Dokuformans je u ulozi naratorice otvorila novinarka i aktivistkinja za slobodu govora Jelena Berković, predstavivši nam na samom početku ukupnost projekta Cijankalij §218, kao i politički kontekst u kojem nastaje istoimena drama Friedricha Wolfa, inače okosnica projekta. Riječ je o agitprop komadu koji je napisan 1929. u okviru propagande Komunističke partije Njemačke i Društva socijalističkih liječnika, čiji je Wolf bio član. Drama zagovara legalizaciju pobačaja – tj. rušenje kontroverznog paragrafa 218 kojim je Njemačka pobačaj zabranjivala – i to kroz priču o mladoj radnici Hete koju socioekonomska situacija primorava na pobačaj u za to neadekvatnim uvjetima.

Montažstroj Wolfov komad realizira kao audiodramu podijeljenu u osam nastavaka koji korespondiraju s osam dramskih prizora i koje je publika kroz proteklih par mjeseci mogla pratiti putem internetske stranice i društvenih mreža umjetničkog kolektiva. Pojedina epizoda ispresijecana je povijesnim faktima koji olakšavaju praćenje zbivanja u drami i koji u svojoj ukupnosti daju prilično iscrpnu sliku represivnog društveno-političkog konteksta u kojem se nalaze i likovi i njihov autor. Uz to, svaki od zvučnih zapisa popraćen je videoisječcima kroz koje se raščlanjuje proces nastanka radiofonijskog djela – prvo samim otjelovljenjem glumaca u procesu snimanja, zatim njihovim tumačenjima likova koje igraju i, konačno, njihovim osobnim stavovima o pitanju pobačaja.

Izostanak kazališnog uprizorenja drame Montažstroj opravdava s jedne strane imperativom da se na aktualne događaje reagira pravovremeno, što dinamika programske proizvodnje domaćih kazališta onemogućuje samom svojom strukturom, a s druge inzistiranjem na trajnosti i dostupnosti projekta širem gledateljstvu. S obzirom na namjenski karakter komada, kao i činjenicu da kazalište danas s vremenom njemačke praizvedbe komada možda dijeli politički potencijal, ali sigurno nema jednaku mobilizacijsku moć (predstava Cijankalij §218 je od svoje premijere u rujnu 1929. godine do kraja iste godine u Berlinu izvedena stotinu puta pred rasprodanim gledalištem), odluka da se Wolfov komad uprizori kao dio besplatne internetske multimedijalne platforme, zapravo vrlo lijepo korespondira i s originalnim i sa suvremenim kontekstom.

Nažalost, već spomenuta prezentacija projekta u sklopu događanja Ljubav i ekonomija lišena je ove umjetničke domišljatosti i nije ponudila ništa više od doslovne – prezentacije. Oslanjajući se prvenstveno na Berkovićinu naraciju i projekciju sadržaja, što direktno s internetske stranice projekta (koji je pritom na njoj dostupan već neko vrijeme), što izdvojenih paragrafa iz različitih povijesnih dokumenata, prezentacija je čak i u trenucima kada projektu uistinu jest donosila nešto novo (čitav drugi dio bio je posvećen povijesnom presjeku represivnih zakonskih okvira od Kraljevine SHS, preko NDH pa sve do 70-ih godina i konačno legalizacije pobačaja), jednostavno bila izvedbeno monotona, ostavljajući gledatelje da u više navrata u tišini iščitavaju projicirani tekst.

Svijetle su točke svakako projekcije isječaka iz filmske ekranizacije drame Jurija Kramera te Ivakovićevih Grješnica, kao i dvije glazbene izvedbe Mikija Solusa i Tihane Lazović koje su donekle dinamizirale situaciju, no nedovoljno da bi sve skupa učinile scenski funkcionalnim. Kada je već postojala intencija da se projekt na neki način predstavi u fizičkom prostoru, tj. kada je već prezentacijski događaj u svom startu određen kao žanrovski hibrid i kada, uostalom, totalitet projekta proizlazi iz međuovisnosti raznovrsnih medija, porazno je što on u svojoj završnici ne iskorištava ni potencijal medija na koje se oslanja niti žanrova na koje se poziva.

