Multimedijalni institut mi je, pak, zvučalo kao mjesto koje na ulazu ima gipsane dorske stupove, a unutra je u obliku križa poslagano sedam televizora na kojima se vrte eksperimentalni filmovi. I tko se tamo okuplja? Samozvani hakeri, filozofi, ljubitelji animea i poznavatelji brazilskog art filma? Uh… Sve me to prilično zbunjivalo (i još me zbunjuje), što znači da sam se istovremeno bojao otići tamo, ali i da sam čekao prigodu da promolim svoj nos unutra.

Prvi put kad sam planski otišao u Mamu (nazovimo je zasad tako) bilo je kad sam tražio literaturu za diplomski rad o hakerskom aktivizmu. Temu sam odabrao jer mi je zvučala zanimljivo, a o njoj nisam znao baš ništa. Lišen okova znanja, odlučio sam otići na jedino mjesto za koje sam mogao pretpostaviti da sadrži ikakve informacije o hakerima – u misteriozni net klub. Samo, kako doći tamo? Trebam li nazvati i naručiti se? Imaju li nekakav ured za stranke? Koga zapravo trebam?

Nemoćan i neodlučan, naprosto sam došao jedno popodne u Preradovićevu, ušao kroz vrata i sjeo na prvu fotelju, kao napušteni pas. Ubrzo mi je prišao Tomislav Medak, tip kojeg sam slušao na nekom okruglom stolu, a čije sam riječi dovoljno dobro razumio tek da znam da one znače nešto pametno i da ću ih možda jednog dana moći dešifrirati. Medak me pitao što trebam, krenuo sam prtljati, duboko svjestan da nemam pojma o čemu pričam, izložen laserskom pogledu drevnog kung-fu grandmastera. Stao sam usred neke rečenice, a Medak se bez riječi udaljio i ubrzo vratio s desetak stranih knjiga o hakerima. “Uzmi i vrati ih kad završiš”, rekao je. “Imam li neki rok?” “Ne.” “Trebate li moju osobnu?” “Ne.” “Samo ih uzmem i vratim kad hoću?” “Da.” “Ne trebam čak ni ostaviti svoje ime?” “Ime nije bitno.”

Ta me gesta duboko ganula i tad sam napokon shvatio što točno Mama jest. U redu, bio sam upoznat s javnim institucijama i konceptom zajedničkog vlasništva, znao sam kako javne knjižnice i škole funkcioniraju, ali imao sam dojam da je dijeljenje oduvijek bilo i moralo biti regulirano. Nisam nikad doživio da mi netko dođe i jednostavno kaže: Uzmi. Naravno da se iza toga može razviti filozofija, možda bi upravo Medak to sad elaborirao, i naravno da taj princip rada iziskuje neku računicu, ali meni je u glavi ostala samo jednostavna gesta povjerenja, sloboda da uzmem i odem i, samim time, osjećaj da želim ostati i dati. 

Tu gestu od tada pronalazim u svemu što Mama radi – u knjigama koje tiskaju, programima koje održavaju, prostoru koji ustupaju, u besplatnom Human Rights Film Festivalu, u podršci migrantima, u ideji piratske brige… U svemu je prisutna evidentna namjera da se zajednici pruži quid, a da se u startu odbije pomisao na pro quo. 

Važno je i što taj quid stvarno može biti bilo što. Mamini sadržaji su često opskurni, nisu po svačijem ukusu, nisu pitomi niti privlačni, s razlogom nisu popularni, a temelje se na ideji da ako zanimaju i par ljudi u cijelom gradu, vrijede postojati, i to u svom najboljem mogućem obliku. Mama je rijetka po tome što može izgurati takvu ekskluzivnost bez elitizma, što može pružiti svima otvorenu hermetičnost. Uzmi, kao uvijek, uz dodatak: ali ne moraš. I tako već 25 godina, kao error tržišne računice, u prkos ideji da je čovjek čovjeku vuk, Mama ustraje.

Ipak me još nije odučila od kapitalističkih kalkulacija, od osjećaja da nas je zadužila i od zaključka da bismo bez Mame svi skupa bili na gubitku. Ali ovo nije pitanje posudbe i duga, dobitka i gubitka, uloga i rizika, dugotrajnosti i inovacije. Ne treba vratiti posuđeno, nego proširiti dobiveno. Mama daje dok ima, a kad je više ne bu, napravit ćemo novu “svojevrsnu zračnu luku”, neku Mamu 2, Multimedijalni IInstitut, Mi3 ili kako će se već zvati, ako će se uopće zvati. Koga briga, uostalom? Ime nije bitno.

Druga ovogodišnja tribina Književna perspektiva posvećena je online knjižnicama i bazama podataka te platformama za razmjenu podataka. One su efikasan način kojim se omogućava jednostavan pristup brojnim publikacijama iz raznih područja znanosti i umjetnosti te se na taj način nastoje preskočiti i doskočiti razna ograničenja koja kod pristupa tim tekstovima potencijalno mogu postojati, čime postaju bitan faktor u daljnjoj demokratizaciji polja umjetnosti i znanosti.

Na tribini će gostovati dramaturginja i profesorica na Akademiji dramske umjetnosti Jasna Jasna Žmak i istraživač i teoretičar Tomislav Medak, koji će pokušati odgovoriti na to kako i zašto nastaju te kako opstaju online knjižnice i baze; kako funkcioniraju te koji su izazovi i prepreke njihovu nesmetanu radu; kakvu perspektivu otvaraju neke nove tehnologije u kontekstu interneta koji se sve više zatvara i ograničava te imamo li razloga za optimizam. Tribinu moderira Matija Prica.

Više o ostatku festivalskog programa možete saznati ovdje.

U Knjižnici Medveščak 18. ožujka održan je stručni skup pod nazivom Dječje knjižnice i civilno društvo. Stručni skup tradicionalno se održava od 2006, a ove se godine tematski orijentirao na suradnje knjižnica i organizacija civilnog društva, važnost volonterskog rada, osvješćivanje i poticanje djece i mladih za aktivno sudjelovanje u društvu, mogućnosti rješavanja problema koji su od javnog interesa za veće ili manje skupine građana.

Uvodna izlaganja održali su Ivana Kordić, voditeljica zagovaranja i razvoja Volonterskog centra Zagreb, Mario Hibert s Odsjeka za komparativnu književnost i bibliotekarstvo Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu, te Grozdana Ribičić, voditeljica Odjela za djecu i mlade Gradske knjižnice Marka Marulića u Splitu.

Ivana Kordić prisutne je provela kroz termine civilno društvo i treći sektor te ih opisala kao prostore nove građanske energije za društvo koje energetski slabi. Što se tiče volontiranja, istaknula je da u Hrvatskoj još uvijek ne postoji jasna ideja što ono jest. Radi se o procesu davanja i primanja, sklopu vrijednosti i iskazivanju građanskog stava. Ne radi se o radu za opće dobro, stručnom osposobljavanju, vraćanju dugova ili traženju posla, niti o filantropskoj djelatnosti kojom se razmjenjuje materijalno. Radi se o razmjeni vremena i najboljoj vježbi za demokraciju, kako je to formulirala Marjorie Moore. “Moramo željeli ulagati svoje vrijeme i pokloniti ga za izgradnju demokracije”, rekla je Kordić te istaknula da demokracija više nije samo izlaženje na izbore svake četiri godine, kao što ni volontiranje nije samo način da se do nečega dođe već vrijednosni stav koji ponekad graniči i s aktivizmom. Tako je kontrastirala primjere stvaranja vrta u domu za djecu i mladež s Povorkom ponosa ili prikupljanje potpisa za izmjenu ustavne definicije braka – sve su te aktivnosti iznijeli volonteri.

