Program započinje u 19 sati otvorenjem pop-up izložbe We Came Here to Dance fotografkinje i vizualne umjetnice Jelene Janković. Ova izložba nastaje kao reakcija na transformaciju prostora i nakon izvedbe. Autorica koristi kombinaciju fotografije i rizografije gradeći vizualni ritam ponavljanja. “Njezin rad razvija se na sjecištu dokumentacije i umjetničke interpretacije, a kroz dugogodišnje praćenje izvedbenih umjetnosti, posebno suvremenog plesa, oblikovala je prepoznatljiv vizualni jezik kojim bilježi tijelo, pokret i odnos izvođača i prostora”, stoji u tekstu najave.

U 20 sati na rasporedu je izvedba španjolske predstave Mercedes máis eu autorica Janet Novás i Mercedes Peón. U Mercedes máis eu, kako piše u najavi, “ples i glazba razvijaju se kao ravnopravni scenski jezici, u izvedbi koja se gradi iz odnosa, prisutnosti i intenziteta”. Ova predstava polazi od kolektiva, “ali iz perspektiva i senzibiliteta koji nisu arhetipski. Ona je suptilan prijedlog zajedničke osjetljivosti, ali i snažna posvećenost umjetničkom djelovanju i znanju”, stoji u najavnom tekstu.

Više detalja o predstavi i ulaznicama pronađite ovdje, a o izložbi na poveznici.

ZHIVILA predstavlja intimno putovanje koje istražuje autoričin složeni odnos s alkoholom. Izvedba koristi poetičnost tijela i glasa kako bi vodila publiku kroz različite perspektive i dimenzije tog specifičnog odnosa. Kroz fizikalnost i tekst, otvara se pred gledateljima, iznoseći niz introspektivnih misli i emotivnih intenziteta.

Autorica, koreografkinja, autorica teksta i izvođačica je Lucija Romanova. Alexandra Madsen zaslužna je za dramaturgiju, a Vinchenzo Verdugo Morello za glazbu. Jelena Janković potpisuje fotografiju.

Više informacija o predstavi potražite na poveznici, a ulaznice su dostupne ovdje.

S obzirom na to da se bavite kazališnom fotografijom, bio nam je zanimljiv kontrast između tako dinamične fotografije i ovog projekta, u kojem je fotografija više statična, snimate isti kadar kroz dugi niz godina. Kako i zašto ste se odlučili na takav projekt?

Nisam znala koliko će to trajati, nisam imala plan, nisam promišljala o tome. Kako je meni rad u teatru jako intenzivan i jako dinamičan, ta mirnoća nije nešto što mi je domaće, često mi je i strana. Kako sam porasla u Beogradu, volim da kažem u “džungli”, svaki dan mi je neki intenzitet i stalno negde jurim. Ne samo što Zagreb nosi puno mirniju energiju, nego mi je život stao preko noći. Kada sam odlučila da se selim u drugi grad zbog ljubavi, mislila sam da ću u roku od dva meseca da se snađem. Znam da radim, ima dosta kazališta u Zagrebu, mislila sam da će to biti za čas. Ali zapravo nije jer dolaziš u novo okruženje gde nemaš svoju rutinu, nemaš  prijatelje, ne znaš gde da piješ kafu… Ne znaš nikoga. To je neka usamljenost, imaš ti zajednički život, ali pored toga je tvoj život, ono što živiš i radiš. Meni je to bila jedna velika rupa. 

Dok sam pila kafu za stolčićem u kuhinji koja gleda na Richterove zgrade, jedno jutro sam videla kako se u roku od sat vremena tri puta promenilo vreme. Tu sam skapirala da do tada nisam imala ni vremena da primećujem niti sam se bavila time. Onda sam odlučila da krenem to da dokumentujem. To mi je bila neka vrsta škole i meditacije, ponovno vraćanje na to primećivanje. Moji počeci u fotografiji su bili u uličnoj fotografiji, koja je za mene kao neko kazalište. Vežbala sam tako da na nekom mestu čekam po dva, tri sata da vidim kakva scena će se dogoditi. Sada sam počela da to propitujem. Kada sam počela da posmatram, shvatila sam da ispred sebe imam čitav film. Meni je bilo jako zanimljivo da pratim tu dinamiku. Možda deluje meditativno i statično, ali nije. Podsećalo me na ritam, muziku, koja ti svaki put daje neki takt. Bilo mi je zanimljivo šta će se dogoditi i na koji način ću moći da to oslikam. 

