Ovo će biti moje dosad najduže ljeto u usijanom Zagrebu, potišteno sam pomislila kad sam osvijestila da ove godine možda neću na more. Htjela sam se pripremiti i osmisliti si aktivnosti da ne siđem s uma, pa sam se veselila što Zagreb ima (barem je u prvoj polovici ljeta imao) pristojnu ponudu ljetnih kina na otvorenom. Tako sam se početkom srpnja uputila na plato najpoznatije zagrebačke tržnice gdje su se u sklopu Ljetnog kina na Dolcu, u organizaciji Udruženja hrvatskih arhitekata, mogla pogledati dva kratkometražna dokumentarna filma koje povezuju teme glavnog grada i dokolice. 

Prvi od njih je Povijest zagrebačke dokolice u režiji Mire Wolf; riječ je zapravo o televizijskom prilogu iz osamdesetih godina posvećenom uglavnom kulturi kupališta i kupanja u gradu. Prilog je, u nedostatku boljih riječi, prpošan i vedar, a gledatelje_ice podsjeća na dugu i slavnu tradiciju savskih kupališta te informira o možda manje poznatim zabavama i kupanjima u maksimirskim jezerima. Dio priloga posvećen je i vremenima kad su žene bile proglašavane vješticama zbog druženja s muškarcima koji su se ponašali odveć “slobodno” te se kupali u zagrebačkim potocima i time izazivali zgražanje javnosti.

Najdublje u povijest zašao je dio koji se bavi Andautonijom i termama koje su se nalazile u sklopu tog antičkog rimskog grada. To je ujedno najzabavniji moment priloga u kojem sredovječan muškarac, opušteno sjedeći na zidiću, teatralnim glasom i naglaskom, a gledajući ravno u kameru, zaneseno i gotovo pjesnički pokušava opisati zvukove koje je posjetitelj_ica terma prije skoro dva tisućljeća mogao_la čuti dok se kupao_la. 

Mnogo godina kasnije ljetna dokolica u Zagrebu izgleda bitno drugačije. Moja dokolica počinje svaki radni dan oko pola 5 kad izađem s posla. (Vjerujem da bi opis tih popodneva, na tragu čovjeka u prilogu i njegove dramatične interpretacije, mogao biti dobra radiodrama s unutarnjim monolozima i zvukovima grada. Pišem bilješku u mobitel.) Da bih stigla kući nakon posla, prvo se moram suočiti s bolnom činjenicom da je nužno izaći na uzavrelu ulicu i doživjeti šok zbog zamjene klimatizirane zgrade temperaturom koja se bliži brojci od 40 stupnjeva.

Usprkos nesnosnim vrućinama i svim popratnim nevoljama koje one izazivaju, obično se odlučujem na hodanje radi, tako se bar tješim, svih fizičkih benefita šetnje jer na poslu ionako samo sjedim. Hodanjem će mi trebati nekih 45 minuta, otprilike jednako kao i ZET-om ako uračunam i čekanje tramvaja na suncu i/ili presjedanje. Majica mi se lijepi za tijelo, ali uvjeravam se da je šetnja lijepa i da uživam u razmišljanju, slušanju glazbe, promatranju grada, stanovnika, turista, vrana i mačaka.

Dok se pokušavam držati tankog hlada i spremam se izaći na zadnji potez istočne strane Gagarinovog puta na kojem odnedavno više nema olakšanja pod krošnjama, mislim na svaki onaj put kad sam bila pod drvećem Maksimira ili nekog manjeg parka i nisam to cijenila, kao što ne cijenimo dvije funkcionalne nosnice svaki put kad nismo prehlađeni. To me podsjeti da bi trebalo platiti dopunsko zdravstveno osiguranje. 

S vremena na vrijeme osvježi me pokoja kapljica s nečije klime pa razmišljam o klimatskim promjenama i o prilogu koji je govorio o vremenima u kojima se bilo moguće okupati u gotovo bilo kojem od zagrebačkih vodenih tijela. Obećajem si da ću istražiti ponudu i cijene zagrebačkih bazena (neću) te vjerovati institucijama i mjerenjima kakvoće vode na Jarunu (isto neću).

Padne mi na pamet da je bicikl super stvar i za opuštene vožnje gradom u slobodno vrijeme i za put na posao i da bi ga bilo dobro nabaviti, ali i tu mi pozitivu raspršuje Ozaljska, inače jedna od najdražih mi ulica, na kojoj u pola metra širine između zidova i parkiranih automobila izvodim slalome između vozača i vozačica romobila i bicikala. Oni su te iste manevre odabrali umjesto vožnje po tramvajskoj traci. Ne krivim ih, ja bih odabrala isto, ali ja nemam, a očito neću ni imati bicikl. Draže mi je hodanje.

Nema veze, tješim se opet kad dođem doma. Moje vrijeme za odmor i dokolicu zapravo tek sad počinje. Ali u kuhinji cimerica sprema hranu i napa je glasna, a moja je soba okrenuta na zapad i nema rolete. Trebalo bi napokon kupiti zastore. Palim Netflix u boravku i gledam The Office. Zaključujem da bi trebalo gledati nove serije i filmove. Kliknem na novi Bridget Jones. Zaključujem da bi trebalo gledati kvalitetne serije i filmove. To ne pronalazim, a skidanje će dugo trajati. Rana večera. Zaključujem da treba čitati, no pažnja mi se osipa kao nekoliko prethodnih rečenica. Zurim u zid i borim se sa snom. Trebalo bi šetati ili trčati, ali još je prerano. Skrolam po mobitelu, zurim u zid. 

Kako se večer bliži, i moje raspoloženje se popravlja. Sad je zapravo najbolje vrijeme za iskoristiti sav potencijal dokolice. Živim u glavnom gradu, mogućnosti su na svakom koraku. Ali ljeto je i festivali se i koncerti polako sele na jug zajedno s ljudima, knjižnice imaju ćudljivo radno vrijeme, u kinima nema ničeg zanimljivog, likovnoj umjetnosti ionako nisam sklona, a i kazališta su već prazna. Trebalo bi šetati ili trčati, ali već je prekasno. Skrolam po mobitelu, zurim u zid. 

I onda, u sumrak, stvarno svjetlo notifikacije i metaforičko svjetlo prijedloga koji rješava moje probleme. Dvije najljepše riječi koje osoba u ljetnu zagrebačku večer može pročitati. “Oćemo Krivi?” Dan će biti spašen. Spremam se. Tuš je moja Andautonija. 

Odmaknimo se od mene na trenutak. Razmišljajući o ljetnoj dokolici u gradu, htjela sam provjeriti kako drugi o njoj razmišljaju, pa sam posegnula za džokerom pitaj frendicu. Kad sam se za pomoć obratila svojoj Zagreb-based Whatsapp grupi od šest prijateljica, odgovorile su mi dvije. Jedna je napisala “ljudi koji se sunčaju na Zrinjevcu hehe”, a druga “oni sajmovi razne hrane na štrosu i tuđmancu i sl.” te “ljetna kina”. To mi i nije puno pomoglo, pa sam se ponovno okrenula sebi i počela se prisjećati onih proljetnih tjedana 2020. godine, netom nakon što je proglašena pandemija.

Tad sam, skrolajući Instagramom, provela svojevrsno kvalitativno istraživanje nakon što sam na storijima prijatelja_ica i poznanika_ca primijetila nagli porast interesa za aktivnosti koje u nekim uobičajenijim okolnostima s tim ljudima nikad ne bih spojila. Uglavnom je to bila pomama za trčanjem i vježbanjem općenito, ali bilo je i konkretnijih i zanimljivijih hobija. Nekoliko mojih poznanica počelo je, na primjer, peći kruh pa mi je neko vrijeme feed bio prepun fotografija raznih faza rekreacije recepata za sourdough, a uglavnom su ih objavljivali ljudi koji su dotad u kuhinji provodili jednako vremena kao i ja: gotovo nimalo.

Čak i moja persona, koja je sve to, priznajem, određeno vrijeme promatrala s određenom mješavinom prezira i ljubomore, ubrzo se, iz očaja i dosade, počela hvatati u koštac s korpusom tekstova za diplomski rad. Zaključila sam da je, u tadašnjim okolnostima, bilo lakše usredotočiti se na neki hobi ili rad nego zdvajati nad koronom, ali zanimalo me kakva je situacija s viškom slobodnog vremena danas, pa sam se ponovno okrenula svom krugu prijatelja.

