Dok istraživanja o utjecaju pandemije na kulturu pokazuju na jednake razmjere problema od države do države u regiji, pregled kriznih mjera nažalost ukazuje na izrazite nejednakosti kada je riječ o pomoći kulturnom sektoru. Na našem portalu djelomično već predstavljeno istraživanje Sada je samo vidljivije: život i rad kulturnih radnika i radnica u vremenu korona pandemije niškog Centra za empirijske studije kulture jugoistočne Europe, provedeno u suradnji s partnerima u razdoblju od svibnja do srpnja 2020. godine, nudi nam detaljan uvid u konkretne aspekte tih nejednakosti.

Uzevši u obzir podatke o padu prosječnih prihoda kulturnih radnika u prvim mjesecima pandemije, koje su u 9. broju časopisa Manek – magazin nezavisne kulture predstavili voditelj istraživanja Predrag Cvetičanin i suradnica Jelena Dinić, posebno zabrinjavajuće djeluju razlike u postotcima kulturnih radnika koji su dobili neki oblik jednokratne financijske pomoći. Kako navode autori članka, u tom pogledu najbolje stoji Hrvatska, u kojoj je čak 84,6 % ispitanika dobilo takvu vrstu potpore. Slovenija je također blizu s 78,4 %, Sjeverna Makedonija i Srbija su po prilici na 50 %, Crna Gora na 33 %, dok je u Bosni i Hercegovini pomoć dobilo manje od 9,8 % ispitanika. Slična je situacija i sa smanjivanjem iznosa najma prostora za rad tijekom pandemije, gdje Hrvatska i Slovenija bilježe približno jednako ohrabrujuće postotke, a BiH još katastrofalnije: samo se u 1,5 % slučajeva pojavila takva vrsta olakšice. 

U Hrvatskoj se također sustav projektnog financiranja pokazao najfleksibilnijim spram dobitnika potpora tijekom pandemije: skoro 60 % ispitanika dobilo je produženje rokova za realizaciju projekata; Slovenija slijedi s tek 23,54 %. Oko 30 % ispitanika u Hrvatskoj je također dobilo isplatu sredstava za sve odobrene projekte, uz dozvolu da se realiziraju kada to bude moguće, u čemu minimalno bolje stoje samo njihovi kolege iz Makedonije, kojih je oko 33 % dobilo takvu vrstu pomoći. Crna Gora (oko 32 %) i Hrvatska (oko 31 % ispitanika) prednjače pak u korištenju novih natječaja za projekte koji će se realizirati online.

U Sloveniji je, čini se, najveći naglasak bio na različitim tipovima poreznog rasterećenja, gdje stoji daleko najbolje od svih zemalja u regiji – čak 31,37 % ispitanika je bilo oslobođeno plaćanja, a 54,90 % je dobilo neku vrstu redukcije poreza i taksi tijekom pandemije. U istoj je državi uvjerljivo najveći udio anketiranih radnika i radnica u kulturi – njih 37,25 % – koristio pravo na socijalnu pomoć i naknadu za nezaposlene.

Prosječno gledano, podaci o korištenju mjera pomoći prikupljeni ovim istraživanjem sugeriraju da je kulturni sektor u Hrvatskoj dobio najsnažniju podršku tijekom pandemije u regiji. Zaključno se može reći da ta činjenica prije govori o generalno niskoj zaštićenosti kulture na ovim prostorima nego o adekvatnosti reakcije ovdašnje kulturne politike na krizu – reakcije koja je, kao što smo na ovom portalu u više navrata pisali, bila nedosljedna, nepromišljena, a u nekim trenucima i diskriminatorna i socijalno neosjetljiva.

Osim što otkrivaju dramatične asimetrije između ionako loših radnih uvjeta u kulturi u regiji, komparativno prikazani podaci ukazuju na gotovo jednaku mjeru ranjivosti sektora u svim državama. Kao što Cvetičanin i Dimić navode, “najočigledniji efekti krize na život kulturnih radnika su finansijski”, a oni ne mogu biti plastičnije prikazani nego padom prosječnih mjesečnih prihoda, koji su se diljem regije u svega prva dva pandemijska mjeseca praktički prepolovili. Primjerice, dok su se u Hrvatskoj i Sloveniji, državama s razmjerno najboljim prilikama, tijekom predpandemijske godine kretali oko 1000 eura, do travnja 2020. već su pali na 550, odnosno 490 eura. Relativno gledano, najbolje su prošli ispitanici iz BiH, kojima su prihodi pali s prosječnih 740 na 470 eura, dok uistinu zastrašujuće zvuče podaci iz Sjeverne Makedonije (sa 630 na 340), Crne Gore (s 480 na 330) i osobito Srbije (s 470 na 250 eura).

Podsjećajući nas da pri razmatranju ovih podataka vrijedi imati na umu činjenicu da je riječ o prosječnim iznosima, Cvetičanin i Dimić napominju da je u travnju 2020. godine 28 ispitanika u potpunosti ostalo bez prihoda, dok je njih čak 168 – gotovo trećina – ostvarilo prihode manje od 100 eura. Uzevši u obzir deprimirajuće predpandemijsko stanje kulturnog sektora, ne čudi podatak da trećina anketiranih nije imala nikakvu ušteđevinu na koju se mogla osloniti, dok je druga trećina raspolagala s manje od 1000 eura “rezervi” – dakle, iznosom koji pokriva jedan do dva mjeseca života. Tek je po prilici četvrtina ispitanika navela ušteđevinu od 1500 eura i veću.

Ako ovi podaci zvuče alarmantno sami po sebi, još ih gorima čini činjenica da je čak 54,5 % anketiranih do trenutka izbijanja krize otplaćivalo kredit, koji je za njih 25,9% iznosio više od 150 eura mjesečno. Iz perspektive svega navedenog, sasvim je očekivano da je rad u kulturi i umjetnosti u trećine ispitanika uzdržavan “nekim drugim, financijski stabilnijim zanimanjem”, dok ih je svega 18,1% pronašlo alternativne izvore financiranja tijekom pandemije. Neizbježno, znatan broj anketiranih radnica i radnika u kulturi razmišlja o potpunoj promjeni zanimanja i napuštanju sektora, što je možda i najbolji indikator poražavajućih kulturnih politika u regiji, koje godinama rade na tome da radnice i radnike u kulturi ostave na egzistencijalnoj vjetrometini.