To je jedini projekat u mojoj karijeri od kojeg ništa nisam očekivala, jednostavno sam pustila da ide, da ja idem sa njim kroz vreme i da vidim šta će se desiti. U baru Botaničar je bio izložen prvi presek na petu godišnjicu. Kada su me tada pitali koliko će to trajati, rekla sam da ne znam. Mislila sam da će trajati dok god budem u tom stanu i dok budem imala taj pogled. Desilo se da smo se odselili nakon osam godina i time se projekat završio. I kao autorica i kao osoba sam se kroz to vreme promenila. Mislim da je i vreme koje je prošlo dalo projektu na nekoj novoj vrednosti.  

Kako je protok vremena utjecao na razvoj projekta? Je li mu se mijenjao značaj i početna ideja?

Početna ideja mu se nije menjala, počelo je kao zapis. Tek nakon šest meseci ili godinu dana sam počela da radim tekstualne zapise. Kako nisam imala nikakva očekivanja, kada sam sve sumirala, shvatila sam da mi je ovo najveća lekcija od svih, da sam kroz ovo puno naučila. Shvatila sam da volim da se igram s vremenom. Iz teatra vučeš da to mora da bude brzo i odmah, a svoje projekte treba da pustiš kroz filter, ustvari ih ja pustim kroz vreme. Tačno gledam kako i šta će se desiti, gledam da se ja iznutra osećam dobro i sigurna da izađem s projektom. Trenutno imam još četiri, pet projekata na kojima radim i koji su završeni, ali stoje godinu, dve i čekaju svoje vreme. Ovaj projekat me naučio da vreme može mnogo toga da ti donese, ali i odnese – ustvari te tačno odvede na neki put koji u tom momentu treba da bude.

Proces fotografiranja je kroz to razdoblje od osam godina bio dio vaše svakodnevice. Kako je to onda utjecalo na vašu dnevnu rutinu?

Uslov mi je bio da nema nametanja ili rasporeda, da nemam obavezu da to fotkam i da ću da radim u momentu kada ja to osetim – znači totalna sloboda. Zanimljivo je da sam radila s malom kamericom i uvek mi je stajala blizu. U principu to je kamera koju nosim kad negde putujem. Obeležila sam dve crte na pločicama da kad iz kuhinje vidim neku brzu promenu ili nešto zanimljivo, tačno znam gde da stavim kameru da ti kadrovi djelomično budu isto centrirani. Tako da je, meni lično, to možda meditativan proces jer ništa nisam nametala, neka slobodna vožnja. Desilo mi se, mislim 2021., da se jednostavno nisam osećala dobro i u toj godini imam svega 10 napravljenih kadrova. Tako da je to baš bilo kako se osećam u momentu, tako radim. I jednostavno me to onda uzelo. Uzelo je i vreme i neko opšte propitivanje, jer sam čak mislila da taj projekat neće nikad ni izaći. Nisam znala da li ću ga završiti, da li ću ga negde prezentovati i onda kad sam promišljala o njemu na kraju sam shvatila da je to projekat koji želim da posvetim Zagrebu i da taj zapis, što se tiče foto-knjige, baš ostane Zagrebu. Tek kad sam završila dobila sam neke ideje, a dok sam radila samo je tekao.

Na fotografijama su u fokusu Rakete. Što one za vas sada i kroz vrijeme predstavljaju?

Meni je to bila više simbolika tog kadra. Analizirala sam šta se dešava i na koji način se menja to vreme i kako predivne pejzaže imamo, a da ne stignemo da ih pogledamo u toku dana. Meni su oni bili simbolično presek našeg života. Te Rakete – to smo mi. Nama se život dešava, curi i ide i te promene su kao naš svaki novi dan. Mi smo zarobljeni u tom kadru u našem životu, a vreme nam jednostavno donosi te promene, nekada su lepe, nekada su kao oluja, nekada su kao zalasci sunca. Te zgrade su meni i vremenom postali prijatelji. Kako smešno to zvuči, ali u stvari, sve to unutrašnje stanje sam delila bivajući na tom prozoru i gledajući ih.

