Prvi dio događanja, razgovor s umjetnicom prije samog koncerta, što nije česta pojava u okvirima muzičke industrije, dobrodošao je iskorak, ali i pokazatelj specifične pozicije Sajsi MC na “sceni”. Taj dobro posjećeni diskurzivni moment ukazuje na dvije stvari. Prvo, da Sajsi MC nije samo i isključivo reperica koja dođe, “odradi” koncert i ode. U razgovoru što ga je vodila Barbara Gregov, Sajsi je nekoliko puta implicitno i eksplicitno dala do znanja da samu sebe drugačije razumije i pozicionira od ostalih aktera i akterica unutar muzičke industrije – kao “performativnu umetnicu” (performativnom u smislu izvedbe, ne nužno umjetnosti performansa, iako to nije u razgovoru do kraja razjašnjeno). Možda prije svega kao pjesnikinju, koja kroz specifičan medij, i u specifičnom polju, progovara o stvarima koje su joj važne (to prije svega uključuje feminističku borbu i borbu za prava LGBTIQ osoba). Ona je svakako široj javnosti, ako ne po svojoj muzici,  prepoznata kao saveznica različitih opresiranih skupina i kao osoba čiji javni istupi redovito tematiziraju društveno-političke probleme. Osim što je 2022. godine proglašena kumom Beogradske povorke ponosa, 2023. je sudjelovala u kampanji organizacija UN Women protiv rodno utemeljenog nasilja. Sve su navedene teme naravno na različite načine obrađene u pjesmama Sajsi MC, često eksplicitno, a često i metaforički. 

Drugo, upravo taj tip iskoraka iz uobičajenog okvira samorazumijevanja u polju muzičke industrije kod publike izaziva znatiželju za onim što u pjesmama nije eksplicitno, ili točnije, za onim što Ivana Rašić Trmčić ima za reći. I u tom smislu, između Sajsi i Ivane ne treba nužno stavljati znak jednakosti iako iz samog razgovora nije do kraja razvidno drži li Sajsi/Ivana do te razlike. Ivana je puno odmjerenija i opreznija. Ona je trezvenija i ne predimenzionira svoju ulogu i moć u društvu te je svjesna dosega i učinka svoje umjetnosti. Kao što je sama rekla, a zaista je pošteno, postoje osobe koje se na terenu svakodnevno bave problemima različitih oblika nasilja nad ženama i LGBTIQ osobama čiji je učinak u životima tih osoba sigurno opipljiviji.

Naposljetku, ovaj je razgovor publici dao uvijek zanimljiv uvid u proces nastajanja pjesama kao i situacije i tendencije na široj muzičkoj sceni. Ono što je posebno istaknula je iskustvo kolektivnog rada na tekstu u koji se upustila za album ALPHA (2023) Jelene Karleuše i spoznaja da može biti i timska igračica, iako je zbog toga bila prozivana od strane žanrovski bliskijih kolega. No, posebno je zanimljiv njen zaokret od “samo” autorice tekstova koja s glazbenim dijelom nema previše veze, prema autorici koja sve više pažnje posvećuje produkcijskom i glazbenom dijelu, što se na novijem materijalu svakako čuje. Također, istaknula je i ulogu streaming servisa u premještanju fokusa sa singlova prema albumima kao zaokruženim djelima. 

A na pozornici, Ivana do kraja postaje Sajsi MC, i tu je ona gazdarica. U jednostavnom, ali efektnom zebra kostimu, sa skromnijim produkcijskim uvjetima, Sajsi je pokazala zašto je jedna od predvodnica regionalne rep scene. Jednostavnim nastupom, bez uvježbanih koreografskih pokreta, ali sa snažnom scenskom prisutnošću, kao da je začarala publiku u Močvari. Na kraju, ta joj je pozornica postala mala, stoga se na bisu Pomozi Bože spustila među publiku i tako završila koncert. Njen specifičan stil repanja nije zasićen pretjeranim afektima. On mjestimice može zvučati nezainteresirano, kao da je na dva koraka od govora, ali u live izvedbi zvuči čak i bolje nego na studijskim snimkama. Čak i ono što na albumima ponegdje zvuči tehnička nedorađenost teksta (izostanak karakterističnog flowa u repu), u izvedbi se potpuno gubi. 