U Europskoj uniji, prema podacima Europske komisije iz 2010. godine, volontira oko 100 milijuna građana, dakle 20 posto Europljana, dok za Hrvatsku nemamo sustavne podatke. No, prema podacima organzatora volontiranja, jasno je da taj broj sve više raste. Razlog tomu je poboljšanje volonterske infrastrukture – danas je veći broj ljudi koji žele volontirati nego mjesta za volontiranje. Kao odgovor na pitanje što možemo učiniti da volontiranje postane društvena vrijednost, Kordić je istaknula sustavni građanski odgoj i obrazovanje – prihvaćamo da živimo u demokraciji, a ne odgajamo mlade da u njoj sudjeluju, sa svim pravima i obavezama koje im pripadaju. Volontiranje je građanski odgoj u praksi, rekla je Kordić.

Mario Hibert na stručni je skup donio teme o kojima se rijetko govori u javnom prostoru, a pretpostavljam, pogotovo na skupovima knjižničara. Radi se o temi javne knjižnice, aktivističkim praksama hakera, “pirata”, DIY aktivista te takozvanih commonersa, zastupnika znanja kao javnog dobra. Sloboda, pristup informacijama, osposobljavanje korisnika knjižnica za kritičko korištenje informacija te razmjena znanja i etika djeljenja čine ideju kritičkog bibliotekarstva koja odgovara istim identitetskim odrednicama u civilnom društvu, istaknuo je Hibert. Digitalni je rad ulaganje vlastitog vremena u nešto što proizvodi zajedničku vrijednost, a ako želite biti kritički bibliotekari, rekao je, vjerojatno ste na rubu zakona. Temeljno subverzivna pozicija knjižničara je inherentno politička, ona podrazumijeva organiziranje informacija radi njihova djeljenja: “Bez osvještavanja pojma javne sfere, javnih dobara, javnih institucija, ne možemo biti kritički bibliotekari, kao ni bez spoznaje nimalo neutralne pozicije nas samih”. U tom je kontekstu upoznao prisutne s projektom Javne knjižnice Tomislava Medaka i Marcella Marsa te pozvao kolege iz Zagreba da se upravo njima obrate ako žele upoznati sebe i svoje korisnike s problematikom.

Hibert je govorio, između ostalog, o kolektivu Radical librarians, projektu Library freedom, McKenzie Warku, Edwardu Snowdenu i Aaronu Swartzu, no nije naišao na veće razumijevanje – na pitanje tko je čuo za Swartza, nitko od prisutnih stotinjak knjižničara nije dignuo ruku. “Nakon tog nekog digitalnog prostora vraćamo se u našu knjižnicu”, slikovito je izlaganje započela sljedeća govornica te uspjela izjaviti da djeca danas prije tehnologije upoznaju knjižnice, da “jako dobro znamo zašto je mijenjan Zakon o udrugama” – “jer previše udruga oduzima energiju onima koji su jako aktivni”, da knjižnice omogućuju podizanje samopouzdanja predstavnicima udruga te promociju njihovih programa, iako je nekada nužno reći “ne” udrugama, s obzirom da one pretjeruju u svojoj želji da dolaze u knjižnice. 

U drugom dijelu održana je razmjena dobrih praksi, primjera programa i projekata koje knjižnice provode u suradnji s udrugama i volonterima. Među ostalima, Knjižnica Augusta Cesarca sudjeluje u projektu Oboji svijet tolerancijom Foruma za slobodu odgoja ili dvaput mjesečno odlaze u Kliniku na pedijatriju KBC-a Zagreb djeci čitati bake i priče. Knjižnica S.S. Kranjčevića već drugu godinu zaredom provodi projekt Besplatna pomoć u učenju kojim okuplja volontere obrazovane u poljima matematike, fizike, hrvatskog jezika, informatike i društvenih predmeta od 1. do 4. razreda, namjenjen korisnicima Dječjeg odjela te djeci iz scoijalno ugroženih obitelji. Gradska knjižnica Rijeka s udrugom Portić provodi veći projekt pripovjedača priča za laku noć u bolnici Kantrida ili manje suradnje s udrugom PaRiter, udrugom ljubitelja fantastike 3. zmaj, dramskom radionicom Malik. Godine 2014. u suradnji s udrugom Zdravi Novigrad Gradska knjižnica Novigrad-Cittanova pokrenula je projekt Aktivizam mladih i građansku inicijativu Ajmo svi na trg!, a s Društvom naša djeca iz Novigrada pokrenuli su Teen Corner s ciljem osvještavanja tinejdžera o važnosti čitanja za razumijevanje vlastitog položaja u društvu i kritičkog odnosa prema svijetu koji ih okružuje. Gradska knjižnica Ivan Goran Kovačić iz Karlovca surađuje s udrugama Polka, Dim i Gong s kojima organizira tribine i predavanja usmjerena na poticanje društveno-političkog aktivizma mladih.

Programi i aktivnosti koje knjižnice provode organiziraju se s ciljem stvaranja novih naraštaja čitatelja, pismenih i osvještenih pojedinaca, a osim što u tome surađuju s organizacijama civilnog društva, programima namijenjenim djeci i mladima pridonose razvoju samog civilnog društva, društva građanski i politički pismenih pojedinaca, koji vole i čitati.

Piše: Petra Dolanjski

Izuzev povremenih najava o predstavljanju autora ili novih izdanja, besplatnoj radionici ovog ili onog tipa, pristup koji bi sustavno i kritično obradio ulogu, usustavio dosadašnje napore ili eventualno detektirao smjer kretanja knjižnica te ih smjestio unutar trenutnog društvenog, političkog i ekonomskog konteksta, kao da nije dovoljno zanimljiv. Nekako usput prođu najave izložbi, gostiju, okruglih stolova, besplatnih usluga čija je svrha reagirati na aktualnu društvenu situaciju, ponuditi moguća rješenja, djelovati prema dobrobiti društva u cjelini. Pa tako čitamo o angažiranoj/kritičnoj umjetnosti, kazalištu, književnosti, a za knjižnice nam ne pada ni na pamet da mogu/jesu/trebaju biti angažirane, pravedne i progresivne. Prema tome, s punim pravom možemo postaviti pitanje: koja je njihova uloga danas?