Kada je došlo do toga da ste fotografije popratili poezijom?

Radila sam predstavu redatelja Jana Fabra koja je trajala 24 sata, završio se festival koji sam radila i od cijelog tog intenziteta vratila sam se u svoj realan život gde nisam znala šta sad treba da radim, kako da se javim nekome koga ne poznajem, kako da pozovem nekog na kafu… Sve mi je bilo potpuno strano. To jutro, kad sam počela da analiziram šta mi se dešava i stanje svojih misli, to sam zapisala. Onda je to krenulo. Taj nagon koji sam imala za pisanjem, a inače se ne bavim poezijom, momenat je kad sam odlučila da ću prestati da prijatelje i partnera gušim svojim tegobama, jer nitko ne može da ti pomogne dok ti ne pomogneš sam sebi. I onda sam i smiraj i bol koji sam osećala delila s tim pogledom. Taj mi je pogled bio, s te neke životne strane, značajan. Jer šta god da se desi, život ide dalje.

Možete li nam pobliže objasniti korištenje uljanih boja na fotografijama?

To mi se prvi put desilo isto u tom stanu na osmom spratu. Prije par godina mi je došlo do malog zasićenja. Fotografija mi je dosta bliska i ona za mene nije samo posao, već zaista život i ne znam šta bi sa mnom bilo da nisam otkrila fotografiju. Ona je moj poziv. Ali u jednom momentu mi je malo dosadilo. Od te dosade sam počela da istražujem šta će me u tom trenutku zabaviti, šta će mi vratiti znatiželju da krenem dalje u istraživanje. To sam prvo radila s pozorišnim fotografijama. Kad bih završila neki projekt, pitala bih se na koji bih način ja to interpretirala, kako vidim to šta sam fotografisala i kojom bojom mogu da spojim sve šta se dešava meni u glavi. Počela sam se baviti tim eksperimentom i fotografiju koristila kao medij za dalje. To me beskrajno zabavlja, to pomeranje granica. Od prvog dana mog rada nije bilo pravila. Postoje osnovne stvari – kako fotoaparat funkcioniše, ali što se tiče kreiranja i rada u fotografiji, nema pravila. 

Treća soba izložbe nastala je 2024., to je bio moj odgovor na Richtera budući da se on bavio eksperimentima. Bilo mi je jako zanimljivo videti intenzitet tih boja i kako je on to prebacivao u svoje radove. Odlučila sam da ću najintimnije tekstove spojiti s bojom kroz novi medij. Ideja mi je bila da odštampam fotografiju i da to vreme prebacim u boju, da je svaka nova promena vremena boja koju će spojiti s emocijom.  Ovog puta sam se igrala s uljanom bojom što je bilo dosta zahtevno, nikako da se osuši (smijeh). Meni je to samo igra, jako uživam u tome. Nikad ne znam šta će da ispadne na kraju, čak ni ne žalim ako i uništim rad. Moraš da probaš i vidiš do kog nivoa možeš da dođeš. Richter me inspirisao i naveo da u tom poslednjem delu uđem u mix mediu i da promenim smer projekta. Završila sam ga jer sam ofarbala sve šta sam mogla da ofarbam. 

Ima li neki trenutak tijekom projekta koji vam se zapečatio u sjećanju?

Nema, zato što je projekat tekao kao život. Nisam ga mogla odvojiti od života. On je tekao u mojoj svakodnevnici i nikad ga nisam doživljavala kao projekat jer sa mnom spava, sa mnom se budi, u mom je stanu, taj je pogled tu. Možda mi je najuzbudljivije bilo kad se završio (smijeh) i kad je dobio drugu formu i postao knjiga. Čak i kad sam bila na izložbi, nema emocija, gledam na to kao moj život koji je prošao i vraća me kroz kadrove. Malo me plaši jer sam tek onda u galeriji shvatila koliko je vremena prošlo. Možda ni ja nisam bila svesna kako ono brzo teče, ali sam beskrajno zahvalna. 