Jedna je frendica rekla da je zima dostojanstvenija od ljeta i tom sam izjavom bila oduševljena: oduvijek preferiram jesen i zimu i dobila sam potvrdu da zbog toga nisam luda. U jednom je razgovoru frend, kad sam mu citirala tu rečenicu, rekao da to možda jest istina, ali da su prednosti najtoplijeg godišnjeg doba, čak i bez mora i plaža, generalna sporost, opuštenost i više mogućnosti da ljudi u svoje slobodno vrijeme, temperaturama usprkos, izlaze van i samo se opušteno druže i čilaju. I to je istina, mora se priznati. Na tragu druženja i čilanja, a kao odgovor na moje pitanje o zagrebačkoj dokolici, jedna je frendica jednostavno i točno rekla “Krivi put”.

Sociološka relevantnost mog “istraživanja”, korištena metodologija i reprezentativnost uzorka možda jesu upitni i nedostatni za izvlačenje konkretnih zaključaka, ali su mi se zato nametnule nove teorije. Prva je da bi sljedeći put, za “istraživanje” s prijateljima i prijateljicama, trebala uzeti u obzir da će biti responzivniji ako im pitanje pošaljem ili izgovorim direktno umjesto u grupni inbox. To, doduše, vrijedi samo u slučaju kad su i sami u gradu i nikakvo im more ne odvlači pažnju. Druga je da dokolica (pa onda i dokolica u Zagrebu) često podrazumijeva da se s vremenom nešto može raditi, bilo na organiziranim događanjima u gradu, bilo na privatnim druženjima, a podjednako često i da se, osim što se može, treba.

Upravo tu leži uzrok mojih problema. U svojoj dokolici često ništa ne radim (i u tome uživam), ali zbog te ideje da bih nešto morala ili trebala užitak mi je gotovo uvijek popraćen grižnjom savjesti zbog pritiska da vrijeme trebam provoditi na “bolji”, “produktivniji”, “smisleniji” način. S druge strane kratka analiza riječi, definicija i pojmova kojima opisujemo dokolicu pokazuje da joj je česta odrednica upravo izostanak posla: slobodno vrijeme ili vrijeme u kojem se ne radi, ugodna dosada, razbibriga, razonoda, zabava, besposličarenje, neproduktivna potrošnja vremena.

Jedina odrednica s prizvukom neke akcije jest rekreacija koja često podrazumijeva neki oblik sporta i fizičku aktivnost, ali to mi, nažalost, otkako sam na drugoj godini faksa prekinula svoju rukometnu karijeru kad mi više nije trebala za potpis iz tjelesnog, nije odveć primamljivo, barem ne ljeti. Moji su sinonimi za dokolicu pak oduvijek bili čitanje, pisanje, gledanje, slušanje. Sve redom glagolske imenice koje ipak podrazumijevaju određeni tip (mentalne) radnje. Dokolica bi, zaključujem, također nešto morala, a to je biti negdje između, i uključivati najbolje od oba svijeta: djelovanje i odmor. Moje bi idealno slobodno vrijeme podrazumijevalo opuštenost i nerad, ali i dovoljno stimulacije za izostanak bilo kakvog osjećaja krivnje.

Pripremajući ovaj tekst, proživljavala sam tešku prokrastinacijsku dokolicu dok sam pokušavala dokučiti kako sva ova zapažanja pretvoriti u nešto smisleno. Odgovor mi se iskristalizirao u obliku još jedne poruke na mobitelu: “ja se opet nudim za šetnju, jednostavno sam nemirna otkad ne moram raditi cijeli dan, baš mi je šok”. To je potvrdilo dvije moje sumnje: sa svojim vremenom svatko nešto mora, a najbolja je za to šetnja: rekreacija i razonoda u jednom. Frendica i ja tako smo se našle u parku.

To me vraća na drugi film koji se prikazivao na Dolcu. Slijepčevićev Crveni tobogan je nastao četrdesetak godina nakon priloga o dokolici, a donosi priču o građanskoj borbi za očuvanje parka na Savici i protivljenju izgradnji crkve na tom mjestu. Tonom svakako manje prpošan i nostalgičan od priloga koji mu je prethodio, a u skladu s vremenima o kojima govori i činjenicom da se u Zagrebu i dalje borimo za javne prostore koji bi nam, umjesto da služe investitorskim interesima, trebali omogućiti uživanje i dokolicu.

U parku iz filma ni nakon šest i pol godina života u Zagrebu još uvijek nisam bila, ali znam da izgleda kao i livada pokraj Parka pravednika među narodima, kao i Fallerovo, kao i ugao Žajine i Nove ceste koji je ovih dana također u opasnosti od nestajanja, kao i druge trešnjevačke lokacije po kojima se često krećem i koje i same nude odgovor na pitanje što je to gradska dokolica: bicikli, igra skrivača, piva na klupici, tračanje susjeda, vrećice iz dućana, psi i, naravno, šetnja. Trebalo bi se prošetati i po parku na Savici.

Oba su filma, dakle, svakodnevni Zagreb negdje između nostalgije, opuštanja, nezadovoljstva i otpora. Riječi koje bi se mogle upotrijebiti i za sve (ne)sretnice koje će, poput mene, cijelo ljeto provesti na dragom nam uzavrelom asfaltu. Trebalo bi se prošetati, zauzeti prostor u opuštenosti i neradu (važno je zapamtiti da je odmor otpor), posvetiti koju misao gradu, pa se i pridružiti aktivistima_kinjama koji_e se trude sačuvati ga za njegove građane. Tko zna, možda budemo svjedoci nekom novom filmu; možda scenarij same smislimo. U svakom slučaju možemo ga prokomentirati u Krivom.

Circle je imerzivna dokumentarna instalacija s naracijom, odnosno kazališni esej koji povezuje pripovijedanje, vizualnu umjetnost, arhitekturu i sociološka istraživanja. U tom je kontekstu prostor obilježen skulpturalnim strukturama od građevinskih materijala, povezanim živom naracijom. Polazište su prostori parkova koji se u radu razumiju kao područje različitih interesa, ideja i politika.

Nonument Group i Neja Tomšič govore o političkim i društvenim idejama, pokretima i politikama čije se promjene odražavaju u materijalnoj stvarnosti, odnosno u zajedničkim javnim prostorima. Svoje su istraživačko djelo započeli u Cluju Napoci, u napuštenom parku Željezničara, koji se našao na raskrižju neoliberalnih interesa grada i rasističkog stava prema romskim stanovnicima i siromašnima smještenim u getu na rubu grada. Park kao lajtmotiv prati i druge, osobne priče naratora, kao naslijeđe, nonument, čiji trag ostaje u sjećanjima (bivših) korisnika čak i nakon promjene u korištenju zemljišta. U isto vrijeme, stoji u najavi, “Circle ostaje relevantno umjetničko djelo jer iznova kontekstualizira vrijeme i mjesto na kojem se izvodi – bilo da se radi o povijesti šećerane Cukrarna, bivšoj sinagogi Tranzit House u Cluju ili u bivšoj tvornici pumpi Jedinstvo, koja je danas Pogonov dom.”

Neja Tomšič vizualna je umjetnica, pjesnikinja i spisateljica čija interdisciplinarna praksa spaja crtež, fotografiju, poeziju i performans. Otkrivajući previđene i često skrivene priče iz povijesti, njezina je strast promišljanje dominantnih povijesnih narativa, istraživanje posebnosti i stvaranje situacija u kojima se mogu oblikovati nova razumijevanja sadašnjosti. Nonument Group, čija je Tomšič članica, međunarondi je multidisciplinarni umjetnički kolektiv koji mapira, arhivira i intervenira u zaboravljene, napuštene ili srušene spomenike, javne prostore i zgrade 20. stoljeća koji su doživjeli promjenu značenja.

Izvedba je na engleskom jeziku. Trajanje je 70 minuta, a ulaz je slobodan.

Prema Atlasu urbane ekspanzije naš planet postaje “planet gradova”. Još prije deset godina, više od polovice svjetske populacije živjelo je u gradovima, a pretpostavlja se da će ova brojka do 2050. godine porasti do sedamdeset posto. Migracije prema zapadnim zemljama potaknute gospodarskim i političkim prilikama, a sve značajnije i klimatskim promjenama, uvećavaju kulturnu heterogenost urbanih sredina što pred njih stavlja zahtjev za kreiranjem zajedničkih, otvorenih i uključivih javnih prostora. Početkom snažnog migracijskog vala 2015. godine ova se pitanja pokazuju urgentnima i na našim prostorima, pa tako i u Zagrebu, a paralelno s njima razvijaju se inicijative koje odgovore nalaze u ideji interkulturalizma, zagovarajući suživot, susret i ravnopravnu interakciju različitih kultura kao preduvijet stvaranja zajedničkog kulturnog izraza.