Pojam javne knjižnice od svojih početaka podrazumijeva da je demokratsko društvo društvo prosvijećenih građana te da kao takvo svima mora omogućiti preduvjete za slobodan intelektualni razvoj. S vremenom, na tom se tragu razvio koncept knjižnice kao neutralnog trećeg mjesta, dnevnog boravka zajednice, prostora onkraj vremena – ugodnog, intimnog, romantiziranog prostora ispunjenog knjigama, tihim knjižničarima. No upravo zbog obrata koji se događa, a koji prolazi nezamijećeno, ostajući na margini kulturnih aktualija, zanimljivo je misliti knjižnicu kroz Foucaultovo određenje, kao heterotopije. U tekstu O drugim prostorima utopije i heterotopije pojavljuju se kao mjesta koja su povezana i u odnosu sa svim drugim mjestima, ali su im istodobno kontradiktorna jer obrću skupove odnosa u kojima se događaju. Knjižnice, kao heterotopije, bezgranično sakupljaju i čuvaju vrijeme. One su nemobilna mjesta u kojima vrijeme nikada ne prestaje akumulirati vlastite dosege: realiziraju ideju “ustanovljavanja generalne arhive, volje da se sve zatvori na jednom mjestu za sva vremena, sve epohe (…)”, dok su istovremeno smještene izvan vremena i otporne na njegov učinak. Određenje knjižnice kao heterotopije ovog tipa samo donekle korespondira s današnjim stanjem; njezin je prostor, već neko vrijeme, više porozan nego odijeljen te, kao takav, propušta obilježja i drugih heterotopija. Drugim riječima, od prostora kontemplacije i mjesta tihog rada, one se, svojim pridodanim funkcijama i dopisanim ulogama, odnose i upisuju u realno vrijeme i prostor.

Ipak, čini se da nove uloge, funkcije i značenja knjižnice i dalje ostaju nevidljivi ispod slojeva predodžbi o tome što ona jest i što bi trebala biti. Tako je na prevladavajuće viđenje knjižnice kao neutralnog i apolitičnog mjesta s ciljem njezine repolitizacije još 1990. godine u New Yorku reagirala grupa knjižničara osnovavši Savez progresivnih knjižničara. Zabrinuti stanjem unutar struke koje je vodilo prema sklapanju sumnjivih saveza s poslovnom i informatičkom industrijom te zadovoljnog prihvaćanja usluga proizašlih iz takvog umrežavanja, a sve to bez propitivanja njihove navodne političke, kulturne i ekonomske neutralnosti, suprotstavili su se aktualnim trendovima u knjižničarstvu. Stvar je bila postavljena na ovaj način: kritično, progresivno knjižničarstvo naspram konzervativnog, tradicionalnog te, prije svega, neutralnog. I u tome nisu bili ni prvi, ni jedini: svođenje  knjižnice na ulogu neutralnog institucionalnog posrednika na informacijskom tržištu i moderatora informacijskog društva koji svojim korisnicima diseminira informacije nije se uspjelo održati. 

Danas, možda više nego ikad, važno je naglasiti socijalnu misiju knjižničarstva i informacijskih znanosti, čija je dužnost predstavljati javnu sferu i braniti javno dobro, zastupati ljudska prava, slobodu, demokraciju, kulturu te imati u fokusu nužnost kritičnosti čiji je cilj “razvijanje strategija kontrakulturnog otpora i alternativne vizije globalizacije putem promocije socijalnog aktivizma unutar bibliotečne struke” te zauzimanje stava spram “poimanja bibliotekarstva kao instrumenta kapitalističke ideologije uslužnosti” (Mario Hibert, Bibliotekarstvo želi biti… slobodno?, 2014). Budućnost knjižnica i njihova održivost nije u okretanju građi, zgradama, odborima, već učenju, znanju, i društveno angažiranom djelovanju u kontekstu socijalne pravde. Upravo s tog aspekta koncept neutralnog trećeg mjesta postaje nedostatan, a pojam zajednice, umjesto u svojoj sveukupnosti i slojevitosti, jednodimenzionalno (is)korišten. On se, naime, koristi kao poželjan u različitim sustavima (političkim, vjerskim, kulturnim, ekonomskim, odgojnim…) jer upućuje na homogenost i odanost, a zaustavlja osipanje. Tako upotrijebljen, pretpostavlja simetriju odnosa te se ostvaruje kao projekcija horizontalne solidarnosti, iako su odnosi u zajednici, u stvari, hijerarhični, asimetrični i obilježeni odnosima moći. Značajka zajednice je i da se njezini pripadnici međusobno ne poznaju; oni nastanjuju prostorni, ali ne i zbiljski kontinuum. Stoga knjižnica, kao mjesto privremenih i povremenih susreta unutar lokalne zajednice, djeluje s namjerom da osvijesti i uključi različitosti korisnika kojima se obraća te da ih okupi oko rješavanja pitanja od zajedničkog interesa, potakne osjećaj solidarnosti i povezanosti, s ciljem promišljanja i aktiviranja vlastite uloge u društvenom i političkom kontekstu u kojem djeluje. Promjena paradigme u čijem je središtu danas korisnik, ipak nije dokinula viđenje knjižnice kao ugodnog neutralnog mjesta za provođenje slobodnog vremena, stoga je subverzivno djelovanje spram opasnosti od vlastite komodifikacije i više no potrebno. Imperativ društvene pravde, kao središnja točka aktivistički shvaćenog knjižničarstva, zadaća je javnih knjižnica koju one svojim programima i uslugama usmjerenima protiv produbljivanja nejednakosti provode. Prema tome, “knjižničari nisu”, navodi Hibert, “tek institucionalni činovnici već istovremeno i građani čiji bi progresivni etos trebao nadilaziti mitove o neutralnosti”.

Kao što piše Alberto Manguel u svom djelu Biblioteka noću, svaka knjižnica, usprkos težnji da bude sveobuhvatna, uspostavlja hijerarhiju koja počiva na izostavljanju onih ostvarenja koja ne uvrštava: “Svaka biblioteka je isključiva”, jer bez obzira na sveobuhvatnost odabira “svako uređivanje biblioteke stvara (…) i jednu avetinjsku biblioteku ispunjenu senama odsutnih dela (…)”. Mogući odgovor na ono što ostaje isključeno, kroz stvaranje digitaliziranih repozitorija kao odgovora na restriktivni koncept autorskog prava i direktne kritike intelektualnog vlasništva, koje ide “prema tome da iskorijeni i samu ideju o univerzalnom pristupu znanju za svakog člana društva”, nudi projekt Javna knjižnica Marcella Marsa i Tomislava Medaka. Kako navode, projekt je “zagovor institucije javne knjižnice i općeg prava na pristup znanju kao njenog temeljnog načela” te podrazumijeva da, ukoliko je sadržaj besplatno dostupan na webu, svatko mu može pristupiti i koristiti ga. No, može li gerilski rad stvaranja digitalne javne knjižnice zadovoljiti potrebe svih korisnika, odnosno ostaje li ipak netko isključen? I čemu onda uopće knjižničarstvo, kao struka i profesija, ako je svatko knjižničar/knjižničarka? Ako su preduvjeti za pristup sadržajima na koje se upućuje pristup internetu, poznavanje engleskog jezika, visoka razina informatičke i informacijske pismenosti, ali i (pred)znanje kao alat za snalaženje i razumijevanje, onda korištenje takvom javnom knjižnicom ipak nije dostupno svima te generira odnose moći koje svojim postojanjem želi dokinuti. Isključivo takav pristup teško može izbjeći stvaranje novih polarizacija i stratifikacija. S druge strane, knjižnica kao prostor nezavisne javne sfere, zagovara civilno društvo i istovremeno ga osnažuje, a takva pozicija nije neutralna. Upravo suprotno, ona podrazumijeva njezinu obvezu da omogući etično informacijsko društvo u okviru globalne socijalne pravde. Stručni poslovi – katalogizacija, indeksiranje, pružanje referentnih usluga, kao i nabavna politika, razvoj zbirki, automatizacija knjižnica i knjižnično upravljanje te rad s korisnicima, pretpostavljaju određene političke i ekonomske izbore, ali, kao i svaka profesija, zahtijevaju stručna znanja i vještine. Možda se rješenje krije u  zajedničkoj borbi kao platformi za pluralnu artikulaciju otpora proizvodnjom zajedničkih znanja i ideja, jer, u konačnici, javna knjižnica ni u jednom obliku ne smije nestati.