Možda su najlepši dio projekta lekcije – promatranje vremena i shvatanje da sami moramo da uđemo u koštac s vremenom koje dolazi i sami sebe vodimo kroz to, bez očekivanja da će nas itko spasiti ili rešiti naše probleme. To je jednostavno nešto što moramo sami. Kroz projekat sam naučila da uživam sama sa sobom. Uvek kažem da mi je u ovom novom životu najzabavnije kad sam sama sa sobom i da mi uvek fali vremena da budem sama. Kad sam došla mi je to bilo nezamislivo jer se nisam suočila sama sa sobom, nisam ušla u koštac sa svim što nosim u sebi. Mislim da je ubrzani život bežanje od suočavanja sa mnogim stvarima. Čudan je projekat, deluje da su samo zgrade, a nisu. 

Je li onda Richterov utjecaj bio kulminacija projekta?

Pa da. Kad sam razmišljala na koji način postaviti i predstaviti izložbu, a da ne bude dosadno jer je jako repetitivno, prva ideja mi je bila da izložbu napravim u stanu, ali smo morali da se odselimo i nije bilo vremena da se to sve dogodi. Nisam znala što je to što mogu publici da dam, a da ne ostane na jednom kadru. Kad sam shvatila da ga to i čini posebnim, uzela sam da istražujem Richterov rad. Kroz njega sam shvatila da ti nitko ne može reći da nešto ne možeš. U današnje vreme imam osećaj da ljudi žele da te ukalupe, a Richter se bavio i arhitekturom i slikarstvom i pisao je pa tko može da ti kaže da projekat ne može da se završi ovako. To me potaklo da sebi kažem da nema pravila, treba da uradiš ono šta osećaš. Njegov rad me potakao da se igram i da tako završim 8. kat.

Tekst je nastao u sklopu Kulturpunktove novinarske školice uz mentorsku podršku Barbare Matejčić.

Stambeni tornjevi Vrbik, izgrađeni 1968. godine prema projektu biroa Centar 51, simbol su urbanističkog razvoja Zagreba i spoj brutalističke estetike i funkcionalne modernističke arhitekture. Iako je riječ o nasljeđu koje danas šira javnost prepoznaje kao utjecajno ostvarenje arhitekta Vjenceslava Richtera, odakle i “nadimak” Richterovi neboderi, na projektu su, uz njega, surađivali i Berislav Šerbetić, Ljubo Iveta te Olga Koržinek. 

“Izložba 8. kat propituje ulogu arhitekture u kreiranju osobnih narativa i način na koji se jedna statička, brutalistička forma poput Raketa istovremeno može promatrati kao monumentalno djelo i simbol osobne introspekcije. Nastali dijalog između umjetnice Jelene Janković i arhivske ostavštine Vjenceslava Richtera istražuje povezanost arhitekture, individualnih povijesti i dinamike protoka vremena te dokumentira suptilne promjene svakodnevice, koje zbog brzine življenja često propustimo primijetiti”, stoji u najavi.

Jelena Janković fotografkinja je rođena u Beogradu, trenutno živi u Zagrebu, a djeluje na širem području Balkana. Usmjerena je na istraživanje ljudske prirode i psiholoških aspekta odnosa, nijansi pokreta i emocija u vremenu što bilježi različitim fotografskim žanrovima. Njezini radovi objavljeni su u renomiranim publikacijama poput Rolling Stonea, National Geographica, Fisheye Magazina, Der Spiegela, Elle, Kosmosa, LensCulturea, GEO-a, Vicea, F-stop magazina.

Izložba ostaje otvorena do 20. studenog.

Više informacija o izložbi potražite ovdje.

Projekt je započeo 1.12.2014. godine i trajao je do 1.12.2015. Svaki tjedan, Jelena i Vladimir neovisno jedno o drugome snimaju jedan kadar, svaki u svom mediju (fotografija, film), koje zatim međusobno šalju svake nedjelje. Vladimir bi zatim montirao kadar fotografije s filmskim kadrom u novonoastali filmski segment u trajanju od 35 sekundi. U tom filmskom segmentu, statični fotografski kadar traje 10 sekundi dok filmski kadar traje 25 sekundi.

Nova sekvenca od 35 sekundi u nedjelju navečer proslijeđuje se Ivanu koji u narednih tjedan dana komponira glazbu za novonastalu sekvencu. Dodavanjem glazbene kompozicije kadru novonastala sekvenca se tjedno objavljuje na vimeo kanalu.

Projekt je vremenski trajao 52 tjedna (jedna godina), a nakon godinu dana svi kadrovi tvore ekspermintalni film u trajanju od 30 minuta. 

