Izložba u kustoskoj koncepciji Zdenke Badovinac, Jasne Jakšić i Ane Škegro bavi se raznolikim čitanjem šume kao prostora ljudske prisutnosti u krajolicima, šumama, otocima, visoravnima i dolinama Balkana i mediteranske regije.

Radovi predstavljeni na izložbi bave se šumom kao arhivom, a kako navodi popratni tekst riječ je o arhivima, “čiji su ‘dokumenti’ stabla obilježena za sječu, umjetna jezera, predmeti ostali od izbjeglica ili pak sjećanja ljudi koji tu žive, njihova tradicija, znanja i iskustva.”

Umjetnici_e čiji su radovi prezentirani na izložbi uglavnom žive u prirodi ili su u kontaktu s članovima_cama zajednica ruralnih sredina. U tekstu najave stoji da “njihova umjetnost nastaje u interakciji s okolišem, s precima i njihovom tradicijom te s lokalnim zajednicama koje se ne žele zadovoljiti samo uspomenama, već se sa svim spoznajama koje su utjelovljene u njihovim krajolicima bore za zajedničku budućnost.”

Na izložbi su predstavljeni radovi Dušice Dražić, Nermina Duraković, Ane Hušman, Marie Lai, Polonce Lovšin, Marka Pogačnika, Antuna Vidokle te kolektiva No Name Kitchen, Plateauresidue i Zemlja za nas.

Izložba ostaje otvorena do 23. veljače, a više detalja pronađite ovdje.

Alessio, performans Nica Vascellarija koji je nastao u produkciji Museo del Novecento u Firenci, osmišljen je unutar jednogodišnjeg projekta koji je autor namjenio upravo tom gradu. Radi se o koreografskoj izvedbi koja je uključivala više od “trideset izvođača u veličanstvenom Salone dei Cinquecento stare gradske vijećnice Palazzo Vecchio, oslikane u 16. stoljeću u slavu moći Cosima I. Medicija i njegova osvajanja Firence”, stoji u najavi. Performans pronalazi inspiraciju u gestama boraca, formirajući “estetizirani jezik koji istodobno može biti i lirski i nasilan u svojoj iskrenosti”.

Ovaj performans ujedno predstavlja prekretnicu u radu Nica Vascellarija. “U središtu rada nije tijelo umjetnika, protagonist većine njegovih performansa, nego mnoštvo koje se kreće u jedinstvenoj, kompaktnoj formaciji tijelâ koja zajednički djeluju, ponavljajući geste i pokrete u loopu što uključuje, iritira i ushićuje publiku”.

Nico Vascellari (1976., Vittorio Veneto) u svom radu dosljedno provodi istraživanje u kojemu se, od samih početaka, isprepliću raznorodne prakse, od performansa do skulpture, od instalacije do crteža, od videa do istraživanja zvuka. Antropološkim pristupom i promatranjem, u djelima analizira odnos čovjeka i prirode, ispreplićući osobnu dimenziju s onom kolektivnom. Uporišta njegovog rada mogu se naći u mitskim, drevnim vremenima, u folkloru i običajima, ali i u underground estetici, iz kojih generira svoj jedinstven i osebujan autorski rukopis.

Više informacija pronađite ovdje.

Posebno se ističu djela Anne Jermolaewe, predstavnice Austrije na predstojećem Venecijanskom bijenalu, pionirke avangardne umjetnosti VALIE EXPORT, čuvene slikarice Marie Lassnig, istaknute feministice Birgit Jürgenssen, cijenjenih suvremenih austrijskih umjetnica srednje generacije Ines Doujak, Dorit Margereiter i Katrine Daschner, predstavnica mlađe generacije umjetnica Toni Schmale, Luize Margan, Ane Hoffner ex-Prvulovic* i kolektiva Gelitin i Club Fortuna, kontroverznog umjetnika Güntera Brusa te nezaobilaznog Erwina Wurma. Kustosice izložbe su Jasna Jakšić i Radmila Iva Janković.

Izložba je otvorena do 16. travnja 2023. godine do kad će se održati niz predavanja i projekcija filmova.