Na tom tragu iste, 2015. godine nastaje Platforma Upgrade čiji je temeljni cilj uspostava interkulturnog društvenog centra – novog tipa hibridne ustanove koja odgovara na potrebe šireg razvoja grada, civilnog društva i lokalne zajednice, stvarajući prostor za društvene prakse koje bi kroz širok program i raznolike aktivnosti doprinosile razvoju otvorenog pluralističkog društva i Zagreba kao otvorenog grada. Platforma je okupljena oko Udruge Operacija Grad, a središnje mjesto putem kojeg radi na postizanju svog cilja je kampanja Zagreb – otvoreni grad? koja se kontinuirano provodila, u većem ili manjem obujmu, od 2016. godine. Važan događaj za razvoj platforme i njenih aktivnosti bio je održavanje konferencije Otvoreni grad – prema interkulturnom društvenom centru u staroj vojnoj bolnici u Vlaškoj. Na njoj je predstavljen model civilno-javnog partnerstva kakav platforma danas zagovara te su mapirani zapušteni i naiskorišteni prostori koji bi se mogli iskoristiti za smještaj centra. Članice platforme, koje su ujedno i nositeljice aktivnosti, organizacije su različitih profila koje se bave mladima, umjetnošću i kulturom, održivim razvojem, ljudskim pravima, integracijom te zaštitom okoliša: AKC Attack, Centar za mirovne studije, Generator multidisciplinarnih koprodukcija (GMK), Kontejner – biro suvremene umjetničke prakse, Kulturtreger, Kurziv, Multimedijalni institut, Operacija Grad, Udruga bivših učenika ŠPUD-a, Udruženje za razvoj kulture “URK”, kustoski kolektiv WHW, Zelena akcija i druge. 

Početkom svibnja ove godine, platforma je krenula s novom kampanjom – Svijet u Zagrebu, Zagreb svijetu. Više o njoj i njenim ciljevima, ali i o motivima koji stoje iza zalaganja za uspostavu interkulturnog-društvenog centra moglo se čuti na javnom razgovoru održanom 5. listopada u dvorištu Autonomnog kulturnog centra Medika u Zagrebu. Sudionice javnog razgovora bile su Marta Kiš, zastupnica u Skupštini Grada Zagreba i članica zagrebačkog Gradskog odbora za prostorno uređenje, Iva Zenzerović, organizacijska voditeljica u Centru za mirovne studije i članica Platforme Upgrade te Mirela Travar, predsjednica Operacije Grad, uz moderiranje Domagoja Šavora, koordinatora Saveza udruga Klubtura. Travar je uvodno poručila kako ovim javnim razgovorom, nakon dugog niza godina, spomenute inicijative žele djelovati u suradnji s gradskom vlasti, a ne nasuprot njoj, dodajući kako civilne organizacije i incijative ne smiju biti u političkom i simboličkom prostoru u kojemu se njihove potrebe i potrebe vlasti gledaju kao različite ili čak suprotstavljene, već treba inzistirati na uspostavi kvalitetnog dijaloga u duhu kojeg je prošao i ovaj susret.

Otvaranje prostora suradnje

Travar je ukratko skicirala postanak i razvoj društveno-kulturnih centara u Hrvatskoj, ističući kako su oni nastali bottom-up procesom, potaknuti incijativama organizacija civilnog društva i pojedinaca koji su u svojoj lokalnoj zajednici željeli prostor za djelovanje, ali i iz težnje da se upogoni napuštena i zapuštena infrastruktura. Takvi su se prostori najčešće skvotirali ili se, rjeđe, u njih ulazilo u suglasju s lokalnom samoupravom. Podsjetila je kako je Pogon – Zagrebački centar za nezavisnu kulturu i mlade i dalje jedina ustanova u zemlji koja je nastala na temelju civilno-javnog partnerstva. Drugi postojeći centri nemaju tip formaliziranog partnerstva s lokalnom samoupravom, a Travar smatra kako su neki od njih zreli za njegovu kreaciju. Istaknula je kako je Zaklada “Kultura nova” sistematizirala različite modele društveno-kulturnih centara, odnosno modela participativnog upravljanja koji bi se mogli ozakoniti, ali je i upozorila kako taj popis nije konačan, zbog same činjenice da je proces izgradnje društveno-kultunih centara po sebi vrlo dinamičan. Naglasila je i kako postoji potreba da se u proces upravljanja takvim tipom centara uključe različiti civilni i javni akteri koji će to činiti kroz vrlo kontekstualiziran i definiran model. Ona smatra da je participativni oblik upravljanja najodrživiji zbog tog što uključuje sve perspektive – kulturnih radnika s terena, praktičara, ljudi koji već dugi niz godina grade društveno-kulturne centre sa različitim dionicima, ali i perspektivu gradske administracije. “Nadamo se da upravo ovim razgovorom otvaramo prostor suradnje. Mi smo jako dugo čekali na ovu priliku. Uz to smo jako strpljivo radili, a često je to bio mukotrpan i nevidljiv posao”, poručila je. 

U ime platforme naglasila je da je neophodno početi graditi politike koje nisu temeljene na klijentelističkim odnosima i javno-privatnim partnerstvima, već politike koje proizlaze iz participativnih odnosa, kakav je i javno-civilno partnerstvo. Upozorila je kako takvi procesi predstavljaju značajan izazov, što je osviješteno prilikom gradnje Pogona. “Progresivne prakse koje mi provodimo na terenu dolaze do zida kada govorimo o javnim politikama”, ističe. Kako bi realizirali svoj cilj, Platformi je potrebna suradnja s Gradom Zagrebom, a ta suradnja treba dovesti do otvaranja i demokratizacije javnih politika na lokalnoj razini. “Cilj je da se ustanove kao što je Pogon i mjesta kao što je Interkulturni društveni centar prestanu promatrati kao anomalije u sustavu, već da budu prepoznate kao njegov legitiman dio.” Operacija Grad s partnerima trenutno ispituje javne politike na nacionalnoj razini koje bi omogućile da se taj sustav učini prohodnijim. Trenutno analiziraju mogućnosti modifikacije postojećeg zakona, ali se razmišlja i o kreiranju novog. To je nužan korak ka tome da “krov koji dobijemo u javnim politikama postane kvalitetniji i da ga onda možemo spustiti i na razinu lokalne politike”, zaključuje Travar. 

Odgovor na potrebu za inkluzijom i integracijom

Zenzerović je pak obrazložila zašto se u ovoj zagovaračkoj kampanji teži prema modelu interkulutrnog društvenog centra. Potreba za interkulturnim društvenim centrom prvenstveno je prepoznata iz nužde za adekvatnim prostorima za rad organizacija nezavisne kulture i šireg civilnog društva, ali i iz potrebe za nadogradnjom modela koji bi omogućio širenje tog polja. Potreban je, dakle, model koji bi više odgovarao potrebama lokalnih zajednica te koji bi tražio šira partnerstva s većim brojem organizacija civilnog društva i različitih inicijativa. “Globalna perspektiva potrebe za interkulturni društvenim centrom proizlazi iz trenda rasta broja stanovnika u urbaniziranim sredinama”, poručuje. Objašnjava kako su takve migracije uzrokovane ekonomskom krizom i ekonomskim nejednakostima, klimatskim promjenama, zagađenjem okoliša i ratovima. Svi ovi uvjeti izvlače ljude iz njihovih matičnih sredina i tjeraju ih da migriraju u gradove, a uslijed takvih okolnosti raste socijalna isključenost ljudi koji su bili prisiljeni migrirati. “Interkulturnim centrima pokušava se poboljšati kvaliteta života doseljenika, želi ih se uključiti u socijalni život te ih se pokušava osnažiti”, ističe. Cilj je s jedne strane potaknuti domicilno stanovništvo na otvaranje prema svemu što je novo u njihovoj sredini, dok se s druge strane i same aktere želi potaknuti na otvaranje prema društvu. Stoga je naglasak ove kampanje na “multiperspektivnoj i simultanoj izgradnji priče o prostoru, upravljanju, ali i sadržaju”.