Na jednom od Javnih čitanja, galerijsko-knjižničnom programu baziranom na ekonomiji energetske razmjene, druženja i dobre volje, vizualna umjetnica Sandra Sterle čitala je dijelove iz knjige Mirande July No One Belongs Here More Than You (Baš ti, baš tu, prev. Mima Simić, Vuković&Runjić, 2008). U strategiji koja javnim knjižnicama nedostaje, a koja bi objedinila njihove pojedinačne napore i djelovanja te pružila sustavnu podršku u ostvarivanju ciljeva kojima teže, kao i vidljivost u medijskom prostoru, možda je baš taj naslov mjesto iz kojeg treba krenuti. 

Elsevier je najveći komercijalni izdavač znanstvenih radova koji posjeduje neke od najvećih baza podataka akademskog materijala čija je cijena toliko visoka da si ih čak ni Harvard, najbogatije sveučilište globalnog sjevera, ne može priušititi. Akademski znanstveni rad, podržan javnim novcem, zbog previsokih cijena znanstvenih časopisa tako postaje privilegij nedostupan većini znanstvenika i istraživača diljem svijeta. Također, s 37 posto profitne marže i oko milijardu dolara neto dobiti, poslovanje Elseviera je u snažnom kontrastu s rastućim naknadama za izdanja i iznosima studentskih kredita te smanjenih plaća fakultetskog osoblja. 

Ove je godine Elsevier podnio tužbu zbog povrede vlasničkih prava protiv besplatnih arhiva knjiga i znanstvenih istraživanja Science Hub, Library Genesis i BookFi, tražeći od njih milijune dolara naknade štete. Sud u New Yorku donio je odluku kojom je odobrio zahtjev Elseviera da se navedenim sajtovima zabrani daljnja diseminacija sadržaja te ukinu domene i zaključio je da pretvaranje zaštićenog materijala u besplatni “ne služi javnom interesu”. Osnivačica Sci-Huba Alexandra Elbakyan smatra da potez Elseviera ukazuje na opasnu ideju, odnosno da “javnost nema pravo na znanje”.

U trenutku izricanja zabrane, urednički je kolegij časopisa Lingua u vlasništvu Elseviera predao kolektivnu ostavku radi odbijanja izdavača da omogući slobodan pristup i odustane od visokih naknada koje naplaćuje autorima i njihovim akademskim institucijama. Također, pokrenuta je peticija kojom se želi spriječiti zatvaranje Ashgatea, donedavno nezavisnog izdavača, kojeg je izdavač Informa PLC odnosno njegov ogranak Taylor&Francis nedavno kupio, a nizozemsko Ministarstvo obrazovanja već je prije najavilo mogući bojkot Elseviera.

Grupa ljudi koja radi na dostupnosti digitalnih knjižnica i arhiva u javnom je pismu upozorila da se radi o trenutku u kojem je potrebno zauzeti stav i izaći iz anonimnosti. Pismo potpisuju Dušan Barok (monoskop.org), Sean Dockray (aaaaarg), Kenneth Goldsmith (ubu), Sebastian Lütgert (textz.org), Anthony Iles, Josephine Berry i Pauline van Mourik Broekman (Mute), Femke Snelting (Constant/Memory of the World), spideralex (Calafou/Memory of the World), Lawrence Liang (Alternative Law Forum), Dubravka Sekulić, Tomislav Medak i Marcell Mars (Memory of the World). Između ostalog, upozoravaju da se prije Science Huba i Library Genesisa isto dogodilo sajtovima Library.nu i Gigapediji, prije Gigapedije bio je textz.org, a prije njega nije bilo gotovo ničega. “Veliki igrači”, komercijalni izdavači, većinu javnih knjižnica, besplatnih repozitorija svjetskog znanja, žele svesti na ništicu, a u tome imaju svesrdnu pomoć sudova i zakonodavstva. 

“Imamo sredstva i načine da znanje postane dostupno svima bez ekonomskih barijera i uz manju cijenu za društvo u cjelini. Zabranjen pristup akademskim istraživanjima, visoki profiti monopola i njihova glavna uloga u alokaciji akademskog prestiža gazi javni interes. Komercijalni izdavači priječe open access izdavaštvo, kriminaliziraju ga, presuđuju našim herojima, uništavaju naše knjižnice. (…) Naše znanje kao zajedničko dobro raste u krivinama iskvarenog sistema. Mi smo kustosi znanja, kustosi iste infrastrukture o kojoj ovisi proizvodnja znanja, kustosi tog plodnog, ali krhkog zajedničkog dobra. Biti kustos znači, zapravo, preuzimati, dijeliti, čitati, pisati, recenzirati, uređivati, digitalizirati, arhivirati, održavati, činiti dostupnim, ukratko – koristiti, a ne prisvojiti znanje”.

Potpisnici upozoravaju da se nalazimo u odlučujućem trenutku u kojem moramo prepoznati samo postojanje ovog zajedničkog dobra kao čin građanske neposlušnosti. “Vrijeme je da se prestanemo skrivati i da svoje ime pridružimo ovom činu otpora. Možda se osjećate izoliranima, no mnogo nas je”. Sci-Hub, BookFi i LibGen ne namjeravaju se pokoriti odlukama suda. 

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Demokracija bez participacije koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

S druge strane, na srpskoj inačici Wikipedije može se pročitati sljedeće: “Operacija Oluja je vojna akcija kojom su za vrijeme rata u Hrvatskoj početkom augusta 1995. snage Hrvatske vojske i policije uspostavile hrvatsku kontrolu nad zapadnim dijelom tadašnje Republike Srpske Krajine. Dok je sama akcija prošla prilično brzo i s relativno malo razaranja i gubitaka s obje strane, za posljedicu je imala iseljavanje gotovo cjelokupnog stanovništva srpske nacionalnosti s akcijom zahvaćenih prostora. Tumačeći goleme demografske promjene, hrvatski autori naglašavaju da su Srbi iz ugroženih područja evakuirani po naređenju Vlade RSK izdanom 4. kolovoza 1995. Tokom i neposredno poslije akcije su na tim prostorima zabilježeni slučajevi paleža, pljačke, kao i ubojstva preostalih pripadnika srpske nacionalnosti. U tako ispražnjena područja je vlada hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana nešto kasnije naselila izbjeglice hrvatske nacionalnosti iz BiH”.

