Radi se o predstavi suvremenog cirkusa koja se bavi temom perfekcionizma “kroz njegovu kompleksnost i multidimenzionalnost, međuljudske odnose i procese koji se odvijaju duboko u čovjekovoj nutrini”, pojašnjava najavni tekst. Autorice Antonia Anja Rončević i Dunja Čučman, kroz cirkusku izvedbu istražuju povezanost i potrebu za kontrolom, dinamike odnosa osobe i njene podsvijesti te perfekcionizma kao potencijalne pokretačke sile.

Više detalja o kolektivu, njihovom dosadašnjem radu i pronalaženju autentičnosti u suvremenom cirkusu kroz vlastita iskustva možete doznati u intervjuu s umjetnicama.

Dizajn svjetla potpisuje Amar Maksumić, a dizajn vizuala Natalija Jozić. Savjetodavnu podršku Bunikama pružili su Darragh McLoughlin u okviru Laboratorija Rezidencijalne cirkuske mreže, Petra Bokić, Marin Bukvić i Jelena Kalaica.

Ulaz na izvedbu se ne naplaćuje, a više informacija o događaju pronađite na poveznici.

U uvodnoj sceni prijateljice sjede za stolom i mažu džem na kruh. Iz toga spontano uslijede pokušaji da se kruhom žonglira pri čemu jedna uspijeva kruh uhvatiti na suhoj strani, a druga ne, što je poticaj rivalstvu. Počinje nadmetanje u kojem si dobacuju šnite kruha čiji se broj povećava s dvije na četiri, a komičnu kulminaciju dostiže kada Vuletić završi s džemom po licu. Kroz ovaj segment junakinje se neverbalno karakteriziraju – Jelena Kalaica je u igri opuštena i ne mari pretjerano za svoju partnericu dok Tatjana Vuletić ima potrebu za nadmetanjem, lako se ražesti i izvlači deblji kraj. 

Njihov obrok prekida telefonski poziv, te kroz zvučnik u dvorani možemo čuti glas producentice Željke koja ih zove da nastupe na festivalu već večeras. Malo su iznenađene, no pristanu kada čuju za honorar. Tada se stol s hranom pomakne na bočni dio scene, stolice postanu sjedišta u autu dok se naše junakinje voze prema festivalu, a njihove misli čujemo reproducirane na isti način kao i telefonski poziv. Tatjana Vuletić nervozno kopa po platnenoj vreći koja joj je u krilu i shvati da je u žurbi zaboravila torbu s opremom i kostimom, a sa sobom ima samo kruh. Pored nje Kalaica bezbrižno njiše glavom i u mislima pjevuši. Kada stignu, Vuletić nervozno stane pred publiku, a Kalaica priđe stolu za kojim su maločas jele, dobaci “budem ti ja džemala” i krene udarati žličicama po staklenkama. Ovaj segment je zanimljiv zbog dvije karakteristike koje obilježavaju čitavu izvedbu – nepretencioznost zbog koje svaka šala zvuči kao da je dobačena na prijateljskom druženju i uzrokuje grohot u publici, a druga je velika vještina izvođačica zbog koje je igra s obručem dojmljiva i lijepa. 

Prije idućeg cirkuskog segmenta producentica Željka ponovno zove, ovaj put da javi da je “konstrukcija spremna, ali ne znam koliko je stabilna.” Radi se o konstrukciji za viseći obruč u daljem dijelu dvorane koju Vuletić pridržava dok Kalaica na njoj pleše. S obzirom na to da se konstrukcija podosta klima samo je manji dio sekvence izveden tako da izvođačica visi s obruča. Naglasak nije na akrobacijama nego na pokretima poput izmicanja i provlačenja kroz obruč čiji ritam se poklapa s vrtnjom obruča. Vještina se ovdje pokazuje u preciznosti zbog koje obruč djeluje kao da ga plesačica kontrolira čak i kada ga ne dira. Nakon toga, u svom posljednjem pozivu producentica ih obavještava da nažalost ipak neće biti honorara. Za kraj izvođačice prekriju razočarana lica šnitama kruha na kojima su probijene rupe kao oči i nacrtan polukrug džemom kao nasmijana usta. 

