarski književnik Zoltán Csuka, ili sovjetski režiser Grigorij Čuhraj.

Sve u svemu, kao pripadniku generacije koja nije imala doticaja s KIC-om – osobno mi je čak i posjet KIC-ovom kafiću tijekom izložbe bio prvi – nisam s izložbe otišao s mnogo dojmova koji bi se mogli opisati na drugačiji način nego kratko: “Zanimljivo”. Tome vjerojatno doprinosi i izrazito činjenični pristup izložbe – sama Galerija Forum bila je puna raštrkanih faktički gustih tekstova o njezinom osnivanju i radu, uz crno-bijele fotografije koje prikazuju neimenovane članove i događaje – koji bi vjerojatno kod pripadnika generacija koje su iskusile “zlatno doba” KIC-a pobudilo nostalgiju. Kod mene to, međutim, nije bio slučaj.

Tekst je nastao u sklopu programa Kulturpunktove novinarske školice.

Kratku povijest KIC-a iznio je njegov trenutni ravnatelj Hrvoje Hribar, a posjetiteljima su se obratili i zamjenik zagrebačkog gradonačelnika Luka Korlaet te autorica koncepta izložbe Jelena Pašić. Hribar je najavio i javno dostupan digitalni arhiv KIC-a u kojem je okupljena dokumentarna građa više od šest desetljeća kulturnog djelovanja Centra.

Postav izložen u Galeriji Forum sastoji se od fotografija iz razdoblja između 1965. i 1985. godine i popratnih tekstova koji situiraju KIC u lokalni kontekst u vrijeme socijalističkog modernizma. Izložbu, koja digitalni arhiv nastoji prikazati u analognoj izložbenoj formi, oblikovale su dizajnerica Petra Milički i arhitektica Iva Maria Jurić, prema konceptu Jelene Pašić.

Pašić je u govoru povodom otvorenja istaknula kako je ovom izložbom obilježeno razdoblje u kojem su umjetnost i kultura imali jasnu društvenu ulogu zbog čega je KIC-u “od samog početka bila važna riječ – pisana, govorna, razmjena, komunikacija, dijalog. Za ovu prigodu, prva dva desetljeća odlučili smo akcentuirati kroz mali narativ koji na primjeru KIC-a i Galerije Forum pokazuje kako se taj dijalog odvijao i tko su bile ključne figure na tadašnjoj sceni.”

Osim arhivskih fotografija i tekstova izloženih u Galeriji Forum, u Galeriji na katu KIC-a predstavljena je kompilacija materijala iz arhiva Hrvatske radiotelevizije koja sažima programsku djelatnost KIC-a i Galerije Forum od sredine šezdesetih do osamdesetih godina. U izložbu je uključena i radijska instalacija sastavljana od komentara i iskaza umjetnika Ede Murtića, Đure Sedera, Zlatka Price, Koste Angelija Radovanija, Ferdinanda Kulmera i Ivana Kožarića. Multimedijalni dio izložbe oblikovali su montažerka Klara Šovagović i oblikovatelj zvuka Luka Gamulin.

Programom povodom šezdesete obljetnice KIC je predstavio dio svoje povijesti kroz izložbeni postav i digitalni arhiv, podsjećajući na ulogu Centra u kulturnoj sceni Zagreba. Izložba ostaje otvorena do 31. siječnja, a Jelena Pašić poručila je posjetiteljima da ju razgledaju i dozvole da ih obuzme arhivska groznica.

Program čini obljetnička izložba, a pokreće se i novi digitalni arhiv koji će od 17. prosinca biti dostupan na adresi arhiv.kic.hr, dok će večer otvorenja zaokružiti jazz program inspiriran Modern Jazz Quartetom – svojevrsna glazbena posveta KIC-ovoj povijesti.

