Petak, 15. rujna:

• 18.00: “30. godišnjica Feral Tribune-a: vrijeme, ljudi, kontekst i značenje društvenog i novinarskog otpora”. Sudjeluju: Viktor Ivančić, Heni Erceg, Igor Lasić i Dragan Markovina.
• 19.00: “80. godišnjica velikih i presudnih bitaka na Neretvi i Sutjesci”. Ivo Goldstein
• 20.00: “Razgovor s Lordanom Zafranovićem: trilogija o Drugom svjetskom ratu: Okupacija u 26 slika, Pad Italije i Večernja zvona. Testament, Tito u Zagrebu i Krv i pepeo Jasenovca, uz projekciju filma ‘Okupacija u 26 slika’.

Subota, 16. rujna:

• 18.00: Urbano planiranje: javni i privatni interes: Tea Truta
• 19.00: Lokalna i zelena javna nabava hrane u Zagrebu: Branko Ančić
• 20.00: Sudbina javnog zdravstva u Hrvatskoj: razgovor Toni Prug i Nataša Škaričić
• 21:00: Korčula Bernarda Bernardija i Berislava Kalogjere: Sonja Leboš
• 22:00: Tribina: “Javna, opća i privatna bogatstva: sukobi i suživot”: Toni Prug, Nataša Škaričić, Branko Ančić, Tea Truta, Sonja Leboš

Nedjelja, 17. rujna:

• 18.00: Hamlet: Hamlet, uvek ono što bi mogao biti, a ne tek ono ŝto jeste: Zlatko Paković
• 19.00: 80. godišnjica 1943.: godine: Neretva, Sutjeska, Vis, AVNOJ, partizanke u NOB-u’: Dubravka Stojanović, Ivo Goldstein, Ivan Čolović, Ivana Pantelić, Boris Buden, Dragan Markovina
• 20.00: ‘Antikomunistički revizionizam’: Boris Buden
• 21.00 : ‘Tito i Krleža: odnos koji je odredio našu modernost’: Zlatko Paković, Damir Pilić, Vuk Perišić, Dragan Markovina.
• 22.00: ‘KaP: Prva petoljetka, dokumentarna reportaža: Brankica Drašković

U Hrvatskoj je preko 85 posto stanovništva pokriveno zdravstveno ispravnom, kvalitetnom vodom iz vodoopskrbnog sustava. Usprkos tome, naša je zemlja 12. u svijetu po potrošnji flaširane vode po stanovniku. U Hrvatskoj se na vodu iz boce, tisuću puta skuplju od one iz vodovoda, godišnje potroši nekoliko milijardi kuna, a najveći proizvođač flaširane vode je jedna od najprofitabilnijih tvrtki u Hrvatskoj.

Na tribini će biti predstavljena i Analiza javne politike sustava koncesija za crpljenje vode radi flaširanja i prodaje na tržištu koju je u posljednjih šest mjeseci proveo Tomislav Tomašević iz Instituta za političku ekologiju. Analiza je pokazala da poduzeća koja flaširaju vodu plaćaju državi tek 3 lipe po litri koncesijske naknade što čini samo 1% troškova najvećih proizvođača. Nejasan i nelogični pravni okvir omogućuje da za aromatizirane flaširane vode poduzeća plaćaju oko 200 puta manju koncesijsku naknadu od 3 lipe po litri. Nedovoljna je transparentnost sustava koncesija, a među državnim institucijama postoje neusklađeni podaci o tome koliko su poduzeća crpila vode i koliko su trebala platiti za koncesijsku naknadu. Najveći proizvođač flaširane vode ima operativnu dobit u poslovanju s vodom 10 puta veću od iznosa koncesijske naknade za crpljenje te iste vode.

Na tribini govore Tomislav Tomašević iz Instituta za političku ekologiju, Lidija Runko Luttenberger s Odsjeka za politehniku Filozofskog fakultea u Rijeci i redatelj Dario Juričan.

Seminar Urbana zajednička dobra – zajednički grad, u organizaciji Instituta za političku ekologiju i Zelene europske fondacije, predstavit će 9. studenog u dvorani Müller (Kino Europa, Varšavska 3) niz primjera zajedničke upravljačke prakse i borbe za zajednička dobra diljem Europe, od Madrida i Berlina, preko Beograda i Sarajeva, do Maribora i Zagreba. Također, kako se ističe u pozivu, seminar bi trebao “pružiti prostor za razmjenu izazova u raznim praksama zajedničkog urbanog upravljanja kao i za razmjenu konfrontacijskih taktika protiv ograđivanja gradskih zajedničkih dobara i privatizacije gradskih javnih dobara”.

Tomislav Tomašević iz Instituta za političku ekologiju otvorit će seminar uvodnim izlaganje naslovljenim Koncept i praksa urbanih zajedničkih dobara, a potom će Lucia Lois iz višenamjenskog samoupravljačkog autonomnog prostora El Patio Maravillas i Marco Clausen iz Nachbar­schafts­akademie, samoorganizirane otvorene platforme za urbano i ruralno diljenje znanja, kulturne prakse i aktivizivam, razjasniti kako stvari stoje s praksama urbanih zajedničkih dobara u Madridu i Berlinu. Iva Čukić iz Ministarstva prostora, Alma Midžić iz Crvene i Matic Primc iz Iniciative mestni zbor na primjeru Beograda, Sarajeva i Maribora će govoriti o tome kako funkcionira zajednički grad, a seminar će završiti diskusijom posvećenom unaprijeđenju urbanih zajedničkih dobara u lokalnom kontekstu u kojoj će sudjelovati Iva Marčetić, Mislav Žitko, Dušica Radojčić, Teodor Celakoski, Janja Sesar, Enes Ćerimagić, Iris Beneš, Svibor Jančić, Cvijeta Bišćević i Nikola Zdunić. 