Nakon izvedbe organizatori su predvidjeli vrijeme za pitanja iz publike. Nakon prigovora jednog dječaka da nije lijepo bacati hranu, s čime su se izvođačice složile i rekle da su kruh štedile koliko su mogle, uslijedile su pohvale. One su se uglavnom svele na oduševljenje time koliko je predstava uspješna s obzirom na to da je nastala u tako kratkom roku i s druge strane, prepoznavanje nestabilnog procesa rada kao karakterističnog za cirkusku scenu. O tome da je hrvatska cirkuska scena jaka svjedoči to da je na dan izvedbe o kojoj pišem u Zagrebu održan još jedan cirkuski događaj, a to je Noć mračnog cirkusa u organizaciji kolektiva Tricycle Trauma. Udruga Cirkorama aktivna je skoro dvadeset godina, proizvela je brojne izvedbe, od 2020. sudjeluje u obilježavanju međunarodne Noći cirkusa te je članica međunarodne mreže suvremenog cirkusa Cirkostrada.

No, cirkus u Hrvatskoj i dalje nema status izvedbene umjetnosti zbog čega cirkuske organizacije funkcioniraju kao udruge, a cirkuski umjetnici nemaju prava koja imaju njihovi kolege. Time je onemogućeno formiranje jedinstvenog prostora za suvremeni cirkus, čime je u velikoj mjeri otežan razvoj mladim umjetnicima i mogućnost produkcije većih i ambicioznijih projekata. Murphyjev zakon dobio je ime po američkom zrakoplovnom inženjeru Edwardu Murphyju koji ga je primijetio u svome poslu, tako da on u svojoj osnovi ne označava apsolutnu nesreću nego neuspjeli pokušaj. Time se on pokazuje kao zgodan simbol čitave scene suvremenog cirkusa – s jedne strane imamo velike i vrijedne napore izvođača, a s druge strane potpuni neuspjeh da se scena učvrsti pravnom i institucionalnom podrškom. Upravo zbog svoje šarmantne jednostavnosti, Murphy djeluje kao jako spretna kritika. 

Suvremenim cirkuskim projektom Murphy Kalaica i Vuletić će testirati Murphyjev zakon kroz vještine cirkusa, plesa i svakodnevne predmete, a njihova je ideja “prikazati humorstičnu ‘drugu stranu’ koja se neizbježno pojavljuje bez obzira na to što radimo.”

Više informacija o izvedbi možete pronaći ovdje.

Polazna točka za stvaranje ovog rada bio je trenutak u kojem je Carlotino tijelo reklo da je dosta. Bilo je to 2019. godine kada je (nakon dvije manje operacije 2017. i 2018.) morala na operaciju zloćudnog tumora na lijevoj nozi, zbog čega je dva mjeseca morala provesti u invalidskim kolicima. Kad se uspjela u potpunosti oporaviti, došla je pandemija i tada je počela promišljati svoje tijelo u smislu zahtjeva koje je ono postavljalo pred nju od malih nogu, ponajviše zbog pritiska društva za beskonačno uzlaznom putanjom karijere.

Lo Quiero To je scenski eksperiment koji ima za cilj istražiti fizičke granice. Svjedočanstvo i dokument postaju dramski tekst, a kroz različite scenske resurse ova priča nastavlja svoj kontinuitet.

Zagrebačka izvedba tako nastaje u suradnji s lokalnim umjetnicima u sklopu rezidencijalnog programa u trajanju od 6. do 9. lipnja 2023. Predstavu, uz autorski duo, izvode i Nina Ćorić, Mitja Obed, Lara Horvat i Jelena Kalaica.

Ulaz na predstavu je slobodan.