“KIC je osnovan 1965. kao Centar za kulturu i informacije, s vizijom da se putem inovativnih formi progovara o suvremenim društveno-političkim zbivanjima, kulturnoj politici i najvažnijim društvenim temama”, a od svojih početaka razvijao je “širok spektar programa – od informativno-političkih i književnih, preko likovnih i glazbenih, do filmskih i opće-kulturnih sadržaja. Godine 1969. u sklopu ustanove osnovana je Galerija Forum, kojom je upravljao tim renomiranih umjetnika predvođen Edom Murtićem, a kasnije proširenom Studijem GF posvećenim mladim, još neafirmiranim autorima”, stoji u najavi.

Postav izložbe u Galeriji Forum “prati prva dva desetljeća Centra i njegovu specifičnu ulogu u lokalnom kontekstu, u vrijeme socijalističkog modernizma, obilježeno intenzivnim društvenim razvojem i specifičnim jugoslavenskim političkim kontekstom”. Istovremeno, moći će se pogledati instalacija s multimedijalnim sadržajem, a koju su oblikovale dizajnerica Petra Milički i arhitektica Iva Maria Jurić, dok oncepciju potpisuje Jelena Pašić“, stoji u najavi programa.

Online arhiv omogućuje pregled gradiva koje uključuje plakate, fotografije, tiskane publikacije, filmske zapise i tonske snimke zabilježene u posljednjih šezdeset godina KIC-ova djelovanja.

Izložba ostaje otvorena do 31. siječnja.

Riječ je o jednoj od najznačajnijih manifestacija koje predstavljaju aktualnu domaću produkciju svih rodova, s posebnim naglaskom na kratki i srednji metar. Ovogodišnje izdanje koje obuhvaća igrana, eksperimentalna, dokumentarna, animirana i namjenska djela predstavili su umjetnički ravnatelj festivala Silvestar Mileta, članica selekcijske komisije Jelena Pašić i producentica Lana Dojčinović Matovina.

Od ukupno 175 prijavljenih filmova, u Natjecateljski program odabrano ih je 39, od čega je osam animiranih, 12 dokumentarnih, sedam kratkometražnih i srednjometražnih igranih, sedam eksperimentalnih i pet namjenskih filmova. Među odabranim je filmovima veći broj onih koji su se već istakli festivalskim uspjesima: Čovjek koji nije mogao šutjeti Nebojše Slijepčevića, dobitnik Zlatne Palme u Cannesu, već dobrano opjevani i nagrađivani El Shatt Ivana Ramljaka, Animafestov laureat Žarko razmazit ćeš dite Veljka i Milivoja Popovića, Naša djeca Silvestra Kolbasa (nagrade za režiju i montažu u Puli), Što da se radi? Gorana Devića, Radije bih bila kamen Ane Hušman, Obiteljski portret Lee Vidaković i drugi.

“Dani hrvatskog filma zapravo jesu manifestacija koja je svojevrsni godišnji pregled filmske produkcije u Hrvatskoj. Tu su svakako svoje mjesto morali naći laureati, bilo na domaćim festivalima, bilo na internacionalnim, europskim”, istaknula je na predstavljanju programa članica selekcijske komisije Jelena Pašić.

Filmove natjecateljskog programa obilježavaju teme rada, radništva, kolektiva i (izgubljene) utopije, a u taj se okvir uklapaju i filmovi Brod Elvisa Lenića, kao i Zemlja za nas Karle Crnčević i Motel Filipa Mojzeša. Pregled kratke dokumentaristike okuplja filmove Valerija Sare Jurinčić, 1001 noć Ree Rajčić, Espi Ivana Grgura, Oda Mije Maros Živković i U tranzitu Lucije Brkić. U off programu Trendovi prikazuju se filmovi Cijeli dan nisam stala (r. Klara Berdais), Skoro smo se čule (r. Sanja Merćep), Žena kuća (r. Ivana Ognjanovac), Šta je slađe od janjetine (r. Jakov Torić), Ljeto iz nas (r. Mia Bujan, Dorotea Ilečić Sever).