Potonje se prije svega odnosi na završni dio događanja koji je trebao upriličiti javnu raspravu o pitanju pobačaja, odnosno suprotstaviti dva oprečna stava, pro-life i pro-choice, i to vodeći se mišlju da ova problematika svojom kompleksnošću premašuje spomenutu binarnost i s ciljem iznalaženja nekog novog zajedničkog jezika koji će rezultirati iz pozicioniranja rasprave u već spomenuti socioekonomski okvir. Uz moderaciju debatanta, novinara i satiričara Borne Sora, u raspravi su sudjelovale doktorantica filozofije i bioetičarka Marina Katinić i biblijska hermeneutičarka Jadranka Brnčić. Sadržajnom razinom ovog dijaloga se ne planiram baviti, budući da se isti postavljenog okvira držao isključivo usputnim potvrđivanjem njegove važnosti, a ponajprije jer je rasprava potencijal za bilo kakvim tipom legitimiteta izgubila u trenutku u kojem je Katinić problemu siromaštva i gladi u hrvatskom društvu kao alarmantniju pojavu suprotstavila problem pretilosti, da izdvojim tek jednu u nizu izrečenih besmislica.

Zanimljivijim mi se čini dovesti u pitanje intenciju organizatora, odnosno spekulirati radi li se samo o politički naivnoj i umjetnički lijenoj zamisli ili pak o promišljenoj provokaciji čiji krajnji cilj ustvari jest da se prometne u (neuspjelu) farsu. S obzirom na dosadašnju produkciju Montažstroja, teško mi se opredijeliti za gori scenarij, ali i povjerovati da se radi o prvom slučaju, posebno uzevši u obzir nekolicinu izjava koje je pokretač Montažstroja, Borut Šeparović, dao u nizu (inače odličnih) intervjua povodom projekta Cijankalij §218, a koje se tiču pretpostavki o vlastitoj publici. One su više-manje svodive na opetovano poopćavanje publike na visokoobrazovane pojedince/ke srednje i više klase koji vlastitu ateističku poziciju uzimaju kao kriterij intelektualne superiornosti nad katoličkom većinom, koja je pak, tvrdi Šeparović, možebitno nezadovoljna vlastitom reprezentacijom u javnom prostoru. Misli se na tzv. “obične” vjernike koji ne uspijevaju doći do riječi u vlastitim zajednicama i ne dijele njezine političke stavove i koje stoga ne treba “tjerati iz javnog prostora”, već im isti ustupiti.

Čak i da je revolucija predvođena nezadovoljnim vjernicima iole uzbudljiva ideja, njezin zametak teško da će se razviti iz Montažstojevog projekta. I to zato što njegovu publiku ne sačinjavaju ni “obični” vjernici (u jednom trenutku se, naime, iz publike javio jedan od predstavnika inicijative 40 dana za život i, između ostalog, zahvalio organizatorima na pozivu) niti fiktivni buržuji koji tobože svoju aktivističku tromost nadoknađuju konzumacijom angažiranih kulturnih sadržaja. Najveći dio publike zapravo su sačinjavali prekarni radnici/e u kulturi čije umjetničke prakse ili neprofitni mediji i organizacije za koje rade jednako kao i Montažstroj kritiziraju postupnu fašizaciju hrvatskog društva i, što je još važnije, aktivistkinje koje su se, da se ograničim samo na zadnjih par godina, svojim kontinuiranim besplatnim radom organizirano suprotstavljale kršenju socijalnih, radnih i reproduktivnih prava žena, počevši od kritike prijedloga izmjena radnog zakonodavstva do recentnijih akcija vezanih uz debatu oko Zakona o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece.

U tom smislu, Montažstrojev događaj nije skicirao nikakav “treći prostor koji se u našem društvu tek treba otkriti i artikulirati”, kao što se sugerira u osvrtu objavljenom na portalu Ravno do dna, niti je perpetuiranjem spektakla postigao efekt začudnosti ili, u krajnjoj liniji, neku ozbiljniju iritaciju, već je potvrdio dužnost angažirane umjetnosti da svaki svoj korak jednako pažljivo promisli i jednako jasno artikulira. Koliko god da Cijankalij §218 ovo potvrđuje svakom svojom virtualnom sastavnicom, toliko je u istome njegova materijalizacija u fizičkom prostoru sasvim podbacila.

Predavanje Desa Freedmana naslovljeno Novi mediji, stare kontradikcije – moć u medijskom okruženju zahvaćeno promjenama bavilo se odnosima moći i iluzijama slobode u prostoru društvenih medija i dalo je savršen uvod u panele koji su se bavili ekonomskim transformacijama interneta te negativnim aspektima društvenih medija. Dan kasnije održan je i panel posvećen mogućnostima medijske reforme u kojem su, uz Freedmana te moderaturu Jelene Berković, sudjelovali Mirjana Rakić i Milan Živković.