Naime, Zenzerović smatra kako područje nezavisne kulture nudi dobre alate i splet aktivnosti iz kojih se ovakve inkluzivne tendencije mogu širiti na interdisciplinaran način. Time se jača i sama infrastruktura, kulturni sadržaji, ali se mogu razvijati i neki novi servisi koji su potrebni u lokalnim zajednicama. Interkulturni društveni centar kakav predlaže Platforma Upgrade zamišljen je na način da osim kulturnih aktivnosti i umjetničkog sadržaja, ponudi i odgovor na potrebu za inkluzijom, integracijom i uključivanjem ljudi koji žive na području Centra ili koje takve aktivnosti privlače. Napomenula je i kako se pokazalo potrebnim da se u priču oko interkulturnih društvenih centara uključi i ekonomska i ekološka dimenzija: “Na modelu uključive kružne ekonomije i slijedeći lokalnu i globalnu ekološku perspektivu, razvijaju se aktivnosti koje privlače ljude i kroz koje se ljudi osnažuju. Kroz takve su aktivnosti akteri ove priče željeli pokazati kako bi interkulturni društveni centar mogao izgledati”. Zaključno još jednom ističe kako Platforma želi graditi centar oslanjajući se na načela javno-civilnog partnerstva, horizontalno i inkluzivno, dodajući kako je krajnja težnja da sami korisnici centra postanu akteri u upravljanju. 

Dobra volja i brojna ograničenja

Vezano uz zagovaračke zahtjeve Platforme, Zenzerović upozorava na kompleksnost teme, s obzirom da je riječ o interdisciplinarnom i multiperspektivnom području koje se tiče većeg broja javnih politika – politika za mlade, prostornih politika, integracijskih politika, kulturnih politika, ali i zaštite ljudskih prava. Primarni zahtjev Platforme stoga je omogućavanje rada ovakvom tipu hibridnih ustanova. Drugi je zahtjev identifikacija adekvatnih praznih gradskih prostora i njihova prenamjena u društveno korisne svrhe. Takav se pristup suprotstavlja širem trendu komercijalizacije i gentrifikacije gradskih prostora i slijedi težnju za investiranjem u prostore socijalne namjene. Platforma inzistira da se potreba Interkulturnog društvenog centra prepozna kao gradski projekt te da se, kao što je više puta istaknuto, razvija kao civilno-javna suradnja. Ona podrazumijeva i financijsku suradnju s lokalnom samoupravom, a pretpostavlja i uključivanje ideja kulturnog pluralizma i interkulturnog dijaloga u buduće strategije i planove Grada. Preduvjet za sve nabrojane zagovaračke ciljeve je dijalog i strateški pristup njihovom ostvarenju.

Marta Kiš poručila je kako je novoj gradskoj upravi namjera uspostaviti kvalitetan dijalog s udrugama, odnosno unaprijediti ga u onim slučajevima gdje je već uspostavljen, kao što je Pogon. Smatra kako su se prijašnji administrativni problemi “liječili krivo i populistički”, uz netransparentno financiranje, te je mišljenja kako se s istom količinom financijskih sredstava može kvalitetnije uložiti u dugoročne i održive projekte. “Mislim da se vaši i naši ciljevi prilično poklapaju”, poručila je. Ipak, upozorila je i na problem nesistematiziranog registra gradskih prostora koji je naslijeđe prošle uprave te prelaska dijela gradske imovine na razinu države što donosi ograničenja u prostornim resursima kojima grad raspolaže. Ograničavajuće su i nepovoljne financijske okolnosti koje utječu na prolongiranje nekih planiranih rješenja za kasnije razdoblje, no Kiš je unatoč svemu izrazila nadu u ubrzavanje dijela pocesa.

Ono će u svakom slučaju ovisiti i o spremnosti na suradnju koju su u diskusiji istaknule sve sudionice, složne kako, neovisno o tome hoće li se u kratkoročnom razdoblju pronaći sredstva za značajnije pomake, procesi dijaloga i promišljanja o adekvatnim modelima Interkulturnog društvenog centra ne bi trebali stajati. 

Na isključenje građana/ki Zagreba iz procesa donošenja odluka o ključnom dokumentu kojim se određuju prioriteti i smjer budućeg razvoja grada reagirali su članovi Zelene akcije i Prava na grad, koji pozivaju građane da se uključe u javnu raspravu i pruže otpor daljnjoj privatizaciji javnog prostora. Kako navode u komentarima na sporne točke GUP-a koje su sastavili u suradnji s neovisnim stručnjacima, “održavanje javne rasprave za ovako važan strateški dokument usred ljetnih godišnjih odmora jasno pokazuje kako je cilj što manje sudjelovanje javnosti i što manje primjedbi iznesenih u javnoj raspravi, što u bitnome narušava načelo javnosti i slobodnog pristupa podacima i dokumentima značajnima za prostorno uređenje”.

Osim što je Generalni urbanistički plan postao privatna igračka pojedinaca koja umjesto interesa javnosti održava “želje i pozdrave investitora”, korak unatrag za participaciju javnosti u prostornom planiranju donijele su i najnovije izmjene Zakona o prostornom uređenju, izglasane po hitnom postupku u travnju ove godine. Kako u iscrpnoj analizi za H-Alter piše Suzana Dobrić Žaja, nove odredbe zakona, koje na prvi pogled možda i ne djeluju toliko opasno, u primjeni će značajno umanjiti, otežati i ograničiti mogućnost sudjelovanja javnosti u javnoj raspravi, sustavno tretiranoj kao nužno zlo. Onemogućavanje aktivnog dijaloga i uključenja svih dionika u procese planiranja, kreiranja i upravljanja javnim prostorima u suprotnosti je s njihovim kvalitetnim osmišljavanjem koje bi odgovaralo stvarnim željama i potrebama javnosti. S druge strane, organizacije civilnog društva i strukovna udruženja kroz princip placemakinga – zajednice kao stručnjaka – sve više prepoznaju ulogu i značaj građanske participacije u procesu planiranja javnih prostora.

Jedna od prvih inicijativa u smjeru građanske participacije došla je tako prije gotovo deset godina od članova Društva arhitekata Zagreba, koji su  kroz projekt Akupunktura grada krenuli u ispitivanje potreba lokalnog stanovništva te kroz niz malih intervencija u gradskim četvrtima nastojali poboljšati kvalitetu urbanog života. Inicijativa je iz malog mjerila gradskih četvrti prerasla na gradsku razinu, u projekt Zagreb za mene u sklopu kojeg je u neposrednom dijalogu sa stanovnicima prikupljeno njihovih 500 prijedloga, iz kojih dalje je proizašlo 50 konkretnih lokacija te su predloženi projekti kojima je cilj bio unaprijediti te prostore. Jedan od primjera je i prenamjena nekadašnje trase Samoborčeka (stare željezničke pruge) u biciklističko-pješački koridor, prostora koji je postao jedan od simbola otpora privatnoj uzurpaciji javnih zelenih površina. Iako projekt nije otišao dalje od preporuka, pokazao je da postoji stvarni potencijal participativne metode i interes građana za sudjelovanjem u procesu donošenja odluka koje neposredno utječu na kvalitetu njihova života.

Sličnu inicijativu kroz projekt Čiji je ovo grad? pokazalo je Društvo arhitekata Varaždina u partnerskoj suradnji s još četiri lokalna društva arhitekata iz koje je proizašla publikacija sa smjernicama za planiranje javnih prostora u RH, a primjer dobrih praksi slijedi i Sekcija mladih Društva arhitekata Dubrovnika s nedavno osnovanom platformom Grada gladan. Cilj im je osvijestiti javnost o važnosti zajedničkog javnog prostora, i kod građana probuditi svijest da i oni sami mogu utjecati na njegovo planiranje. Stoga su pored razgovora s aktivistima i stručnjacima koji se godinama bave temom prostora kao javnim dobrom, u lipnju otvorili vrata dubovačke Galerije Flora u kojoj su primali građane i anketnim upitnikom bilježili komentare i sugestije za unaprjeđenje njihove neposredne okoline. Brojka od 250 ispunjenih anketa pokazuje da i u Dubrovniku, kao jednom od gradova u kojem javni prostori rapidno iščezavaju pred turističkim i komercijalnim sadržajima, itekako postoji interes javnosti za aktivnim sudjelovanjem u planiranju njegova budućeg razvoja.

Kako pokazuje Istraživanje participativnog potencijala građana u planiranju javnog prostora grada Zagreba proizašlo iz aktivnosti inicijative Akupunktura grada, jasno je vidljiv problem koji ispitanicima predstavlja “apstraktnost koncepta javnog prostora grada”, stoga je, kako navode, u većini slučajeva bilo potrebno dodatno pojasniti o čemu se zapravo radi, ponuditi određene primjere i tek tada se mogao očekivati konkretniji odgovor građana. Nejasnost koncepta ne čudi, kada uzmemo u obzir koliko se državna i lokalna tijela trude umanjiti, ograničiti i sasvim isključiti javnost koja bi o javnom trebala promišljati. Time su još važniji napori koje civilno društvo ulaže u poticanju građana/ki da aktivno sudjeluju u odlučivanju o promjenama u oblikovanju svojih životnih prostora i tako se suprotstave podređivanju javnih potreba partikularnim interesima investitora i lokalnih moćnika. Bez obzira na pokušaje njenog izigravanja, prilika za to je i sudjelovanje u javnoj raspravi o izmjenama i dopunama Generalnog urbanističkog plana grada Zagreba, slanjem komentara koji se mogu preuzeti ovdje.