Cilj ovog seminara je, kako ističi urganizatoru, među lokalnim sudionicima potaknuti debatu kako da se modeli urbanih zajedničkih dobara i samoupravljanja umnože, unaprijede, podrže i zaštite u gradovima regije. Prema svemu sudeći, prakse su to koje sasvim uspješno funkcioniraju u nizu europskih gradova i nisu tek utopistička ideja bez utemeljenja u stvarnost: Atena ima mrežu solidarnosti koja omogućuje hranu, stanovanje i zdravstvene usluge onima pogođenima brutalnom politikom štednje, lokalna vlast u Bolonji omogućila je suradnju sa zajednicama u proizvodnji i obnovi urbanih zajedničkih dobara, građanska platforma “Barcelona zajedno”, uz pobjedu na lokalnim izborima, iza sebe ima i okvori za upravljanje urbanim zajedničkim dobrima u različitim sektorima. Na tom je tragu i nedavno pokrenuta Inicijativa za interkulturni društveni centar u Zagrebu, čiji je cilj uspostavljanje društveno-kulturnog centra kao integralnog modela koji odgovara na potrebe šireg civilnog društva i lokalne zajednice. 

Više informacija o seminaru Urbana zajednička dobra – zajednički grad potražite ovdje.  

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura participacije koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Platforma organizacija civilnog društva za suradnju sa sindikatima na zaštiti javnih i zajedničkih dobara Ne damo naše poručila je na konferenciji za medije kako su javna poduzeća javno dobro, a ne stranački plijen. Platforma je nastala iz inicijative Ne damo naše autoceste koja je prikupila 530 tisuća potpisa za referendum protiv monetizacije Hrvatskih autocesta i spriječila njihovu rasprodaju, a koju su pokrenuli Nezavisni cestarski sindikat i Sindikat radnika hrvatskih cesta i autocesta, uz sedam organizacija civilnog društva (Mreža mladih Hrvatske, Pravo na grad, Zelena akcija, GONG, Centar za mirovne studije, Savez udruga Klubtura, Baza za radničku inicijativu i demokratizaciju) te pet sindikalnih središnjica (NHS, SSSH, MHS, HURS, URSH).

U sljedećem razdoblju, s obzirom na najavljeno kadroviranje u javnim poduzećima, platforma je najavila svoju ulogu u obrani javnih i zajedničkih dobara. Pozvala je Vladu da bude transparentna i da izbjegne političko kadroviranje koje izbjegava struku, upozorivši pritom da javna poduzeća ne smiju postati stranački plijen, klijentelistički plijen pojedinaca ili plijen korporativnih interesa što bi omogućila jednostranačka kontrola i netransparentnost, javlja Hina.

Članak 17. Zakona o upravljanju i raspolaganju imovinom u vlasništvu Republike Hrvatske propisuje da se odabir kandidata za članove i predsjednika uprava trgovačkih društava i drugih pravnih osoba od strateškog i posebnog interesa za Republiku Hrvatsku provodi putem javnog natječaja ili posredstvom specijalizirane agencije koja se može odabrati i na javnom natječaju. 

Teodor Celakoski iz udruge Pravo na grad istaknuo je da su javni resursi – resursi građana te da su javni natječaji za menadžment tek minimum, dok su njhova nadgradnja modeli javne i društvene kontrole upravljanja i raspolaganja javnim i zajedničkim dobrima. “Govori se o stručnosti i o stručnom menadžmentu, a ponovno će nam se podvaliti jednostranačka kontrola, netransparentni interesi klijentela, a u konačnici i privatizacija”, smatra Celakoski.

Predsjednik Nezavisnog cestarskog sindikata Mijat Stanić rekao je da loše upravljanje državnom imovinom znači političko kadroviranje i uklanjanje i izbjegavanje struke. “To su primjerice Hrvatske autoceste koje su takvim modelom, i pred očima javnosti te nadzornog odbora i skupštine, opljačkane preko menadžmenta”, ističe Stanić.

Predrag Sekulić, predsjednik sindikata Nova solidarnost, izrazio je nadu da će se uspjeh inicijative protiv monetizacije autocesta proširiti na INA-u, HEP i druga poduzeća. Kazao je kako je INA ogledni primjer kako politika može svojim prevelikim uplitanjem upropastiti poduzeće: “Da je bilo kontrole kroz širi spektar društva koji bi bio korektiv i ukazivao na moguće nepravilnosti, možda do ovog ne bi došlo”. Javnost i građani imaju pravo uključiti se u kontroliranje javnih dobara, istaknuo je.

Denis Geto, predsjednik TEHNOS-a, sindikata radnika HEP-a, istaknuo je da javna poduzeća trpe veliku štetu zbog političkog kadroviranja, a da se svakodnevno pojavljuju nove afere, pojašnjavajući kako su one u pravilu vezane uz upravljačke odbore i direktore. “Ako nadzor ostane jednostranački, ako se ponovno podijeli stvar po logici plijena imat ćemo isto bez obzira što će se na natječajima birati direktori tvrtki”, upozorio je.

Platforma je za početak pokrenula plakatnu akciju usmjerenu na problem političkog kadroviranja i jednostranačke kontrole javnih poduzeća te je nekoliko plakata zalijepljeno u Metkoviću i Zagrebu.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura participacije koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Piše: Leda Sutlović

Regionalna platforma za kulturu – Kooperativa, koja okuplja 21 organizaciju iz regije, u petak, 5. prosinca u MM centru Studentskog Centra u Zagrebu organizirala je konferenciju s ciljem pružanja “općeg pregleda perspektiva za razvoj dugoročnog, održivog modela transnacionalne institucionalne podrške suradnji civilnog društva u regiji”. Suradnja između kulturnih i drugih aktera civilnog društva te izazovi i koraci koje treba poduzeti bile su neke od ključnih tema panela Širenje područja suradnje: jačanje veza između kulturnih aktera i drugih aktera civilnog društva – ključ društvene transformacije na kojem je sudjelovalo pet predstavnika/ca organizacija civilnog društva. 