Više informacija dostupno je na poveznici.

Takva “duhovna klima” bila je okruženje sazrijevanja izgubljene, pa nađene hrvatske umjetnice, slikarice Naste Rojc, čiji lik i djelo “naknadnom pameću” polako postaju arhetipski za historijska previranja prve polovice 20. stoljeća u kontekstu likovne umjetnosti, u čijoj je klasičnoj povijesti praktički donedavno bila potpuno prešućena, da bi se sada pomaljala iz “propuha vremena” kao karakteristična figura epohe te izrazito markantna stvaralačka ličnost. Zaslužujući imati mjesto u samom začetku domaće slikarske moderne, Nasta Rojc je između dva rata također pravodobno reagirala na tendencije povijesnih avangardi – prema povjesničarki umjetnosti, sveučilišnoj profesorici i kritičarki Leonidi Kovač, ponajprije ekspresionizma, dadaizma i pokreta Neue Sachlichkeit. No uistinu je i samim svojim svjetonazorom i načinom života predstavljala apsolutno progresivnu pojavu jugoslavenskog kulturnog prostora i jednu od umjetnica koje su zarana bile uključene u relevantna europska strujanja. Time je i tragičnije što je već potkraj života bila relativno zaboravljena. Ali danas, kad smo već debelo zagazili u 21. stoljeće, znatno obnovljeno znanstveno-istraživačko zanimanje za njen život našlo je izraz u mediju koji je i sam tijekom prošlog stoljeća trpio koješta od malograđanštine, da bi polako bio prihvaćen za jedan od naprednijih, kao jedan od medija koji su, retrospektivno gledano, stvaraoce najčešće gurali prema naprijed. Radi se, dakako, o stripu, odnosno o jednoj od njegovih dan-danas najvažnijih varijanti – grafičkoj noveli ili, bolje i ljepše rečeno “po naški”, crtanom romanu.

Rođena Bjelovarčanka (1883.) Nasta Rojc umrla je 1964. u Zagrebu, prije više od pedeset godina, gdje je od 1923. “otvoreno živjela u lezbijskoj vezi s Alexandrinom M. Onslow, časnicom britanske vojske koju je upoznala neposredno po završetku Prvog svjetskog rata” (prema tekstu Nasta Rojc i naše doba Leonide Kovač, objavljenom na portalu Arteist), premda je od 1910. bila u dogovornom braku s prijateljem Brankom Šenoom, slikarom i povjesničarom umjetnosti, sinom pisca Augusta. Anegdote iz života Naste Rojc, porijeklom iz dobrostojeće i moćne građanske obitelji, čiji je otac bio ministar bogoštovlja i nastave, a kasnije čak i hrvatski podban i zastupnik u jugoslavenskom parlamentu, neprekidno svjedoče o njenom konstantnom suprotstavljanju stegama malograđanskog društva i zaostale patrijarhalne sredine. Svojom androginom pojavom i homoseksualnim identitetom Rojc ne samo da je osporavala heteronormativni rodni prosjek, nego je i svojim širokim obrazovanjem te predanim umjetničkim radom stubokom mijenjala, prvenstveno za samu sebe, ali i puno šire, shvaćanja o tome što žena zna i umije, koje su socijalne pozicije namijenene ženi tijekom njezinog života.

Mada je zbog svog porijekla nedvojbeno bila klasno privilegirana, Nasta Rojc se svojoj klasi životnim izborima kontinuirano suprotstavljala, osporavajući upravo narav socijalnih privilegija, a visoku umjetničku naobrazbu u Zagrebu, Beču i Münchenu, kao jedna od prvih akademski obrazovanih slikarica u Hrvatskoj uopće, izborila je za sebe kompromisima sa strogim ocem koji joj je intimno, izgleda, bio naklonjen, ali svejedno ju nije mogao zamisliti poput ičeg drugog doli nečije supruge i majke. Njezin brak s Brankom Šenoom je na tom tragu bio cijena koju je morala platiti da bi mogla postati slikarica. Znakovito je, ali ne i iznenađujuće, što je Nastu Rojc kanonska povijest umjetnosti propustila ravnopravno uvrstiti u najuži krug začetnika hrvatskog slikarskog modernizma, utvrđeni minhenski krug trojca Vladimir Becić–Miroslav Kraljević–Josip Račić, pokraj kojeg se također rjeđe spominje na tamošnjim studijima prisutni Oskar Herman.