S njihovom članicom Aldijanom Okerić razgovarali smo o razlozima nastanka i načinu djelovanja ove organizacije.

KP: Tko čini Dobre Kote i kako je organizacija nastala? Što znači ime “Dobre kote”? 

AO: Dobre Kote su nastale unutar priče regionalnog projekta YOUTHLinc koji je u tom periodu prije dvije godine implementirala Inicijativa mladih za ljudska prava YIHR BIH, a  koja je i ove godine skupa sa Fondacijom Heinrich Boll podrška našem radu.

Ovaj projekat je uključivao realizaciju osam različitih ideja koje su se bavile širokim spektorom pitanja od procesa suočavanja sa prošlošću, manjinskim pravima, pravima osoba sa invaliditetom do kreiranja web platformi za promociju omladinskog aktivizma, a Dobre Kote su bile ideja koja se realizovala na području Bosne i Hercegovine, konkretnije u glavnom gradu Sarajevu, sa foksuom na neiskorištene i napuštene javne površine. Dobre Kote čine svi zainteresovani građani i građanke naše države koji defavorizirane javne površine kao što su recimo napušteni dječiji parkovi ili prostori koji su godinama neuređeni i pretrpani smećem, žele zajedničkim naporima pretvoriti u prostore za socijalizaciju, druženje i kreativan rad… Kota u geografiji predstavlja visinsku tačku, u ratu mjesto sukoba, a u žargonu lokaciju koja je idealna za obavljanje nelegalnih stvari — zbog svoje napuštenosti, neiskorištenosti i zabačenosti. Dobra kota je uvijek dovoljno daleko od pogleda ljudi i policije, i dovoljno zapuštena da bi je bilo moguće koristiti na neki drugi način i to je upravo ono što Dobre Kote pokušavaju da rade, da takve prostore transformišu u mjesta za druženje, razgovor i kreaciju umjesto destrukcije. Sarajevo, ali i drugi bosanskohercegovački gradovi zbog manjka brige i upotrebe javnog prostora, obiluje dobrim kotama.

KP: Do sada ste u Sarajevu pokrenuli i sudjelovali u uređenju više zapuštenih gradskih lokacija. Kakav je proces odabira prostora koje želite urediti? Imate li pri tome podršku gradskih vlasti?

AO: Prvu kotu koju smo radili u naselju Grbavica smo odabrali sami. Na toj površini prije početka radova obavili smo anketiranje stanara i stanarki iz okolnih zgrada kako bismo dobili povratne informacije od samih budućih korisnica i korisnika prostora o potrebi za uređenjem ove površine i kako bismo uključili što veći broj ljudi u naše radne akcije. Dobre Kote su i kroz svoj rad objavljivale otvorene pozive “tražimo mrtve kote” kako bismo dobili povratne informacije od naših sugrađana o lokacijama koje trebaju da se očiste i transformišu. Do sada smo imali priliku da radimo na sedam površina u našem gradu i trenutno se pripremamo za radove u Vogošči. Kroz naš rad ostvarili smo suradnju i komunikaciju sa predivnim inicijativama kao što su Hart Inicijativa koja umjetnost dovodi u haustore našeg grada, Crvena sa projektom Gradologija kao i Našim prostorom iz Banja Luke. Kada je u pitanju podrška gradskih vlasti, na adresu Općine Novo Sarajevo smo slali dopis za doniranje sadnog materijala i zemlje kako bismo prazne betonske blokove u kojima je nekoć bilo zelenilo ponovo oživjeli. Od Općine Stari Grad smo na površini dječijeg parka na garažama dobili dvije klupe i kantu za otpad, a u narednom period planiramo da se obratimo i nadležnim institucijama sa područja Općine Novi Grad kako bismo završili radove na površini atomskog skloništa. Podrška postoji, no smatramo da suradnja sa lokalnom samoupravom može biti još bolja i u narednoj godini ćemo se potruditi da obezbijedimo neka novčana sredstva iz općinskih budžeta, koje punimo mi građani i građanke kroz plaćanje poreza, kako naš rad ne bi bio isključivo podržan od strane međunarodnih donatora i fondacija, što je do sada bio slučaj.

KP: Osim uređivanja zapuštenih prostora, inzistirate i na radu s građanima i čvršćem povezivanju zajednice u lokalnim sredinama. Koliko je teško motivirati građane na ovakav volonterski rad  u njihovoj neposrednoj okolini i kakve su općenito reakcije građana na vaše djelovanje?

AO: Motivacija za podršku našem radu kroz učešće u radnim akcijama postoji, no smatramo da se zajednica, tj. komšiluci u koje dolazimo da radimo trebaju više uključiti u održavanje prostora urednim i čistim, jer nažalost svjednoci smo da se nakon nekoliko mjeseci od završetka radova, površine na kojima smo uložili svoje slobodno vrijeme, materijale i novčana sredstva, vraćaju u prvobitno stanje napuštenosti i neuglednosti. To je pokazatelj nepostojanja ekološke svijesti i brige za naše zajedničke prostore. Ovom temom ćemo se više baviti u narednoj godini kroz radionice sa mališanima, jer smatramo da su oni najbolji subjekti kroz koje možemo komunicirati ideje reciklaže, čuvanja i zaštite našeg okoliša i prirode.

KP: Koliko je važan dio vašeg djelovanja rad s djecom i mladima?

AO: Djeca su naš najveći ponos i naša najveća podrška. Dobre Kote inspiraciju, volju i želju za rad crpe upravo iz i kroz naše najmanje i najmilije sugrađane. Oni su akteri budućih promjena i oblikovanja našeg društva i sistema u kojem živimo.  komunikaciju i rad s njima kroz radionice smatramo od izuzetne važnosti.  Kroz rad s njima naše ideje pretvaramo u konkretne akcije. Entuzijazam i radost koji nas sačeka kroz njihovu graju i ciku kada dođemo u različita naselja su zaista neprocjenjivi. Jedno veliko neizmjerno hvala ide njima.

KP: Kažete da je krajnji cilj ovog projekta deelitizacija umjetnosti i njena integracija u svakodnevni život građana. Kako to namjeravate postići i jeste li već primijetili pozitivne pomake na prostorima koje ste uredili? Koriste li se te lokacije više i intenzivnije od kada im je dano novo ruho?

AO: Dobre Kote većinom rade oslikavanja betonskih podnih povšina, kako bi radovi bili vidiljivi iz ptičije perspektive stambenih blokova. Ove godine smo počeli i sa oslikavanjem zidnih površina. Zidovi i prostor koji nas okružuje su betonska platna koja čekaju da se oplemene bojama, oblicima i da razbiju monotoniju i sivilo stambenih naselja. Budući da smo radili na različitim površinama u nekoliko sarajevskih općina, različit je i odnos komšiluka prema prostoru koji smo preuredili. Neke od lokacija izgledaju odlično, neke su već vraćene u stanje zapuštenosti kakvo je bilo i prije radova. Upravo zbog toga naredne godine planiramo da se vratimo na lokacije na kojima smo do sada radili kako bismo skupa kroz komunikaciju sa komšijama došli do zajedničkog održivog rješenja o održavanju ovih prostora.

KP: U Manifestu Dobrih kota također se navodi kako “djelujete nudeći rješenja i stvarate umjesto da raspravljate”. Smatrate li da se danas previše samo kritiziraju loše prakse, a premalo izravno djeluje?

AO: Direktne akcije i preuzimanje stvari u svoje ruke su imperativ za oporavak i boljitak našeg društva i države. Izgovori o nenadležnosti, prenosu nadležnosti i  konstantno čekanje na nadležne za rješavanje problema rijetko donose promjene i vidiljive rezultate. Mi upravo kroz svoj rad pokušavamo da budemo pozitivan primjer promjene koja je moguća i koja je vidljiva nakon dva dana vikend radne akcije.