Freedman je izlaganje započeo primjerom britanskog novinara Paula Masona, svjedobno jednog od glasnijih zagovaratelja Twittera kao snažne, demokratske platforme koja ima snagu potaknuti društvene promjene, a kojega je potom, nakon više javnih slučajeva zlostavljanja, proglasio “moralno depopuliranim”. Primjer je poslužio kao ilustracija zavodljivosti emancipacijskog potencijala mreže, a koji se – kao i u stvarnome svijetu – ruši kao kula od karata pri susretu sa realnim stanjem na terenu. Jednostavno, mreža može poslužiti i kao platforma za umrežavanje aktivista u medijski i informacijski dezorijentiranim društvima kao u slučaju nedavnih prosvjeda u Turskoj, ali i kao zlokobno “igralište” trollova koji pozivaju na linč, silovanje i ubojstvo u slučaju Stelle Creasy i Caroline Criado-Perez. 

Govoreći o statistici, jer ništa nas ne može prizvati stvarnosti kao dobri stari brojevi, stvari su daleko od idealnog, demokratičnog i inkluzivnog: od 645 milijuna registriranih korisnika Twittera njih 20 posto ne prati baš nikoga, 40 posto nikada nije “tvitalo”, a 71 posto “tvitova” nikada nije bilo “retvitano”. U tom smislu, Freedman je jasan: “Nepravde svijeta reproduciraju se i na društvenim mrežama”. Korporativna dominacija tržištem, odnosno posvemašnja centraliziranost tržišta, vidljiva je i u podacima u području pretraživanja interneta: iako Microsoft ulaže nevjerojatne količine novaca u svoju tražilicu BING, Google i dalje ima pokrivenost od 67 posto samo u SAD-u (u Hrvatskoj čak 98 posto). Amazon u potpunosti dominira područjem internetske trgovine (SAD: 60 posto; UK: 80 posto). Pedeset posto svih aplikacija na Appleovom servisu iTunes proizvede samo 25 kompanija, dok neafirmirani pojednci i male tvrtke imaju zastupljenost od tek dva posto, a dvije trećine svih aplikacija su zapravo “zombiji”, aplikacije koje, ako uopće, skida iznimno malen broj ljudi. Ako smo i mislili da su blogovi mjesta neposredne diseminacije informacija, istaknuo je Freedman upozoravajući na članak Jeffreyja Rosena iz New York Timesa, a potom i njegov nastavak, trebali bismo ponovno razmisliti jer ne postoji to što kakvim kreativnim algoritmom ne može biti zakopano duboko na 2345. stranici rezultata pretrage.

Freedmanov doprinos raspravi o medijskoj reformi, odnosno njegova iskustva iz Velike Britanije mogli smo čuti na panelu održanom sljedećeg dana. Freedman je vođa Koalicije za medijsku reformu oformljene nakon skandala oko prisluškivanja u koji je bio uključen ugašeni tabloid News of the World. “Medijska reforma mora biti agresivna. Ključno je uključiti se u medije kako bismo transformirali medije, odnosno moramo ‘upoznati medije, biti mediji, promijeniti medije’. Niti jedna reforma neće naići na odobravanje u medijima, zato moramo biti pragmatični, govoriti razumljivim jezikom, jasnim podacima, ali moramo biti i radikalni. Ako javna televizija i dalje ne ispunjava svoju funkciju, možda nismo bili dovoljno radikalni u mobilizaciji ljudi”, kaže Freedman. 

Milan Živković istaknuo je “da bismo sagradili bilo kakvo održiv medijski sustav koji neće ovisiti o tržištu niti o stranci na vlasti, potrebno je da se borimo za aktivnu medijsku politiku”. 

S tim je ciljem početkom ove godine djelovanje započela platforma Novi prostori govora usredotočena na stanje u gradu Zagrebu te je uoči lokalnih izbora 6. svibnja u Novinarskom domu organizirala tribinu Grad Zagreb i mediji.

Na tribini, koju je moderirala Jelena Berković (GONG), sudjelovali su Iva Kvakić (Za grad), Jasen Mesić (HDZ), Diana Pečkaj Vuković (HSLS-HSS-Zelena lista), Tomislav Stojak (HNS-SDP-HSU-ZS-Zeleni-Zeleni zajedno), Vlasta Toth (HSLS-HSS-Zelena lista-DSU) i Branko Vukšić (Hrvatski laburisti – Stranka rada). Iz ureda aktualnog gradonačelnika nitko se nije odazvao pozivu na sudjelovanje u ovoj raspravi.