Kako bilo da bilo, Nasta Rojc je s njima studirala i družila se, dok bi se svojim djelima odavno upisala u modernistički umjetnički korpus da je za tako nešto pravodobno bilo povjesničarskog i kritičkog razumijevanja. No ona se nije instantno izdvajala samo svojim istaknutim rodnim identitetom, nego i naglašenom političnošću lijeve prirode, kakva je posebno buknula u međuratnim godinama, nakon traume Prvog svjetskog rata. Vjerojatno ne treba posebno ni napominjati, no naravno da ću i to napisati, da su Nasta Rojc i njena životna družica za vrijeme nacifašističke okupacije zemlje i uspostave tzv. NDH iz svog zagrebačkog stana-ateliera na Rokovom perivoju, već u itekako zreloj dobi, aktivno pomagale partizanski pokret i Narodnooslobodilačku borbu te zbog toga bile zatvarane i trpjele posljedice. Poratno razočaranje novim poretkom je po svoj prilici bilo neizbježno za osobu koja je čitav život ostala samo i jedino svoja, kao i javno antiautoritarno angažirana, no predosjećajući veliku katastrofu čovječanstva iz slikarstva se u izlagačkom smislu povukla već oko 1938., dok je smrt Alexandrine M. Onslow 1949. označila i njeno postupno potonuće u zaborav. Na sreću, ne vječni.

Vratimo se crtanom romanu! Riječ je o novom, kvalitetno produciranom izdanju Muzeja za suvremenu umjetnost, u koautorstvu Leonide Kovač kao scenaristice te likovne umjetnice i pjesnikinje Ane Mušćet kao ilustratorice, objavljenom u sklopu međunarodnog edukativnog projekta Runaway Art, uz potporu Artmentor fondacije iz švicarskog Lucerna te Ministarstva kulture i Grada Zagreba. Crtani roman naslovljen Ja borac za Leonidu Kovač podrazumijeva novu epizodu dugogodišnje znanstveno-istraživačke posvećenosti opusu Naste Rojc, a naziv potječe od njenog istoimenog, izuzetno značajnog drag-autoportreta, koji je – nevjerojatno, ali istinito! – postao izgubljen nakon slikaričine posthumne retrospektivne izložbe u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu, održane potkraj devedesetih. Ani Mušćet je ovaj projekt pak pružio priliku da snagom svog likovnog senzibiliteta interpretira prilično slojevitu i relativno zahtjevnu građu, temeljenu na pismima umjetnice i neobjavljenim autobiografskim zapisima iz kasnih dvadesetih i četrdesetih godina, koristeći u tome tehniku kolaža i dan-danas rijetko viđenu u stripovima.

Svakako vrijedi istaknuti da je posrijedi već treći strip objelodanjen u nakladničkom programu MSU-a zahvaljujući spomenutom međunarodnom projektu, nakon izdanja posvećenih Dimitriju Bašičeviću Mangelosu, autora Ivane Armanini i Marka Goluba, te Vjenceslavu Richteru autorice Dunje Janković, kojima pridružujemo i iznimno uspjelu Početnicu za konceptualce spisateljice Nade Beroš te dizajnerica i ilustratorica Klasje Habjan i Zite Nakić. Publikacije su to kakve zajednički čine najnapredniji skup aktivnosti Muzeja zadnjih godina, pravi putokaz kako se treba i može pristupati suvremenoj obradi historijski važne umjetničke građe i metodološki ju usmjeravati ka novim generacijama ljubitelja umjetnosti. Publikaciju Ja borac, čije uređivanje potpisuju Jasna Jakšić i Vesna Meštrić, a dizajn i prijelom Željko Serdarević, prati istoimena mala izložba u prizemlju Muzeja, na kojoj je postavljen dio kolaža upotrebljenih u izdanju. Razgledavanje izložbe publici je pružilo mogućnost da pored čitanja crtanog romana dobije još potpuniji uvid u načine kojima je Ana Mušćet odlučila likovno ispripovijedati fragmente životne priče Naste Rojc, pozivajući se očito na uključivanje tehnike kolaža u vokabular moderno-umjetničkog mišljenja u doba kada je slikarica stasavala, a raznovrsni avangardni -izmi činili nisku potpunih novosti među europskom umjetničkom zajednicom.