Inovativnost, edukacija, zabava i doživljaj glavne su odrednice popratnog programa čija je svrha omogućiti posjetiteljima dodatna znanja i vještine vezane uz industriju, prenijeti uspješne priče koje inspiriraju na umjetnički i/ili poslovni iskorak te približiti kulturu lokalne zajednice. Neki od formata popratnog programa uključuju projekcije Iz arhivskih riznica, što uključuje projekciju filmova Vatroslava Mimice, Branka Marjanovića i novi život starih majstora koje predstavlja Hrvatski filmski savez, zatim retrospektivu hrvatske VR animacije i kratku retrospektivu Nebojše Slijepčevića, posebnu projekciju kratkih filmova Dalibora Barića, produkcijske analize iz perspektiva filmskog snimanja, zvuka na filmu i filmske montaže, okrugli stol o vidljivosti domaće kratkometražne produkcije, filmske klubove u kojima se publika susreće s filmskim kritičarima te prijepodnevne projekcije i radionice prilagođene mlađoj publici kao i inkluzivni program Film svima.

Poseban naglasak ove godine stavljen je na umrežavanje i obrazovanje, s ciljem povezivanja filmskih profesionalaca i publike. “Svrha je da se filmska i zainteresirana javnost povežu i osnaže, a tome će doprinijeti i besplatni prijevoz iz Zagreba te neformalni Q&A segmenti”, stoji u priopćenju.

Ulaz na sve projekcije i događanja festivala je besplatan, a raspored je dostupan na mrežnoj stranici DHF-a.

Riječ je o knjizi koja okuplja intervjue koje je analitičar prostora i publicist Saša Šimpraga, tijekom dugogodišnje suradnje s Vizkulturom, vodio s brojnim stručnjacima_kinjama za područje urbanizma u Zagrebu: arhitektima_cama, urbanistima_cama, krajobraznim arhitektima_cama, povjesničarima_kama umjetnosti, konzervatorima_cama i ostalim kolegama_cama relevantnim za (javni) prostor i planiranje grada. 

Urednici knjige su Jelena Pašić i Ivan Dorotić, dizajn potpisuje Zoran Đukić / studio đkć, a autorica većine fotografija u knjizi je Katarina Zlatec. Knjigu će na promociji predstaviti autor svih razgovora Saša Šimpraga, urednici Jelena Pašić i Ivan Dorotić, dizajner Zoran Đukić te gosti: povjesničarka umjetnosti Silva Kalčić i krajobrazni arhitekt Marijo Spajić.

Kako stoji u službenom priopćenju, od 179 prijavljenih radova odabrana su 72 filmska ostvarenja, raspoređena u pet kategorija – animirani, dokumentarni, eksperimentalni i igrani film te namjenski film i videospot.

U kategoriji animiranog filma selektorica Jelena Pašić odabrala je 10 filmova, u kategoriji dokumentarnog filma Janko Heidl odabrao je 15 filmova, Damir Radić u kategoriji je eksperimentalnog filma odabrao 16 naslova, dok je Dragan Jurak u kategoriji igranog filma odabrao 16 ostvarenja. U kategoriji namjenskog filma i videospota Miro Frakić odabrao je pak 15 filmova.

Odabrani filmovi natjecat će se za više nagrada: Grand Prix u nizu kategorija, Nagradu Zlatna uljanica Glasa Koncila, nagradu Jelena Rajković koju Društvo hrvatskih filmskih redatelja dodjeljuje najboljem redatelju/redateljici u dobi do 30. godina, Nagradu za etiku i ljudska prava te Nagradu publike.

Popratni program festivala obuhvatit će niz događanja, uključujući predstavljanje omnibusa u nastajanju Dalibora Barića, tribinu i promociju novog broja Hrvatskog filmskog ljetopisa, kritičarsku radionicu Hrvatski film traži kritičare, projekcije posvećene nedavno preminulim autorima Pavlu Štalteru i Borivoju Dovnikoviću-Bordu, pub kviz te promociju knjige Film u nastavi Ane Đorđić, suvoditeljice programa Filmska naSTAVa i predavačice metodike filma na Školi medijske kulture “Dr. Ante Peterlić”.

Popis filmova uvrštenih u program 31. DHF-a moguće je pronaći na festivalskoj službenoj stranici.