Jelena Janković rođena je u Beogradu 1985. godine. Diplomirala je na Fakultetu za turistički i hotelijerski menadžment Univerziteta Singidunum. Nakon fakulteta nastavlja četverogodišnju specijalizaciju za umjetničku fotografiju u Centru za likovno obrazovanje Šumatovačka kod poznatoga beogradskog profesionalnog i umjetničkog fotografa Aleksandra Radoša. Svoj rad počinje kao dokumentarna fotografkinja. Ljubav prema glumi, plesu i pozornici uvodi je u kazališnu fotografiju, a od 2010. i u suradnju s Bitef teatrom. Surađujući s Bitef dens kompanijom aktivno istražuje estetiku plesne fotografije te postaje službena fotografkinja Bitef festivala. Godine 2013. fotografiju spaja s dizajnom. Od 2014. kao fotografkinja radi na igranom filmu. Iste godine započinje pedagoški rad s najmlađima, vodeći kreativnu fotografsku radionicu u sklopu Dečijeg kulturnog centra Majdan. Autorica je fotografija u 25 kazališnih produkcija. Višestruka je dobitnica nagrada, uključujući prvu nagradu za umjetničku fotografiju na manifestaciji NOĆI MUZEJA 2010. i 2013. te FIAP plaketu STERIJINOG POZORJA za kazališnu fotografiju 2011. Godine 2013. nagrađena je za umjetničku fotografiju na manifestaciji Photographic Angle’s Competition FACES u Velikoj Britaniji. Godine 2015. osvaja prvu nagradu na međunarodnom festivalu Rovinj Photodays 2015. u kategoriji Moda. Trenutno živi i radi na relaciji Beograd – Zagreb.

Ivan Kapec, gitarist i kompozitor, aktivno se bavi jazzom i elektroničkom glazbog od 90-ih. Svirao je u brojnim hrvatskim jazz ansamblima, a 2001. osniva vlastiti trio s kojim snima dva albuma, “Lancun” i “Bava”. Također je osnivač multimedijalne skupine “Trianguli Zona” s kojom nastupa na brojnim festivalima u zemlji i inozemstvu. Od 2009. vodi space jazz band Capisconne , a zajedno s DJ Laboshom autor je projekta “Loop Chamber Music”, a s Borko Rupenom elektro-akustičnog improvise dua “Sonic Diptych”. EP “Activity”, sastava Capisconne objavljen je za meksičku net etiketu “Breathe Compilation“. Taj album svrstan je među pet najboljih Creative Commons albuma u 2009. Godine 2011. surađuju s rumunjskim etno ansamblom “Anton Pann Band” iz čega je nastao album “Emerging Landscapes”. 2014 Capisconne objavljuje hvaljeni album “Time traveling”, za koji je opširnu bilješku na CD-u napisao novinar portala “All About Jazz” John Kelman. Londonski label Dubmission uvrstio je tri Kapecove elektronske skladbe u kompilaciju “Next dubmission”. Njegove skladbe, među ostalima, izvodili su Big Band HRT-a, multiinstrumentalist Ratko Vojtek i Varaždinski komorni orkestar. Ivan je nastupao u Hrvatskoj, Sloveniji, Njemačkoj, Švicarskoj, Bosni i Hercegovini, SAD, Češkoj, Turskoj i Italiji. Trenutno vodi sessione electro-jazza pod nazivom „Sunrise Sessions“ kao novu platformu za razvoj kreativne scene improvise glazbe u Hrvatskoj. 

Vladimir Končar (Bjelovar, 1978.) je interdisciplinarni vizualni umjetnik i dizajner. Studirao je dizajn na Grafičkom fakultetu u Zagrebu. Od 2001. do 2004. član je umjetničke strip grupe Divlje oko. Godine 2004. postaje član HDD-a, a 2005. član ULUPUH-a, sekcija multimedije i intermedije. Jedan je od osnivača multimedijalnog dizajn studija Revolucija, u kojem od 2003., radi kao kreativni i umjetnički direktor. Član je multimedijalnog sastava “Trianguli zona” s kojom je nastupao na brojnim festivalima u zemlji i inozemstvu. U suradnji s tvrtkom Muze, Studiom Cuculić i Studiom Klinika oformljuje Kreativni klaster koji kroz svoje djelovanje radi na interdisplinarnim i multimedijalnim projektima postava muzeja te na razvoju suvremenih centara za posjetitelje poput Ivanine kuće bajke u Ogulinu, Kuće za Brodice na Brijunima i dr.). Autor je niza eksperimentalnih filmova s posebnim fokusom na formu plesnog filma gdje intenzivno surađuje s Mašom Kolar. Dosad je izlagao i učestvovao na velikom broju samostalnih i skupnih izložbi u zemlji i inozemstvu. Za svoj rad na području dizajna dobio je niz nagrada, a radovi su mu objavljeni u različitim renomiranim publikacijama za umjetnost i dizajn.