Ocrtavajući okvir u kojem će se izlaganja kretati, moderatorica panela Katarina Pavić naznačila je da platforma Kooperativa ne predstavlja isključivo djelovanje u kulturnom polju već angažiran odnos prema zajednici i želju za utjecajem u širem smislu koji se nastoje postići sinergijom s organizacijama iz različitih područja djelovanja. U tom smislu, uloga kulturnih aktera postaje ulogom mobilizatora širih društvenih skupina, usmjerenih prema očuvanju javnih dobara i društvenoj transformaciji. Različiti aktivistički pristupi predstavljeni su kroz inovativne aktivnosti organizacija iz regije, te su također naznačeni izazovi i prepreke takvom sinergijskom djelovanju. 

Prilikom iznošenja iskustava Ploštad Slobode iz Skoplja, inicijative nastale kao odgovor na privatizaciju i nacionalizaciju javnog prostora, Ivana Dragšić navela je kako je borba za javni prostor sama po sebi nametnula nužnost suradnje s akterima iz drugih disciplina i sektora. Iako dosadašnje akcije nisu polučile značajniji uspjeh, dovele su do umrežavanja na široj bazi, što je vidljivo u najnovijoj incijativi “Ne damo gradski trgovinski centar!” kojoj su se također priključili privatnici koji rade u centru, ali i struka. Cilj inicijative je sprečavanje preobrazbe centra u neobarokni stil, što je generalna ideja redizajna grada prema projektu ‘Skopje 2014’. U svojim aktivnostima Ploštad Sloboda koristi različite metode, od analize javnih politika, preporuka zakonskih promjena i pokušaja organiziranja lokalnog referenduma, do art performansa i drugih djelovanja unutar civilnog društva. Pored toga, kao novi tip organizacije Dragšić je navela platformu Jadro, usmjerenu na pružanje šire vidljivosti i društvenog značaja nezavisnom kulturnom sektoru, koja također okuplja ljudskopravaške, LGBT organizacije, organizacije mladih i druge, te u tom smislu stvara sinergiju na civilnoj sceni. 

Aktualan slučaj okupiranja jednog od 14 privatiziranih i zatvorenih kina Beograd filma pojasnio je Radomir Lazović iz Ministarstva prostora, ističući medijsku prisutnost i veliko odobravanje javnosti. Intervencije vezane uz kina traju već nekoliko godina, a kao vidljivije ističe reakciju na bulevar slavnih u vidu bulevara groblja bioskopa ili podizanje memorijalnih ploča kojima je označena privatizacijska pljačka. Nakon nekoliko propalih pokušaja okupacije kina, pomnije planiranje te okupljanje ljudi iz struke i civilnog društva dovelo je do tzv. “kino revolucije”. Studenti i diplomanti filmske režije koji inače nemaju gdje prikazati svoje radove time su privremeno došli na svoje, no cjelokupan ishod akcije za sada je neizvjestan. Usprkos generalnoj podršci, ističe kako je u cijelom procesu izostala debata o tome kako kina učiniti predmetom javnog interesa te što bi ona danas trebala sadržavati. Pored toga, osvrnuo se i na projekt Beograd na vodi kojim se predviđa gradnja poslovno-stambene zone (6000 stanova prosječne veličine 135m2 i cijene 400 000 eur), koja potencijalno predstavlja golem urbanistički i prometni problem. Iako pokušaj utjecaja na urbanistički plan grada nije uspio, nagovještaj beogradskog Dubaija potiče na grupiranje i planiranje javne kampanje te širu mobilizaciju građana.

Nastavljajući na iznesene primjere, Teodor Celakoski iz Prava na grad pojasnio je njihov “prirodan put” od bavljenja kulturom do zadržavanja autocesta. Putem nastojanja da se nezavisnoj sceni grada Zagreba osigura vlastiti prostor, postalo je jasno da je postojeća infrastruktura nedostupna pojedincima van klijentelističkih odnosa, ali i da čeka investitore i prenamjenu. Urušavanje urbanističkih standarda kroz takvu preobrazbu javnih prostora u šoping centre i poslovno-stambene komplekse, dovelo je do suradnje kulturnih organizacija i organizacija za mlade, a svaka iduća razina bavljenja problemom “zaglavljenosti” sustava dovela je do stvaranja adekvatnih mehanizama i prelaska na višu razinu bavljenja problemom – od Cvjetog trga do autocesta. Naveo je također kako velike inicijative, poput one protiv monetizacije autocesta, traže barem godinu dana poslagivanja organizacije, stabilno partnerstvo te dobar ‘case’ oko kojeg se bori. U tom smislu mehanizmi djelovanja moraju ići mimo uličnih i direktno demokratskih varijanti koje se brzo ispušu ili zaglavljivanja u NGO tipu djelovanja uvjetovanih uskim policy nišama i pripadajućim logikama financiranja. Pitanje je kako doći do institucionalne stabilnosti pokreta te pomicanja čitave stvari prema uključenju građana, umjesto dosadašnjeg djelovanja prema institucijama. Spajanje institucionalnih formata djelovanja s energijom i spontanošću pokreta, po Celakoskom predstavlja globalno pitanje konfrontacijskih procesa u neoliberalnom kapitalizmu.