Smatramo da ukoliko se pitanjem javnog prostora građani i građanke ne budu aktivno brinuli i promovisali njegov značaj, i sami nadležni organi vlasti neće biti upućeni u potrebu za njegovom reparacijom i otvaranjem novih mogućnosti njegovog korištenja. Takav angažman nadležnih organa vlasti je u ovom trenutku ključan za razvitak demokratije i poticanje na aktivnost građana i građanki – posebno uzimajući u obzir količinu napuštenih i neiskorištenih javnih površina uništenih u toku rata u Bosni i Hercegovini (1992-1995) koji i dalje nisu reparirani.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Zamagljene slike budućnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Pismo je poslano na fizičke adrese svih odbornika i odbornica u Skupštini grada Beograda, gradonačelniku i njegovoj zamjenici, pomoćnicima gradonačelnika, članovima i članicama Gradskog vijeća, načelniku i zamjeniku načelnika Gradske uprave, predsjednicima i predsjednicama svih gradskih općina, javnim poduzećima za poslovni prostor gradskih općina, Agenciji za poslovni prostor grada Beograda, Agenciji za evropske integracije i saradnju sa udruženjima grada Beograda, gradskom arhitektu i gradskom menadžeru.

Povod je ovome obraćanju protjecanje godinu dana od usvajanja Strategije podršci razvoja civilnog društva na teritoriji Beograda od 2012. do 2017, u kojoj se dio ovoga problema prepoznaje kao jedan od “gorućih“, a pitanje “odgovornog i transparentnog upravljanja resursima Grada i njihove ravnomerne alokacije” kao “jedno od temeljnih pitanja saradnje Grada i civilnog društva”. Nakon godinu dana, transparentne procedure kojima bi se omogućilo organizacijama civilnog društva da dođu do pristupačnog prostora za rad nisu uspostavljene.

U samoj Strategiji navodi se da Gradu stoje na raspolaganju veliki nefinancijski resursi u koje “ulaze i gradski i opštinski poslovni prostor, gradski trgovi i druge javne površine”. Veliki dio tih prostora je nedovoljno iskorišten ili napušten. “Nijedno društvo nije toliko bogato da bi moglo da zanemaruje toliku količinu neupotrebljenih resursa, pogotovo kada se uzme u obzir potreba za njima na drugoj strani. Ustupanje neiskorišćenih prostora onima koji ne mogu da ih priušte po postojećim tržišnim uslovima stoga nije samo pitanje socijalne politike, već pitanje razvoja celokupnog društva. Dobro upravljanje postojećim resursima je dugoročno daleko plodotvornije od bilo koje inostrane investicije, jer nema tog međunarodnog biznismena ili šeika koji može učiniti više za ovo društvo nego sami njegovi građani, ako im se da prilika”, navodi se u pismu.

Zahtjevi su Ministarstva prostora uspostavljanje sistema vođenja jedinstvene, javno dostupne evidencije o prostorima koji su u upotrebi i o neiskorištenim prostorima u vlasništvu Grada, gradskih općina i pripadajućih agencija, uspostavljanje transparentnih kriterija i procedure dodjeljivanja neiskorištenih prostora u vlasništvu Grada i gradskih općina organizacijama civilnog sektora, na način koji ne favorizira velike organizacije s dugom poviješću već pruža jednake šanse svima te uključivanje predstavnika organizacija civilnog sektora u izradu spomenutih kriterija i procedura.

U prilogu možete pronaći tekst pisma.

MP / M.M. / Fotografija: Ekspedicija Inex film

Uz analizu pojedinih javnih prostora, u rasponu od onih koji funkcioniraju uspješno do onih koji su devastirani katastrofalnim rješenjima, knjiga sadrži i kratku povijest svakog tog segmenta te niz nepoznatih činjenica o gradu Zagrebu, a iscrpno su zabilježene i sve recentne intervencije u gradsko tkivo.

Šimpraga se ne zadržava samo na kritici zatečenog stanja, već donosi i snopove ideja za konkretno poboljšanje grada. Među najraznovrsnijim prijedlozima, nalaze se rješenja poput tjednog večernjeg sajma knjiga na u to vrijeme ispražnjenoj plohi gradske tržnice, lokacije za novu zgradu Gradske knjižnice ili za Antimuzej, formiranje Studentskog trga između zgrada NSK i knjižnice Filozofskog fakulteta, prijedloge intervencija u devastirane trgove poput Kvaternikovog i Cvjetnog, itd. Knjiga je i bogato opremljena fotografijama i slikovnim materijalom.  

Zagreb, javni prostor djelo je izrazito angažiranog naboja koji proizlazi iz autorovog aktivizma. Naime, Saša Šimpraga je poznat kao najagilniji inicijator za imenovanje mnogih zagrebačkih javnih površina. Uz niz raznovrsnih inicijativa koje se mogu svesti pod zajednički nazivnik grada, posebno je aktivan u lobiranju za drvorede i parkove, a i sam je gerilski sadio drveća po gradu. Povremeno objavljuje članke na gradske i druge teme u Zarezu, Novostima te drugim novinama i portalima.

KP: Zašto je nezavisna kultura važna za hrvatsko društvo i kulturu? 

KP: WHW postoji skoro 10 godina. Iz tvog osobnog, kreativnog, mentalnog iskustva je li to dovoljno dug period da dođe do određenog zamora materijala u kontekstu djelovanja u okvirima nejadnakih uvjeta za sve? 

KP: Nezavisna kultura je nastajala iz potrebe da se reagira na nedostatak suvremenih umjetničkih praksi u dominantnom, nacionalnom i elitnom modelu kulturne ponude javnih institucija. Entuzijazam i volonterski rad su u njenim temeljima. Međutim, danas nezavisnu više ne zadovoljavaju “privremene autonomne zone”. Sve je veća potreba za profesionalizacijom. Postavlja se pitanje je li ona uopće moguća u postojećim okvirima kulturnih politika? I ujedno, je li ta potreba nešto što mijenja samu prirodu civilnoga društva kao nečega fluidnog, što nastaje i nestaje prema potrebi? 

KP: Pored financijske neodrživosti s kojom se nezavisni kulturni akteri bore od svojih početaka, u svim krajevima Hrvatske kao jedan od ključnih problema pokazao se nedostatak prostora za djelovanje. Nezavisna kultura uglavnom nema svoje prostore za rad, edukaciju i probe, niti za prezentaciju vlastite produkcije. Pitanje rješavanja prostora za nezavisnu kulturu bi moglo biti presudno za njen opstanak.  

Sigurno postoje neki mehanizmi da se sve to riješi, jer je sve bolje nego da prostori usred grada stoje prazni, skupljaju vlagu i tzv. Horvatinčićeve štakore. Mislim da se jedan velik dio službene politike temelji na formuli – Što gore, to bolje pa ćemo onda vidjeti, rušiti, graditi… Riječ je o sistematskom pravljenju kaosa koji na koncu pogoduje špekulacijama s prostorom, privatnim investitorima i “developerima”. Upravo bi osnaživanje raznih neovisnih inicijativa, umjetničke i kulturne proizvodnje, revitalizacija zanata i malih industrija, bilo dobar korak prema izlasku iz ove društvene i ekonomske krize, koja je kod nas prvenstveno kriza modela razvoja. No za taj korak trebalo bi imati viziju, kulturnu politiku, strategije razvoja pojedinih sektora, a ne vidim da itko na našoj političkoj sceni o takvim stvarima iole ozbiljno razmišlja.

Opiranje marketingizaciji dizajnerske struke – Bez obzira za koga radi Dejan Kršić uvijek odabire projekte koji su pomjereni, marginalni i na neki način politizirani. 

Krajem svibnja u Galeriji Miroslav Kraljević postavljeno je zagrebačko izdanje izložbe The Renaming Machine/Stroj za preimenovanje. Izložbi je prethodio simpozij koji se pozabavio problematikom preimenovanja koje može dotaknuti institucije, ljude, etničke skupine, jezike, toponime, pa čak i država, što nerijetko predstavlja prvi korak u procesu prisvajanja ili brisanja nacionalnog, kulturnog i osobnog identiteta, ali i metodu zaštite dugoročnih političkih interesa i osiguranja nadmoći nad teritorijem.

The Renaming Machine zamišljen je kao dvogodišnji projekt pod čijim se imenom odvija niz događanja: simpozija, izložbi, diskusija, video-programa, blogerskih postova itd., koji se odvijaju u Ljubljani, Skopju, Prištini, Zagrebu i Beču. Projekt je započeo na inicijativu makedonske kustosice prof. dr. Suzane Milevske.

KP: Što vas je inspiriralo da pokrenete projekt The Renaming Machine/Stroj za preimenovanje?