Projekcija eksperimentalnog filma 52 tjedna održat će se u u četvrtak, 30. lipnja u 19 sati u Muzeju suvremene umjetnosti, u dvorani Gorgona. Nakon projekcije u kratkom razgovoru i predstavljanju projekta sudjeluje Nikica Gilić i autori. Razgovor moderira Branislav Oblučar.

Kao polazište i početnu poveznicu u svome izložbenom projektu ovo je troje autora, abecednim redom, Petra Dančević, Jelena Janković i Vladimir Končar, postavilo svoju umjetničku suradnju s plesnom umjetnicom i koreografkinjom Mašom Kolar.

Pored nekoliko ostvarenih projekata s Kolar, uključujući najnoviji ovogodišnji, u izložbu je uključen i odabir ostalih, zasebnih umjetničkih radova svakog od troje umjetnika ponaosob i njihovih izvedbi u kombiniranim suradničkim parovima.

Osnovnu sponu svih prezentiranih radova čini pokret, plesni (i dramski) – izražen u modernom baletu i suvremenom plesu (ili pak u kazališnoj predstavi).

Vladimir zapisuje: “Pokret kao kombinacija energije i senzibiliteta ukida objekt tijela. U tom misaonom procesu pokret postaje osnova istraživanja. Proces nastanka spaja nas troje umjetnika u kreiranju različitih plesno-kazališnih produkcija te prikazuje sve segmente rada…”.

Izložbu čine, sumarnim nabrajanjem pojedinih izloženih djela svakog autora,  premda se oni najčešće višestruko isprepliću i međusobno nadopunjuju: plesni kostimi, skice kostima, dokumentarne fotografije procesa rada na izradi kostima i početnih radnih proba, plesne i kazališne umjetničke fotografije plesača i glumaca (pa tako i istih tih kostima) u pokretu – na plesnom podiju ili u teatru, te finalne produkcije u obliku videa, samostalnih kratkih filmova i nastajanja vizualnih identiteta predstave kroz plakate i brošure.

Popratna događanja u sklopu izložbe dvije su radionice otvorene za javnost: radionica J. Janković  Pokret u fotografiji i radionica P. Dančević Kazališni i plesni kostim ili kako stvoriti iluziju na sceni.

Petra Dančević je kostimografkinja iz Zagreba (rođ. 1982. u Zagrebu), magistra tekstilnog i modnog dizajna – modul: kostimografija, s diplomom Tekstilno-tehnološkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Dizajnirala je (i izradila) kostime za brojne opere, drame, balete, predstave suvremenog plesa, mjuzikle, dječje predstave i filmove, u Hrvatskoj i inozemstvu.  

Jelena Janković je umjetnička fotografkinja iz Beograda (rođ. 1985. u Beogradu). Autorica je fotografija u 30 kazališnih produkcija. Bila je službena fotografkinja Bitef festivala, a trenutačno Nacionalnog ansambla Kolo. Dobitnica je međunarodnih nagrada za fotografiju, prvu nagradu na Rovinj Photodays 2015. u kategoriji Moda. Živi i radi na relaciji Beograd – Zagreb.

Vladimir Končar je multidisciplinarni vizualni umjetnik i dizajner, Zagreb, (rođ. 1978. u Bjelovaru). Djeluje na području novih medija (instalacije, performansi, animirani film, video, interaktivna web sučelja, multimedijalni postavi muzeja i izložbi). Suosnivač je multimedijalnog dizajn studija Revolucija. Dobitnik je prestižnih međunarodnih nagrada, a radovi su mu objavljeni u renomiranim publikacijama za područje umjetnosti i dizajna.

Izložba ostaje otvorena do 29. travnja.