Tekst je objavljen u okviru projekta Kinemaskop i uz podršku Hrvatskog audiovizualnog centra.

Trenutno razvijate Publishing Acts, program u čijem je okviru izdavaštvo određeno na raznolike načine, između ostaloga kao prostorna praksa, alat za promatranje i društvena koreografija. O čemu je točno riječ i kako se u okviru projekta spajaju arhitektura i izdavaštvo?

Projekt Publishing Acts, iako je riječ o međunarodnom projektu unutar paneuropske platforme Future Architecture, svoj izvorni naslov nosi na hrvatskom jeziku: Izdavaštvo-akcija. Svojevrstan je to hommage “izlasku umjetnosti na ulice” i Izložbama-akcijama Grupe šestorice autora, s fokusom na istraživanje site-specific procesa izdavaštva. Kao što su članovi Grupe šestorice među prvim hrvatskim umjetnicima izašli iz galerijskih prostora i izlagali u javnim prostorima – kao čin institucionalne i društveno-političke kritike, i/ili kao čin aktiviranja zajednice, ili bar publike, tijekom šezdesetih i sedamdesetih godina prošloga stoljeća – tako i Izdavaštvo-akcija kroz svoje tri izdavačke radionice, uključujući i ovogodišnje četvrto, ponovljeno izdanje u Rijeci – nastoji “stvoriti publiku”. Nužno je ponovno vratiti se u engleski jezik – to make public – možemo razumjeti, uzimajući značenjsku dvosmislenost u obzir, i kao objaviti i kao stvoriti publiku. Publishing Acts, oslanjajući se na rad Making Public umjetnika i edukatora Paula Soullelisa, težište naravno postavlja na stvaranje javnosti, odnosno stvaranje publike, za razliku od pukog objavljivanja. Objaviti, prema autoru, u pravilu podrazumijeva “učiniti javno dostupnim”.

Koncepcija “stvaranja publike” polazna je točka članka Izdavaštvo kao kritička prostorna praksa, koji je služio kao teorijski okvir prvih eksperimentalnih radionica Izdavaštvo-akcija I i II. Autorica teksta Rebekka Kiesewetter opisuje težnje Publishing Acts vrlo bliskim nastojanjima avangardnih prethodnika, umjetnika-konceptualaca poput Grupe šestorice autora, a to su: poticanje na djelovanje, služenje kao sredstvo oblikovanja zajednica, zamišljanje alternativnih sustava vrijednosti i otvaranje novih političkih horizonata. Tijekom eksperimentalnih radionica izdavaštva koje su se dogodile u Puli (2017.), Šibeniku (2018.) i Rijeci (2019.), izdavačkoj aktivnosti pristupalo se kao metodi istraživanja suvremenih urbanih teritorija i zamišljanja budućih u kojima ćemo tek živjeti zajedno, uvijek propitujući nametnute gradske narative poput (uspješne) deindustrijalizacije, (uspješnije) demilitarizacije ili (najuspješnijeg) kulturnog turizma. Sami izdavački eksperimeti preuzimali bi oblike heterotopijskih mjesta, smještenih fizički unutar, a konceptualno izvan gradskih teritorija.

Na pitanje kako se u okviru projekta Publishing Acts spaja arhitektura i izdavaštvo, proširit ću odgovor na prostor, budući da, unutar navedenih ekperimentalnih radionica, od samih početaka razmatramo potencijal izdavaštva kao kritičke prostorne prakse. Naime, prostor može podrazumijevati i apstraktnu sferu (tematski prostor), i materijalni prostor (izdavačko mjesto). Proces izdavaštva koji teži oblikovati zajednicu, “stvoriti publiku”, u sebi nužno nosi karakteristike izvedbenosti – procesualnosti, događajnosti, relacionalnosti i otvorenosti – kao i oprostorivanja, odnosno pruža prostornu infrastrukturu diskurzivnoj sferi. Izdavaštvo kao praksa “stvaranja prostora”, u kojoj zamišljamo vlastitu kolektivnost i prostornu pravdu, skrbi o procesima koji nadilaze granice monetarnih izdavačkih aktivnosti, a koji mogu oblikovati sfere u kojima (kontra)publike stvaraju i šire (kontra)diskurs. Tome je bliska misao pjesnika nadrealista Andréa Bretona, citirana u naslovu kolektivnog istraživanja umjetnica Andree Francke i Eve Weinmayr –  “One publishes to find comrades” – a koja kazuje da je “svrha publiciranja, izdavaštva pronaći drugove”.