Marina Ivandić je navela kako prema logici područja djelovanja, Baza za radničku inicijativu i demokratizaciju – BRID ulazi u područje civilnog društva, ali i sindikata, te je kao takva strukturno pogodna za djelovanje u oba smjera. S obzirom na stanje sindikalnog pokreta čiji se profesionalni kadar danas smanjio za dvije trećine, nestanak službi koje rade na povezivanju i organizaciji znanja (primjerice, arhivistike, izdavaštva, analitike, edukacije), njihove mogućnosti iskoraka prema povezivanju s drugim akterima civilnog društva su znatno umanjene. Nastojeći popuniti navedene praznine, BRID se nalazi u specifičnoj situaciji na civilnoj sceni, što je prepoznato kao propulzivno polje rada. Kao primjer akcije i umrežavanja različitih subjekata navela je štrajk radnica Kamenskog kojima su pristupili kao studenti te uključili različite organizacije civilnog društva s ljudskopravaškim predznakom. Po logici prostora (tvornica se nalazi u širem centru Zagreba) priključilo se Pravo na grad, a zbog ekološkog momenta (jer tekstilna industrija nije zagađivač) i Zelena akcija. Time je slučaj radnica Kamenskog dobio podršku pravnih službi organizacija, te medijsku i organizacijsku podršku nužnu prilikom prosvjeda. Osvrnula se na suradnju sa sindikatima kroz incijativu ‘Ne damo naše autoceste!’ (sačinjenu od dva cestarska sindikata, pet sindikalnih središnjica i sedam organizacija civilnog društva). Istaknula je kako se radi o prvom primjeru tako obimnog procesa, ali i ukazala na različite poluge djelovanja sindikata i civilnog društva, poput prava na štrajk. Korak dalje predstavlja promjena pristupa upravljanja javnim poduzećima, jer zaustavljanje privatizacije samo po sebi nije dovoljno. 

Koalicija za obranu javnog zdravstva, borba protiv privatizacije visokog školstva i očuvanje luke Koper, neki su od novijih primjera akcije koje je izdvojio Samo Selimović iz Inicijative za demokratski socijalizem iz Ljubljane, ističući zajedničko djelovanje studenata, penzionera, sindikata, ljudskopravaških i drugih organizacija. Kako kaže, veza s kulturnim radnicima je došla “prirodno”, kroz Institut za radničke studije te Delavsko-punkerske univerze, aktivne u aternativno-kulturnoj zoni Metelkova. Najveća i najpoznatija kolektivna akcija krenula je iz Maribora 2012, a naknadno je doživjela transformaciju u Profestival koji je pored protesta, uključivao muziku i druženje, a što je uz proces estetizacije protesta doprinijelo njegovoj neutralizaciji. Ipak, protesti održani u Mariboru i Ljubljani podsjetili su na to da ljudi mogu imati moć te doveli do različitih povezivanja unutar civilnog društva i osnivanja stranaka. Tako je Inicijativa za demokratski socijalizem unutar Udružene ljevice sa 6% glasova ušla u slovenski Parlament. Društvena transformacija prevladavanja kapitalizma demokratskim sredstvima unutar ekonomskog polja mora se događati transnacionalno, takvo što ne može se odviti unutar granica nacionalnih država, istaknuo je.  

Daljnja rasprava uključila je razlaganje smislenosti preobrazbe pokreta u političku opciju i uz nju vezanog legitimiteta. U tom smislu Celakoski je istaknuo kako nema smisla mijenjati, primjerice, 85% podrške građana inicijativi ‘Ne damo naše autoceste!’ za 5% saborskog minimuma, čime sam pokret postaje diskvalificiran kao partikularni akter. Od toga je svakako značajnija proizvodnja utjecaja, ustrajanje na promjeni sustava i konfrontacija, što dovodi do ključne točke – financiranja takvih transverzalnih pothvata. No prije svega, nužno je izaći iz uloge “malih popravljača sustava” u koje su stavljene organizacije civilnog društva i, kao što su pokazali slučajevi iz regije, povezati se na široj bazi pokretanjem novog, drugačijeg tipa društvenog djelovanja. 

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Dostupnost javnih dobara u demokraciji koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Piše: Jerko Bakotin

Berlinskom Senatu o glavu su se obili arogancija, gubitak povjerenja, loša komunikacija s građanima i njihovo isključivanje iz planiranja razvoja grada te stambena politika koja privilegira bogatije umjesto većine stanovništva. Skoro dvije trećine Berlinčana 25. je svibnja na referendumu (“Volksentscheid” – doslovce “narodna odluka”) odbacilo plan gradske uprave o gradnji na otprilike četrdeset posto površine golemog parka Tempelhof, odnosno glasalo za zakon građanske inicijative 100 posto Tempelhof kojim se zabranjuje bilo kakva izgradnja na području bivšeg aerodroma. Kerstin Meyer iz inicijative tvrdi da se strategija Senata pri pokušaju provedbe projekta “teškog” 620 milijuna eura – za usporedbu, ta suma iznosi približno četiri posto čitavog aktualnog proračuna Hrvatske (oko 15 milijardi eura) – zasnivala na obmanjivanju javnosti, naročito što se tiče izgradnje 4.700 predviđenih stanova:

“Uopće nisu iznosili brojeve. Naime, pedeset posto zemljišta predviđenog za izgradnju nije namijenjeno stanovima nego poslovnim prostorima. Od svih stanova svega je petina otpadala na stanove koji bi bili dostupni građanima tanjeg novčanika. Kasnije su, kada se građanska inicijativa zahuktala, počeli govoriti kako je sve moguće. Time su nastojali depolitizirati građane. Osim toga, četvrtina stanovnika Berlina ne može si priuštiti ni te “socijalne stanove”, čija se cijena trebala kretati od šest do osam eura po kvadratnom metru, odnosno od deset do jedanaest eura zajedno s režijama, što pokazuje koliko su vladajući odmaknuti od realnosti.”