S.M.: Nikada ranije nisam racionalno razumjela da moja motivacija i inspiracija za ovaj projekt proizlazi iz jednostavne činjenice da sam iz Makedonije i da smo posljednjih sedamnaest, osamnaest godina proveli kao taoci stroja za preimenovanje. The Renaming Machine je zapravo neki odgovor na stari problem između Grčke i Makedonije, a tiče se pokušaja preimenovanja zemlje. Umjesto da koristimo ustavno ime, pokušavamo koristiti bilo koje drugo ime koje ne sadrži riječ Makedonija. Grčka se zapravo ponaša kao da ima autorsko pravo na to ime. Nije me toliko zanimalo da se bavim samim problemom. To je zapravo bila motivacija. Umjesto da samo promatram te pregovore, odlučila sam zaobići ih, ići iza njih, vidjeti je li su važni, kako djeluju i je li sve to nešto što je uistinu povezano s Balkanom ili je moguće to pronaći i negdje drugdje.

Također, zanimalo me kako umjetnici reagiraju na to. Kako ova stvarna prisutnost preimenovanja utječe na naše sjećanje i kako se vizualna kutura mijenja zbog toga? Sva ova različita pitanja potaknula su me da razmislim kako organizirati projekt vezan uz ovu temu bez da postane samo ilustracija; zanimalo me pronaći mehanizme preimenovanja i pokušati uključiti što je moguće više umjetnika koji se bave ovom temom iz različitih perspektiva, ne isključivo kritično. Dakle, to nije samo perspektiva prigovaranja koja nam omogućava da kažemo da postoji problem, već pokušaj da se vidi kako umjetnici koriste ovu strategiju, vizualno na pozornici. Ali umjesto preimenovanja i brisanja određenih imena zanimalo me kako možemo koristiti ovu strategiju kako bi izbrisali neke negativne aspekte.

KP: Na koje ste mehanizame i reakcije umjetnika naišli prije početka ovog projekta, a potom kako su umjetnici reagirali na samu temu?

S.M.: Na samom početku pokušala sam pronaći neku vrstu povijesnih temelja onoga što bi trebali raditi. Pronašli smo nekoliko umjetnika i umjetničkih djela koja su nastala tijekom ranih 90-ih i koja su se bavila sličnim temama, ali većina njih je uglavnom bila vezana uz teme poput nacionalnog, osobnog ili rodnog identiteta. Većina umjetnika čije sam radove pronašla su uistinu bili impresionirani što su njihova djela konačno pronašla kontekst, pravi kontekst. Oni su bili izlagani na različitim izložbama, ali ih nikada nisu vidjeli u pravom kontekstu, onom s kojim su se bavili. Zanimljivo je da su umjetnici, nakon što smo ih spojili, počeli ponovno razmatrati svoja djela što je kasnije dovelo do reprodukcije nekih od njih. Zato je bilo dobro što smo imali dosta vremena za razvijanje projekta. Započeli smo s već postojećim radovima i onda smo razvili nove.

KP: Samo imenovanje-preimenovanje ne mora biti nužno negativno, ponekad je povezano i s aktom ljubavi. Jedan od primjera u kojem u samoj ideji ne nalazim negativni aspekt je recimo priča oko preimenovanja sarajevskog Pozorišnog trga kojem je dodano ime Susan Sontag. Kako razmatrate negativne i pozitivne strane procesa preimenovanja?

S.M.: S preimenovanjem uvijek postoji potreba za diskusijom, to je nešto što sam naučila kroz demokraciju, deliberativnu demokraciju, kada se prije čina preimenovanja moraš otvoriti što većem broju ljudi, vidjeti što oni misle i pokušati pregovarati preimenovanje. Ako se radi o ulici ili trgu moraš pitati ljude koji imaju odnos sa starim imenom i s ljudima koji podržavaju novo ime. Zanimljivo je što je ovaj projekt blisko vezan sa učenjem demokracije. To se ne smije desiti preko noći. Ljudi oplakuju gubitak, tako da bi se jedan poseban slučaj preimenovanja mogao uzeti kao primjer kako podučavati i naučiti se demokraciji. Odluka o preimenovanju postojat će dugo vremena pa moramo biti svjesni i dobrih i loših strana. A i radi se o odluci o javnom prostoru. Preimenovanje se obično dešava u javnom prostoru, tako da moramo uzeti u obzir mišljenja i osjećaje svih ljudi koji su uključeni. Odluka se ne smije donijeti preko noći.   

Čini mi se da građani često nisu niti svjesni postojećeg usisavanja vladajućih ideologija u javnom prostoru, gdje na neki način govore o svom odnosu prema povijesti i kako ju oni iščitavaju. I čini mi se negdje doista ovaj projekt otvara i taj tip problematike.

 

Pitanje sjećanja u ovom projektu nije filozofsko pitanje. Iako volim sve reference koje koristim u ovom projektu poput Derride i Renaming as Act of Love ili freudovskih metafora, mislim da se radi o sjećanju u javnom prostoru. Ovo je nešto zbog čega bi zbilja trebali biti osjetljivi i strpljivi. Radi se o pristupu odlučivanju. Zvuči grozno jer koristim ovaj jezik, ali pitajte ljude kako se osjećaju kada žive u ulici s kojom se ne identificiraju. Radi se o moći. Preimenovanje je često proces okupacije određenog teritorija. Daš mu drugo ime i počinješ posjedovati teritorij. Čak i u činu ljubavi kada daš ime kućnom ljubimcu ili svom ljubavniku počinješ ga posjedovati. Dakle, u ovom projektu radi se o oduzimanju posjedovanja moći posjedovanja.

KP: Što se zapravo krije iza stroja za preimenovanje, u političkom, društvenom i kulturnom smislu?



S.M.: Na prvi pogled postoje 3 glavne teme oko stroja za preimenovanje. Prva je način na koji politika preimenuje skrivenu, društvenu mašinu i to je iznad nečega što je uobičajno prikazano u preimenovanjima i zapravo je vezano uz tračeve o mašini za dizajn. Što se tiče pravila, uvijek postoje skriveni mehanizmi u društvu koji utječu na to da se ljudi ponašaju onako kako se ponašaju, utječu da društvo djeluje na način na koji djeluje. Za mene, najzanimljivija stvar oko pravila je da skriveni strojevi žudnje ne proizvode ništa. To je mehanizam koji stalno radi, ima mane, povezuje različite elemente, ali zapravo nema finalnog rezultata. S preimenovanjem je sličan slučaj. Ne postoji stvarni rezultat, ali postoje različite mogućnosti brisanja, ponovnog pisanja, dodavanja nečega. Koncept koji mi je iznimno zanimljiv je Freudov koncept Mystic Writing-Pad, to mistično pisanje koje on spominje su zapravo različiti slojevi koji impresioniraju umjetnike. Znate, kada pišete nešto, kada pokušavate nešto izbrisati, vi napišete nešto preko toga, ali prethodni sloj je još uvijek vidljiv.

KP: U tom kontekstu ste se na održanom simpoziju u Galeriji Miroslav Kraljević spominjali rumunjskog umjetnika Dan Perjovschia?



S.M.: Projekt koji me nagnao da mislim da sam na pravom putu je rumunjski projekt koji smo radili s Danom Perjovschiem. Zapravo su to bila dva projekta. Prvi je napravio sam 1993. godine za jedan festival kada je na ruci tetovirao natpis Rumunjska. Nakon nekoliko godina je nastupilo njegovo potpuno razočaranje procesom tranzicije u Rumunjskoj pa je zamolio za izložbu 2003. godine da se taj natpis odstrani. Ali znao je da slojeve ne možeš odjednom odstraniti, nego da se oni moraju skidati sloj po sloj, pri čemu uvijek možeš vidjeti kroz njih, sve dok nisu svi slojevi skinuti s kože. Kada je Perjovschi govorio na jednoj konferenciji rekao je da čak i kada je posljednji sloj odstranjen, kada više nije moguće vidjeti natpis, da je tinta ipak već u tvojoj krvi i da putuje. Tako zauvijek ostaje sjećanje koje ne možemo izbrisati koliko god se trudili. Vjerujem da je to istinito i primjenjivo na društvo.

KP: Neosporno je da društvo utječe na umjetnike. Istovremeno, umjetnici na ovaj ili onaj način svojim radovima reagiraju na društvo, što je vidljivo i u ovom konkretnom slučaju. Kako umjetnici općenito, a potom i u ovom projektu mogu vratiti lopticu natrag prema društvu?