Nedavno je u sklopu Publishing Actsa održana Škola izdavaštva, ciklus u kojemu su sudjelovali različiti domaći i inozemni praktičari iz različitih područja. Možete li nam ukratko predstaviti glavne fokuse programa i objasniti kako je tekao proces formacije tog privremenog kolektiva?

U vremenima fizičkog distanciranja, bilo je iznimno važno održati Školu izdavaštva kao, možda čak i prkosni, susret tijela. Riječ je o pokušaju stvaranja škole “stvarno korisnog znanja”, a koja se bavila pedagogijama brižnosti i alternativnim oblicima arhitektonske edukacije – i to online, točnije pomoću radijskog prijenosa emisija uživo putem interneta, te offline, živim susretom živih bića (ljudi, životinja i biljaka) u prostorijama bivšeg skladišnog prostora IVEX-a na Delti i urbanim pejzažima grada Rijeke. Stvorili smo, barem privremeno, brižnu zajednicu u kojoj su se dijelile vrijednosti poput solidarnosti, usmjerenosti na zajednički proces rada i učenja, slušanje drugih i sebe, dijeljenje resursa i ideja. Za razliku od reproduciranja i osnaživanja postojeće strukture nejednakosti koje promiče institucionalno obrazovanje kroz kompetitivnost, individualizam i hijerarhiju – nastojali smo istražiti put prema stvaranju drukčijeg, brižnijeg društva, ostvariti barem fragment živuće solidarnosti.

Škola izdavaštva, budući da je bila lišena potrebe za davanjem pragmatičnih odgovora na potrebe arhitektonske profesije, poticala je radikalnu metodologiju, funkcionirajući kao neobična kombinacija radio-emisije, umjetničkog performansa i grupne terapije.The Radio School, program otvoren za javnost, platforma je britanskog umjetnika i dizajnera Jacka Bardwella, koji je zajedno s drugim participantima radionice-simpozija, stvarao live edukativne sadržaje u formi radijske postaje. Emitiranja uživo sastojala su se od niza razgovora, u prvom redu sa sudionicima koji nisu mogli doputovati u Rijeku zbog porasta zaraze koronavirusom. Važno je napomenuti da je program The Radio School zamišljen kao “događajni element” digitalne izložbe Publishing Acts, koja ponajprije služi kao digitalni arhiv svih dosadašnjih publikacija Izdavaštvo-akcija.

Performativna radionica Pedagogies of Care umjetnice Selme Banich poticala je slušanje, imaginaciju i transparentnost, te služila kao “somatski uvod” u praksu i politiku dodira, čulnosti i svjesnosti. Upravo je neposredan susret s “drugima”, kroz tjelesno iskustvo u visokorizičnoj situaciji, bio jedinstven. Armina Pilav, arhitektica i osnivačica istraživačkog kolektiva Un-war Space Lab, te sudionica radionice, osvjestila je da nas je rizik kontaminacije od “drugog” tijela činio još svjesnijim ljudi u neporednoj blizini, čak i bliskijima nego u “normalnim” okolnostima.

Osim povezivanja sa samima sobom, te svijetom putem etera, nastojali smo stvoriti smislene spone i s lokalitetom – s riječkim umjetničkim organizacijama i projektima poput MO Hartera, Građanke svome gradu, Prostor Plus – dijeleći iskustva i podršku u brižnom radu sa zajednicom, te samostalnim izdavačkim poduhvatima. I na kraju, ne smijem zaboraviti spomenuti iznimnu kohezijsku ulogu koju su imali komunalni ručkovi u stvaranju brižnog kolektiva. Zajednički smo pripremali većinu objeda, i to čak online prateći grčke recepte koji koriste samo povrće uzgojeno u vlastitoj bašti, ili pak kuhajući kilograme i kilograme sardinijske paste koja je stigla brzom pošiljkom u IVEX. Bili su to načini povezivanja s onima koji fizički nisu mogli biti s nama (TiriLab, Institutes of Care), a bogati ručkovi koji su nahranili mnoge sudionike i goste, ne bi uspjeli bez velike podrške članica i članova bračke zajednice Zemlja za nas.