Uz nju su, u vrlo jednostavnoj postavi, nastupili DJ BKO i Tijara (njena sestra). S vrlo snažnim beatovima, mnogo razrađenijim i dinamičnijim no na studijskim snimkama, DJ BKO je dao potreban zamah na kojem je Sajsi mogla poletjeti. Tijara, čija je uloga više pjevačka, izvrsna je protuteža Sajsi i njenom specifičnom repanju. Može se reći da se savršeno nadopunjavaju i zbog toga što Tijara, zbog svojih pjevačkih i izražajnih sposobnosti, nastupa na mjestima u kojima je Sajsi slabija ili se ne upušta u taj tip lirskog i pjevnijeg izraza. Na koncertu koji je trajao nešto više od sat vremena Sajsi je izvela gotovo trideset pjesma koje su činile presjek njene karijere.

Osim dobro poznatih hitova Meni se ne udaje, Antifa kučke, Nadrkano hodanje i drugih, koje je publika bez greške repala uz Sajsi, dobar dio set liste činile su i pjesme nastale u suradnji. Ostatak su činile nove pjesme s albuma Kardinalna kao i zadnjih nekoliko singlova. Sasvim razumljivo, novom je materijalu ipak potrebno više vremena da na isti način počne rezonirati kod publike, s iznimkom pjesme Ringe jaja koja je svojim dovitljivim tekstom o neželjenim dick picsima očito već osvojila simpatije kod publike.

Sve navedeno pokazuje zašto je Sajsi MC i nakon više od dvadeset godina još uvijek bitna akterica na sceni. Moćni live nastupi u kombinaciji s britkim, angažiranim, ponegdje ironičnim, a vrlo često duhovitim tekstovima, kao i otvorenost prema različitim glazbenim žanrovima potvrđuju visoku ljestvicu koju je Sajsi podigla kao pjesnikinja i izvedbena umjetnica, a koju nužno ne prati broj streamova na digitalnim servisima. Koliko sve te teme o kojima piše u svojim pjesmama dolaze do publike, ostaje za raspravu, ali nije dvojbeno koliko je Sajsi bitna umjetnica za naše prostore. 

Sasvim logično, after party je povjeren članicama umjetničkog kolektiva House of Flamingo. Colinda Evangelista i Jovanka Broz Titutka, već svima dobro poznate dreg kraljice, dodatno su zagrijale kipuću atmosferu u Močvari. Colinda Evangelista je izvela medley iz recentne proizvodnje svjetske pop mašinerije, kao i poznatu svjetsku uspješnicu I Will Always Love You u narodnom aranžmanu što je imalo izvrstan prijem kod publike. Iako Colinda nastupa unutar lip sync forme (što je uobičajeni tip nastupa u dreg kulturi), još se jednom dokazala kao iskusna performerica s izraženim osjećajem za humor. S druge strane Jovanka Broz Titutka, energetska bomba, predstavila se vlastitim pjesmama s tvrdim beatom koji je do kraja rasplesao i izmorio publiku. 

Sajsi i dreg idu ruku pod ruku, i to ne samo zato što se Sajsi više puta pozitivno izrazila o dreg kulturi i “dreg žurkama”. Osim međusobnih simpatija oni dijele i stalnu ideju propitivanja i izazivanja raznih oblika (hetero) normativnosti, pokazujući pritom da možemo biti politični i da se istovremeno možemo dobro zabavljati.  

Sve mi je problem
I ja sam problem svima

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Ekosustavima uključive kulture koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Pionirka ženskog repa u regiji razgovarat će o svojim počecima, glazbi, poeziji, političkom i aktivističkom angažmanu. Ivana Rašić (Sajsi MC) ističe se u aktivističkom djelovanju u okviru feminizma i LGBTQ+ zajednice, a 2022. godine proglašena je Kumom Prajda u Beogradu zbog zalaganja za queer zajednicu.

Nagrađivana reperica Sajsi MC ujedno je i autorica prepoznatljivih slam pjesama i tekstova, a nedavno je surađivala i s Jelenom Karleušom na pjesmi Block! s albuma Alpha. U 2023. godini osvojila i regionalno priznanje, MAC Award, za najbolju hip-hop numeru Ringe Jaja u kojoj se bavi temom neželjenih dick picova. Sajsi MC će na koncertu u Močvari pratiti DJ BKO i vokalistica Tijara.

Večer će zaključiti after party s članicama drag kolektiva House of Flamingo – Colindom Evangelistom i Jovankom Broz Titutkom. Više informacija o partyju možete pronaći ovdje.

Više informacija o razgovoru pronađite ovdje, a koncertu ovdje.