Dakako, ni hrvatska Wikipedija osnovne činjenice o ratnim zločinima počinjenima za vrijeme Oluje ne prešućuje, jer to nakon haških suđenja generalima Anti Gotovini, Ivanu Čermaku i Mladenu Markaču više nije moguće, bez obzira na njihov oslobađajući ishod. No, kao i uvijek kada je riječ o prevladavajućem narativu Domovinskog rata, kojeg prešutno podržavamo samim korištenjem tog pojma, u tekstu se izričito naglašava da se radi o pojedinačnim slučajevima, a ne o planski provedenom etničkom čišćenju. Nasuprot dominantnom državotvornom narativu, Sinan Gudžević, kolumnist tjednika Novosti, u tekstu Informacije Crne Gore citira lucidnu alternativnu kovanicu jednog anonimnog službenika telefonske centrale: rat za raspad Jugoslavije. Ako se ne želimo zadržati na partikularnim ideološkim tumačenjima povijesti karakterističnima za sve zaraćene strane, nego objektivno sagledati opću sliku događaja, tada terminologija Gudževićevog Crnogorca postaje višestruko ispravna. Međutim, Oluja se ne može promatrati samo kao vojna prekretnica rata za raspad u Hrvatskoj, već i kao vrlo konkretan vrhunac raskida s jugoslavenskom i socijalističkom prošlošću te ideologijama koje su je definirale. Operacija i njezini akteri tako su do dana današnjeg učinjeni najjačim simbolima hrvatske državnosti, usprkos evidentnom ideološkom konstruiranju nacionalističkog mita o bezgrešnosti Oluje. Naravno, završetku rata u operaciji sa smrtnim posljedicama po mnoge prethodilo je više ili manje suptilno prekrajanje povijesti na svim njezinim mikro i makro razinama, pa su se osim ljudi različitih etničkih pripadnosti na udaru institucija i pojedinaca našli i preostali artefakti jugoslavenske kulture – spomenici, knjige i slično.

Kontinuirano oštećivanje i uništavanje spomenika Narodno-oslobodilačke borbe diljem Hrvatske je općepoznato iako prešućivano, a nimalo ne jenjava ni dan-danas, dapače nastavlja se s novim intenzitetom, primjerice u slučaju nedavnog demoliranja partizanskog spomen-obilježja s crvenom zvijezdom u Ulici Božidara Adžije na zagrebačkoj Trešnjevci. Bez obzira na to prihvaćamo li ideologiju socijalističkog samoupravljanja ili ne, neovisno o tome podržavamo li koncepciju većinskog državnog vlasništva i planskog upravljanja ekonomijom i industrijom, te nevezano uz to mislimo li da je besklasno komunističko društvo potpuna utopija ili ostvariva mogućnost, činjenica je da partizanski pokret, NOB i odluke donesene na četiri zasjedanja Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (ZAVNOH) 1943., ’44. i ’45. godine predstavljaju istinski temelj moderne hrvatske državnosti, kao i točke socijalne i političke emancipacije hrvatskog naroda zahvaljujući kojima se ta državnost uopće mogla i ostvariti. Stoga je nacionalistički motivirano uništavanje spomenika iz doba Jugoslavije de facto izravan atak na ništa drugo doli hrvatsku državnost.

Ovaj besmisleni paradoks omogućen je između ostalog i tihim brisanjem povijesti na mnogo manje vidljivoj, ali podjednako razarajućoj razini planskog, upornog i sveobuhvatnog uklanjanja tzv. nepoćudnih knjiga iz knjižnica i drugih javnih arhiva u Hrvatskoj devedesetih godina. Time je učinjena gotovo nenadoknadiva šteta za očuvanje sjećanja na ono što je bilo prije 1991. Upravo je tim knjigama i tom “knjigocidu” bila posvećena izložbena akcija Otpisane u zagrebačkoj Galeriji Nova, tijekom koje je u organizaciji kustoskog kolektiva WHW – Što, kako i za koga? održano nekoliko umjetničkih performansa te prikupljanje i skeniranje otpisanih knjiga. Također, Otpisane treba promatrati kao kontinuitet sve češćih projekata hrvatskih i regionalnih kulturnih radnika i istraživača s fokusom na revitalizaciji društvenog i političkog nasljeđa socijalističke Jugoslavije i prepoznavanje onih njegovih elemenata koji mogu djelovati emancipatorski u sadašnjosti, pogotovo u kontekstu zaoštravanja političkih prilika u Europi.

Kada kažemo “otpisane”, govorimo o knjigama na ćirilici, knjigama s pripovijestima iz NOB-a za djecu i odrasle (među kojima su bezvremeni klasici poput Pirga Anđelke Martić ili Orlovi rano lete Branka Ćopića), knjigama pisanima na ekavici, srpskih autora ili hrvatskih i bosanskohercegovačkih autora srpskog porijekla, partijskoj političkoj literaturi ili knjigama ideološki nepoćudnog sadržaja, kakvih je prema tim kriterijima bilo zaista mnogo. Sustavno “otpisivanje” takvih knjiga iz javnog prostora u Hrvatskoj prvi je uvjerljivo i znanstveno relevantno proučio i obradio dr. Ante Lešaja, ekonomist i sveučilišni profesor u mirovini, koji je rezultate svog opsežnog istraživanja objavio 2012. u knjizi Kulturocid: Uništavanje knjiga u Hrvatskoj 1990-ih, u zajedničkom izdanju zagrebačkog Profila i Srpskog narodnog vijeća. Devedesetih je, prema procjenama dr. Lešaje, iz javnih, školskih i institucionalnih knjižnica na poticaj najviših državnih ustanova uklonjeno do 2.8 milijuna knjiga, odnosno 13.8% ukupne knjiške građe. Organiziranjem akcije ponovnog prikupljanja i digitalizacije otpisanih knjiga povodom 20. godišnjice Oluje, WHW cijelu pojavu uništavanja literature kontekstualizira unutar apsolutne službene negacije socijalističke i samoupravne prošlosti Hrvatske, pokazujući da klanju među ljudima najčešće prethodi (ili se na nj nastavlja) brisanje kulture koja ih je ujedinjavala. Istodobno, knjiga kao instrument komunikacije znanja i sjećanja autentično simbolizira sredstvo propitivanja prevladavajućih mitova, pa je uvijek potencijalno subverzivna pojava. Uostalom, sama činjenica ponovnog pojavljivanja otpisanih knjiga u javnom prostoru svjedoči da knjigocid nije sasvim uspio, a počinju se nazirati i prve pukotine u donedavno monolitnoj ideološkoj slici regije.

Umjetnici i istraživački kolektivi koji su realizirali svoje radove, performanse i akcije u sklopu Otpisanih bili su (kronološkim redom održavanja) projekt Javna knjižnica pod vodstvom Tomislava Medaka i Marcella Marsa (koji su omogućili skeniranje prikupljenih knjiga), Luiza Margan, Siniša Labrović, Božena Končić Badurina i Antonio Grgić. Posljednjih četvero umjetnica i umjetnika ostvarilo je akcije u javnom prostoru s knjigom kao središnjim motivom i umjetničkim sredstvom, pri čemu je svatko od njih naglašavao neki drugi aspekt cenzure pisane riječi, odnosno pozicije čitanja (i) literature usred razdoblja dramatičnih političkih promjena, kakva je uostalom i post-tranzicijska današnjica.