Jedan od glavnih argumenata Senata glasio je da će stanovi podignuti na Tempelhofu biti značajan prilog rješavanju stambenih problema. U Berlin svake godine doseljava više od deset tisuća ljudi, a procjena kaže da će do 2030. u njemačku metropolu doseliti četvrt milijuna pridošlica. Po procjeni Senata i saveznih institucija u gradu je u narednih deset godina potrebno sagraditi 120 tisuća stanova. Osim toga, planom je na Tempelhofu bila predviđena i gradnja niza vrtića, škole, nove središnje berlinske biblioteke i sportskog parka, dok su poslovni prostori opravdavani diskursom o otvaranju novih radnih mjesta. U središtu bi još uvijek ostao ogroman park veličine 230 hektara – što je više od površine Monaka i više od tristotinjak nogometnih igrališta. Zvuči sjajno, međutim, Rolf Lautenschläger, novinar tageszeitunga, berlinskog dnevnog lista u zadružnom vlasništvu, poraz Senata objašnjava nedovoljnom transparetnošću i uključenošću građana u projekt: “Nije bilo jasno o kakvim se tu točno stanovima radi, da li će se graditi samo socijalni ili i luksuzni stanovi. Drugi razlog je zaista velika omiljenost parka, koji godišnje posjeti od 1,5 do 1,7 milijuna građana”. Aktivisti su govorili o “planskom apsolutizmu Senata”, dok novinar – inače specijaliziran za urbano planiranje i arhitekturu – kaže da iako građani nisu bili posve isključeni iz planiranja, ovaj slučaj pokazuje da “u slučaju ovako velikih projekata uobičajeni instrumenti građanske participacije nisu dovoljni. Da bi se ovako nešto provelo potrebno je uključiti čitavo stanovništvo, iscprnije diskutirati, duže planirati te osmisliti nova participatorna rješenja, što Senat nije radio.” Osobno nije bio iznenađen rezultatom referenduma, jer je, kaže, nakon svih greški Senata bilo jasno da se posljednjih mjeseci raspoloženje javnosti mjenja u korist inicijative.

Za berlinske je vlasti ovaj poraz – kako ga je, sasvim ispravno, nazvao sam vječni SPD-ov gradonačelnik Klaus Wowereit – tim bolniji što su protiv izgradnje glasale ne samo četvrti Kreuzberg, Neukölln i Tempelhof-Schöneberg, koje graniče s parkom i čiji ga stanovnici najviše koriste. Zabranu izgradnje podržali su većinom glasova građani doslovce svakog od dvanaest berlinskih okruga, pa i onih koji su desecima kilometara udaljeni od parka. Berlin inače ima zanimljivu povijest lokalnih referenduma: prethodne je godine, primjerice, prijedlog građana da Berlin otkupi (doslovce nacionalizira) strujnu mrežu i opskrbu strujom propao za samo 0,9 posto glasova, i to zbog niske izlaznosti – prema zakonu, da bi neki prijedlog prošao, potrebno je da za njega glasa 25 posto od svih upisanih glasača. S druge strane, prijedlog iz 2011. po kojem je gradska uprava morala javno objaviti sve dokumente vezane za privatizaciju vodoopskrbne mreže je prošao.

“Morali smo politizirati sve Berlinčane, ne samo one koji žive u blizini parka. Ne radi se o tome da je riječ o lijepom mjestu za slobodno vrijeme, nego je ovdje riječ o politici sklonoj investitorima, koja istovremeno ne mari za građane. Golemi novac koji se uloži u ovaj projekt ne bi bio na raspolaganju za, recimo, saniranje škola ili vrtića. Socijalna stambena politika je u ovom gradu godinama zanemarena, rast najamnina je veliki problem. Mnogi građani su se s time mogli identificirati, imaju iste probleme i bajke o socijalnim stanovima su im bile prozirne. Stanovi u javnom vlasništvu više uopće nisu jeftiniji od privatnih, a Senat ne radi ništa da tu situaciju prilagodi imovinskom stanju građana. Zahvaljujući tome mobilizirali smo čitav grad”, objašnjava Meyer.

U kampanji je veliku ulogu svakako igrala i činjenica da su berlinske vlasti do sada loše vodile velike građevinske projekte. Simbol političke nesposobnosti tako je postao novi aerodrom Berlin-Brandenburg, troškovi čije izgradnje su se tako s prvotno planirane 1,7 milijardi eura utrostručili na 5,1 milijardu, a otvaranje kasni već godinama. Nefunkcionirajući aerodrom dnevno guta petnaest milijuna eura, što je izazvalo bijes i nepovjerenje građana. Nije čudo da je poraz vlasti izazvao prepucavanja unutar vladajuće crveno-crne (SPD-CDU) koalicije: demokršćani optužuju socijaldemokratskog pročelnika zaduženog za razvoj grada, Michaela Müllera, da je loše vodio čitavu stvar, dok SPD uzvraća da CDU nije dovoljno podržavao projekt. Opozicijske stranke – Ljevica (Die Linke), Zeleni i Pirati, koje ukupno raspolažu s 63 od 149 mjesta u gradskom parlamentu – javno su podržale inicijativu. Premda su stavovima opozicijskih političara aktivisti dali prostora u brošuri koju su dijelili gradom, Meyer kaže da je opozicija stav zauzela tek posljednjih mjeseci, kada je postalo jasno da je pozicija Senata politički neodrživa te da nema trećeg puta između vlasti i građana. Zeleni su, recimo, zastupali stav da je nakon odbacivanja lošeg plana Senata potrebno pokrenuti novu raspravu o gradnji na Tempelhofu, zbog čega ih je Müller prozivao za manipuliranje i poigravanje s voljom građana.