Program Škole izdavaštva uključio je pristupe različitih disciplina sa zajedničkim fokusom na pedagogiju brižnosti. Kakve ste oblike učenja (ili odučavanja) prakticirali u okviru škole, i zašto je za njih važan transdisciplinarni pristup? 

Usudila bih se reći da smo u radu na Školi izdavaštva zakoračili u tzv. postdisciplinarnu eru u kojoj se znanje gradi na ruševinama disciplina. U želji za “okončanjem disciplina”, uzimali smo u obzir disciplinarne i antidisciplinarne perspektive – radikalne pedagogije šezdesetih i sedamdesetih godina prošloga stoljeća  – od Pedagogije obespravljenih brazilskog edukatora Paula Freirea, do mnoštva praksi razškolovanja u arhitektonskoj edukaciji. Kao samo neke od primjera, spomenut ću istraživački projekt o svjetskoj povijesti alternativnog arhitektonskog obrazovanja Radical Pedagogies, koji je vodila je teoretičarka arhitekture Beatriz Colomina sa Sveučilišta Princeton, te izložbeni projekt Education Shock kustosa Toma Holerta, koji će se otvoriti početkom sljedeće godine u Berlinu.

Kao i kod mnogih prethodnika, vjerojatno i nekih budućih nasljednika, naglasak našeg kolektivnog istraživanja bio je na razumijevanju praksi koje imaju za cilj promjenu, transformaciju ili drugost/različitost. Slijedeći ideju radikalne postdisciplinarnosti da su svi načini ljudske spoznaje jednakovrijedni, pojmove poput “drugog”, “drukčijeg” ili “na drugi način” razumijevali smo politički i poetski. Usredotočili smo se na marginu, na ono između, svakodnevno i odbačeno. Prvi je korak bio uspostaviti “vlasništvo nad sobom”, kao vježba usvajanja jednog od osnovnih pojmova radikalnih teorija obrazovanja. Pritom je bila ključna već spomenuta radionica Selme Banich, budući da se zasnivala na istraživanju “iznutra”, osnaživala slušanje, vokalizaciju, transparentnost i, u konačnici, imaginaciju kao alate promjene. Fokusirali smo se na utjelovljenje kao iskustvo, i kao kolektivnu transformacijsku silu, olakšavajući pritom naše procese umještanja i izmještanja. Tjelesnost, kao subjektivnost, nepoznanica je u arhitektonskom obrazovanju, ako izuzmemo učenje o prostornim normativima za, uglavnom, savršena (muška) tijela.

Radionica Pedagogije brižnosti stoga je bila bliska praksisu kritičke pedagogije, koji je orijentiran prema emancipaciji i oslobođenju marginaliziranih društvenih skupina i pojedinaca. Započeli smo rad osvješćivanjem kao praksom samoosnaživanja i kolektivne skrbi unutar strukturnih odnosa moći, zatim prakticirali individualnu i kolektivnu brižniju svakodnevicu, kao i vizije bolje budućnosti. Citirat ću riječi umjetnice Banich: “Prisutni smo u vječnoj promjeni. S druge strane, budući da nas ‘obrazovanje za pripitomljavanje’ sprječava da svijet vidimo kao nešto što se može promijeniti, mi želimo oslobođenje. Želimo naučiti, odučiti, poništiti – rastaviti i transformirati – ono što se osjeća, izvodi i čini javnim”.

Dugogodišnja ste praktičarka neformalnih obrazovnih programa u području arhitekture i urbanizma. S obzirom na iskustvo, kako i gdje u općenitom smislu vidite najveću potrebu za širenjem stručnog, arhitektonskog znanja?