Prije samih očitovanja sudionika stola na tri unaprijed im postavljena pitanja, uvod u tribinu dala je medijska teoretičarka i docentica na zagrebačkom FPZ-u Viktorija Car. Car je uvod započela pitanjem što je strategija, a uz koje je ponudila dva moguća smjera – temelji li se ona na medijima kakve imamo ili na onakvima kakve želimo. Prvi je model nešto lakši i traži manje angažmana, dok drugi, zahtjevniji, u konačnici može polučiti bitno bolji rezultat. Dosadašnja bi se strategija mogla iščitavati na temelju raspodjele sredstava iz Fonda za pluralizam medija kojima raspolaže Agencija za elektroničke medije, a koja sredstva dodjeljuje lokalnim, uglavnom komercijalnim medijima. Svrha ovakve raspodjele u stvari više ukazuje na izostanak strategije, ustvrdila je Car. 

Osvrćući se na primjere evropskih praksi još od ’20-ih godina prošlog stoljeća, Car je napomenula da se temeljno polazište kreiranja medijske strategije nalazi u njihovoj odgovornosti prema javnosti. Strateška odluka od 1980-ih godina bila je liberalizacija medija koji su potom podlegli diktatu tržišta, što je dovelo do trenutnog stanja koje karakterizira niska kvaliteta sadržaja s tendencijom kontinuiranog pada kvalitete, te degradacija struke – novinara. Prije desetak godina započeo je proces izrade strategije za medijsku reformu čiji su osnovni ciljevi stvaranje medija odgovornih prema javnosti, jačanje medijske regulacije, stvaranje kvalitetnih lokalnih medija te preusmjeravanje dijela sredstava iz profitnog medijskog sektora u medije od javnog interesa. Sagledavajući trenutno stanje na lokalnoj medijskoj sceni, Car je podsjetila na gradsko glasilo koje trenutno vrši funkciju propagandnog biltena aktualnog gradonačelnika što je nedopustivo obzirom da lokalnim sredinama trebaju mediji koji će se baviti temama od važnosti za tu sredinu.

Nakon ovog uvoda, uslijedila su očitovanja sudionika tribine na tri teme: trenutno stanje u medijima, budućnost medija te koje konkretne mjere potencijalni sudionici u gradskoj vlasti planiraju poduzeti po ovom pitanju.

Branko Vukšić odmah se obrušio na Milana Bandića optužujući ga da je kupio većinu medija pod izlikom poticanja pluralizma. Vukšić smatra kako je sve što je povezano sa Zagrebom u stvari vezano uz čitavu zemlju te se nadovezao na skorašnji ulazak u EU kojim se po ovom pitanju ništa neće promijeniti jer je to područje i na ovoj razini neuređeno i prepušteno diktatu krupnog kapitala. Osvrnuo se na novu upravu HRT-a koja se ugledala u politiku, te zaključio kako će mediji biti kvalitetni kada ova kuća bude mjerilo kvalitete. Iako bi se postavljeno pitanje kakvima vide buduće medije moglo smatrati programatskim, Vukšić je priliku iskoristio da prozove novinare koji ga nikada u sučeljavanjima nisu pitali za program, no ovu priliku za to nije iskoristio. Uz konkretne korake naveo je da će se zalagati za razvoj medija, tražiti određivanje svote za poticanje pluralizma te izradu kriterija po kojima će se ona dodjeljivati.

Vlasta Toth medijima zamjera što su generalno zakazali u svojoj temeljnoj zadaći – kvalitetnom i slobodnom prenošenju informacija. Uzroke ovog stanja pronalazi u komercijalizaciji, privatizaciji, potrebi za profitom koje lokalne teme čine nezanimljivima. Moguće rješenje za poboljšanje položaja lokalnih medija vidi u decentralizaciji grada, osamostaljivanju pojedinih četvrti što bi omogućilo i decentralizaciju medija koji bi time dobili priliku služiti lokalnim sredinama i zadovoljavati njihove potrebe za informiranjem. Od konkretnih koraka izdvojila je izradu strategije u prvoj godini rada, no odgovornost je, prema njezinom mišljenju, na glasačima. Stava je da se ništa neće moći promijeniti s istom garniturom na vlasti.