Zanimljiv je i način na koji je vođena kampanja. Meyer kaže da se na mobilizaciji građana uglavnom nije radilo preko medija ili “poznatih osoba”:

“Naš pristup je bio ‘odozdo’. U posljednjem periodu je bilo možda dvjestotinjak stalno angažiranih aktivista koji su dolazili u ured, ali zapravo su najveći posao napravili bezbrojni koji su vodili kampanju u svojim ulicama i četvrtima. Bilo je i zanimljivih eksperimenata – recimo u fazi kada smo prikupljali potpise za referendum, koristili smo bicikle na kojima su bili montirani stolovi. Naime, za bicikle ne morate imati odobrenje. Mnoge formulare s potpisima postavili smo u malim radnjama – ljekarnama, pekarama i tako dalje. Tu se vidi politički značaj vlasništva prostora – u malim radnjama to bi jednostavno odobrio vlasnik, dok u velikim lancima zaposlenici nemaju te ovlasti i njih nismo mogli koristiti. Te formulare ostavljene u radnjama samo bi s vremena na vrijeme ‘poželi’. U posljednjoj fazi prije referenduma tiskali smo brošuru u 250 tisuća primjeraka i dijelili diljem grada, naročito u vanjskim četvrtima.”

Da bi uopće izborili referendum, aktivisti su morali prikupiti 174 tisuće potpisa, a na kraju ih je prikupljeno više od 200 tisuća. Što se medija tiče, Meyer nam kaže da je – slično kao i, recimo, u slučaju zagrebačke Varšavske ulice – bilo medija koji su vodili difamacijske kampanje protiv aktivista i otvoreno lobirali za projekt: 

“Tek su poneki mediji, poput manjih radijskih postaja, podržavali inicijativu. Berliner Zeitung i Morgenpost, mediji u vlasništvu izdavačke kuće Springer, na naslovnicama su osobno prozivali i napadali neke aktiviste, kao da je riječ o serijskim ubojicama. Organizirana je golema propagandistička mašina na koju je potrošen šesteroznamenkasti iznos te koja je bila poduprta od strane instutucija kao što su Crveni križ, Caritas ili sportski savezi, koji su u svojim publikacijama članove pozivali na podržavanje plana Senata. Nekima od njih na čelu stoje stari SPD-ovi kadrovi. Stupili su u otvorenu koaliciju s građevinskim lobijem. No građani nisu nasjeli na te manipulacije i samopravedničko uvjerenje partijskih funkcionara, koji su vjerovali da drže grad pod kontrolom“.

Još jedna od grešaka Senata bila je činjenica da građansku inicijativu dugo vremena nitko od političara nije shvatio ozbiljno. “Ne samo da naš prijedlog zakona nije stavljen na dnevni red parlamenta, nego su nas podcjenjivali i psovali kao egoiste.” Da je Senat ignorirajući inicijativu napravio veliku grešku, slažu se i Lautschläger i Sarah Liebigt, urednica gradske rubrike u lijevom dnevnom listu neues deutschland: “Dugo vremena ih se otpisivalo kao one koji su ‘zainteresirani samo za to da imaju prostora da se igraju frizbijem’. Nakon što je uspjelo prikupljanje potpisa za referendum, Senat je identificirao protivnika, ali ozbiljno se nije razgovaralo”, kaže Liebigt. Novinarka drži plan Senata lošim, ali istovremeno smatra da se na Tempelhofu treba graditi.

“Berlin treba stanove i to je činjenica, kao što je točno i da se problem izgradnje novih stanova u Berlinu ne može riješiti s gradnjom na Tempelhofu. Ali to je ipak područje unutar užeg dijela grada i nešto se moglo napraviti. Međutim, Senat je u proteklih petnaest godina rasprodao većinu stanova u gradskom vlasništvu. Zbog toga gradskoj upravi nitko ne vjeruje kada tvrdi da je izgradnja na Tempelhofu ključna za zaustavljanje rasta najamnina. Ako im je zaista stalo do toga, zašto su prodavali stanove čiju su cijenu mogli direktno regulirati?.”

Berlin je, naime, u prošlosti imao vrlo značajan udio stanova u javnom vlasništvom, a njihov broj ni sada nije zanemariv. Pitanja rasta najamnina i gentrifikacije posljednjih su godina postala sve emocionalnija, naročito zbog slučajeva u kojima novi kućevlasnici pokušavaju izbaciti dotadašnje stanare, potom se zgrada sanira te iznajmljuje po bitno većoj cijeni. Liebigt ipak smatra da ne postoji direktna veza između potencijalne izgradnje na prostoru bivšeg aerodroma te prisilne deložacije stanara iz stanova, što se moglo čuti u kampanji. Tvrdi i da neki građani koji su podržali inicijativu zapravo nisu protiv svake gradnje, samo su htjeli srušiti loš projekt Senata, pa je čudi da je vrlo malo ljudi iskoristilo mogućnost da na referendumu glasa i protiv plana Senata i protiv prijedloga građanske inicijative. Pribojava se mogućnosti da slučaj Tempelhofa postane presedan koji će uzrokovati to da će se u budućnosti građani protiviti izgradnji na bilo kojoj zelenoj površini. “Koliko sportaša i ljubitelja roštilja, dakle korisnika Tempelhofskog polja, ima akutan stambeni problem? Rekla bih ne mnogo”, napisala je u neues deutschland dan nakon referenduma. No i ona u razgovoru još jednom ističe da je za tu situaciju kriv upravo Senat, kao i niz skupih i nejasnih građevinskih projekata – od spomenutog aerodroma do rekonstrukcije pruskog dvorca u samom centru grada, kojeg su istočnonjemačke vlasti kao simbol pruskog militarizma minirale 1950. godine.

Meyer iz inicijative 100% Tempelhof, pak, tvrdi da je gradnja teško spojiva s bilo kakvim interesima većine, “jer odmah u igru ulaze razni vlasnički odnosi i interesi investitora”. Zanimljivo je i pitanje kako će se Tempelhofom upravljati u budućnosti. Izglasani zakonski prijedlog građana propisuje da će on ostati u javnom vlasništvu te da će u upravljanju demokratski sudjelovati građani. “Zakon to samo načelno određuje, sada ćemo to razraditi. Tempelhof je postao neka vrst simbola zajedničkog dobra. Postoji mnogo ideja kakva bi se sportska postrojenja, sadržaje za djecu ili susrete građana moglo postaviti na vanjskom dijelu parka, no sva će biti samo privremena. U unutrašnjem dijelu je čak i tako nešto zabranjeno. Osim toga, na prostoru bivšeg aerodroma već postoji čitav niz zgrada za koje treba osmisliti svrhu”. Dodala je i da bi ovaj uspješan referendum mogao značiti preseden u građanskoj participaciji. “Postoji i građanska inicijativa koja se bavi pitanjem najamnina. U Berlinu 85 posto građana živi u unajmljenim stanovima. Tu je inicijativu Senat do sada ignorirao, ali sada će i ona biti osnažena”.