Sadržaj izdanja organiziran je netipično za strip, a standardne dimenzije albuma mekog uveza dizajner Željko Serdarević “izigrao je” tako što uvez i hrbat format sveska određuju okomito, dok je sadržaj među koricama izložen vodoravno, kao da se radi o položenom formatu. K tome, stranice ne posjeduju prepoznatljive “rešetke”, pa ih se u tom smislu ne može ni zvati “tablama”, a nema čak ni karakterističnih “oblačića”, već su kratki paragrafi teksta dani u donjem lijevom uglu svake stranice, dok kolaži Ane Mušćet slobodno “lebde” u njihovom “praznom” prostoru. Pri slaganju kolaža Mušćet je upotrebljavala reprodukcije materijala iz slikaričine osobne i umjetničke ostavštine, sačuvane ponajprije zahvaljujući maru kolekcionara dr. Josipa Kovačića i Elene Puškarsky, kombinirajući ih s fotografskim prizorima, elementima filmskih žurnala te pop-kulturnim motivima karakterističnima za rano 20. stoljeće i međuratno doba, poput nezaboravnog zasijecanja očne jabučice skalpelom iz nadrealističkog filma Andaluzijski pas Luisa Buñuela i Salvadora Dalija.

Smisao takvih kolaža je suptilna kontekstualizacija života Naste Rojc s jedne strane i njena suvremena psihologizacija s druge – svi kolaži skupa čine njezin višeznačni, jedinstveni životni portret. Zbog tako fleksibilnog likovnog postupka, montaža raznih prizora u prostor-vremenu crtanog romana Ja borac odvija se nepredvidljivije nego u mnogim drugim djelima sličnog izdavačkog žanra, možda sugerirajući nedovršenost intelektualno-umjetničkih traženja protagonistice, ali i aktualnost njenih temeljnih životnih postulata. Sve to skupa cjeloviti jezik strip-priče čini istodobno prijemčivim čitateljima i posve osebujnim, a Nastu Rojc iznova i zasluženo – sasvim nezaboravnom.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Obrisi zamišljenog zajedništva koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Roger Bernat diplomirao je režiju i dramaturgiju na Kazališnom institutu u Barceloni. Između 1997. i 2001. bio je voditelj General Elèctrica, centra za plesno i kazališno stvaralaštvo, zajedno s Tomàsom Aragayem. Od 2008. je počeo osmišljavati kazališne komade u kojima publika preuzima scenu i sama postaje događanje na sceni, među kojima trebamo istaknuti Public Domain (2008), Purely Coincidental (2009), The Rite of Spring (2010), Please Continue: Hamlet (2011), Pending Vote (2012), Desplazamiento del Palacio de La Moneda (2014) i Numax-Fagor-plus (2014) koji su bili postavljeni i izvedeni u preko 20 zemalja.

Roberto Fratini predaje teoriju plesa na Sveučilištu u Pisi te na Kazališnom institutu u Barceloni. Od 1995. kontinuirano surađuje s koreografima kao redatelj i dramaturg plesnih predstava i opera, a radionice i predavanja o plesu izvodi u brojnim europskim kazalištima. Izuzev plesa, piše poeziju i eseje koje redovito objavljuje, a zadnja mu izdana publikacija nosi naziv A contracuento. La danza y las derivas del danzar. Godine 2009. njegova je plesna predstava Basso Ostinato Udruga francuskih kritičara nagradila za najbolju izvedbu, a 2013. osvojio je nagradu FAD Sebastia Guasch. 

Kustosica projekta je Jasna Jakšić. 