Ne postoji strategija ni za jedno područje grada Zagreba jer to nije bilo u interesu onima koji vladaju ovim gradom, smatra Tomislav Stojak. Ne postoje jasno profilirani kriteriji na temelju kojih bi se odredilo što može ući u financiranja te je potpuno nejasno tko se financira i zašto. Jedini put za upoznavanje s problemima i potrebama vidi u izravnoj komunikaciji s ljudima koji se određenim područjima bave. Program njihove koalicije, istaknuo je, temelji se na drugačijem promišljanju problema, odnosu prema građanima i podršci potpuno zapostavljenih tema kao što su nezavisna kulturna scena i ranjive društvene skupine, a svoje će djelovanje i kriterije oblikovati u suradnji sa zainteresiranom javnosti. Politiku svoje koalicije naziva politikom zdravog razuma – kako na području medija tako i u svim ostalim područjima. Stojak je iznio i najkonkretnije korake: izradu strategije na razini grada, uspostavljanje odjela za medije u okviru resornog ureda te otvaranje rasprave o kriterijima dodjele potpora.

Najveći problem u Zagrebu, drži Diana Pečkaj Vuković, jest financiranje. Lokalni mediji služe promociji trenutne opcije na vlasti koju se veliča, a probleme skriva. Natječaji su loši, a procedure upitne. Mediji ne obrađuju teme iz gradskog života, a o problemima lokalnih zajednica nema ni spomena. Zalagat će se za novinarstvo zdravog razuma, a konkretizaciju vidi u novoj informacijskoj platformi koja će omogućiti transparentnost rada i financiranja medija te decentralizaciju informacija o gradskom životu.

Iva Kvakić, čija se stranka zalaže za podizanje participacije građana, također je suglasna da u medijima izostaju lokalne teme, pa tako neinformirani građani ne mogu niti participirati u odlukama. Mediji su neobjektivni i pod snažnim utjecajem gradonačelnika zbog čega se prema njemu ne mogu izražavati kritički. Važnom smatra informiranost građana o lokalnim temama, radu Skupštine i gradonačelnika kroz nezavisne lokalne medije, a viziju temelji na uključivanju građana u procese donošenja strategije. Vjeruje da je potrebno što prije krenuti s izradom medijske strategije u koju svakako trebaju biti uključeni i struka i građani.

Jasen Mesić također glavni problem vidi u utjecaju gradonačelnika, no naglašava kako Skupština ima instrumente za sprečavanje gradonačelničke samovolje, kojih se na žalost nije latila. Medijska strategija će podrazumijevati i osiguravanje pluralizma i očuvanje tema od javnog interesa. Već iz sada raspoloživih sredstava Mesić vjeruje da se može napraviti serija pilot programa potpora lokalnim medijima. Promjenom vlasti moglo bi se ići u rebalans proračuna te raspisati natječaj za potporu medijima o čemu bi odlučivalo posebno vijeće. Mesić je u vezi strategije izrazio skepsu prema politici koja iz svoje pozicije govori kakve bi medije željeli imati jer smatra da je potencijalna prijetnja upravo dokidanje medijskih sloboda. Na pitanje iz publike kako spriječiti utjecaj onih koji dodjeljuju sredstva na uređivačke politike medija, Mesić se pozvao na model dodjele sredstava kojima raspolaže Zaklada Kultura nova. Vjeruje da bi se dobro strukturiranim programom u kojem vijeće kontrolira provedbu, dodjeljuje sredstava i može uskratiti daljnje financiranje ukoliko nisu zadovoljeni interesi građana i zastupljene teme od javnog interesa osigurao minimalan upliv politike u uređivanje medija.

Susret je zaključila Viktorija Car tezom kako je temeljni problem hrvatskog društva izostanak odgovornog političkog djelovanja što se dakako prelijeva i na medije, no pozitivnim trendom smatra jačanje civilnog društva i građanske participacije.

Ostaje za vidjeti hoće li novi saziv Skupštine i gradonačelnik kojeg će Zagrepčani odabrati u drugom izbornom krugu, u nedjelju 2. lipnja, prepoznati važnost ove teme i koristiti politiku zdravog razuma te politička sredstva kojima raspolažu kako bi Zagrepčani dobili što raznolikije i kvalitetnije medije.

Napomena uz tekst: S obzirom da na tribini nisu bili prisutni predstavnici svih kandidacijskih lista za gradsku Skupštinu, na preporuku Državnog izbornog povjerenstva tekst objavljujemo nakon održavanja izbora za Gradsku skupštinu.