Počet ću od potrebe za širenjem arhitektonske pedagogije, koja bi uz tehničko i umjetničko obrazovanje morala uključivati politički čin, bar podržavati stvaranje kritičke pozicije. Kao što ne postoji “apolitična arhitektonska praksa”, tako ni arhitektonska pedagogija nikad nije samo prostor refleksije i vježbe, već prostor društvene, odnosno političke (inter)akcije. Podučavati o arhitekturi znači problematizirati pedagoške norme i propitivati politički status quo. Pedagogija je uspješna kad postaje prosvjed.

S druge strane, arhitektonsko znanje kao proizvod tradicionalnog obrazovanja daje nam intelektualne alate i organizacijske sposobnosti, koje kasnije možemo primijenjivati u drugim područjima. Tek kad savladamo neku disciplinu, možemo uvidjeti njezina ograničenja i razmišljati kako ih nadići. Primjerice, moja prijelomna točka u desetogodišnjoj “arhitektonskoj karijeri” bilo je podizanje školske žičane ograde unutar već ograđenog vojno-izbjegličkog logora u Grčkoj… I zaista, način razmišljanja oblikovan dugim studiranjem i prakticiranjem arhitekture primjenjujem u svojem istraživačkom i kustoskom radu. Za mene su izložbeni projekti “male arhitekture”, mada mainstream arhitektonski diskurs jedino produkciju zgrada prepoznaje kao arhitekturu.

Na izložbi, otvorenoj u rujnu na dvjema zagrebačkima lokacijama, autor predstavlja opsežnu seriju od gotovo 100 fotografija snimljenih u periodu od deset godina. Dio ciklusa nazvan Sve ili ništa posjetitelji mogu razgledati u Galeriji Spot, a drugi dio, Sloboda me plaši, izložen je u Institutu za suvremenu umjetnost. Izložba je na obje lokacije otvorena do petka, 5. listopada (utorak – subota, 12 – 19 sati), a dan uoči zatvaranja publici će biti predstavljen prateći katalog, objavljen u suizdanju Instituta za suvremenu umjetnost i Ureda za fotografiju. Oblikovanje kataloga potpisuje Igor Kuduz.

“U kompleksnoj harmoniji izložbenih postava (…) formiraju se pak posve novi međuodnosi između fotografija, nimalo fiksirani i krajnje neautoritativni. Za nestalne i gotovo beskonačne mogućnosti narativa koji stvaraju mnogo je manje važno što ove fotografije prikazuju od onoga što proizvode. U eroziji čvrstog i determiniranog značenja Ercegović otkriva mogućnost redefinicije fotografskog jezika, njegove gramatike i sintakse”, stoji u tekstu Jelene Pašić.

Marko Ercegović rođen je u Dubrovniku, a živi i radi u Zagrebu. Diplomirao je na odsjeku snimanja na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti. Dobitnik je nekoliko istaknutih priznanja, a njegov je umjetnički rad predstavljen na brojnim samostalnim i skupnim izložbama u Hrvatskoj i inozemstvu.

U liftu zgrade u Hvarskoj 11 u Zagrebu, gdje i sami žive, na mjestu koje obično zauzimaju reklame, Jelena Pašić i Matija Kralj svaka dva tjedna predstavljaju novo izdanje Kulturnog Lifta. Žele, kako kažu, “raznolike umjetničke prakse približiti neprofesionalnoj publici s ciljem de-elitizacije i demistifikacije umjetnosti”.

