“Dvoje putnika u letećem tanjuru Gorgona pokušavaju sastaviti sjećanje na Život. Dvoje izvođača iz spašenih znakova na sceni tumače svoju prošlost i iščitavaju svoju budućnost. Uporni kao vrane, čeprkaju i recikliraju sve što im se nađe pod kljunom, u pokušaju uspostavljanja izvedbenog protokola. Darko i Silvia. I non-Darko i non-Silvia. Kada otvorimo usta, kljunove, što se čuje? Kako se kreću naša tijela? Jesmo li ostali dosljedni svojim ekscentričnim, spektakularnim gestama? Je li potrebno obnoviti egzorcizam pred publikom? Ili je dovoljno samo bivati, (ne)svjesno, u protoku vremena? Želja za stvaranjem novog još uvijek je živa. Ptice u našim srcima i dalje klikću i rugaju se prolaznosti u lice”, stoji u najavi.

Na predavanju će biti riječ o lutkarskom kazalištu sjenki Wayang Kulit, ujedno i najstarijoj izvođačkoj formi na indonežanskim otocima Java i Bali. Pretpostavlja se da forma postoji duže od 3000 godina i dio je osnovnih strukturalnih elemenata javanskog i balinežanskog kulturnog identiteta.

Predavanje je tematski razdijeljeno na dvije cjeline: prva se bavi kulturalnom i političkom historijom kazališta i njegovom ulogom u javanskom društvu, a druga stavlja fokus na podžanr wayang suluh, koji se naročito njegovao tokom indonežanske nacionalne revolucije i rata za nezavisnost (1945-1949.) i u prvim godinama vladavine predsjednika Sukarna (1949-1967.), jednog od osnivača Pokreta Nesvrstanih.

Ana Pinter (1987) je kazališna redateljica, pedagoginja i istraživačica iz Beograda. Završila je osnovne studije Opšte književnosti sa teorijom književnosti i Pozorišne i radio režije. Provela je godinu dana kao stipendista vlade Republike Indonezije na studijskom boravku tokom kojeg je proučavala javansko tradicionalno lutkarsko kazalište sjenki wayang kulit. Po povratku u Beograd, brani master rad nastao na osnovu istraživanja na Javi, na katedri za Teorije dramskih umetnosti i medija na FDU. Trenutno je na doktorskim transdisciplinarnim studijama savremene umetnosti i medija na FMK. Jedna je od osnivača nezavisnog umetničkog kolektiva „Tri groša“, pokretač kreativno-edukativnih programa za razvoj dečje i mlade publike „Mali i mladi pozorišni eksperti“, suradnik „Centra za vizuelnu antropologiju“ i jedna od pokretača multifunkcionalnog Društvenog centra Krov iz Beograda. Surađuje sa velikim brojem organizacija, institucija i pojedinaca, zalažući se za solidarnu i slobodnu nezavisnu scenu. 

Više informacija pronađite ovdje.

Java je najnovija produkcija izvedbenog kolektiva Kik Melone, temeljito posvećenog ozbiljnoj autorefleksiji, jastučastoj provokaciji i bezgraničnom izvedbenom hedonizmu. Silvia Marchig i Darko Japelj, unutar plesne niše kultni duo dijelom dijeljene izvedbene povijesti, na sceni Gorgona zagrebačkog MSU premijerno su izveli svoju Javu prošle jeseni u sklopu Antisezone, koja ju je u recentnom ranoproljetnom bloku koproducentski i reprizirala. Java je putovanje na mjestu i do kraja svijeta, igra i borba s konačnošću. Java je let. 

INT. 

S potpisom ukrajinske umjetnice Tetiane Meslyk scenografija je papirnata kulisa koja se strmo spušta niz stražnju stjenku gole scene, liježući meko u pod. To je prizor u koji publika ulazi, strmo se spuštajući u gledalište prije nego što nas sve zajedno proguta mrak. Crnilo razbijaju samo dva sitna žuta žarišta na pozornici dolje, u prvom planu; male stanice s jednim sjedećim mjestom, svaka uz svoj magnetofon i njegovu sitnu lampicu tople svjetlosti. Mrkli mrak dolazi s teškom tišinom, tonemo u san odnosno Javu, i putovanje je već započelo kada ništavilo probijaju i razbijaju glasovi, koji se umnažaju, naslaguju jedan preko drugoga u harmonijama i disonancama, natječu, potiču, podupiru. 

EXT. 

Pažljivo slušajući tražim kako usidriti ton ptičjeg jezika koji se širi u prostoru. Ne bilo kojih ptica, mislim vrana, ali ne znajući o pticama gotovo (tragično!) ništa, preispitujem se. (Smijeh? Bijes? Prijetnja? Poruga?) Jest, kaže programska najava, “kao vrane”, ali programskim najavama nije sasvim vjerovati. (Strah? Upozorenje? Užitak?) Sivo-crne ili posve crne teške ptice, okićene mračnim praznovjerjima, dosljedno mitologizirane, a istodobno sveprisutne na urbanim zelenim površinama, osobito ondje gdje je moguće napraviti nered od otpadaka. Dugo vremena u Gorgoni slušamo vrane. 