Tako je Luiza Margan u srijedu, 8. srpnja, u predvečernjim satima na Trgu bana Josipa Jelačića organizirala kolektivni performans Osluškivanje u trajanju od sat i pol, tijekom kojih je dvadesetak sudionika na različitim pozicijama na trgu naglas čitalo ulomke iz romana Banket u Blitvi Miroslava Krleže i zbirki priča Danila Kiša. Pomiješani s rastućom gomilom na centralnom gradskom trgu, anonimni čitatelji su neupućenim promatračima vjerojatno djelovali luckasto, pa možda i uznemirujuće, kako se pogledima prosječnih prolaznika najčešće doimaju bilo kakve ekscesne pojave u javnom prostoru ili prijevozu, pogotovo osobe koje bez posebnog razloga imaju potrebu govoriti glasno, obraćajući se svima istodobno. Međutim, razloga za Osluškivanje je svakako bilo, mada njih nije mogao precizno odrediti nitko tko nije imao ključ za razumijevanje konteksta performansa, iako takva vrsta razumijevanja nije ni bila potrebna. Naime, nije poanta bila u tome da promatrači obavezno dokuče zbog čega se performans odvija pred njihovim očima, nego baš da osluškuju i prepuste se rečenicama dvojice arhetipskih regionalnih pisaca, čija proza predstavlja vrhunac one bolje, slobodarske strane socijalističke kulture, pri čemu nastavlja biti itekako relevantna i dan-danas. Krleža u Banketu u Blitvi začuđujućom sugestivnošću sintetizira satiru i povijesnu fikciju, stvarajući univerzalnu fresku o permanentnom sukobu pojedinca i stupova državne vlasti i moći, dok Kiš u svojim pričama paneuropski dekonstruira mračne fenomene fašizma i staljinizma, istodobno komunicirajući s cjelokupnom modernom književnom tradicijom. Djela dvojice jugoslavenskih pisaca danas se izvrsno nadopunjuju, pružajući nam djelotvoran okvir i za kritiku sadašnjeg političkog i ekonomskog režima, čija se liberalna krinka temelji na degradaciji institucija parlamentarne demokracije. U toj kakofoniji različitih dijametralno suprotstavljenih iskustava, političkih i drugih, “švercanje” Krleže i Kiša u javni prostor trga jest umjetničin poziv prolaznicima da misle i djeluju te misleći čitaju.

Za razliku od kolektivne akcije u režiji Luize Margan, nešto kasnije te srijede Siniša Labrović je u Galeriji Nova performansu pristupio izrazito individualno, u izvedbi nazvanoj Svjetlost knjige. Umjetnik je posegnuo za uvezenim tekstovima poznatog i tragično preminulog srpskog pjesnika Branka Miljkovića, izrazito talentiranog i senzibilnog stvaraoca koji je svoj životni put završio 1961. u Zagrebu, kada je 13. veljače pronađen obješen na jednom drvetu. Iako okolnosti njegove smrti nikada nisu posve razjašnjene, prevladava mišljenje da je u pitanju samoubojstvo, što je samo pridonijelo legendarnoj auri koja se otada plete oko lika i djela ovog pjesnika, inače karakterističnog poetskog pobunjenika protiv dogmatskih zastranjenja Komunističke partije Jugoslavije i općenito političkog pritiska na pisanu riječ. Dakle, ni u Labrovićevom performansu izbor literature nipošto nije bio slučajan. Dok je Luiza Margan odabirom Kiša i Krleže stavila naglasak na panjugoslavensko pismo dvojice titana regionalne kulture koji su ju svojom bespoštednom i umjetnički uvjerljivom kritikom zauvijek obogatili, zastupajući vrijednosti internacionalizma, eklekticizma i stvaralačke slobode naspram zakulisanih političkih igara moći, Labrović je specifičnim čitanjem Miljkovića dotakao nešto drugo. Birajući čitati pjesnika čije je cijelo anarhoidno biće bilo u raskoraku s okruženjem u kojem je živio i djelovao, što je naposljetku dovelo do tragičnih konzekvenci, Labrović je artikulirao dosljednost ugroženosti kritički raspoložene književnosti nekad i sad. Svakako, težište cjelokupne akcije WHW-a jest na političkoj čistki literature koja se zbila devedesetih, ali ne treba zaboraviti ni da je u socijalističko doba cenzura bila djelatna, makar se provodila drugačijim sredstvima.

Labrovićev performans započeo je u trenutku kada je u zamračenoj galeriji zapalio knjigu i potom krenuo čitati. Svaki put kad bi plamen malo popustio, izvođač bi knjigu upaljačem ponovno zapalio, ni u jednom trenutku ne prekidajući čitanje. Tijekom te napete akcije čitanje je doslovno postalo utrkivanje s vremenom, jer je Labrović pokušavao završiti čitanje teksta prije nego što ga plamen u potpunosti proguta, dok su ugarci padali po njegovim rukama i skupljali se na hrpu pepela na podu galerije. Paljenjem knjige Labrović je još sugestivnije povezao prošlost sa sadašnjošću, ujedinivši u tom nezaboravnom prizoru sve ekstremne oblike cenzure 20. i 21. stoljeća, od nacističkih lomača za zabranjenu literaturu preko partijskih cenzora do birokrata koji su izbacivali knjige iz hrvatskih knjižnica. Mračni niz svakako je nastavljen suvremenim oblicima cenzure prilagođenima sofisticiranoj logici slobodnog tržišta, na kojem je knjiga samo još jedan proizvod koji treba prodati, što značajno diktira njezinu formu i sadržaj. Dakako, to ne znači da su svi ti režimi (bili) isti, niti da su slobodoumnu literaturu (a zaslužuje li nešto drugo zvati se literaturom?) jednako tretirali, ali znači da je knjiga koja se ne uklapa u njihove imanentne ideološke okvire naprosto neprijatelj kojeg treba zatrti, zajedno s piscima. Stoga Labrovićev performans ponešto odudara od postavljenog okvira WHW-ove kritike, uzimajući znatno širi povijesni, pa i kulturološki zahvat, no s druge strane njegovim je uvrštavanjem u program istaknuta upravo demokratska otvorenost različitim relevantnim gledištima, koja bi ionako trebala biti jedna od osnovnih značajki javnog diskurzivnog prostora, iako znamo da najčešće nije tako.