Program će se održati u petak, 15. travnja u 19 sati, traje 51 minutu, a uključuje radove Real Snow White (2009.), Players (2010.), Drive With Care (2013.), The Committee (2015.) i Workers Forum (2015.). Nakon programa slijedi razgovor s umjetnicom kojeg će moderirati Jasna Jakšić.

Pilvi Takala (1981., Helsinki) koristi performativne intervencije kao sredstva za ispitivanje društvenih struktura i pitanja vezanih uz normativna pravila i istine oko našeg ponašanja u različitim kulturnim kontekstima. Njezini radovi nastaju iz istraživanja u određenim zajednicama i potom se usmjeravaju ka široj zajednici putem različitih medija, poput videa. Njezini radovi jasno pokazuju kako je često moguće učiti o pravilima društvenih situacija samo preko rušenja istih. Ona citira i pomiče granice različitih žanrova, uključujući u njih dokumentaciju i performans. Nakon diplome na finskoj Akademiji lijepih umjetnosti 2006., Pilvi Takala kontinuirano sudjeluje na brojnim međunarodnim izložbama i festivalima. Samostalno je izlagala u Bonniers Konsthall u Stockholmu, Kunsthalle Erfurt, Muzeju suvremene umjetnosti Kiasma u Helsinkiju i Sorlandets Kunstmuseum u Norveškoj. Njezini su radovi bili predstavljeni i u MoMA PS1 te New Museumu u New Yorku, Palais de Tokyo, Kunsthalle Basel, Witte de With u Rotterdamu i na 9. Istanbulskom Bijenaleu. Osvojila je Dutch Prix de Rome 2011. i nagradu Emdash 2013., te joj je pobjednički rad bio pokazan i na Frieze Art Fair u Londonu. Godine 2013. dobila je Finnish State Prize za vizualne umjetnosti i bila nominirana za nagradu Ars Fennica. Živi i radi na relaciji Berlin – Helsinki.

Kino umjetnika programska je aktivnost MSU-a pokrenuta 2012. godine kojom Muzej predstavlja suvremene umjetnike i njihove filmske i video opuse nastale u prostoru presijecanja suvremene umjetnosti i kinematografije, filma i vizualnih umjetnosti. Program projekcija uz razgovore sa sudionicima predstavlja recentne filmske/video radove izvan konteksta društvene proizvodnje zabave i spektakla, nadopunjava programsku koncepciju MSU-a i popunjava deficit prezentacije ove hibridne forme. Kino umjetnika usmjereno je na intenziviranje dijaloga i suradnje na kulturnoj sceni grada, povezivanje umjetnika, kustosa, kritike i publike, te pridonosi aktivnoj internacionalizaciji umjetničke scene zaokupljene medijima pokretnih slika. U programu Kino umjetnika dosad su realizirane projekcije radova umjetnika: Ursula Mayer, Shaun Gladwell, Gordon Matta Clark, Ibro Hasanović, Zlatko Kopljar, Damir Očko, Marko Lulić, te programi Distorted Mirror (Lisl Ponger, Peter Kubelka, Peter Tscherkasky, Mathias Muller, Siegfried A. Fruhauf), Video televizija Anticipacija, Share – Too much history, Difference Screen.

Kustosica programa je Branka Benčić, a voditelj projekta kustos MSU-a Tihomir Milovac.

Cilj je Muzeja vrednovanje, očuvanje i istraživanje tih materijala putem projekata i izložbi, iskorištavanjem punog potencijala Interneta. Očuvanje djela unutar Muzeja ne spriječava umjetnika da svoj projekt realizira u nekom drugom kontekstu ili drugoj formi. Na stranicama digitalnog muzeja možete vidjeti radove Silvije Cini (Pisa), CRASH! (Scott King i Matthew Worley), Jeremyja Dellera (London), Jonathana Monka (Berlin), Erwina Wurma (Beč), Regine José Galindo (Guatemala), Debore Hirsch (São Paulo) i drugih.