Inače, uspjeh inicijative ipak ne znači da će Tempelhof zauvijek ostati u sadašnjem stanju. Naši sugovornici iz medija smatraju da bi se na aerodromu nakon petnaest-dvadeset godina – odnosno nakon nekoliko legislativnih razdoblja – ipak moglo graditi. “Simboli obično traju ograničeno vrijeme. Tempelhofsko polje sada je izvanredno posjećeno i omiljeno, ali možda se za petnaestak godina razvije neka drugačija perspektiva i još se jednom bude raspravljalo što se tamo može uraditi.” – smatra Liebigt.

Projekt provodi kustoski tim Galerije Miroslav Kraljević (Ana Kovačić, Lea Vene i Sanja Sekelj) u Zagrebu, Centar za suvremenu umjetnost Stacion u Prištini te Europski institut za progresivnu kulturnu politiku u Beču. Prezentacija projekta započela je u ljeto 2013. godine izložbom u Prištini, a nastavak će uslijediti otvorenjem izložbe 2. svibnja u 20 sati u Galeriji Miroslav Kraljević te konferencijom koja će se održati naredna dva dana (3. i 4. svibnja).  

Izložba u Prištini okupila je niz stranih umjetnika koji se bave problemom privatizacije javnog prostora i⁄ili vidljivošću privatnog unutar onog što je bilo i što bi trebalo biti javno (John Hawke, Martha Rosler, Andreas Siekmann, Patricio Larrambebere). Polazeći od iskustva da privatno preuzimanje nekad javnih dobara često dolazi na mala vrata, u što javnost dobiva uvid već kada je sve odlučeno i provedeno, ovi umjetnici registriraju i bilježe pomake u svakodnevici kojima ponekad skrivene posljedice privatizacijskih procesa pokušavaju učiniti vidljivim i spoznatljivim pa je tako umjetnicima iz različitih konteksta  zajedničko upravo suočavanje s tim posljedicama te osvještavanje i educiranje gledatelja.

Uz strane umjetnike koji su sudjelovali na izložbi u Stacionu, a kojima se u Zagrebu pridružuje i kosovski umjetnik Alban Muja, na izložbi u G-MK sudjelovat će i nekoliko hrvatskih umjetnika i⁄ili istraživača: Bojan Mucko, Iva Marčetić, Bojan Mrđenović, Rafaela Dražić, Dina Rončević i OUR (Organizacija udruženog rada). 

“Polazište za izložbu u G-MK kustoski je koncept Sarah Lookofsky unutar kojeg smo ipak odlučile naglasiti neke lokalne specifičnosti na konkretnim primjerima iz Rijeke, Splita i Zagreba. Smatramo kako upravo hibridni umjetnički projekti mogu postati mjesto diskusije o posljedicama privatizacije, mogu educirati publiku, potaknuti javnu komunikaciju i artikulirati kritiku”, ističe kustoski tim Galerije Miroslav Kraljević. 

Konačnoj produkciji radova prethodi više ili manje ekstenzivan istraživački rad i⁄ili rad na terenu. Čest je slučaj da je konačni produkt istraživanja neka vrsta mapiranja, bilo da se radi o fotografskom mapiranju devastiranih hotelskih kompleksa na Jadranskoj obali (Bojan Mrđenović), uništene industrije na području Rijeke (Iva Marčetić) ili pak pokušaju razumijevanja procesa i posljedica privatizacije kroz višednevnu radionicu sa srednjoškolcima (Dina Rončević). S druge strane, dio projekata koji će se predstaviti na izložbi rezultat su site-specific terenskih istraživanja pa tako Bojan Mucko istražuje ulogu i moduse funkcioniranja Državnog ureda za upravljanje državnom imovinom na primjeru zagrebačkih poslovnih prostora, Rafaela Dražić odlazi na teren u Brodosplit, a OUR-ovci predstavljalju nastavak case study analize posljedica raspadanja splitske Jugoplastike.

Izložbu prati i dvodnevna konferencija u čijoj završnoj konceptualizaciji sudjeluju Mario Kikaš te Tomislav Medak i Multimedijalni institut (MI2), a koja okuplja dio umjetnika koji sudjeluju u projektu, niz relevantnih stručnjaka i teoretičara te aktivista. U okviru konferencije održat će se predavanja Borisa Budena i Neila Brennera, a u panelima će, uz već spomenute umjetnike i istraživače, sudjelovati i Teodor Celakoski, Domagoj Mihaljević, Volker Eick, Milijana Babić i drugi. Potaknuta projektnim partnerstvom sa Stacionom konferencija je zamišljena kao platforma za diskusiju o privatizacijskim procesima u zemljama regije, o iskustvima borbe za javni prostor te o pojedinim radovima koji će biti predstavljeni na izložbi. Program konferencije je dostupan ovdje.

Izvor: G-MK

Pravila referenduma u Berlinu su takva da je za potvrđivanje referendumske odluke potrebno pozitivno izjašnjavanje minimalno 25% svih građanki i građana s pravom glasa. Iako je slična inicijativa prethodno uspjela u Hamburgu, nakon prebrojavanja glasova u Berlinu evidentno je da je za pozitivan ishod ovog referenduma nedostajalo 1,2 postotna boda. 