Svi su elementi na sceni ravnopravno uključeni u izvedbu pa je tako zvučni ambijent Svena Pavlovića (iz i onkraj Šumskoga) zaokruženi izvedbeni entitet za sebe. Ponekad suptilno klokotanje, ponekad hipnotička perkusionistička vinjeta, zvuk predstave skrojen je od glazbe, nađenih zvukova i tišina, kao što je i dizajn svjetla, suptilan i nijansiran u autorstvu Saše Fistrića pedantna igra sa sjenama i mrakovima. Upravo iz totalnog mraka i totalne tišine koja prati zbor vrana, izdvaja se jedan glas, glas pripovjedačice. 

Billy je gledao film o bombardiranju jednog njemačkog grada. Ali ga je gledao – unatrag. […] sve do kraja, dok opet nije sve bilo u redu. 

Silvia Marchig u svome radu konzistentno koristi pripovijedanje kao bitan element plesne izvedbe. U našem suvremenoplesnom kontekstu korištenje govora i teksta sve je prisutnije osobito na antisezonskoj parceli cjelokupne scene, što je možda dijelom do bogatog proboja multimedijskih hibridnih izvedbenih praksi u sferu plesa, do potrebe za time da se dio materijala artikulira prema imperativima teorijske (ili antiteorijske) autorefleksije u suvremenoumjetničkom kontekstu, a možda i do kompenzacije za ograničene produkcijske moći zbog kojih se određeni prizor može učiniti zasluženo raskošnim samo imaginacijskom suradnjom ne samo gledateljice, nego i slušateljice. No kod Silvije klasično, gotovo bajkovito pripovijedanje djeluje kao organski dio prakse; magična, drevna i bezvremenska, arhetipska i feminina (u značenju bitno antipatrijarhalna i suprotstavljena falogocentričnim vrijednostima) djelatnost. U Javi Silviji ubrzo parira drugi, glas Darka Japelja, s vlastitom fantazijom: 

Ana pleše na pješčanoj plaži, negdje na obali oceana, u Americi. […] Kaže da nije stvar u tome koliki je opseg pokreta, nego koji je izvor. […] Ana ima devedeset godina i pleše s valovima. 

Nakon kratkih pripovjednih uvertira, diže se svjetlo i konačno vidimo plesni dvojac. Scenografija nije samo fokalna točka izvedbene pažnje, nego i prostor iz kojega izvedba nastaje, kao da su izvođači sitni crni ptići zaštićeni krilima lijepe sivobijele ptice iz čijeg njedra ispadaju. Prve će kretnje na sceni biti inspirirane upravo ptičjim brzopokretnim pogledima, dijagonalama, klimavim prebiranjima, kao i glasovima koji kao izvor traže u pokretu. Više stilizacija nego imitacija, a možda još više kanaliziranje ptičjeg duha, krilati hommage dviju ptica bez perja. Predstava također mnogo boravi u jeziku, ali nakon smirenog pripovijedanja koje nas u mraku ispraća u san Jave, kasnije će se jezici javljati u apsurdističkim eskapadama, gotovo zaumno, svakako mimoumno. Darko vrlo ozbiljno deklamira odnose između eksterijera i interijera (i interijera i eksterijera) na francuskom, Silvia se pak odaziva razvedenim nizom talijanskih riječi, dvojac zajednički u krug recitira spontani niz riječi na engleskom pa njemačkom koje počinju na H, i konačno magnetofon na ukrajinskom upozorava na starinske mudrosti, koje izvedbeni duo, najbolje što može, paralelno (ne) prevodi. 

• Nemoj bacati kosu kroz prozor jer će ti vrana saviti gnijezdo od nje i muž će ti oćelaviti. 
• Nemoj nikada jahati vjevericu, to donosi nesreću. 