S.M.: Drago mi je da ste pitali pravo pitanje, jer je to bio naš cilj, ne samo locirati problem, ne samo otkriti sve uzorke, već i pokušati koristiti te iste uzorke, iste strategije koje koriste države i onda kao što ste rekli vratiti vrijeme unazad, udariti na društvo. Postoji nekoliko umjetnika koji su pokrenuli svoje inicijative unutar ovog projekta koristeći strategiju preimenovanja kako bi ispravili neki državni mehanizam, vratili lopticu ili komentirali određeni fenomen. Radi se o tri ili četiri projekta koji su pokušali preimenovati ulicu, dati ime na primjer mostu u makedonskom slučaju s radom Hristine Ivanoske. Sanja Iveković je istraživala ime ulice nepoznate junakinje i pokušala ga multiplicirati, a Sasha Huber je pokušala preimenovati planinu koja nosi ime poznatog, ali rasističkog umjetnika.

U ovom projektu povezujem radove koji tematiziraju različite teme, imena i kontekste, ali ja ih povezujem u kontekstu pragmatizma. Oni ne promišljaju samo fenomen već pokušavaju koristiti strategiju kako bi promjenili društvo ili ga poboljšali.

KP: Kako onda komunicirati takve umjetničke radove koji pokušavaju sebe involvirati u društvo, reagirati na njega? Dakle, ne samo detektirati problem nego ga i na neki način artikulirati i nadograditi. Kako komunicirati s društvom, s publikom izvan izložbenih prostora?



S.M.: Zbilja ne mislim da postoji strategija koja nije potrebna. Sve strategije su dobrodošle jer usitinu mislim da bi trebali koristiti sve što nam je dostupno. Umjetnici su pokušali niz različitih uzoroka, išli su do parlamenta, do vlade. Pokušali su pogurati i institucije. Ponekad ne bi trebali ignorirati institucije jer one imaju bolji pristup instancama koje sam već spomenula – parlamentu i vladi. Vlada daje novac ovim institucijama i ona želi vidjeti da one uistinu rade. To je zapravo vrsta spajanja između umjetnika, institucija i najviših moći u državi. Naravno, za javnost je jako važno da zna o ovome iz različitih izvora, jer kao što smo vidjeli na otvorenju izložbe u Zagrebu, imali smo odličnu publiku, ali to nije sve. Kampanja Sashae Huber je na internetu i ona je projekt pokušala publicirati gdje god da je mogla, stoga je važna podrška novinara i bloggera. U Skopju smo u sklopu konferencije jedan čitav dan proveli s blogerima. Oni su stvorili novi blog, koji nije bio na početku zamišljen kao integralni dio ovog projekta. Tako smo na neki način iskoristili novi prostor koji nije nužno rezerviran za kulturu i umjetnost, ali tako možemo doći do drugih, do publike koja nije sudjelovala na konferencij. Ali zbilja je važno proširiti vijesti o tome.

KP: Za projekt ste uspjeli osigurati sredstva iz različitih izvora?



S.M.: Moram priznati da sam bila jako sretna jer sam imala dobar početak s Institutom P.A.R.A.S.I.T.E. iz Ljubljane i umjetnikom Tadejom Pogačarom koji je također uključen u izložbu, a i s Mirovnim institutom iz Ljubljane. Upoznala sam kustosice Ivanu Bago i Antoniju Majaču iz zagrebačke Galeriji Miroslav Kraljević te ostvarila  partnerstvo sa Stacionom iz Prištine. Potom je uslijedio prvi natječaj. Sudeći prema rezultatima, čini se da je projekt svima bio privlačan. Jedino nas makedonska vlada nije podržala, što je naravno paradoks, ali oni projekt nisu smatrali važnim. Kada danas razmišljam o tome, čini se da vjerojatno nisu bili svjesni ni sadržaja, ni stvarnog značenja projekta. Uostalom, možda je i dobro da njihov novac nije dio projekta, jer ne bih željela da ovaj projekt bude prebojan desničarskom politikom. Ovdje se radi o mnogostrukosti imenovanja i o singularnosti imena, ali ne i o nacionalističkoj ekskluzivnosti imena i identiteta. Tako bi moja ideja zapravo bila u sukobu s desničarskom politikom koja je uglavnom fokusirana na jaki nacionalni identitet. Ovaj projekt je zapravo protiv toga. Zbilja sam bila zaintereserina za promišljanje ovog problema iz različitih kuteva tako da sam imala punu podršku umjetnika, malih institutcija i (stranih) fondacija. Također su nas podržali slovenska vlada te gradovi Ljubljana i Zagreb.

KP: Živimo u malim zemljama i ta nas činjenica ponekad i prisiljava na suradnju s kolegama iz susjedstva. Istovremeno tu okolnost preokrećemo u svoju korist, jer smo nerijetko i zainteresirani surađivati s kolegama iz drugih zemalja. U konačnici nam takve suradnje daju veću slobodu i otvaraju prostor prožimanja različitih mišljenja i glasova. Upravo je to premrežavanje vidljivo i u ovom projektu.



S.M.: Rasla sam kroz ovaj projekt. Kustosica sam od ranih 90-ih, ali sam svih tih godina nastojala nametnuti svoje projekte i svoje koncepte. Ovdje sam otvorila svoju kustosku strategiju drugim ljudima i to je dovelo do drugačijih rezultata. Radilo se o izmjeni, a ne o nametanju vlastitih stavova. Naučila sam puno kroz ovu suradnju, a posebice u Zagrebu gdje smo imali i neke nove radove, ali prije svega odličnu suradnju. Da nije te suradnje sa Zagrebom mislim da nikada ne bih bila u mogućnosti postaviti projekt Sanje Iveković –  naime, nisam bila u Zagrebu gdje je ona trebala, a onda i pronašla prave suradnike koji su s njom radili svakodnevno. Doista se radilo o pretvaranju nedostataka u prednosti. Dakle, bilo je nužno surađivati s ljudima koji poznaju kontekst bolje od mene. Tako sam u svakom gradu pronašla ljude koji su surađivali iz lokalnog konteksta, kroz vrijeme smo izmjenjivali informacije. I zato očekujem da će knjiga na kojoj radimo, a koja proizlazi iz istraživanja, biti bogata s podacima. Ja sama to nikada ne bih uspjela. Svi imamo svoje granice i u dvije godine je to gotovo nemoguće. Ali na ovaj način, s punom suradnjom od strane partnera postalo je moguće. Upravo sam zato za ovo događanje u Zagrebu željela staviti imena na promotivne materijale gdje je pisalo – U suradnji s Ivanom Bagom i Antoniom Majačom. Ponekad ne odaš poštovanje ljudima s kojima si radio. Iako je projekt započeo na moju inicijativu, on je rastao i razvijao se kroz suradnju i to sam željela priznati i pokazati.

KP: Kakva je makedonska umjetnička scena?



S.M.: Surađujem s umjetnicima srednje generacije koji više nisu tako mladi, ali nisu ni etablirarni. Nažalost, zbog veličine Makedonije čak i jako dobri umjetnici nisu prepoznati i to je jedan od razloga zašto je broj makedonskih umjetnika u ovom projektu veći od broja onih iz drugih država. Htjela sam im dati prostor i mogućnost da izlažu u Zagrebu koji dugo nije ugostio izložbu ove generacije. To je kontakt s umjetnicima poput Hristine Ivanovske, Olivera Musovića, Liljane Gjuzelove, Žaneta Vangeli i Dejana Spasovića i Saše Stanojkovića. Nikada nisam organizirala isključivo makedonsku izložbu temeljenu na makedonskom nacionalnom identitetu. Želite li vidjeti umjetnike iz regije, razumijeti ih kao švedske i finske umjetnike, onda im trebate dati mogućnost da izlažu rame uz rame s umjetnicima iz različitih zemalja. Za mene kao kustosicu je stoga ovo zagrebaško iskustvo tako posebno.

KP: Kakva je uloga kustosa u suvremenoj umjetnosti?



S.M.: Moram sada reći nešto iskreno. Nikada nisam bila upoznata s igrom moći kustosa i uvijek sam pokušavala pregovarati svoju ulogu kustosa. Puno sam više bila zainteresirana za suradnju nego za hijerarhiju. Zato sam iskoristila ovu priliku da delegiram i surađujem. Danas kustosi počinju shvaćati da moraju otvoriti svoj rad. Drago mi je da se dogodio ovaj preokret, odmak od položaja jedne osobe iz 80-ih. Ali kao kustosica puno sam više zainteresirana za istraživanja. Budući da ona oduzimaju više vremena, onda su dugotrajni projekti itekako dobrodošli. I jako sam kritična spram projektata koji su brzi, spram hiperprodukcije – dobiješ tako mnogo projekata koji nisu osmišljeni.