“Fokusirani smo na umjetnost operativnog karaktera koja nije nužno galerijskog/muzejskog tipa. Razlog tome je što takva umjetnost često ostaje osuđena na komunikaciju kroz sada već tradicionalne načine prezentacije. Istovremeno zbog ustaljenog problema elitizacije umjetnosti, koja se događa zbog koncepta galerije kao foucaultovskog ‘drugog prostora’, ona komunicira uglavnom samo s uskim krugom publike. Ta publika najčešće posjeduje određeno umjetničko predznanje i u većini je slučajeva prethodno makar približno upoznata s problematikom koju umjetnici iznose te s modelima njezinog predstavljanja. Unutar zgrade Hvarska 11, osim nas, živi 43 obitelji/zajednice s vrlo šarolikim interesima i profesijama. Jedna od namjera ovog projekta stoga je i sagledavanje umjetničkog djelovanja kao nečega što ne odudara od svakodnevice, kao nečega što je, naprotiv, upravo njezin sastavni dio. Dakle, cilj Kulturnog Lifta pozicioniran je između proširivanja publike s jedne strane, te promocije operativnijih umjetničkih intervencija, radova, kustoskih koncepata i izložbi s druge strane”, rekli su nam Pašić i Kralj.

Stanari zgrade, kojima su ideju o Kulturnom Liftu predstavili na jednom od redovitih sastanaka, njihov su prijedlog vrlo lako prihvatili, a koliko projekt istovremeno smatraju “svojim” možda najbolje svjedoči intervencija nekog od njih u rad Umjesto spomenika autora Saše Šimprage na koji je nadopisano: “Kad će nastavak?!”.

Do sada su predstavljena četiri izdanja kojima su autori, uz njih, već spomenuti Šimpraga i Katerina Duda: “Matijin broj je bio prvi zbog planirane tematske sheme, kako bi se stanari zgrade upoznali s projektom relativno sličnog cilja unutar jedne druge zagrebačke zgrade. Matija je pisao o grupi LIGNA i njihovom projektu Radio Mamutica. Jelenin broj govori o percepciji grada kroz film, pozivajući se na Tadićev Ritam zločina, koji je snimljen u neposrednoj blizini kvarta. U Sašinom broju predstavljen je njegov projekt Virtualni muzej Dotrščina, kojeg Saša istovremeno nudi i kao primjer jednog pristupa temi novih načina evociranja sjećanja. Katerina je u svojem KL-u pronašla način da postavi pitanje ‘Što se proizvodi radom u Radničkoj’ kroz pristup kakav i inače koristi u svojim radovima, ali prilagođen formatu Kulturnog Lifta“. 

Iako je projekt praktički tek u razvojnoj fazi, suradnja je već dogovorena s dvadesetak umjetnika i umjetnica – što domaćim, što stranim – a za narednih je pet brojeva dogovorena suradnja s [BLOK]-om, Sanjom Horvatinčić, Davorom Konjikušićem, Bojanom Muckom i Darkom Masnecom. Istovremeno, kao poligon za virtualnu prezentaciju projekta koriste svoju internetsku stranicu gdje će, prvenstveno što se stranih autora tiče, biti izložene originalne verzije njihovih radova dok će u Kulturnom Liftu stajati one na hrvatskom. 

I entuzijazam zajednice i već prilično impresivna lista autora koji čekaju da se uključe u projekt, pokretačima Kulturnog Lifta daju poticaj da o njemu razmišljaju dugoročnije, pa tako planiraju širenje na više zagrebačkih zgrada, a na kraju godine bi sva izašla izdanja mogla biti predstavljena u jedinstvenoj publikaciji. 

“Kao što smo već gore spomenuli, susjedi su uz dosta entuzijazma prihvatili našu ideju; štoviše, neki od njih već su načelno dogovorili suradnju s pojedinim autorima/icama. Naime, neki suradnici/ce planiraju upravo kroz Kulturni Lift stvoriti prostor u kojem bi, kroz direktnu komunikaciju sa susjedima, inicirali njihovo aktivno uključivanje u oblikovanje ideje svog umjetničkog rada. Tako, primjerice, Antonija Bačić trenutno radi na broju koji, kroz razgovor, uključuje mlađe djevojke iz zgrade u stvaranje ideje za intervenciju u jednom dijelu kvarta Sigečica. Takvi oblici suradnje pridonose drugačijem pogledu na proces stvaranja umjetničkog rada, kao i na njegovu ulogu unutar zajednice”, ističu Pašić i Kralj.