Istina, JK je od svojih početaka nastupala kao trendseterica s ambicijama da na domaćoj sceni operira po svjetskim standardima. Iznikla iz narodnjačkog miljea, ali s rano formiranom samopercepcijom i imidžom pop zvijezde, Karleuša je maksimu the show must go on shvatila krajnje ozbiljno. To nije podrazumijevalo samo stav megazvijezde, trendseterice i dive, nego i fetišizaciju sebe same kao proizvoda; indikativno je, recimo, da je ona još prije četvrt stoljeća, čak koju godinu prije nego što će takve autoreferencijalne geste postati trend u SAD-u, imala pjesmu naslovljenu Jelena. U tom smislu ni refren “Kad se vidim kažem sebi / Uh, mašala!” iz spomenute numere ne bi bio nezamisliv na nekom od ranijih Karleušinih albuma. Međutim, u areni u koju pjevačica stupa nakon jedanaestogodišnje pauze autocitatnost, autoreferencijalnost i samofetišizacija spadaju u standardni repertoar izvođačica i izvođača koji sakupljaju milijunske preglede, a kapitalistička brže-bolje-jače logika ne samo da se reproducira kao nikad prije, nego se i eksplicitno slavi. Stari estradni kapital naprosto nije (bio) dovoljan: valjalo je probijati nove granice.

S druge strane, u Karleušinom imidžu i samodoživljaju postoji i idiosinkratičan moment koji je razlikuje od, primjerice, cijeloga roja trap folk zvijezda koje posljednjih godina broje preglede u milijunima. Osim kao megastar, JK se predstavlja i kao umjetnica i javna osoba, čija je glazba duboki izraz njene osobnosti, autorski, pa i aktivistički stejtment: ne mogu zamisliti da o svojim pjesmama govori kao o pukim medijskim proizvodima udešenima po receptima koji “pale” i “prolaze” (što nije neuobičajeno na današnjoj sceni). Ona želi biti masovno obožavana, ali isto tako i art – što podrazumijeva nekonformizam i odbacivanje od jednog (većeg?) dijela javnosti. Činjenicu da je zabranjivana na Pinku, televiziji koja je devedesetih kotirala kao narodnjački bastion, ali i kao sinonim za spregu države, kapitala i mafije, isticala je kao potvrdu vlastitog umjetničkog kredibiliteta. Naoko kontradiktorne težnje oblikuju i kontekst Karleušina javnog angažmana u deceniji bez albuma. Godinama je u javnim nastupima svesrdno agitirala u korist Parade ponosa i LGBTIQ+ zajednice uopće, uporedo s time oštro kritizirajući režim Aleksandra Vučića. Nedavno je, međutim, istupila s apologijom Vučića, što je izazvalo rascijep u fanstvu, pa i zgražanje onoga njegovog dijela koji je u JK vidio političku i aktivističku saveznicu. O njenom držanju u svojstvu dugogodišnje članice žirija glazbenog rijelitija Zvezde Granda – gdje je ujedno promovirala najsuroviji diskurs “tržišta” i emfatično govorila o aspektima estradnog rada preko kojih su njene kolegice i kolege uglavnom prelazile, kao što su mizoginija, homofobija i eksploatacija mladih – bilo bi pak materijala za poseban tekst.

Karleuša i njen tim spinovali su Alphu kao novi i radikalniji početak, gotovo reboot dosadašnje karijere i imidža. Uoči izlaska albuma, primjerice, izbrisane su sve prethodne objave na njenom službenom Instagram nalogu, a novi YouTube kanal pokrenut je od nule. Na toj pozadini objavljena je i prva pjesma s Alphe, zasad jedina koju prati i spot (ostale su popraćene uglavnom video loopovima od po nekoliko sekundi) – naslovljena Karlybitch. Na početku spota, dok se JK obučena u retrofuturistički kostim u stilu SF-a sedamdesetih godina (teško je izbjeći već izlizane usporedbe s Lady Gagom) u privatnom mlažnjaku spušta s olujnog neba, čujemo govorni uvod: “Osporavana, hvaljena, svejedno. U vaš život dovele su me emocije. Strast. Mašta. Za neke normalna, za neke frik, ali uvek u svemu – alfa.”  Slijedi atraktivna, vrlo plesna electropop numera, u kojoj su granice između strofa, mosta, hooka irefrena zamagljene, a srž teksta, predividivo, čini boast: “Kažu neukus i kič je / Sine, Karli Božji bič je / Bolje reci kakvog ukusa je / Sok od moje…” (ciljana riječ pička nije prigušena ili blipana, nego zaista “progutana”, što djeluje dosta efektno – baš kao i igra riječi bič/bitch [kučka]).