Muzej prima donacije u digitalnom formatu kojima umjetnik daje Muzeju pravo korištenja i uživanja te mogućnost prikazivanja ili izlaganja rada kad se za to ukaže prilika. Više o tome pronađite u smjernicama na službenoj stranici. Na internetskim stranicama Muzeja nalazi se digitalni arhiv svih projekata, prostor za povremene izložbe te dio posvećen esejima i kritičkim intervencijama, poput tekstova Jasne Jakšić i Anne Zinelli.

Predstavljanju nove verzije mrežnih stranica Muzeja možete prisustvovati u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu, 11. travnja u 12 sati u prostoru Školice.

M.M. / MSU

Uloga kustosa odnosno kustosice suvremene umjetnosti u posljednjoj se dekadi radikalno izmijenila, a artikulacija kustoskog djelovanja razvija se danas na sjecištu različitih kreativnih, administrativnih i teorijskih praksi – koncipiranja izložbi, rada na individualnim umjetničkim produkcijama, predavanjima. Pozicija kustosa u različitim se kontekstima mijenja postajući sve hibridnija, a kustosi preuzimaju znanja iz raznih društveno – humanističkih disciplina. Točka povezivanja i umrežavanja tih znanja za sada je nedostatno pokrivena službenim visokoškolskim sistemom u Hrvatskoj.

Zbog toga je program Kustoske platforme posvećen produbljivanju znanja iz suvremene vizualne umjetnosti, te susretu i radu sa sudionicima umjetničke, kustoske i kulturne scene u Hrvatskoj i svijetu. Rad na konkretnom izložbenom projektu sastavni je dio kustoskog programa, omogućujući polaznicima uvid u moguće metodološke, tehničke i teorijske alate vezane uz koncepciju i realizaciju izložbi suvremene umjetnosti.

Kustoski program strukturiran je u tri osnovna istraživačko-teorijska modula koji se provode kroz seminare i radionice: Kustoske prakse u institucionalnom i izvaninstitucionalnom kontekstu voditeljice Jasne Jakšić, Tekst i kontekst II voditelja Klaudija Štefančića te praktikum Suodnosi umjetnosti i proizvodnje voditeljica Ane Kovačić i Ane Kutleše u Galeriji Miroslav Kraljević.

Ovogodišnji praktikum Platforme bavit će se bitnom i aktualnom problematikom suodnosa umjetnosti i procesa proizvodnje pod mentorstvom Ane Kovačić, a poseban segment unutar modula sačinjavat će čitalačka grupa pod mentorstvom Ane Kutleše.

Ovaj program otvoren je za polaznike koji su završili ili se nalaze na završnim godinama studija iz društveno-humanističkih znanosti ili umjetnosti.

Prijava za Kustosku platformu treba sadržavati ime, prezime, telefonski kontakt i e-mail adresu, motivacijsko pismo do maksimalno 1500 znakova te životopis u europskom formatu. Natječaj je otvoren do 14. listopada, a prijave se šalju isključivo mailom na adresu elektroničke pošte s oznakom Prijava KP 2013/14.

Koncept projekta osmislile su Ivana Meštrov i Mihaela Richter, organizator je udruga Slobodne veze, a u prilogu ili na službenim stranicama Platforme pronađite cjelovit tekst natječaja.

Izvor: Kustoska platforma

Otvorenje izložbe je u četvrtak, 27. prosinca, u 19 sati. Izložba ostaje otvorena do 10. siječnja. 

Otvorenje je izložbe u četvrtak, 4. listopada u 19 sati u galeriji VN, a može se pogledati do 19. listopada.

Lala Raščić likovna je umjetnica rođena u Sarajevu 1977. Boravi i radi u Zagrebu, Sarajevu i New Orleansu. Akademiju likovnih umjetnosti završila je u Zagrebu, a izlagala je na mnogim samostalnim i grupnim izložbama. U svome radu koristi niz umjetničkih medija od slikarstva i kiparstva do videoinstalacija. Za potrebe video rada ili uživo, od 2005. izvodi tekstove koje često sama piše. Boravila je kao gostujuća umjetnica na Rijksakademie u Amsterdamu, Cité des Arts u Parizu, Platform Garanti u Istanbulu i Kultur Kontakt u Beču. Dobitnica je nagrade Zvono u BiH 2006. i prve nagrade T-HT natječaja 2007.