Ciljevi inicijatora referenduma bili su otkupljenje infrastrukture strujne mreže grada Berlina, uvođenje demokratske kontrole u poslovnu organizaciju koja bi u budućnosti nudila struju te socijalni ciljevi. Pitanje komunalnih usluga koje imaju karakter javnog dobra i čije bi koncesioniranje privatnom poduzeću moglo imalo negativne posljedice za građane po pitanju cijene i kvalitete usluge, aktualno je i u Hrvatskoj.

Izvor: Grupa 22 / Fotografija: Spiegel

Tražeći odbacivanje ovog štetnog Prijedloga Zakona, udruge navode da on i dalje sadrži nekoliko krupnih rizika za prostor, javna dobra i transparentnost upravljanja: kriteriji za proglašenje strateških projekata i dalje su nejasni, a sastav Povjerenstva koje Vladi predlaže strateške projekte nepoznat.

Umjesto aktivnije uloge Sabora u nadzoru nad provedbom Zakona, ovim Prijedlogom se nastavljaju omalovažavati i Sabor, ali i lokalna samouprava budući da se ukida obavezu izrade provedbenih planova. Umjesto višemjesečnih pokušaja Ministarstva gospodarstva da stvori prečice kroz zagušeni sustav za povlaštene investitore, nemjerljivo veći učinak za stvaranje poticajne klime za socioekonomski razvitak Hrvatske postigao bi se ulaganjem napora u sustavne reforme.

Povodom javne rasprave o Prijedlogu Zakona o strateškim investicijskim projektima, navedene su udruge pozvale stručnu javnost, lokalne zajednice i građane da sudjeluju u javnoj raspravi do 30. srpnja. Istovremeno, udruge upozoravaju Vladu da treba poštovati vlastiti Poslovnik prema kojem se u materijale za dnevni red prilaže i izvještaj o provedenim konzultacijama sa zainteresiranom javnošću kako se taj izvještaj ne bi skrivao samo na internetskim stranicama Ministarstva gospodarstva, kao u slučaju izvještaja o savjetovanju o prvoj verziji Prijedloga Zakona iz siječnja. K tome, neprihvatljivo je što je Ministarstvo gospodarstva tada u potpunosti ignoriralo gotovo 30% pristiglih primjedbi samo zato što se nisu nalazile na službenim obrascima, koji pak nisu propisani niti jednim aktom. Među zanemarenim primjedbama nalaze se i one Društva arhitekata Dubrovnik i Nezavisnog hrvatskog sindikata, ali i Hotela dvorca Bežanec. Konačno, niti te, niti primjedbe dostavljene na “propisanim” obrascima nisu našle put do saborskih zastupnika, što smatramo nedopustivim izigravanjem samog smisla javnog savjetovanja.

Izvor: Pravo na grad

“Zajednička dobra poklič su društvenih pokreta u kojem se kristalizira, s jedne strane, njihovo specifično negativno iskustvo uznapredovalih procesa  komercijalizacije sve širih krugova netržišnih dobara i usluga koje čine temelj društvene jednakosti. A s druge, pozitivno iskustvo društvene samoorganizacije, socijalne solidarnosti i demokratskog upravljanja resursima koje se javlja u tim pokretima i ukazuje na hitnu potrebu za političkim projektom resocijalizacije ekonomije koji će razbiti zatvoreni krug kapitala i njegovim nestabilnostima podčinjenog procesa javnog upravljanja kriznim ekonomijama. 

Zajednička dobra indikator su specifične povijesne konstelacije sadašnjeg trenutka – svojevrsnog perfect storma – u kojem su se objedinile sile višegodišnje ekonomske krize, socijalno pogubnih politika štednje, višedesetljetne transformacije vlasništva i promjene odnosa snaga između kapitala i rada. Međunarodna konferencija Ekonomija kriznog kapitalizma i ekologija zajedničkih dobara krenut će od analize geneze i trenutnog stanja krize, njenih posljedica po sferu rada, po javni sektor i netržišna dobra ovog ili onog tipa. Cilj je raspraviti o smjerovima političkog djelovanja i novim političkim kategorijama koje bi omogućile sindikatima, društvenim pokretima i političkim akterima da zaustave paralizu koju nameće trenutna dominantna interpretacija krize kao krize javne rastrošnosti i neodrživosti socijalne države. Poseban naglasak pritom će biti na razmatranjima kako postojeći društveni pokreti u vidu aktivističkih i građanskih grupa mogu nastaviti djelovati s onu stranu neposrednog povoda i prostora u kojem se javljaju. I, kao drugo, kako se mogu zagovarati i provesti u djelo procesi vraćanja u javne ruke – tzv. rekomunalizacije – privatiziranih dobara”, stoji u pozivu na konferenciju.

Konferencija će okupiti perspektive sindikalista, ekonomista, pravnika, ekologa, aktivista za prostornu pravdu, javnu vodoopskrbu, javno zdravstvo i digitalna dobra. U njenom radu sudjelovat će Massimo de Angelis, Michel Bauwens, Teodor Celakoski, Stipe Ćurković, Vladimir Cvijanović, Danijela Dolenec, Ana Džokić / Marc Neelen (STEALTH), Trevor Evans, Pippa Gallop, Ursula Huws, Mario Iveković, Dmytri Kleiner, Marko Kostanić, Jovica Lončar, Ugo Mattei, Tomislav Medak, Yann Moulier Boutang, Martin Pigeon, Dušica Radojčić, Dubravka Sekulić, David Price, Felix Stalder, Asbjørn Wahl i Mislav Žitko.

Sva izlaganja i diskusije bit će organizirana u prostorima zagrebačkog Goethe Instituta i net.kulturnom klubu MAMA. Kako je najavljeno, raspored konferencije uskoro će biti dostupan na stranicama Zaklade Heinrich Böll i Multimedijalnog instituta. 

Izvor: Multimedijalni institut