Ipak, spot i pjesma ubrzo se isprepliću u narativnu cjelinu koja prerasta zbir vlastitih dijelova – a u čijem se tematsko-motivskom žarištu nalazi, ponovo, sama JK. Sad je gledamo za volanom džipa dizajniranog u biopunk stilu, kako đuska uz Karlybitch iz zvučnika, enigmatično pilji u kameru dok sluša vijesti o (zaista postojećoj) sudskoj tužbi protiv nje, igra se osvježivačem zraka s likom Kanyea Westa (već se dugo šuška se o njihovoj mogućoj suradnji), na videopozivu dogovara s Milicom Pavlović da se vide “sutra” (Mashallah je, zajedno s ostatkom albuma, izašao sutradan) a s Devitom “za deset dana” (tad se pojavio i njihov duet, zajedno s cijelim albumom iznenađenja, na koji ćemo uskoro doći). Da cijela priča ne bi ostala zakinuta za aktivističku potku, JK se i zaustavlja da se na objektu koji djeluje kao kombinacija kioska s brzom hranom i američkog dinera, a krasi ga ogromni neonski natpis The Future is Vegan (Budućnost je veganska), opskrbi najboljim veggie burgerima i Karli-đusom (!).

Prve reakcije na Alphu bile su poprilično podijeljene. Bez obzira na more pregleda i afirmativnih komentara koje je album vrlo brzo nakupio, činjenica da sadrži samo deset pjesama, od kojih tek jedan duet, mnogima je bila krajnje razočaravajuća. Dugo očekivana suradnja s brazilskim drag queenom, pjevačem i performerom Pabllom Vitarom, pjesma La bomba, čiji je demo snimak nekoliko mjeseci ranije kružio u javnosti, nije se pojavila na Alphi. Međutim, mnogi su – oslanjalući se na raznorazne procurjele i “procurjele” glasine, ali i na naznake u samim pjesama i spotu – slutili da spektakl Karleušinog comebacka još nije gotov. I bili su u pravu: deset dana nakon Alphe, lansirana je Omega, drugo pogavlje njene povratničke priče, s još deset numera. Među njima je i duet Nepogrešivo s Devitom, kao i La Bomba – doduše, u verziji bez Pablla Vitara, ali otpjevana na španjolskom jeziku. 

Medijsku i društvenomrežnu pažnju koju su pobudile Alpha-i-Omega mogli bismo opisati kao neslućenu – osim što bismo, barem u etimologijskoj ravni, bili u krivu. Hajp je, dakako, u svim aspektima “slućen”, dugo fabriciran i temeljito sračunat: Karleušin comeback morao se ukazati kao datum na domaćoj estradi. Riječima same JK: “Želela sam da obuhvatim i onu staru publiku i da dobijem novu. […] Ja smatram da je album Alpha nešto ispred svog vremena, i da će tek da zaživi kako treba, i da je to svetska muzika, koja nije mejnstrim u Srbiji ali će biti […] drugi album je surova komercijala, nova-stara Jelena Karleuša, nešto zbog čega me vole trideset godina.” Još jednom na vidjelo izlazi tenzija: biti ispred svog vremena, probijati stare granice i postavljati nove standarde – ali i dati “im” (“narodu”; “publici”) ono što “vole”. Pjevačica dodaje: “[Z]ašto da ne pokušamo da osvojimo svetske top-liste […] da svetski DJ-evi puštaju nekog sa ovih prostora. Videćemo da li ću u tome uspeti.”

Produkcija povratničkog diptihanije povjerena nijednoj od kuća izniklih u okruženju YouTubea i Spotifya, nego starim hitmejkerima iz beogradskog Ateljea Trag. Zanimljivo je da u popratnim materijalima Karleušino ime češće nalazimo među kompozitoricama negoli među tekstopiscima; zauzvrat, na popisu autorica i autora teksta pojavljuju se imena kao što su Milan Stanković, Gazda Paja, Sajsi MC i Mimi Mercedez. Odrednica hiperpopa koju će vam već prvo guglanje Alphe i Omege podastrijeti poprilično dobro ilustrira zvuk i vibru (n)ovih pjesama. Trap, trip hop, electropop, dance, pa i folk od kojeg se Karleuša eksplicitno ograđuje tu se natječu za akustični prostor, nadglasavaju jedno drugo i ujedno se slivaju u kakofoniju, a sve to na podlozi napadnih i vrlo pamtljivih beatova. Upravo beatovi za potpisnika ovih redaka predstavljaju najveći adut obaju albuma. U pojedinim numerama, kao što je hipnotička, basovima bremenita Romane ili hiperelektrična Lucifer, oni stvaraju atmosferu u koju se moguće uštekati podjednako u polutami vlastite sobe, slušalicama odsječen/a od svijeta, kao i na krcatom plesnom podiju.