Akcija Božene Končić Badurine također je bila naglašeno intimistička, ali na potpuno različit način, jer bi se moglo reći da se njezin rad najpotpunije uklopio u kustosku koncepciju WHW-a. U četvrtak, 9. srpnja, umjetnica je u Knjižnici Bogdana Ogrizovića priredila vodstvo kroz svoju Reviziju obiteljske biblioteke, što će reći da je na povećem stolu u knjižnici izložila i ponudila na čitanje izbor iz knjiga u njezinom i sestrinom posjedu, koje su mahom dobile od roditelja ili osvojile na različitim republičkim natjecanjima tijekom školovanja. Bilo je tu dječjih knjiga u izdanju Mladosti i ediciji Biblioteke Vjeverica, popularnoznanstvenih naslova za osnovnoškolski uzrast, raznovrsnih dječjih enciklopedija, ali i političke literature namijenjene mladima, koja je korištena u pravilnom odgoju i obrazovanju pionira maršala Tita. Premda tematski heterogene, sve su te knjige prožete patinom jugoslavenskog izdavaštva čiji se primjerci danas mogu pronaći u različitim antikvarijatima i buvljacima, dok u radu Božene Končić Badurine predstavljaju riznicu sjećanja na neko drugo vrijeme i vrijednosti koje su ga oblikovale. Moment memorije ekspliciran je zvučnim elementom rada, vodičem kroz biblioteku gdje pripovjedačica u trećem licu slušatelju govori o postanku kućne biblioteke obitelji Končić, gradeći istovremeno subjektivni narativ o odrastanju u mirnodopskoj Jugoslaviji, kada su se ideološki punktovi poput Tita, pionira, partije i samoupravljanja podrazumijevali, bez ikakve izrečene primisli da bi jednog dana mogli nestati. Također, nije riječ o tome da umjetnica svojom performativnom instalacijom potencira nostalgiju prema minulom dobu, već nudi jedan sasvim intiman uvid u načine na koje su ideološke paradigme socijalističkog društva utjecale na odrastanje djece sedamdesetih godina, ali i poslije. Naravno, slučajevi Božene Končić Badurine i njezine sestre nipošto nisu usamljeni, nego predstavljaju individualne varijante putanje djece kroz socijalistički odgojni i obrazovni sustav. Valja pritom primijetiti da je uza sve objektivne mane taj sustav decidirano isticao vrijednosti rada i učenja, pa čak i individualne društvene odgovornosti, što je na Divljem Istoku u međuvremenu poprilično degradirano.

Nakon vodstva Božene Končić Badurine, Antonio Grgić priču je zaokružio Čitanjem misli Karla Marxa konju bana Josipa Jelačića na bivšem Trgu Republike, čime je u akciju napokon uveden i element klase, ali i promišljanja knjige kao pogona društvene revolucije. Niječući svojim čitanjem bogomdanu povijesnu ulogu mistificiranog bana u konstituciji hrvatskog nacionalnog bića, jer za recipijenta svoje poruke odabire konja, biološki i društveno podređenog vjernom vojniku i činovniku Austro-Ugarske, Grgić neuvijeno postavlja pitanje o povlaštenoj poziciji bana i trga u knjigama postanka hrvatske države. Suprotstavlja im Marxov Kapital i njegove zapise o revolucijama 1848. godine kako bi naglasio nemalu Jelačićevu ulogu u gušenju revolucije u Mađarskoj, čime umjetnik ističe prednost internacionalne identifikacije radnika naspram definicije zajednice prema etničkoj pripadnosti, čemu je Jelačić nedvojbeno težio. Što god mi mislili o opjevanom banu, u sadašnjim regionalnim i europskim političkim i ekonomskim prilikama, kada je daljnje upropaštavanje ionako lošeg položaja južnih post-tranzicijskih država nasuprot sjevernih nacionalnih kapitalističkih koncerna očita realnost, puno smislenije zvuče solidarnost i udruživanje stanovništva na klasnoj bazi, umjesto vječnih etničkih čarki na brdovitom Balkanu. Već je i samo postavljanje tog pitanja određeno postignuće.

U cjelini, najznačajniji momenti izložbene akcije Otpisane, povodom 20. godišnjice Oluje jesu djelatno skretanje pozornosti na problem uklonjenih i uništenih knjiga u smislu njihovog prikupljanja i digitalizacije, kao i artikulacija raznovrsnih perspektiva gledanja na široke aspekte vječnog problema (književne) cenzure, s pametnim i jasno ubodenim naglascima na najvažnije partikularne primjere u Hrvatskoj i regiji. K tome, važno je i oštroumno uočavanje ideološkog konteksta u kojem je uklanjanje knjiga devedesetih godina neupitni i neizbježni pratilac drugog materijalnog i biološkog razaranja, što je u performansima umjetnika pak moralo biti povezano s negativnim tendencijama koje su u jugoslavenskim državama postojale i ranije, kada je partijska cenzura bila samorazumljiva pojava. Ekstremno i sveobuhvatno uništavanje knjiga devedesetih tako se može promatrati i kao jedan od izraza kolektivne psihološke traume uzrokovane ideološkim lomovima, ali i kao jasan znak da cenzura do danas ne prestaje. Zbog toga su ovakve akcije nevjerojatno važne, koliko god njihov inicijalni doseg bio ograničen.

Osim dokumentarnih materijala, prikupljenih ‘otpisanih’ knjiga i skenera za njihovo digitaliziranje, izložba/akcija uključuje radove i performanse umjetnika Antonia Grgića, Siniše Ilića, Javne knjižnica, Božene Končić Badurine, Siniše Labrović i Luize Margan. Na taj način izložba/akcija nastoji afirmirati područje umjetnosti kao mjesta moguće promjene perspektive i hegemonijskog pogleda, bez obzira što je jasno da je i sama umjetnost uhvaćena u procese društveno-ekonomske tranformacije “društva znanja” i raznovrsne oblike neoliberalnog prisvajanja i nadzora.

Na pozadini pitanja koja otvara Oluja — pitanja o pisanju povijesti, etno-nacionalizmu kao naličju neoliberalizma, karakteru rata, pravde i statusa žrtava, izbjeglica itd. — izložba/akcija Otpisane, kao simbolički i stvarni čin obilježava godišnjicu vojne akcije Oluja kolektivnom akcijom koja pozivanjem na knjigu kao simbol famoznog “društva znanja” u kojem znanje postaje lokacijom konfliktnog angažmana, nastoji afirmirati ulogu izložbe i galerije kao institucije koja može biti platforma političko-estetskih eksperimenata, mjesto otpora i alternative postojećem stanju.

Tako će u srijedu, 8. srpnja, od 19 do 20.30 sati Luiza Margan predstaviti performativnu skulpturu pod nazivom Osluškivanje na Trgu bana Jelačića, a u 21 sat Siniša Labrović će izvesti performans Svjetlost knjige u Galeriji Nova. U četvrtak, 9. srpnja, pristustvujte u 18 sati prezentaciji rada Luize Margan Javne priče u Galeriji Nova. Isti dan u 19 sati Božena Končić Badurina vodi kroz performativnu instalaciju Revizija obiteljske biblioteke u knjižnici Bogdana Ogrizovića, a Antonio Grgić izvodi performans Čitanje misli Karla Marxa konju bana Josipa Jelačića na bivšem Trgu Republike u 20 sati.

Suorganizatori Otpisanih su Što, kako i za koga/ WHW i Multimedijalni institut.

Otpisane, povodom 20. godišnjice Oluje situira “uništavanje knjiga” u društveni kontekst u kojem se uništavanje “nepodobnih” spomenika i knjiga događalo istovremeno s rušenjima kuća i ubijanjima “nepoćudnih” građana, izvan i prije ratnih operacija, te je zato posvećena 20. godišnjici “vojno-redarstvene akcije Oluja”, završne vojne operacije onoga što se naziva “Domovinskim ratom”.