Java prati logiku sna, korak po korak i zrno po zrno i mrvicu po mrvicu kruha koju su ptice odavno pozobale. Ne čini se da je predstava o nečemu, da ima razlučivu temu ili sadržajni fokus s kojega polijeće ili komu stremi; princip kretanja je ludički i fantazmagorijski, bitno estetski, ili radije estetički, odnosno princip dvoje esteta, dakle antiprincip. Slijedom toga na neki je način Java o ničemu, što odgovara prostranoj crnini prostora, a onda i o svemu ili koječemu. Pomaže li okolni tekst da se prizemljimo, ako već ne pomaže sama izvedba? Dvoje putnika u letećem tanjuru Gorgona pokušavaju sastaviti sjećanje na Život. Dvoje izvođača iz spašenih znakova na sceni tumače svoju prošlost i iščitavaju svoju budućnost. Na padinama Gorgone znala sam da dvojac čiju izvedbenu pojavu iščekujem ima zajedničku povijest; njihovi su dueti, kada sam o njima usput slušala, sjali aurom koju neki davni momenti izvedbene prošlosti dobiju u zajednički pisanoj mitologiji, osobito kada ih svojim očima nikada niste vidjele. A znala sam i da je priličan niz godina prošao otkako su zajedno kreirali predstavu. Uporni kao vrane, čeprkaju i recikliraju sve što im se nađe pod kljunom, u pokušaju uspostavljanja izvedbenog protokola. Darko i Silvia. I non-Darko i non-Silvia. Svjetlucavi beskorisni predmeti, nađena blaga, slučajna otkrića, spontane ideje. Osnovna dramaturška građa širi se i uvezuje, rekoh dakle, asocijativno i afektivno, sabirući raznovrsni fantazmatski i intertekstualni materijal zajedno s jednostavnim koreografskim minijaturama, nižući motive u epizodnim repeticijama i varijacijama. Ponavljanje je jedan od temeljnih postupaka na mikrorazini predstave, neprestano vraćanje, sjeckanje, presnimavanje, kao što se to čini i magnetofonskim trakama na pozornici.

Želja za stvaranjem novog još uvijek je živa. Ptice u našim srcima i dalje klikću i rugaju se prolaznosti u lice. 

Ije. Ije. Hije. Hje. Je. Je. Je. 

Humble. Hunter. Hunting. Haunting. Himmel. Hände. Hochzeit.

Ospiti. Rosicchia. Cassetta. Ragione. Cratere. 

(otprilike, op. a.)

Bilo bi negdje na dobrom bestragu promatrati Javu kao predstavu o prolaznosti, o vremenu i životu, i konačnosti. O načinima na koje je izvedba uvijek prostor sjena i avatara, naših negativa i hipertrofija. Prizivajući vrane, mračne, prodorne i agresivne, ali duboko lojalne i iznimno inteligentne, Java vuče k onostranom, mističnom, oniričkom, a opet bliskom, musavom i svakodnevnom. Onako kako je to vrijeme. Onako kako je to smrt. (Je li u ovoj igri znakovito da se jato vrana na engleskom jeziku naziva murder?) 

Int. Ext. Int. Ext. L’intérieur. L’extérieur. L’intérieur est l’intérieur. L’extérieur est l’extérieur. … L’extérieur n’est à l’extérieur de toi. L’extérieur est à l’intérieur de soi. (ibid. op. a.) 

Tako se predstava gradi i na izvjesnoj refleksiji o vremenu koje jest i nije proteklo između posljednjeg dueta Marchig-Japelj i Jave. I pitam se je li duet točan izraz ako se čini kao da na sceni promatram dvije polutke jednog tijela. Čak i kad naizgled djeluju neovisno jedno o drugome, kao da se klackaju, spojeni zajedničkim otporom prema gravitaciji koja se osobito snažno osjeća u dvorani za koju je izvedba krojena. Gorgona je težak prostor, mračno grotlo, utroba muzeja u čijem se dnu odvija spektakl, dok publika visi po stjenkama. Pernatoj predstavi Gorgona služi kao rijetko kome, dubinom i crnilom stvarajući idealnu atmosferu pomalo zagušljive praznine u kojoj se razvija izvedba. Kostime potpisuje kostimografkinja i jedna od antisezonskih producentica Tea Kantoci, također notorna estetičarka; izvođače omataju široke sjajne namreškane suknje i dugi sakoi s podstavljenim ramenima i dvostrukim kopčanjem. Vire samo gola stopala, šake, lica, i vrat do ključne kosti. Na licima su obrve podebljane i zašiljene, na usnama malo crvenog ruža. Meka stilizacija ipak zaokružuje predstavu u kojoj se pažljivo komponirani prizori nižu kao tableaux, koje bismo mogle jednakovrijedno gledati i unatrag. 

Ja sam sijeda papiga, ponavljačica gradiva… 

Nepretenciozna i uvelike okrenuta vlastitim mislima i užicima, predstava je lijepo i ugodno izvedbeno iskustvo slobodne kontemplacije i lakog humora koji ne zazire od skečeva u tipu slapsticka niti kvazidadaističkog verglanja. Izvedba o izvedbi, izvedbama i izvedbenosti, Java se bavi svim spomenutim pitanjima: prolaznosti, ljudskosti, vremena, smrti, istodobno ih odbijajući shvatiti suviše ozbiljno. Izvedbene umjetnosti jesu vapaj i krik i smijeh i nabijena drska tišina u lice smrti. Na kraju smo posve spremne povjerovati da ćemo svakoga trena zajedno s Gorgonom odletjeti na drugi, a isti svijet, gdje nas čeka zalazak sunca i šalica kave. O čemu drugome uopće možemo sanjati? 

Jedva čekam kavicu s Jave. Bit će nam divno na Jakarti.