S druge strane, posvemašnja glasnoća albumâ ne ide im uvijek u prilog: prije svega, Karleušino pjevanje zvuči gore nego ikad. Jedna od pionirki autotunea na našim prostorima, koja je elektronsku obradu vokala pritom znala vrlo uspješno koristiti i kao efektno stilsko sredstvo – svoj je comeback odlučila otpjevati bez ikakvih kompjutorskih korekcija. Veoma je moguće da su sirovost i neispoliranost na vokalnome planu namjerne, bilo da bi se naglasio intimni, osobni naboj pjesama, da bi se poručilo svim onima koji JK prozivaju da ne zna pjevati kako se zvjezdi živo fućka za to što oni imaju reći, ili oboje. Međutim, (namjerno?) loše pjevanje mjestimice jednostavno postiže kontraefekt, i čini da neke od udarnih numera na albumima – poput već spomenute Romane ili ambiciozne power pop balade Rehabilitacija – “zaškripe” i onda kad to nije nužno najefektnije. U tom smislu, kad su se gosti i voditelji Informerove emisije Info dan složili oko toga da Alfu i Omegu nazovu Karleušinim “emotivnim butnovnim pankom”, time su rekli možda i više nego što su namjeravali: vjerojatno se može reći da je posrijedi “pank” u smislu poze, no “pank” je svakako i prisutan u smislu suboptimalne glazbene izvedbe.

Jelena Karleuša raspolaže takvom izvođačkom karizmom i sposobnostima da će mnoge pjesme s ovih albuma – čak i ako možda nemaju instant-dopadljivost Insomnije ili Upravo ostavljene – bez sumnje uzdići u posvemašnje bangere. Ona to već dobrim dijelom čini i u studijskom okruženju, a imamo razloga vjerovati da će ih uživo dovesti do vrhunca. Gusta, mjestimice psihodelična atmosfera albumâ pritom zaista djeluje kao da je osmišljena s tulumaškim drogama na pameti, i da bi ju bilo optimalno konzumirati uz neke druge konzumacije. Pa ipak, i uza sve to na Alfi i Omegi postoje mjesta koja čak ni JK ne uspijeva iznijeti. Dionice poput “Takita, Mamacita bonita / Necesita takita / Una grande takita / Ako nije 33, mi no lajki / Sad vidiš da sam takita džanki” (Takita) ili “Zato zajebi me, Pinokio / Kongo versus Tokio / Nisi mi do kolena / Jer nije ti do kolena” (Block, inače kvalitetna zezancija na traumu zasipanosti neželjenim dick picovima) takav su slučaj. Nije isključeno da bi one u izvedbi Sajsi MC, koautorice teksta na prvoj i autorice na drugoj numeri, zvučale znantno drugačije. Zauzvrat, bojim se da u izvedbi JK proizvode upravo učinak kojeg se pjevačica vjerojatno užasava kao vrag tamjana: krindž. 

Domete Alphe i Omege bilo bi gotovo neumjesno samjeravati s ciljevima koje su im pjevačica i njezin tim deklarativno dodijelili. Estradna revolucija nije se dogodila, ali Karleušin diskografski povratak po svemu sudeći predstavlja vrlo uspješan proboj; o pjevačici se i na intelektualno ambicioznim “alternativnim” platformama posve ozbiljno raspravlja kao o mainstream avangardi. Na planu produkcije i kompozicije, albumi zaista ne zaostaju za svjetskim trendovima – bez obzira imamo li tu na umu Zapadnu Europu, Istočnu Aziju ili Sjevernu Ameriku. U vezi s tim se opet aktualizira pitanje: da li bi JK, da je kojim slučajem rođena u SAD-u, danas (već) bila globalna megazvijezda, kako to sama tvrdi? 

Veliki dio Karleušinog šarma čini upravo dijalektika svjetskog i provincijalnog, planetarnog i marginalnog, koju nosi kako na sceni, tako i izvan nje – ali i cijeli niz drugih tenzija i kontradikcija. Napetost između želje da vlada mejnstrimom i da bude avangarda, između idealȃ idolke masa (i miljenice algoritama) i heterodoksne umjetnice, o kojima je ranije bilo riječi, samo su neke od njih. Kad je u gore priloženom komentaru Alphe i Omege sebe opisala kao “ženu koja je sama svoj kontrast”, Karleuša se nije šalila. Kako bi taj “princip kontrasta” funkcionirao da je odrasla i formirala se u nekoj znatno većoj zemlji, većem i prestižnijem jeziku te na većem tržištu, teško je zamisliti; u svakom slučaju, poprilično sam siguran da bez ozbiljnih tenzija u temelju svog izvođačkog identiteta, JK ne bi bila JK.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Ekosustavima uključive kulture koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.