Izložba/akcija temelji se na podacima o “čišćenju knjižnica” okupljenim u knjizi Ante Lešaje Knjigocid – uništavanje knjiga u Hrvatskoj devedesetih. U sjećanje na političku logiku kojom su izgnani i ubijani ljudi, Otpisane vraća izbacivane knjige u javni arhiv dostupan svima.

Pridružite se akciji prikupljanja i skeniranja knjiga koje su 1990-ih izbacivane iz knjižnica. Donesite otpisane knjige u Galeriju Nova na skeniranje koje će se potom moći čitati i dijeliti na službenoj stranici projekta. Također, radi daljnjeg i potpunijeg istraživanja procesa uništavanja knjiga u Hrvatskoj devedesetih, organizatori Što, kako i za koga/WHW i Multimedijalni institut pozivaju da vlastita svjedočanstva ili saznanja o uništavanju knjiga pošaljete na adresu elektroničke pošte.

Izložba/akcija napravljena je u suradnji s projektom Javna knjižnica koji vode Marcell Mars i Tomislav Medak. Projekt tematizira ideju javne knjižnice kao institucije općeg prava na znanje, izuzetka od tržišta i društvene solidarnosti koja je, kao i mnogi drugi javni i zajednički resursi, podvrgnuta intenzivnoj komercijalizaciji i pritiscima koji ukidaju prostor zajedničkog. Osim dokumentarnih materijala, prikupljenih “otpisanih” knjiga i skenera za njihovo digitaliziranje, izložba/akcija uključuje radove i performanse umjetnika Antonia Grgića, Siniše Ilića, Božene Končić-Badurine, Siniše Labrovića i Luize Margan.

U srijedu, 8. srpnja, od 19 do 20.30 sati Luiza Margan predstavit će performativnu skulpturu pod nazivom Osluškivanje na Trgu bana Jelačića, a u 21 sat Siniša Labrović će izvesti performans Svjetlost knjige u Galeriji Nova. U četvrtak, 9. srpnja, pristustvujte u 18 sati prezentaciji rada Luize Margan Javne priče u Galeriji Nova. Isti dan u 19 sati Božena Končić Badurina vodi kroz performativnu instalaciju Revizija obiteljske biblioteke u knjižnici Bogdana Ogrizovića, a Antonio Grgić izvodi performans Čitanje misli Karla Marxa konju bana Josipa Jelačića na bivšem Trgu Republike u 20 sati.

U svojim ratnim dnevnicima George Orwell primjećuje da skandal koji poprimi goleme razmjere postaje nevidljiv. No, protiv normalizacije skandala potrebno je djelovati. Jasno je da umjetnost sama ne može preokrenuti posljedice političkih zbivanja i vojnih akcija po živote i sudbine pojedinaca (poginulih, ubijenih, izbjeglica, ali i počinitelja i svjedoka), ali može biti djelatna unutar područja kulture. Prikupljanje i digitaliziranje knjiga, njihovo arhiviranje i diseminacija simbolički su čin kojim hrvatska kulturna javnost prihvaća i svoj dio odgovornosti.

Kroz izložbu Javna knjižnica, postavljenoj u Galeriji Nova od 27. svibnja do 13. lipnja, vodi nas Tomislav Medak, jedan od autora i voditelja projekta. Izložba je do nastavak suradnje i do sada je predstavljena na međunarodnim izložbama Draga umjetnosti u ljubljanskom MSUM-u i Calvertu 22 u Londonu, Stvarno korisno znanje u Muzeju Reina Sofía u Madridu te na izložbi u štutgartskom Kunstvereinu.

U Galeriji Nova predstavljeni su taktički arhivi MayDay Rooms iz Londona, Učitelj neznalica i njegovi komiteti iz Beograda, slobodni digitalni repozitoriji Library Genesis, Aaaaarg.org, Katalog oslobođenih knjiga (K_O_K), (Digitalizirani) Praxis, digitalizirani opus Midnight Notes Collective te Textz.com i digitalnim repozitorijima UbuWeb i Monoskop.

Tijekom trajanja izložbe u Showroomu Galerije Nova na raspolaganju će biti selekcija knjiga vezanih uz pitanja knjižnica, razvoja informacijskih znanosti, medijske teorije i zajedničkih dobara na posudbi iz Medijskog arhiva Multimedijalnog instituta.

U sklopu izložbe, od 4. do 6. lipnja, bit će održana konferencija u kojoj će sudjelovati umjetnici, hakeri i aktivisti koji grade infrastrukture za razmjenu znanja te aktiviranje materijala u promjeni društvene zbilje. Sudjeluju Marcell Mars i Tomislav Medak, Alberto Manguel, María G. Perulero i Celia Gradín, Anthony Davies i Rosemary Grennan, Noa Treister, Dubravka Sekulić, Sean Dockray, Dušan Barok, Sebastian Lütgert i Jan Gerber, Femke Snelting. 

Audio vodstvo snimila je i pripremila Antonija Letinić.

U razdoblju od 27. svibnja do 13. lipnja u Galeriji Nova Što, kako i za koga/WHW i Multimedijalni institut organiziraju izložbu, radionicu i konferenciju o umjetnosti kao infrastrukturi znanja te aktivaciji materijala taktičkih arhiva i slobodnih digitalnih zbirki u široj društvenoj borbi. Izložba je nastavak njihove dosadašnje suradnje, predstavljene na međunarodnim izložbama Draga umjetnosti u ljubljanskom MSUM-u i Calvertu 22 u Londonu, Stvarno korisno znanje u Muzeju Reina Sofía u Madridu te na izložbi u štutgartskom Kunstvereinu. U Galeriji Nova bit će predstavljeni taktički arhivi MayDay Rooms iz Londona, Učitelj neznalica i njegovi komiteti iz Beograda, slobodni digitalni repozitoriji Library Genesis, Aaaaarg.org, Katalog oslobođenih knjiga (K_O_K), (Digitalizirani) Praxis, digitalizirani opus Midnight Notes Collective te Textz.com i digitalnim repozitorijima UbuWeb i Monoskop.

Tijekom trajanja izložbe u Showroomu Galerije Nova na raspolaganju će biti selekcija knjiga vezanih uz pitanja knjižnica, razvoja informacijskih znanosti, medijske teorije i zajedničkih dobara na posudbi iz Medijskog arhiva Multimedijalnog instituta.

U sklopu izložbe, od 4. do 6. lipnja, bit će održana konferencija u kojoj će sudjelovati umjetnici, hakeri i aktivisti koji grade infrastrukture za razmjenu znanja te aktiviranje materijala u promjeni društvene zbilje. Sudjeluju Marcell Mars i Tomislav Medak, Alberto Manguel, María G. Perulero i Celia Gradín, Anthony Davies i Rosemary Grennan, Noa Treister, Dubravka Sekulić, Sean Dockray, Dušan Barok, Sebastian Lütgert i Jan Gerber, Femke Snelting. Također, Kenneth Goldsmith će, osim predavanja, održati i radionicu pod nazivom Kako gubiti vrijeme na internetu gdje će se od polaznika očekivati da šest sati bulje u ekran i komuniciraju isključivo preko chatova, botova, društvenih mreža i mailing lista. Rok za prijave je 30. svibnja.

Više o izložbi, konferenciji i prijavama za radionicu potražite na službenim stranicama Multimedijalnog instituta.